Kad sazna da se njezina prijateljica iz studentskih dana Jovana Jakšić vraća iz Kanade, odvjetnica Kastelić prisjeća se kraja osamdesetih u Zagrebu. Želeći dokučiti tko je ubojica koji je u to doba brutalno ubijao mlade djevojke iz provincije, a čija je žrtva bila i njihova kolegica iz studentskog doma, grozničavo zapisuje sve čega se uspijeva sjetiti. [Read more…]
Isus u Ahmićima
U knjigu je uvršten izbor iz tekstova koje je autor prethodno objavljivao na svojoj internetskoj stranici www.ivanlovrenovic.com i na drugim internetskim adresama (među kojima su jergovic.com i autograf.hr), te u nekim tiskanim publikacijama. [Read more…]
Potemkinovo selo
Kad su se 1991. srušile monumentalne Potemkinove kulise SSSR-a, razotkrio se iluzijski karakter (sovjetske) prošlosti, ali i jednako nepouzdan karakter novonastale (postsovjetske) zbilje. [Read more…]
Rastemo družeči se s Kertészom
Imre Kertész rođen je 1929. godine u Budimpešti. Godine 1944. deportiran je u Auschwitz i nakon toga u Buchenwald, gdje je dočekao i oslobođenje. Po završetku Drugog svjetskog rata vraća se u Budimpeštu, gdje je isprva radio kao novinar, zatim kao neovisan pisac i prevoditelj. [Read more…]
Mali prozor
Kad se nakon godišnjeg odmora na Jadranu zaustavi u Mostaru, mladi fakultetski profesor Muharem u novinama pročita šokantnu vijest. U Sarajevu je ubijen njegov najbolji prijatelj, kontroverzni novinar Denis.
Niz potencijalnih ubojica dugačak je – od vehabija i korumpiranih ministara do mafijaša, odnosno svih onih čije je opačine prokazao u svojim tekstovima. Nakon susreta s Denisovom udovicom Muharem se odlučuje na riskantan pothvat. [Read more…]
Na Veliki petak sjetimo se utopljenih izbjeglica
Svake godine na blagdan Uzašašća, četrdeseti dan nakon Uskrsa, mletački bi dužd isplovio na more, predvodeći ploveću procesiju svečano okićenih brodova i barki. Uz blagoslov svećenika, u more bi bacao prsten. Bio je to simboličan obred vjenčanja Presvijetle Mletačke Republike s morem iznad kojeg se Venecija uzdigla, o čijoj je dobrostivosti ovisila i preko čijih je valova svojim brodovljem širila svoj utjecaj, moć i vlast. [Read more…]
Sofija se uvijek odijeva u crno
Upoznajte Sofiju Muratore. Istina je, Sofia se uvijek odijeva u crno, ali fascinantnu junakinju Paola Cognettija nećete zapamtiti po jednoj boji – Sofia u sebi krije čitavu dugu.
U deset priča ovoga iznimnog romana jedan od ponajboljih mladih talijanskih pisaca uspio je oko lika milanske djevojke zavrtjeti čitav svijet: [Read more…]
Čitatelj zapravo zna sve, ali jednostavno ne vjeruje – ne razumije
Juli Zeh, ”Dekompresija”, Fraktura, Zaprešić, 10/2015.
Suvremenu njemačku književnicu Juli Zeh hrvatska publika jako dobro poznaje i po njenim romanima, ali i kao autoricu hit predstave ZKM-a “Žuta crta” koju je napisala s Charlotte Roos. Nedavno je na hrvatski preveden i njezin najnoviji roman “Dekompresija” (Fraktura, urednik Roman Simić Bodrožić, prijevod Latica Bilopavlović Vuković, 139 kuna), aktualna priča o pokušajima bijega.
Na kanarskom otoku Lanzaroteu srećemo Svena, čovjeka koji je u Njemačkoj trebao graditi uspješnu odvjetničku karijeru, ali je zgrožen zamkama života na zapadu pobjegao na otok na kojem vlada vječno ljeto i na kojem radi kao instruktor ronjenja.
Njegov idilični život u samonametnutoj izolaciji naprasno prekida dolazak ljubavnog para.
Ona je prelijepa mlada glumica iz TV sapunica, on sredovječni pisac koji je nakon prvog romana upao u kreativnu krizu. Njihovu vezu na prvi pogled ugrožava velika razlika u godinama, ali kako priča odmiče postaje jasno je da je riječ o dvoje ljudi koji jedno drugom hrane emocionalne ovisnosti i destrukcije. Sven gotovo uopće ne shvaća u kakav je bolestan odnos uvučen, a zbunjen ostaje i kada mu to dvoje došljaka potpuno razori pomno izgrađenu otočku idilu.
Čitatelj zapravo zna sve, ali jednostavno ne vjeruje – ne razumije. Ostaje tek zatečen dilemom: žive li tako bogati i slavni ili jednostavno postoje ljudi koji bez takvih perverznih igrica nisu živi, ma koliko njima ugrožavali živote drugih
I upravo je u toj dimenziji gradnje psihološkog trilera Juli Zeh majstorica. Njeni opisi načina na koji ljudi emocionalno uništavaju jedni druge toliko su upečatljivi da čak i čitatelj koji prati obje strane – i Svenovo nesnalaženje i igrice njegovih gostiju – ostaje zatečen granicama perverznosti do kojih mogu ići emocionalne ucjene.
Čitatelj zapravo zna sve, ali jednostavno ne vjeruje – ne razumije. Ostaje tek zatečen dilemom: žive li tako bogati i slavni ili jednostavno postoje ljudi koji bez takvih perverznih igrica nisu živi, ma koliko njima ugrožavali živote drugih.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Kozmopolitski roman o životu i smrti
Cees Nooteboom, ”Noću dolaze lisice”, Fraktura, Zaprešić, 2015.
Cees Nooteboom nizozemski je pjesnik, pisac, esejist, putopisac, nomad, hodočasnik, erudit i mudrac. On će za sebe reći da je samo građanin, s čime se ja ne mogu složiti, jer ga njegov život i djelo demantiraju. Genijalan je i poseban on građanin.
Kao prvo, Nizozemac je. Življenje u odrasloj i uređenoj državi poput ove apriorno jamči njezinim građanima puninu prava koja zaslužuje svaki čovjek na Zemlji, a napose piscima omogućuje da se literarno uhvate u koštac, uz ona svakodnevna, i s vječnim pitanjima ljudskog postojanja. Nooteboomov slučaj tu ne staje. Poznavanjem latinskog i grčkog jezika, te filozofije, povijesti, povijesti umjetnosti i književnosti, kao tulipan mu se rastvorila jedna velika Europa, odnosno ideja Europe, a i ideja građanina svijeta.
Oživotvorenje tih ideja ne bi bilo jednostavno i da je više Nootebooma, odnosno i da nema hladnih europskih noći kada se tulipan čvrsto zatvara. Unatoč mom pesimizmu, alternativa ipak postoji u vidu kozmpolitizma, tako značajne, a tako malo življene riječi, a tako svojstvene Nooteboomu i njemu sličnima. Da parafraziram tragično preminulog slovenskog pjesnika i intelektualca Aleša Debeljaka, suvremeni će kozmopolit između ”i doma i svijeta“, ”doma ili svijeta“ spoznati da danas vrijedi ”dom jest svijet“.
Po Alešu Debeljaku: ”Kozmopolit prihvaća različitost ne odričući se kulturne tradicije u kojoj se rodio i u njoj prvotno učio kakav treba biti. Takav kozmopolitizam možemo pronaći u životu i djelu umjetnika kao što su Reiner Maria Rilke, James Joyce, Samuel Beckett i Paul Celan.“ (iz knjige eseja ”Balkansko brvno“). A ja takav kozmopolitizam nalazim i u svakoj rečenici i riječi Ceesa Nootebooma
Po Alešu Debeljaku: ”Kozmopolit prihvaća različitost ne odričući se kulturne tradicije u kojoj se rodio i u njoj prvotno učio kakav treba biti. Takav kozmopolitizam možemo pronaći u životu i djelu umjetnika kao što su Reiner Maria Rilke, James Joyce, Samuel Beckett i Paul Celan.“ (iz knjige eseja ”Balkansko brvno“). A ja takav kozmopolitizam nalazim i u svakoj rečenici i riječi Ceesa Nootebooma.
Noću dolaze lisice (Fraktura, 2015, prevela: Romana Perečinec) kratka je knjiga od osam pripovijedaka, a može se čitati i kao roman o životu i smrti, smješten diljem obale Sredozemnog mora. Krasi ga vrsno i raznovrsno pripovijedanje različitih pripovjedača.
Svaki iz svoje iščašene perspektive, u prvom ili trećem licu, uvijek s puno sebe, ali i s puno Ceesa, s osloncem na karakterizaciji likova, prikazu atmosfera, zgusnuću izraza i visokoj liričnosti, nauštrb neke šire i pretencioznije radnje, pričaju tako o davnoj ljubavi, olujnom ljetnom danu, luckastom prijatelju, mrtvima i starosti, posljednjem poslijepodnevu, nedokučivoj djevojci, zagrobnom životu, o samoći i dosezanju najudaljenijih granica.
Iako najčešće ne treba posebno isticati značaj pripovjedača, u ovom slučaju je to neophodno, jer oni nisu obični, ”normalni“ i plastični, nego idealni pripovjedači, koji sigurno ne bi tako mogli pripovijedati da se kojim slučajem nisu rodili iz Nooteboomova pera, već našim smrtničkim putem. Iako bi se i s Mjeseca moglo vidjeti da su to Nooteboomova, hiperinteligentna djeca, na što će neki možda reći da ne odražavaju stvarnost, ja se neću buniti da još netko tako počne pisati, po mogućnosti da je iz Hrvatske.
Iako najčešće ne treba posebno isticati značaj pripovjedača, u ovom slučaju je to neophodno, jer oni nisu obični, ”normalni“ i plastični, nego idealni pripovjedači, koji sigurno ne bi tako mogli pripovijedati da se kojim slučajem nisu rodili iz Nooteboomova pera, već našim smrtničkim putem.
Šalu na stranu. Da ga smrt nije spriječila u daljnjem pisanju, pa tako i možebitne fikcije, jedino bi se veliki Josif Brodski mogao potući s Nooteboomom.
Naslućujem kao da Nooteboom, usprkos ispečenom zanatu i ogromnom iskustvu pisanja (83 su mu godine), iz knjige u knjigu, bilo da je publicistička ili fikcionalna, ne upada u rutinu, zadržao je svježinu, ne piše klišejizirano, već pišući nameće nove, sve više kriterije u jeziku i neprestano tjera čitatelja na spoznajni napor koji neće biti uzaludan, odgovarajući na istančana pitanja koja je sam sebi postavio, ne skrivajući se iza svojih likova, za razliku od većine suvremenih autora koji kada uhvate šprancu samo štancaju knjige prema obrascu prve uspješnice.
”Pogledom je pratio lagano pomicanje sivkaste vode dolje niza stube. Kako neobično da je sve ostalo isto! Voda, kormoranski oblik gondola, mramorna stuba na kojoj je sjedio. Samo se mi iskradamo, pomislio je, za sobom ostavljamo dekor svoga života. Rukom je prešao po zrnatoj površini kraj sebe, kao da želi osjetiti njenu odsutnost. Bilo mu je jasno da je sve što se pritom može pomisliti klišej, samo što nitko nikada nije riješio te zagonetke. Stvarnost i savršenost za mene su isto, dobro je znao čija je to rečenica.
Možemo dvojiti o tome je li Hegel mislio na situaciju u kojoj se sada nalazio on, no ipak se činilo da je tomu tako. Osjećao je čudno oduševljenje zato što su stvari bile kakve jesu, zato što ih se nije moglo riješiti nikakvom mišlju. Smrt je nešto prirodno, ali pojavljuje se praćena gotovo nedopustivim oblicima tuge, toliko velikim da bi u njima poželio nestati kako bi se predao savršenoj stvarnosti zagonetke.“
Nooteboom je kao autor vrlo strog i težak. Svrstao bih ga u orijašku grupicu sa Sebaldom, Bolanom, Ozom, Jergovićem, Tabucchijem, Ammanitijem, Kunderom i još nekima, čija je kvaliteta neosporna, ali koji se vole ili ne vole, te čije prispjeće nažalost ovisi o senzibilitetu čitatelja, a i varavim trenucima u kojima se prilikom probijanja kroz tekst on nalazi
Nooteboom je kao autor vrlo strog i težak. Svrstao bih ga u orijašku grupicu sa Sebaldom, Bolanom, Ozom, Jergovićem, Tabucchijem, Ammanitijem, Kunderom i još nekima, čija je kvaliteta neosporna, ali koji se vole ili ne vole, te čije prispjeće nažalost ovisi o senzibilitetu čitatelja, a i varavim trenucima u kojima se prilikom probijanja kroz tekst on nalazi.
Zato bih predložio, ako do sada niste naišli na Nootebooma, da najprije krenete čitati knjigu eseja Kako biti Europljanin? i osjetite kako diše njegov analitički um, a onda i Pisma Posejdonu, knjigu jednostavnih pisama odavno utopljenom bogu i u toj knjizi na tren ponovo oživljenom. Također, ovim putem predložio bih glavnom uredniku Frakture, gospodinu Serdareviću da pripremi strategiju za izdavanje njegovih sabranih djela. Nasušno su (mi) potrebna. Trećeg ožujka gospodina Nootebooma moći će se poslušati u Zagrebu. Vidimo se!
(Prenosimo s portala ziher.hr)
Mitsko mjesto gdje počinju ratovi i raste ljepota
Miljenko Jergović, ”Doboši noći”, Fraktura, Zaprešić, 12/2015.
Ovo je sjajan portret jednog čovjeka, priča o njegovu djelu, ali i nadasve dojmljiva priča o gradu i prostoru preko kojeg kao da se prelama sve ono najgore što je čovjek u stanju učiniti čovjeku. Jergović je majstor koji ocrtava to najgore, ali i ljepotu koja živi u tom i takvom svijetu, ljepotu bez koje nema ljudskog opstanka. [Read more…]
- « Previous Page
- 1
- …
- 12
- 13
- 14
- 15
- 16
- 17
- Next Page »