Sami u toj šumi
Sjedim pred prozorom i pušim,
a kiša lupa po krovu. I prozoru.
Gledam četiri konjanika kako jašu
obalom Save. Po kiši. [Read more…]
novinarstvo s potpisom
Autor: Autograf.hr / Leave a Comment
Sami u toj šumi
Sjedim pred prozorom i pušim,
a kiša lupa po krovu. I prozoru.
Gledam četiri konjanika kako jašu
obalom Save. Po kiši. [Read more…]
Autor: Autograf.hr / Leave a Comment
Kada je u suradnji s Filozofskim teatrom HNK-a u Zagrebu Slavoj Žižek, “najopasniji filozof Zapada”, odlučio napisati svoju prvu dramu, izabrao je onu koja je oduvijek privlačila filozofe – Sofoklovu Antigonu. Antigona je kao tragična figura koja se odupire pravilima ne samo duboko utkana u kanon svjetske književnosti i misli već je i sigurno uz Bibliju, Ilijadu i Odiseju jedan od onih temeljnih tekstova bez kojega nema ni zapadne kulture i misli. [Read more…]
Autor: Autograf.hr / Leave a Comment
Samo su od drveta bijelog javora izraslog na osojnim stranama bosanskih planina majstori iz Cremone mogli izraditi instrumente čiji je zvuk usporediv s imaginarnim božanskim pjevom. O tom drvetu, o sarajevskim noćima i pet godina života u Sarajevu od lipnja 1914. do kasne jeseni 1919. piše šumar i usputnik Mlade Bosne Josip Gubernik u svojemu monumentalnom djelu “Dnevnici sarajevskih noći”. [Read more…]
Autor: Bojana Radović / Leave a Comment
Laurent Binet, ”HHhH”, Fraktura, Zaprešić, 2015.
“HHhH” zapravo znači Himmlers Hirn heißt Heydrich tj. Himmlerov mozak zove se Hydrich, a iza ta četiri slova krije se debitantski roman francuskog autora Laurenta Bineta. [Read more…]
Autor: Autograf.hr / Leave a Comment
“Više nema vremena”: od prve rečenice novi roman Luke Bekavca “Policijski sat” nastupa kao svojevrstan nastavak “Drenja” i nagrađivanog “Viljeva”. No ova se knjiga već svojim podnaslovom – slutnje, uspomene – predstavlja i kao posve nova etapa, u kojoj forma i tempo pripovijedanja ponovno doživljavaju temeljitu promjenu. [Read more…]
Autor: Branimir Pofuk / Leave a Comment
Kao u nekim vremenima guba, kolera i kuga, tako današnjim opismenjenim i umreženim svijetom haraju glupost, sebičnost i mržnja.
Raspamećena i obesmišljena slova, riječi koje rasturaju bijedne ostatke razuma, prostačke i bešćutne rečenice uskovitlane bezumnim strahom i bijesom, sve to poput uraganske pješčane oluje nezaustavljivo bijesni prijeteći da jalovom prašinom zaspe i zatre ovu krhku civilizaciju. [Read more…]
Autor: Miljenko Jergović / Leave a Comment
Svake godine lamentiramo nad drevnim običajem da se uz kupaće gaće i kremu za sunčanje u kofer za more spakira i knjiga. Otkako je presahlo hrvatsko izdavaštvo i poglupila nam javnost, otkako su nekoć veliki zagrebački izdavači počeli pisati sajns fikšn eseje, u kojima najavljuju propast papirnate i procvat elektronske knjige, i otkako su magnetići za frižider nacionalnoj eliti postali mjerilo načitanosti i općeg obrazovanja, pomalo smo u dvojbi koju to knjigu ponijeti sa sobom na more. [Read more…]
Autor: Miljenko Jergović / Leave a Comment
Svake godine lamentiramo nad drevnim običajem da se uz kupaće gaće i kremu za sunčanje u kofer za more spakira i knjiga. Otkako je presahlo hrvatsko izdavaštvo i poglupila nam javnost, otkako su nekoć veliki zagrebački izdavači počeli pisati sajns fikšn eseje, u kojima najavljuju propast papirnate i procvat elektronske knjige, i otkako su magnetići za frižider nacionalnoj eliti postali mjerilo načitanosti i općeg obrazovanja, pomalo smo u dvojbi koju to knjigu ponijeti sa sobom na more. [Read more…]
Autor: Željko Ivanković / Leave a Comment
Ivan Lovrenović, Nestali u stoljeću, Fraktura-Synopsis, 2013.
(Ivan Lovrenović dobitnik je ovogodišnje književne nagrade “Meša Selimović” za najbolji roman što se u okviru književnih susreta “Cum grano salis” u Tuzli dodjeljuje za najbolje djelo objavljeno u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori. U povodu velikoga priznanja našemu kolegi i prijatelju, ponavljamo članak našega suradnika Željka Ivankovića. Jednom riječu: ako niste, Lovrenovićevu knjigu morate pročitati).
Svojom davnašnjom ratnom knjigom Liber memorabilium iz 1994. sa znakovitim podnaslovom Quasi roman, Ivan je Lovrenović, nakon što se ratom bio prisiljen ”vratiti“ u rodni grad (Zagreb), najavio da je, nakon vjerojatno intimne cjeloživotne rekonstrukcije svoga života, počeo i literarno (re)konstruirati vlastiti svijet.
Otada su trebala proći bezmalo dva desetljeća i sudbinski se zatvoriti obiteljska knjiga sa smrću njegove majke, da bi uopće bilo moguće arhitektonski zgotoviti građevinu vlastite životne priče, ispričati svijet koji je paralelno živio i gradio, konstruirao i rekonstruirao u ambijentu vjerojatno najfrekventnije riječi svekolikog svoga življenja. Riječi koja je neizbježno, nužno, morala postati nosiva, određujuća i u knjizi koja se zove ”Nestali u stoljeću”, a kojom je cijeli taj veliki kompleks tzv. nestalih eksterioriziran i po prvi put zadobio literarnu relevanciju.
U stoljeću dvaju najvećih ratova koje je povijest dosada vidjela i vremenu ”naših“ ratova iz devedesetih koji su autora ove knjige ponovno selili iz mjesta u mjesto, mrtvi, ranjeni, izbjegli, prognani… gotovo sve ove kategorije su imale/dobile negdje svoje memorijsko mjesto, osim nestalih. Oni su ponovno bili margina margine. Nigdje ih, ali ne samo bukvalno fizički nego ni na memorijskoj mapi svijeta. Tko su, što su? Jer, uistinu, gdje ih smjestiti? U fizički i mentalni međuprostor u kojemu žive samo zahvaljujući najvećem daru i najvećoj obmani darovanoj čovjeku – Nadi.
Čak su prošli ratovi na našim prostorima oživjeli u svom njezinu dostojanstvu i kategoriju izbjeglih/prognanih, koja se, paradoksalno, proteže od početaka svijeta (od Adama i Eve, naroda Izraela…) do naših dana. No, jedino se nikad i nitko nije bavio nestalima, osim Crveni križ, ali u literarno posve irelevantnom obliku.
Dok se nije pojavio Ivan Lovrenović, njegov (ustvari, didov) radijski prijemnik Tesla i duga čitanja nestalih za kojima traga Crveni križ te tako i time, unatoč humanoj akciji, produljuje nadu i još većma produbljuje agoniju nerješivosti jednog bolno egzaktnog, a tako imaginarnog svijeta onkraj svih drugih surovih životnih zbilja što ih porodi i kao posljedice dnevno generira rat.
Nestali bi tako, gotovo zauvijek, ostali iracionalna kategorija iz nekog međusvijeta, međuzemlja, da Ivan Lovrenović iz vlastite sudbine, iz vlastitog emocionalnog, intelektualnog i literarnog imperativa nije u prvi plan izvukao kategoriju nestalih u stoljeću koje ih je, kao i sve tolike ratovima generirane kategorije, multipliciralo do gotovo apokaliptičkih razmjera.
Njegova nova knjiga, izrasla na temeljima Libera memorabiliuma, više nema i ne može imati pododrednicu quasi romana, jer pred nama je knjiga omnibus, kojoj najmanje treba i(li) bilo što znači književno-teorijska atribucija.
Autorovom emocionalno-mentalnom armaturom, unutarnjom logikom koju kušamo empatično slijediti, u cjelinu knjige su ugrađene pripovijetke, dnevnici, eseji, osobna memoarska građa, putopisni zapisi, objektivno-dokumentaristička građa… Cijeli jedan niz gotovo ničim srodnih tekstova, kojemu najmanji zajednički nazivnik daje tek redatelj (autor), vlastitom osobnošću iz koje se kao paučina, jedva vidljiva, ali ljepljivo objedinjujuća protegla mreža nosive, premda trajno vibrirajuće armature.
Čitajući knjigu, iz stranice u stranicu osjetimo kako nas autor vodi k difuznoj cjelini, pa ipak zgusnuto osmišljenoj rekonstrukciji svijeta (vremena i prostora) u kojemu su se pisac (pripovjedni subjekt) i njegova sudbina uzajamno formatirali, hrvući se, poput biblijskog Jakova, u samo njima znanom i (ne)razumljivom dugogodišnjem (č. sveživotnom) klinču, koji se, čini se, nikad neće i ne može okončati. Čak ni onda kad knjigom, tj. majčinom smrću, autor zaokruži i od sebe odgurne tu priču, a mi definitivno zatvorimo korice ove knjige.
Budući da je knjiga neuobičajeno strukturirana, naglasit ću i kratko prezentirati njezine cjeline.
Uvod u knjigu ”O nastajanju” ne samo da je doista uvod u ovu knjigu, u njezino nastajanje, narastanje, nego je također i priča o nestajanju (autorovih knjiga, rukopisa, građe… za rata devedesetih), koje je uvijek i brisanje tragova i zadavanje mjere onome budućem, dolazećem, su-kreirajućoj stvarnosti. Na takav smo način došli u prigodu knjigu odčitavati i mehanički i organski, čitati je onako kako ju je autor kreativno zadao, postavio, sekvencirao.
A tako ju je strukturirao da pišući ovdje o njoj namjerno i tvrdoglavo slijedimo Lovrenovićev trag pokazujući onu ranije rečenu misao da ovo više nije quasi roman nego omnibus knjiga. Odčitavanje ove knjige kao romana, odmotavanje njegova klupka, pa makar bio i ”samo“ quasi roman, zadavalo bi neku drugu dimenziju čitanja.
U prvom dijelu knjige koji je imenovan ”Pepeo”, uspomene autor feniksovski oživljava zavičajne predjele. Izlomljeni, fragmentirani svijet Varcara i Jajca, njegovih ljudi i sudbina, preslaže u uspomenama, zapravo pobliže određuje vlastiti fizički i mentalni milieu, nakon što ga je, kao i brojni od nas, u prošlom ratu definitivno preselio iz stvarnosti u fragmentirane uspomene i sjećanja, čak – fikciju. Kad nešto bude pa nestane, tek se onda može do kraja sagledati i spoznati. No, onda je ta spoznaja do kraja personalizirana. Literarizirana.
To možda ponajbolje potvrđuje drugi dio knjige ”Did govori”, u kojemu pripovjedni subjekt, koji je odrastao uz djeda, na njegova usta, rekonstituira zavičajno-obiteljsku mitologiju, jezik, neku svoju usmenu Bosnu ili barem jedan njezin mikroregion, ispovijeda nam vlastito formativno iskustvo ili barem jedan njegov okvir.
Ono iskustvo na koje se sva njegova potonja svjesna intelektualna aktivnost nakalemila, a o čemu ima svjedočiti treći dio knjige, najvažniji, najdulji i gotovo po svemu ‘‘naj“ kad ne bi bilo one crvene niti koja se kroz sve provlači i zbog koje je ova i ovakva knjiga morala biti napisana – očeva nestanka. Jer, u sjeni te činjenice, pripovjedni subjekt ne samo da traži oca nego i sve dimenzije vlastita identiteta, zapravo sve najrazličitije, ma kako i koliko bile difuzne, disparatne i teško uzglobive, identitarne sastavnice.
Dakako, riječ je o poglavlju ”Bosna Argentina”, koje donosi priče, eseje i dokumentarna svjedočenja o bosanskim franjevcima (od Zvizdovića, Divkovića, Kneževića, Šokčevića do vremena Verkovića, Lauša, Dominika L. ili Markušićeva i drugova mu posjeta Maršalatu), koje, poglavlje, i kad je najimpersonalnije, još uvijek je čuvar autorova memorijskog zaloga kojim se, kao velikim povijesnim mostom u integriranu cjelinu dovode svi kamenčići mozaika, jednako oni koje je već pričajući nam svoju priču stavio pred nas, kao i oni koji tek imaju doći.
U četvrtom poglavlju su to dnevnički fragmenti ”Tko si ti (1970-2013)”, s više nego očiglednom identitarnom zapitanošću i, dakako, s preciznim samoidentificiranjem intelektualnog i emocionalnog konstituiranja u rasponu većem od četiri desetljeća. Najosobniji dio intelektualne (auto)biografije!
Peto poglavlje ”Liber memorabilium”, donosi, u potrazi za ocem, cjelovitu, koliko je to moguće, pravu rekonstrukciju svijeta iz majčinih prisjećanja, iz povijesne literature, iz dugogodišnjega vlastitoga istraživačkog rada, intelektualno ohlađenu, a ipak neizbježno emocionalno pričanu priču, koju je moguće okončati, ma što to značilo, tek s majčinom fizičkom smrću kojom se zatvara knjiga u svome šestom, gusto kondenziranom poglavlju ”Majčin prsten”.
Tek majčina smrt i prsten (koji je ovdje i fizički faktum i simbol), koji pripovjedaču vraćaju kao (svu) majčinu ostavštinu, čine kraj ove velike sage mogućim.
Umiranje nekoga tko je cijeli životni vijek bio ili proživio kao udovica i tko to istovremeno nije bio (kako biti udovica nekoga tko nije umro nego je ”samo“ nestao?) zaokružuje ovu priču, premda ne rješava nijedan od ”problema“ vezanih uz nestale čiji će se broj neizbježno uvećavati, a koji, ako to išta znači, sad barem imaju svoj ”Rat i mir“!
Nositi svoje i obiteljsko breme na leđima, istraživati mu sve moguće uzroke, kopati po obiteljskim i društvenim/državnim tajnama, a da bi se koliko toliko razumjelo prošlo, tako određujuće u sadašnjosti, istraživati ljudske sudbine u povijesnim olujama (jednako očevu ili majčinu, kao Divkovićevu ili Kneževićevu, Zvizdovićevu ili Markušićevu), Lovrenovićevu je pisanju dalo dimenziju rekonstruiranja vlastita svijeta ili, a i tako se može reći, njegovo konstruiranje za sebe, za mogućnost života u njemu…
I da, naučili smo to davno, a iz ove je knjige to još razvidnije – stvarnost, kao i svaka priča o njoj dio su istog…
Ako nas ova knjiga fragmenata u čitanju i ponovnom vraćanju na nju, podsjeća na slučajan zbroj djelića jednoga jednom i zauvijek polupanog obiteljskog porculana koji je potom pometen s poda da se baci na smeće, nismo daleko od istine. Kao što, pogotovu, nismo ni onda kad mislimo kako je u taj svijet krhotina i kaosa ušao/poslan kreativan netko (restaurator?) da pokuša iznova uspostaviti cjelinu. Kakvu-takvu.
Strpljivo i bolno, samozatajno, slućena se ili žuđena cjelina, mozaično, nerijetko dugim tapkanjem u mraku, dugo gradi, strpljivo slaže, preslaguje, rekonstruiraju se nedostajući ili oštećeni elementi, i sve do kraja taj kreativan netko ostaje najbliži srodnik neizvjesnosti i konačnog neuspjeha. No, zar je zbog toga nezamisliv ili neopravdan taj netko u potrazi za cjelinom, cjelinom svijeta u kojemu ”nestali u stoljeću“ zaslužuju barem pokušaj ugradnje u cjelinu za koju se s mnogo razloga ima sumnjati da ju je i bog u svojoj prezaposlenosti odgurnuo podalje od sebe…
Ne znamo postoji li i može li postojati cjelina stoljeća iza nas bez osvrta na one kojih nigdje nema, ali znamo da je Ivan Lovrenović ovom svojom knjigom, ne samo literarno, zaokružujući cjelinu vlastita svijeta, širom otvorio vrata u jedan tako velik, gotovo netaknut i nekako zavjerenički prešućen kompleks.
(Objavljeno u Novom Izrazu, 59-60/2013).
(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića).
Autor: Đorđe Krajišnik / Leave a Comment
Piše: Đorđe Krajišnik
Izdavačka kuća Fraktura iz Zagreba organizuje početkom septembra drugi Festival svjetske književnosti.
Tim povodom razgovarali smo sa Seidom Serdarevićem, idejnim tvorcem Festivala i glavnim urednikom Frakture, o konceptu ovog književnog događaja, njegovom značaju, festivalizaciji književnosti, književnoj kritici, izdavaštvu…
Nije čest slučaj da se organizuju festivali književnosti, stoga me zanima kako je koncipiran Festival svjetske književnosti i otkud uopšte jedan takav festival u Zagrebu?
Mi smo prošle godine nakon čitavog niza održanih tribina i nakon što smo vidjeli da postoji jedno ozbiljno zanimanje zagrebačke publike za žive razgovore o književnosti i sa piscima odlučili pokrenuti Festival svjetske književnosti. Bez obzira na to što postoji taj trend festivalizacije, vi jednostavno u određenom trenutku možete dovesti vrlo respektabilne autore koji podržavaju jedan drugoga i koji će književnost na najbolji način predstaviti.
Već je prošlogodišnje izdanje pokazalo da smo bili u pravu. U desetak dana je te događaje posjećivalo nekoliko hiljada gledatelja, sale su uvijek bile pune. Nakon toga smo znali da nismo pogriješili i krenuli smo, naravno, dalje sa festivalom, tako da se on ove godine održava po drugi puta.
Ugostićemo ovoga puta zaista reprezentativan broj autora iz regiona i cijeloga svijeta, koji će učestvovati u niz naših programa koji imaju za cilj približiti pisce publici, pokazati im kroz razgovor kako jedno književno djelo nastaje i brojne druge probleme u vezi sa književnošću.
Pomenuli ste festivalizaciju književnosti. Koliko je ona, i to što Vi radite sa ovim festivalom, jedan modus da se književnost učini prijemčivijom široj publici, imamo li na umu da ona i ne kotira baš najbolje kao medij?
Pa to je istina što kažete. Jednostavno živimo u vremenima kada književna kritika gotovo da je nestala, kada na televizijskom programu javne televizije u Hrvatskoj nemate nijednu emisiju posvećenu književnosti… U vremenima kada su i druge umjetnosti također posegnule za festivalima, ne bez razloga, kao što je film, također imamo kazališne festivale… Razlog tome dakako jeste što festival kao forma pruža trenutno mogućnost da dođete i do većeg broja eventualnih sponzora, do bolje vidljivosti u medijima. Dakle, do nečega što će zapravo publiku dovesti književnosti.
A kada publiku jednom dovedete, onda se vidi, ono što je nama bilo posebno drago prošle godine, da je ta publika itekako zainteresirana za književnost. Nije da ljudi ne čitaju. Ljudi čitaju ozbiljne knjige i željni su razgovora o ozbiljnim temama. Njima ne trebaju žutilo i žute teme, sa time su već preplavljeni. Publika je željna ozbiljnog razgovora, ozbiljnog promišljanja i o knjigama, i o problemima koji autore muče. Jer ti ili vrlo slični problemi muče i publiku. Međutim, ono što nedostaje jeste posredovanje na pravi način između autora i izdavača sa jedne, i publike sa druge strane. Dakle, mediji se bave puno manje ozbiljnim stvarima nego što bi trebali.
Pomenuli ste književnu kritiku. Kako stoje stvari u Hrvatskoj po tom pitanju i koliko je ona uopšte zastupljena u medijima?
Moram reći da je to sada postalo gotovo marginalno. Tjedni kulturni dodaci gotovo da i ne postoje. U Jutarnjem listu imate maksimalno jednu kritiku tjedno, u Večernjaku bude također jedna… Dakle, potpuno nedovoljno. Kada to uspoređujemo sa vremenima od prije desetak godina, da ne govorimo ranije, onda su to nemjerljive stvari. U masi knjiga koja se, bez obzira na krizu, i dalje izdaje, zanimanje književni kritičar gotovo da je nestalo. Ja sam bio književni kritičar i vrlo dobro znam koliko prostora je bilo. Nešto je prostora ostalo na radiju, nešto prostora ima na internetskim stranicama, ali to je uvijek ograničeno za ljude koji su unutar same branše.
Jer koliko god se pratile internetske stranice, one specijalizirane za književnost se ne prate ipak toliko i nisu navidjelu široj publici. Dakle, nemamo književne kritike u tiskanim medijima, ali i javna televizija je već poslije prve sezone emitiranja sklonila jedinu emisiju koja je bila posvećena knjizi. Ipak, ono što mi, koji se bavimo ozbiljnom knjigom, primjećujemo i u kontaktu s knjižnicama saznajemo jeste da ljudi posuđuju knjige, da ljudi čitaju knjige. Ona je od svih, hajdemo kazati, medija možda ponajbolje zastupljena u domovima. Ljudi se najviše daju knjizi. Međutim, ta je knjiga jednako tako najmanje atraktivna za medijsku prezentaciju.
Kako stoji stanje sa izdavaštvom u Hrvatskoj?
Mislim da je trenutno, u posljednje dvije-tri godine, izdavaštvo u najdubljoj krizi od devedesetih. Ta je kriza, čini se, dublja i opasnija nego što je bila za vrijeme rata. U izdavaštvu se dogodilo da je od 2006. do 2010. godine Hrvatska uspjela doći do nekakvog europskog prosjeka da se na sto tisuća stanovnika izda oko četiri tisuće novih naslova godišnje.
Sada je to već palo dosta ispod tog europskog prosjeka. Također, prosječne naklade su pale na povijesne minimume. Kada čitamo knjige iz devetnaestog stoljeća, znamo da su prosječne naklade bile tisuću komada, sada su prosječne naklade ispod toga. Kriza je dosta duboka. Razlozi su višestruki, oni su i u samoj branši.
U nekim megalomanskim, nerazumnim potezima koji su se vukli u vremenima debelih krava, kada su se otvarali ogromni knjižarski prostori koji se nisu mogli sami isplaćivati. Pa je tako u krizu uvučen čitav niz nakladnika. Tu je i jedna neprofiliranost nakladnika, jer veliki broj njih želi biti obiteljskog tipa da izdaje sve – od knjiga za djecu, preko kuharica, do ozbiljnih romana. A, naravno, i politika ministarstva kulture se, nažalost, prema knjizi nije mijenjala čitav niz godina. To se stalno radi po jednom istom modelu za koji neću kazati da je posve neefikasan, ali mu ipak treba mnogo izmjena.
Uza sve te probleme koji opterećuju nakladništvo, knjige ne uspijevaju na pravi način naći put do svojih čitatelja, a njih itekako ima. Ali nema te komunikacije, ili što se voli danas u marketingu reći: knjiga nije dovoljno sexy.
(Prenosimo iz lista Oslobođenje).