Na XI. generalnoj skupštini Unije franjevačkih provincijala Europe (UFME), održanoj u Rimu od 21. do 25. listopada (2013), za novoga je predsjednika izabran fra Miljenko Šteko, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM. U njega vjerojatno jest i kvaliteta zbog kojih su ga braća izabrali za tu funkciju, ali je izbor istodobno i politički čin koji legitimira njegove stavove i ponašanje. A fra Miljenko Šeko je osoba koja diskreditira svoje neistomišljenike autoritetom vlasti, zagovornik je sprege nacionalizma i vjere te tzv. međugorske teologije.

 

O nasilnoj smjeni fra Drage Bojića s mjesta glavnog urednika franjevačkog mjesečnika Svjetlo riječi, izazvanoj reakcijom fra Miljenka, mnogo se pisalo u medijima i u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj. Međutim, ni u jednom crkvenom mediju nije bilo objašnjenja – tek vrijeđanja ponajboljih franjevaca Bosne Srebrene. A urednici katoličkih časopisa koji bi mogli imati sluha za to što se odista dogodilo, nisu imali petlje objaviti tekst.

 

”Grijeh” Svjetla riječi bio je njegovo zalaganje za otvoren govor. Ono što se u lipnju ove (2013.) dogodilo njegovu tadašnjem glavnom uredniku fra Dragi Bojiću, profesoru komunikologije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i ravnatelju Internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra (IMIC) ”Zajedno” u Sarajevu, simptom je onoga što se događa otvorenom govoru u crkvama, hramovima i džamijama naših postsocijalističkih zemalja poratnih trauma te mučnog procesa praštanja i revizija pamćenja, kao i tegotne borbe za demokratskim dijalogom u kontekstu nesmiljene neoliberalne politike.

 

O nasilnoj smjeni fra Drage Bojića s mjesta glavnog urednika franjevačkog mjesečnika Svjetlo riječi, izazvanoj reakcijom fra Miljenka, mnogo se pisalo u medijima i u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj. Međutim, ni u jednom crkvenom mediju nije bilo objašnjenja – tek vrijeđanja ponajboljih franjevaca Bosne Srebrene. A urednici katoličkih časopisa koji bi mogli imati sluha za to što se odista dogodilo, nisu imali petlje objaviti tekst

 

Franjevci su u Bosni i Hercegovini kontinuirano prisutni još od 1291. Prvi broj Svjetla riječi, mjesečnoga lista u izdanju Franjevačke provincije Bosne Srebrene – jedine zapadne, kršćanske i katoličke institucije koja je, zahvaljujući zalaganju franjevaca za dijalog, opstala i za vladavine Osmanskoga carstva – izašao je u travnju 1983. s nakanom da objedinjuje vijesti iz vjerskog, kulturnog i društvenog života te ih komentira kritički i u duhu Drugoga vatikanskog koncila.

 

Iako vjerski mjesečnik, Svjetlo riječi nadilazilo je usko konfesionalan i crkveni okvir, a za posljednjih dvadeset godina bilo je jedno od rijetkih medijskih prostora kritike i dijaloga ne samo u Bosni i Hercegovini, nego uopće na prostoru bivše Jugoslavije, pogotovu u Katoličkoj crkvi. U ratnim devedesetima njegovi su se suradnici, različitih pripadnosti i nepripadnosti, ustrajno opirali vladajućim nacionalizmima, nisu pristajali na političke ucjene i plemenske zanose, zagovarali su dostojanstvo pojedinca, mir i dijalog među zavađenim narodima, zalagali se za Bosnu i Hercegovinu nerazdijeljenu etničkim kavezima, izlagali bespoštednoj kritici crkveno vodstvo koje se pretvorilo u servisnu službu političkih elita te nedovoljno obrazovane vjernike hranilo često prikrivenom huškačkom retorikom politizirane religioznosti.

 

Tekstovi objavljeni u Svjetlu riječi bili su neprestance izlagani kritici i sporadičnim ili orkestriranim napadima. Kritizirali su ih svjetonazorski i politički protivnici, često iz istoga (hrvatskog) naroda i iste (katoličke) Crkve. Intervju fra Drage Bojića, objavljen na portalu ”Prometej” povodom tridesete obljetnice izlaženja, poslužio je kao povod da se glas Svjetla riječi napokon ušutka: fra Drago je smijenjen s mjesta glavnog urednika, a njegovim odlaskom zamračeno zadnje svjetlo riječi u Katoličkoj crkvi u nas.

 

U spornom intervjuu fra Drago se – premda i ne prvi put i nije jedini – žestoko kritički, oborio na ”narodno saborsku” politiku kakva se zalagala za odvajanje Hrvata od cjelovitoga političko-socijalnoga korpusa Bosne i Hercegovine u tzv. Herceg-Bosnu, i to stoga što su pojedini Hrvati-katolici bili ”sudionici” (ponekad i tvorci) takve politike ”praćene progonom bosanskih Hrvata u Hercegovinu” te ponajprije stoga što su zbog takve politike ”šutjeli o progonima i zločinima nad ljudima druge vjere i nacionalnosti, osobito nad Bošnjacima”. ”U neformalnim razgovorima s tim Hrvatima-katolicima dolazi do izražaja” – tvrdi fra Bojić – ”monstruoznost njihove politike, odsutnost bilo kakve samokritike pa i empatije za desetke tisuća ljudi koji su bili žrtve etničkog čišćenja, ali i nezadovoljstva i gorčine što hercegbosanski projekt nije sproveden do kraja”.

 

Povod za smjenjivanje fra Drage Bojića, kako u svom službenom dopisu franjevcima (15.6.2013.) navodi provincijal Bosne Srebrene fra Lovro Gavran, jest pisani zahtjev provincijala Hercegovačke provincije fra Miljenka Šteke. On od fra Gavrana i Uprave njegove provincije traži da se ”ispričaju za ove javno iznesene, ničim dokazane, klevetničke riječi” te da na dijelove Bojićeva intervjua dana portalu ”Prometej” reagiraju sankcijama. Izričito stoji: ”Postupite po svojim ovlastima”.

 

Takvim zahtjevom je fra Dragina izjava u intervjuu podignuta do ”službenog” stava Provincije Bosne Srebrene, zbog čega se fra Gavran i osjetio prozvanim, ili točnije: što mu je pružilo priliku da ostvari ono što su pojedini njegovi istomišljenici u Redu već dugo željeli.

 

I doista, promptno je smijenio fra Dragu Bojića, štoviše zabranio mu otvoren govor i po kazni ga rasporedio na mjesto kapelana u Busovači (što fra Drago nije prihvatio zbog neopravdanosti kazne), navodeći kako je povod njegovoj reakciji pismo hercegovačkog provincijala, ali i da sankciju nalaže ”zbog nepoštivanja odluka Uprave Provincije” – dakle: radi neposluha.

 

Riječ je o tipičnoj argumentaciji kakvu, nažalost, poznajemo i iz drugih situacija u životu Crkve: kada tkogod kritizira crkveno vodstvo, biva optužen za izdaju Crkve (ako ne i samoga Boga), samo da se ne bi govorilo o sadržaju kritike koja bi eventualno mogla dovesti u pitanje autentičnost njihove vlasti koja im je od ”Boga dana”. Zahtijevati od svojih članova bespogovornu poslušnost, odricanje od vlastite savjesti i slobode te ih zastrašivati i ucjenjivati zbog nelojalnosti, a onda i zagovarati  ”uvišen cilj” što opravdava svako sredstvo, oznaka je totalitarnih režima u kojima se pojedinca želi depersonalizirati, a  svima nametnuti jednu jedinu perspektivu – ideološku.

 

Tekstovi objavljeni u Svjetlu riječi bili su neprestance izlagani kritici i sporadičnim ili orkestriranim napadima. Kritizirali su ih svjetonazorski i politički protivnici, često iz istoga (hrvatskog) naroda i iste (katoličke) Crkve. Intervju fra Drage Bojića, objavljen na portalu ”Prometej” povodom tridesete obljetnice izlaženja, poslužio je kao povod da se glas Svjetla riječi napokon ušutka: fra Drago je smijenjen s mjesta glavnog urednika, a njegovim odlaskom zamračeno zadnje svjetlo riječi u Katoličkoj crkvi u nas

 

Nasilna smjena fra Drage Bojića i više je od tipična udara na slobodu medija. Kažnjavanje s pozicije moći, bez obrazloženja, zacijelo otkriva više od neslaganja s izrečenim stavovima u spornom intervjuu. Naime, relativiziranjem, čak poricanjem stvarnoga razloga za smjenjivanjem, prikriva se ono što ga je doista izazvalo: tvrdnje o kojima se ne želi otvoreno govoriti. Solidarizirajući se s onim tko nastoji prikriti istinu, a ne s bratom koji o njoj želi otvoreno govoriti – a, što je najvažnije, ni s žrtvama posljedica politike koja se zagovara – obojica provincijala sudjeluju u zavjeri prešućivanja, što je, zapravo, ponovno pristajanje na zločine koji se prešućuju.

 

Štoviše, odričući fra Dragi slobodu da govori o ”institucionalnoj odgovornosti” hercegovačkih franjevaca u prošlom ratu, upravo od te odgovornosti ponovno uzmiču: hercegovački provincijal i ne pokušava Bojićeve ”optužbe” javno opovrći, a bosanski provincijal sankcioniranjem fra Bojića, zapravo legitimira takvu neodgovornost. A onda ju i dodatno potvrđuje u svom ”Pismu braći”, objavljenu u službenom glasilu Provincije u srpnju ove (2013) godine, u kojem autokratski prijeti nepodobnima isključenjem iz Reda.

 

Možda je većina Hrvata-katolika južne Bosne i Hercegovine, djelujući u homogenoj nacionalnoj sredini, otvoreno podržavala koncept Herceg-Bosne – koji je bio koncept državnoga pripojenja Hrvatskoj ili barem stvaranje vlastitog entiteta unutar države Bosne i Hercegovine – hoteći zaštititi ugrožene Hrvate u BiH (izvan Herceg-Bosne Hrvata je ostalo tek u tragovima, odnosno upravo onoliko da ne mogu tražiti nikakva politička prava), no, prešućivanje udjela odgovornosti za načine ”zaštite” doista se ničim ne može opravdati. Ignorirajući posljedice nacionalističke politike i opravdavajući ih kao nužne u obrani tobož ”vitalnih interesa Hrvata i katolika u BiH”, najveća se šteta nanosi upravo katolicima, Hrvatima.