HRVATSKA KULTURA I EUROPSKA UNIJA: KAKO DO REFORMI U NOVIM OKOLNOSTIMA?
Skica kulturnog razvoja RH mimo strateških odrednica i prijedlozi za reforme i suradnju s EU
Drugi nastavak. [Read more…]
novinarstvo s potpisom
Autor: Snježana Banović / Leave a Comment
HRVATSKA KULTURA I EUROPSKA UNIJA: KAKO DO REFORMI U NOVIM OKOLNOSTIMA?
Skica kulturnog razvoja RH mimo strateških odrednica i prijedlozi za reforme i suradnju s EU
Drugi nastavak. [Read more…]
Autor: Zoran Pusić / Leave a Comment
”Procesuiranje ratnih zločina – jamstvo procesa suočavanja s prošlošću u Hrvatskoj”, ur. Maja Dubljević, Documenta, Zagreb, 2014.
Knjiga koju preporučujem za čitanje – ”Procesuiranje ratnih zločina – jamstvo procesa suočavanja s prošlošću u Hrvatskoj” – na više od 460 stranica donosi 32 autorska teksta 23 autora i 5 svjedočenja. Takva knjiga je, očekivano, konglomerat različitih stilova, različitih osobnih iskustava, analiza suđenja za ratne zločine s povijesnih, pravnih i političkih aspekata, od teorijskih rasprava do opisa konkretnih suđenja za zločine i ratne zločine.
A ipak, ta knjiga ima svoju cjelovitost, a dijelovi se čitaju doslovce kao napeti kriminalistički roman. Tekstove povezuju ne samo bazično slični problemi opisani s različitih strana i isti ili slični negativci koji se pojavljuju iz priče u priču nego i to što ti tekstovi imaju neke zajedničke nazivnike.
Kad smo prije malo više od 10 godina dogovarali osnivanje jedne specijalizirane nevladine organizacije koja bi nepristrano prikupljala činjenice o oružanim sukobima, posebno neobjavljenima, u ratovima 1990-ih i sustavno pratila suđenja, posebno za ratne zločine, imali smo već više od 10 godina iskustva. Iskustva s političarima i medijima koji su frizirali činjenice za dnevnopolitičke svrhe namećući mit kao povijest, a laganje kao patriotizam. Možda najkraće, sažeto, u rečenici novinarke Dunje Ujević: ”Ako treba, lagat ću za Hrvatsku” ili novinara Milana Ivkošića: ”Mi trebamo govoriti hrvatsku istinu”.
A imali smo iskustva i s pristranim sudskim procesima i pravosuđem, čiji položaj sažeto opisuju neke izjave iz 90-ih onih koji su imali presudan utjecaj na to kakvo je ono bilo, na primjer ona Franje Tuđmana: ”Sudovi su donosili odluke bez mog znanja”. Ili javnog pravobranitelja Petra Šale: ”Hrvatska sudbena vlast mora biti jasan izraz političke volje HDZ-a”.
Zajednički nazivnik svih autora je beskompromisni stav da su činjenice neprikosnovene i da se one ne biraju da bi se poduprla unaprijed postavljena teza autora. Neki autori i ne idu dalje od iznošenja činjenica, ali već pošten, neselektivan pristup činjenicama predstavlja na ovom području iznimku.
Nastojanje da se prema činjenicama zadrži pošten, nepristran odnos ne znači, naravno, indiferentnost autora prema nepravdama, prema zlu i prema zločinima. I to je drugi dio zajedničkog nazivnika. Članci u knjizi na suprotnoj su strani od raznih oktroiranih istina, deklaracija koje propisuju što je istina, što je hrvatska, srpska, bošnjačka istina. Ili kako u jednom sarkastičnom autobiografskom tekstu piše veliki američki pjesnik Charles Simić govoreći kritički o Srbima, ali ne samo o njima: ”Svaka etnička grupa na Balkanu piše svoju povijest pamteći selektivno samo nepravde njima učinjene, a ispuštajući sve svinjarije koje su oni učinili svojim susjedima”.
U tom smislu knjiga, iako nije kao takva planirana, ispala je u duhu ideja koje su stajale iza stvaranja Documente.
Autori priloga koji grade knjigu pokušavaju govoriti istinu za Hrvatsku. To je u pravilu puno teže nego lagati; zahtijeva uvjerljive argumente i uvijek ostavlja manju ili veću marginu dvojbe jer je traženje istine nespojivo s uvjerenjem o posjedovanju apsolutne istine.
Od mnogih aktualnih problema današnjeg hrvatskog društva na koje se u prilozima ukazuje, a koji su vezani za suđenja za ratne zločine, spomenut ću ovdje jedan. To je pristrani i potpuno nekršćanski stav pretežnog dijela hijerarhije Katoličke crkve u Hrvatskoj, čiji biskupi veličaju ratne zločince ako su Hrvati, a ne nalaze ni riječi suosjećanja za žrtve ako one nisu te nacionalnosti. Tako je splitsko-makarski nadbiskup Barišić svojevremeno tvrdio da se Mirko Norac ”skriva u našim srcima”, đakovački nadbiskup Marin Srakić imao je samo lijepe riječi za Branimira Glavaša, a biskup Vlado Košić izjednačio Darija Kordića s Isusom Kristom.
Biskupi pravdaju svoje stavove tvrdnjama da su konkretni pojedinci nevino osuđeni. Ali za tako ozbiljnu tvrdnju ne iznose ni najmanje dokaze, a one koji od njih takve dokaze traže odmah žigošu kao ”neprijatelje Hrvatske”. Poput urednika Glasa koncila Ivana Miklenića, koji se u svom uvodniku zgraža nad ”etiketiranjem Kordića”, da bi u istoj rečenici sve one koji se zgražaju nad veličanjem i slavljenjem Kordića od strane Kaptola nazvao ”mrziteljima hrvatskog naroda i Hrvatske”.
Sudovi su daleko od savršenosti i može se dogoditi i događa se da nevin čovjek bude optužen, pa i osuđen za ratni zločin koji nije počinio. Ali pokazati da je netko nevino osuđen nije stvar naših dobrih želja.
Pronaći i sakupiti činjenice koje nisu bile poznate sudu u trenutku donošenja presude, što je nužno za reviziju procesa, mukotrpan je i dugotrajan posao. U ovoj knjizi opisan je slučaj gdje je nevladina organizacija u desetak godina skupila dokaze da je nevin čovjek osuđen prvo na dvadeset, pa na petnaest godina zatvora u procesu po mnogočemu sličnom Dreyfusovom procesu, s tom razlikom što je Mirko Graorac sjedio u zatvoru gotovo tri puta duže od Dreyfusa, a unatoč uistinu uvjerljivim dokazima njegove nevinosti revizija tog procesa nije ni počela (o čemu sam na Autografu nedavno objavio feljton).
Na početku priloga o počecima praćenja suđenja stoji citat Heraklita: Građani moraju braniti svoje zakone poput zidova grada. Prije dvije i pol tisuće godina Heraklit vjerojatno nije mislio isto što mislimo danas kad čitamo tu rečenicu, ali u tim je riječima sažeta misao da se pravedno društvo ostvaruje brigom građana da institucije kojima su povjerili čuvanje i promicanje pravednosti tu zadaću i ostvaruju.
(Autor je ovaj tekst pročitao na promociji navedene knjige u Novinarskome domu u Zagrebu, u petak 24. listopada, prilikom obilježavanja desetogodišnjice rada Documente – Centra za suočavanje s prošlošću.)
Autor: Snježana Banović / Leave a Comment
HRVATSKA KULTURA I EUROPSKA UNIJA: KAKO DO REFORMI U NOVIM OKOLNOSTIMA?
Skica kulturnog razvoja RH mimo strateških odrednica i prijedlozi za reforme i suradnju s EU [Read more…]
Autor: Davorin Perić / Leave a Comment
Piše: Davorin Perić
Umirovljeni brigadir Zvonimir Mahečić odlučio je javno progovoriti o problemima koji njega kao građanina i časnika smetaju, a odnose se na diskriminaciju ateista unutar sustava HV-a. Inače, naš sugovornik je od listopada 1996. do ožujka 2005. godine obavljao dužnost pomoćnika pročelnika Vojnog kabineta predsjednika Tuđmana i Mesića, od ožujka 2005. do rujna 2006. godine bio je voditelj Odjela za odnose s NATO-om i PfP u Glavnom stožeru OSRH, da bi 2007. otišao u mirovinu. Ovaj 54-godišnjak, koji je sudionik Domovinskog rata te je, među ostalim, završio i Ratnu školu “Ban Josip Jelačić” i u dva navrata višemjesečna školovanja na “George C. Marshall European Center for Security Studies” (jedini hrvatski polaznik s diplomom “Distinguished Graduate”), otvoreno progovara o pitanjima religije i sekularnosti, kao umirovljeni časnik HV-a, ali i kao aktivni član udruge “Protagora”, jedne od udruga koja okuplja ateiste u RH.
Brigadire, što vas muči?
U Hrvatskoj vojsci već dvadesetak godina krši se Ustav RH! Naime, Ustav u članku 14. kaže se da su prava i slobode neovisne o vjeri, u članku 39. zabranjuje se poticanje na vjersku mržnju, a članak 40. jamči slobodu vjeroispovijedi i očitovanje vjere ili drugog uvjerenja te se konačno u njemu i jasno kaže da su vjerske zajednice odvojene od države. Realnost u našoj vojsci je protivna svim ovim člancima Ustava.
Prilično oštre optužbe, pojasnite nam?
Radi se o jednostavnoj i prozaičnoj pojavi redovitog izdavanja zapovijedi pripadnicima OSRH za prisustvovanje vjerskim svečanostima i događanjima kojima su povod pojedini praznici i obilježavanja događaja iz bliže ili dalje hrvatske povijesti, a to je praksa koja traje već niz godina, pa čak i desetljeća.
Mislite na obilježavanje Dana Oružanih snaga i Dana Hrvatske kopnene vojske te na svečanosti kojima se obilježavaju završeci vojnog školovanja, čiji su sastavni dijelovi katolička bogoslužja?
Da. Kao i na činjenicu da su obvezna prisustvovanja religijskim događanjima dio službenog protokola vojnih institucija i organizacija hrvatske države, koja je po Ustavu, ali očigledno ne više i u mnogim glavama, sekularna država u kojoj su vlast i religija nominalno odvojene. Kada naš Ustav kaže da se jamči sloboda vjeroispovijedi, očitovanje vjere ili drugog uvjerenja, tada to nije samo u korist i zaštitu vjernika, nego valjda i u korist i zaštitu onih koji ne vjeruju jer je upravo to ono famozno, a tako zanemareno i pregaženo drugo uvjerenje! Uvjerenje da se nema vjersko uvjerenje!
Zar u vojsci nije ostavljeno pravo svakom pojedincu da odluči želi li sudjelovati u vjerskim manifestacijama u svim tim prigodama?
Ne, situacija je upravo dijametralno suprotna.
Kako mislite? Što se uopće i pod kojim uvjetima može zapovjediti profesionalnom vojniku i s kojim utemeljenjem?
U Zakonu možemo naći da su vojne osobe obvezne provoditi zapovijedi i naloge nadređenih osoba u vezi sa službom (članak 17.), a izuzetak čine jedino situacije u kojima bi provedba zapovijedi i naloga mogla biti kazneno djelo ili se protiviti međunarodnom ratnom i humanitarnom pravu. Pri tome se vojna stega tretira kao obavljanje zadaća u skladu sa zapovijedima nadređenih osoba, a svako ponašanje suprotno tome predstavlja njezino kršenje (članak 174.). Neizvršavanje pak zapovijedi tretira se kao stegovni prijestup, tj. teže kršenje vojne stege (članak 175.), za što se izriču stegovne kazne (članak 179.) u rasponu od zaustavljanja u napredovanju do prestanka službe (članak 181.). Drugim riječima, svaka zapovijed i nalog, koji se mogu pa makar koliko izdaleka povezati sa službom – a budimo realni, svaka zapovijed i nalog su takvi – ako ih se odbije, to se smatra kršenjem vojne stege i temelj su za potencijalno kažnjavanje. Nitko ih naravno ne odbija, i rezultat toga je da se na mise mora ići i ako to ne želite.
Shvaćam što želite reći, ali mnogi će na ove vaše riječi lakonski odgovoriti da po popisima stanovništva u Republici Hrvatskoj živi 87,83 posto građana katoličke vjere.
Dostupni i poznati podaci koji se odnose na personalni sastav OSRH, a koji nisu najnoviji, radi se o podacima iz 2002. godine, govore drugačije. Naime, početkom jeseni 2002., prije početka procesa reformi u OSRH i MORH, statistički podaci o personalnoj strukturi ovih dviju institucija ukazivali su na značajnu razliku u odnosu na popis stanovništva. Kod izjašnjavanja o vjerskoj pripadnosti, čak 12.445 pripadnika OSRH, odnosno gotovo jedna trećina tadašnjeg ukupnog sastava ostalo je u vjerskom smislu neopredijeljeno.
Važno je primijetiti da se kao katolik izjasnilo tek približno dvije trećine pripadnika OSRH – konkretno 64,42 posto. Također treba dodati da je u OSRH bilo približno čak 10 posto više osoba hrvatske nacionalne pripadnosti nego što ih ima u društvu u cjelini – 98,58 posto od ukupnog broja – što ovu instituciju čini praktično jednonacionalnom. No, istovremeno se u OSRH katolicima izjasnilo 23,41 posto pripadnika manje nego što bi to bilo očekivano imajući u vidu rezultate popisa stanovništva. Znači praktično jedna četvrtina manje, odnosno čak približno 34 posto manje od ukupne zastupljenosti Hrvata u OSRH. Dakle, brojke govore nešto drugo od općeprihvaćenog mišljenja.
Mnogi će tu ogromnu razliku pripisati oficirima i podoficirima koji su u OSRH prešli iz JNA?
Već elementarna analiza ukazuje da ovako predrasudno obojan stav i zaključak ne drže vodu. Podaci kažu da je u OSRH tada bilo 4397 pripadnika koji su prešli iz JNA, a to čini tek jednu trećinu od onih preko 12 tisuća vjerski neopredijeljenih. A da ne spominjem realno neodrživu teoriju da su se baš svi pridošlice iz JNA izjasnili kao vjerski neopredijeljeni!
Kako riješiti ovaj problem?
Rješenje je vrlo jednostavno. Nitko normalan u društvu ne može imati bilo što protiv vjerskog uvjerenja građana, pa tako ni vojnika. Dakle, ne radi se o tome da bi se njima trebalo nešto oduzeti. Prvo što, dakle, treba napraviti jest odvajanje protokola institucionalnog državnog obilježavanja svih praznika i svečanosti od vjerske službe. Ona može biti organizirana izvan tog protokola te ostavljena pripadnicima kako vojske, tako i državne uprave da ju po svom uvjerenju pohađaju ili ne. Sve što treba je vojnicima i službenicima pružiti informaciju da će vjerska služba biti prije ili poslije službenog državnog protokola. Naravno da je uz ovo potrebna i temeljita reforma vjerske službe u OSRH i uloge religiozne simbolike u tijelima državne uprave.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)
Autor: Zoran Daskalović / Leave a Comment
Sudac Ivan Turudić opet se vinuo među medijske zvijezde. Zbog političkih i svjetonazorskih stavova koje je razgolitio u intervjuu Večernjem listu prvi sudac zagrebačkog Županijskog suda u dijelu javnosti dočekan je ovacijama i hvalospjevima, prijedlozima da sudačku odoru zamijeni nekom od najutjecajnijih državničkih uniformi, ali i prozivkama i optužbama da je, ponajprije zbog napada na premijera Zorana Milanovića i aktualnu Vladu, narušio trodiobu vlasti i da bi zbog toga kao sudac trebao biti sankcioniran.
Turudićevo političko ”skidanje do kraja“ u javnosti je neuobičajeno, malo se sudaca do sada odlučivalo na taj korak. Golema većina sudaca drži se ”običajnog prava“ koje im navodno propisuje zabranu javnog iznošenja svojih stavova o političkim i društvenim pitanjima da bi sačuvali svoju neovisnu i nepristranu sudačku poziciju i betonirali dojam u javnosti da sude isključivo po zakonskim paragrafima, a ne i po osobnim tumačenjima, kako kaznenih djela kojima presuđuju, tako i zakonskih odredbi koje primjenjuju u ”svojoj“ sudnici.
Od kada su većinskom političkom i zakonodavnom voljom u posttuđmanovskoj eri dobili pravo na stalnost sudačke dužnosti i pravo da suci odlučujuće utječu na sudačke karijere, dodatno su se u javnosti zakopčali gradeći imidž sudbene vlasti i sudaca koji sude mimo aktualnih političkih i društvenim stavova i procesa. Svako političko i društveno izjašnjavanje njima je navodno strano, gotovo gadljivo, jer oni su iznad toga, oni žive u svijetu prava i pravde, ne valjaju se u svakodnevnom ”političkom i društvenom blatu“ kao svi drugi obični smrtnici.
Sudac Ivan Turudić i u najnovijem intervjuu Večernjim listu dokazuje da nije tako, da su ispod javno proklamiranih sudačkih vrlina i suci ”politički krvavi ispod kože“. I to je dobro.
U demokratski razvijenim zemljama javnost uglavnom zna jesu li i suci, pogotovo oni na visokim sudačkim dužnostima, liberalno ili konzervativno opredijeljeni, jesu li skloniji ovim ili onim političko-ideološkim i društvenim konceptima. I javnost to treba znati jer u nizu sudskih procesa upravo svjetonazor i politička i druga opredjeljenja sudaca itekako mogu utjecati na presude koje donose, osobito u kaznenim djelima koja su fluidnije zakonski definirana i koja su češće podložna zakonskim promjenama ovisno o promjenama i razvoju društvenog okružja. Nije isto kao tužitelj ili optuženik ući u sudnici liberalnog ili konzervativnog suca, primjerice, u nizu kaznenih djela iz seta ljudskih prava i sloboda, pa čak i onih koja se tiču krvnih delikata.
I Turudić o tome svjedoči kad se javno protivi uvođenju doživotne kazne zatvora za razliku od sudaca koji su joj skloni, ali i kad javno zagovara da kao dragovoljac ima više prava govoriti i izjašnjavati se o ”Oluji“ i minulom ratu nego Zoran Milanović, koji ga je, umjesto u rovu, proveo u Bruxellesu.
Oni koji su optuženi za najteža kaznena djela radije će ući u Turudićevu sudnicu jer mogu s pravom očekivati blažu kaznu nego u sudnici suca koji zagovara doživotnu robiju ili smrtnu kaznu.
I dragovoljci Domovinskog rata radije bi da im sudi Turudić jer očito smatra da u mnogim pitanjima imaju prednost pred onima koji nisu poput njega dragovoljno uzeli pušku i otišli na ratište.
U jednom od ranijih intervjua nije krio da je kao ratni dragovoljac mogao iz svoje sudnice izbaciti naoružane ratnike koji su ga došli ”uvjeriti“ kakvu presudu mora donijeti, a istodobno si njegovi kolege koji nisu bili dragovoljci, a pogotovo ako su pritom bili i Srbi, takav ”luksuz“ nisu mogli dopustiti, nego su morali suditi pod paskom naoružanih ratnika.
Doduše, Turudića često nije moguće uhvatiti ni za glavu ni za rep jer mu stavovi nisu uvijek konzekventni, mijenjaju se od slučaja do slučaja. Kad osobno svjedoči da se kao sudac-bivši ratnik mogao lakše od svojih kolega oduprijeti ”naoružanim“ pritiscima svojih ratnih drugova kad je sudio optuženim hrvatskim vojnicima, nedvojbeno poručuje da ni svi suci nisu imali ista prava i uvjete u kojima su sudili, a istodobno se u intervjuu Večernjaku okomio na tvrdnju Milorada Pupovca da hrvatski suci drastičnije kažnjavaju optužene Srbe nego Hrvate za ista ili slična kaznena djela povezana s ratom i ratnim i poratnim zbivanjima.
Zar Turudić doista vjeruje da će sudac pod prijetnjom naoružanih ratnika dosuditi istu kaznu optuženom hrvatskom vojniku i optuženom vojniku pobunjene ”srbočetničke“ vojske? Pupovac, ali ne samo Pupovac, nego i niz domaćih i stranih pravnih i drugih stručnjaka i institucija u to ne vjeruju.
Sudeći po reakcijama na najnoviji Turudićev intervju, mnogi su iznenađeni i žestinom njegovih napada na predsjednika Josipovića, premijera Milanovića i SDP-ovu koalicijsku Vladu. Zašto su iznenađeni kad Turudić odavno ne skriva da su mu SDP-ovci i njihovi koalicijski partneri neprihvatljivi na vlasti, pogotovo u pravosudnom resoru?
Turudić se s ”nedopečenim sudačkim zanatom“ uspio probiti do mjesta pomoćnika ministra pravosuđa u vrijeme kad je u ime HDZ-a hrvatskim pravosuđem gospodario Vladimir Šeks i njegov političko-pravosudni lobi. ”Preživio“ je četiri HDZ-ova ministra pravosuđa, a petoga, Račanova ministra pravosuđa Stjepana Ivaniševića, morao je napustiti jer se u pivnici Zagrebačke pivovare žestoko dograbio s drugim Ivaniševićevim pomoćnikom oko toga treba li s novim SDP-ovim ministrom pravosuđa surađivati ili mu podmetati klipove.
Problem je nastao kad je supijana prepirka eskalirala tako da je morala intervenirati i policija, pa je tragom policijske prijave ministar Ivanišević morao od svojih pomoćnika zatražiti ostavke.
Ivanišević je dobronamjerno Turudiću preporučio vraćanje u virovitički sud kako bi nadogradio prekinutu sudačku karijeru, ali je ostao zatečen kad mu je ovaj odgovorio da se u Viroviticu ne vraća, nego će ostati na Županijskom sudu u Zagrebu. Na Ivaniševićevu primjedbu da nema uvjeta za suca na zagrebačkom Županijskom sudu, Turudić je samo odmahnuo rukom.
I doista, uskoro je zaposlen kao savjetnik na tom županijskom sudu, a kad je ispunio propisane godine staža, ekspresno je imenovan za suca istog suda, a već u prvom Sanaderovu mandatu gotovo je izabran i za predsjednika suda, što je unatoč Sanaderovom inzistiranju na ”našem dečku“, spriječila tadašnja ministrica Vesna Škare-Ožbolt. To ju je koštalo funkcije ministrice pravosuđa, a Turudićeva karijera se na HDZ-ov pogon nastavila kretati uzlaznom putanjom.
Je li se u mandatu sadašnje SDP-ove koalicijske vlade, prema Turudićevoj procjeni, neopravdano prestala kretati istim putem, ili je Milanovićeva vlast počela potkopavati njegove pozicije u sudbenoj vlasti, teško je otkriti bez insajderskih informacija.
Kako god bilo, Turudić je odlučio javno se politički svrstati protiv sadašnje vlasti, otvoreno se opredijelivši za politiku oporbenog HDZ-a. Donedavno je to činio daleko od očiju javnosti. Je li pritom u sudsku praksu, koju je kao jedan od najistaknutijih sudaca dulje od desetljeća sukreirao, unosio i svoje političke i druge stavove i kriterije?
Gdje god su mu zakonske odredbe i mogućnost njihova tumačenja to omogućavali, sasvim sigurno je to činio, jer živ čovjek u svako svoje djelo unosi i dio sebe, svoje stavove i opredjeljenja, pa to rade i Turudić i drugi suci. Zato je dobro da javnost zna kako barem dio sudaca, koji presudno utječu na kreiranje sudske prakse, i politički dišu jer se ni sudske odluke ne donose pod staklenim zvonom i u zrakopraznom prostoru, ma koliko nas u suprotno uvjeravali i političari i sudački prvaci.
Tekst je dio Forumova projekta “Javne politike s figom u džepu”, koji financijski podupire Agencija za elektroničke medije.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Autor: Dražen Ćurić / Leave a Comment
Medeni mjesec Kolinde Grabar Kitarović i hrvatske javnosti polako se primiče kraju. Vrijeme ničim izazvanog rasta popularnosti definitivno je prošlo pa će HDZ-ovi stratezi morati koristiti i neke druge alate osim već pomalo izlizane “slike bez tona”. Pojavljivanje HDZ-ove kandidatkinje na važnim društvenim okupljanjima i njezine opće ocjene lišene bilo kakvog ozbiljnijeg sadržaja ne samo da joj neće podići popularnost nego mogu početi ozbiljno iritirati čak i one birače koji nipošto nisu oduševljeni Ivom Josipovićem.
Ova faza pretkampanje ili, po nekima, prave kampanje otkriva neke nedostatke Kolinde Grabar Kitarović koji su vrlo ozbiljni za nekoga tko se javio na “natječaj za najbolji posao u Hrvatskoj”. Ona nikada nije bila frontmenica koja je kreirala, a onda javno i branila neku politiku. Kada je bila ministrica vanjskih poslova, strateške je odluke donosio Ivo Sanader, kao veleposlanica ionako mora provoditi politiku koju kreira netko drugi, a sada je ipak samo pomoćnica u NATO-u.
Nikako ne bih želio da se ovo shvati kao omalovažavanje njezine karijere, koja je zavidna i u europskim okvirima, ali ostaje pitanje je li to dovoljno za radno mjesto na Pantovčaku.
Grabar Kitarović treba uvjeriti građane da je punokrvna i strastvena političarka koja zna što hoće i kako to ostvariti. Političare koji su u sjeni svojih šefova vrlo često podcjenjujemo, a možda još i češće precjenjujemo. Dok je Mate Granić bio ministar vanjskih poslova Franje Tuđmana, o njegovim su se sposobnostima stvarale legende. On je bio gotovo svemoguć, ali ga je kočio “zločesti Franjo”.
Ali kada se Granić kandidirao za predsjednika, onda smo se mogli uvjeriti da niti zna niti može. Bilo je političara koji su prikazivani kao obični aparatčici, a onda su se, kada su se dokopali vlasti, pokazali kao samosvjesni i originalni. Kolinda Grabar mora pronaći formulu kako da razuvjeri javnosti da nije samo HDZ-ova lutka na koncu nego da je u stanju voditi samostalnu politiku.
Njezini dosadašnji nastupi više podsjećaju na izjave nekog loše upućenog stranca nego na političara koji razumije probleme i zna kako ih riješiti. Izjavu da se dobro osjeća među ljudima na Sinjskoj alki može potpisati diplomat iz bilo koje zemlje. Vrijeme je da se izjasni i o važnim svjetonazorskim pitanjima. I to neće biti bez opasnosti.
Ako ne bude na liniji Željke Markić, desnica je može proglasiti trojanskim konjem koji samo fingira konzervativne vrijednosti. Zašto bi u tom slučaju probuđeni konzervativci glasali za nekog HDZ-ova kada već imaju pravog Josipovića. Tim bi se otvorio prostor za Milana Kujundžića koji će se najvjerojatnije kandidirati.
Ako se pak svjetonazorski deklarira konzervativno, onda je pitanje kako će dobiti glasove centra. Josipovićevi stratezi vrlo su lukavo ubacili u arenu i Jadranku Kosor koja bi arhetipskoj suparnici iz vremena dok su obje bile Sanaderove princeze mogla zagorčati kampanju. HDZ-ova nada Zlatokosa nalazi se u zlatnoj krletki u koju su je zatvorili Tomislav Karamarko i Milijan Brkić Vaso.
Ponekad je tretiraju kao pametnu, ali još nedovoljno zrelu djevojčicu, da ne kažem barbiku, koju moraju štititi od zločestih novinara i drugih neprijatelja.
Posebno je neprihvatljivo da u njezino ime govori Karamarko dok ona živa i zdrava stoji pored njega. Tako samo pojačava njezine slabosti i sumnjičavost svih koji nisu tvrdi HDZ-ovi birači. A za predsjedničke izbore potrebno je dobiti puno širu podršku od glasova stranačke mašinerije.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Autor: Branimir Pofuk / Leave a Comment
Tito ili Tuđman? Ovo je pitanje u prošlim predizbornim kampanjama bilo obavezna točka u onim brzopoteznim površnim intervjuima kojima je svrha prije zabava nego informiranje. A osim što je površno i pogrešno, to je pitanje i nepravedno, prema Tuđmanu.
Franjo Tuđman imao je u devedesetim godinama prošlog stoljeća takvu vlast i toliki utjecaj da je mogao “naređivati”, odnosno poticati donošenje i provođenje čak i zakona koji ni njegovim najvjernijim poklonicima nisu bili mili. Na primjer, Zakon o oprostu iz rujna 1992. koji je značio aboliciju onih koji su sudjelovali u pobuni i ratu protiv mlade Republike Hrvatske.
Naravno, taj Zakon, baš kao ni njegovo drugo prošireno izdanje iz rujna 1996., nisu oslobodili odgovornosti i kaznenog progona počinitelje “najtežih povreda humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina”. No, ti zakoni i njihovi učinci i danas još uvijek znaju biti osporavani za političkim govornicama, najčešće kad je riječ o pojedinim hrvatskim političarima srpske nacionalnosti koji su aktivno sudjelovali u pobuni i ratu protiv Republike Hrvatske. Nerijetko su među tim osporavateljima upravo članovi HDZ-a.
Mnogi se čitatelji vjerojatno mogu prisjetiti i vlastitog ogorčenja, osjećaja povrijeđenosti i nepravde kada je 1992. prvi put proglašena abolicija i na taj način pružena ruka neprijatelju. Trećina Hrvatske bila je okupirana. Od pada Vukovara, mnogih zločina i protjerivanja hrvatskog stanovništva s okupiranih prostora nije bila prošla ni godina dana. Velik dio hrvatskih građana živio je u prognaništvu i potpunoj neizvjesnosti o tome hoće li se i kada moći vratiti u svoje domove, ili ono što je od njih ostalo. Ipak, te 1992. mnogi su stisnuli zube i progutali svoju bol i gorčinu.
Uz Franju Tuđmana jedan od najmoćnijih ljudi, ministar obrane i pravi gospodar rata, bio je Gojko Šušak. Najraširenija legenda iz njegovog emigrantskog života u Kanadi je ona o nošenju lijesa sa svinjom na kojoj je pisalo TITO.
O Šuškovim sentimentima prema komunističkoj Jugoslaviji i njenom vođi sve govori i jedna ganga ispjevana u Vlaku slobode od Zagreba do Splita nakon Oluje. Točan citat iz ovog će teksta izostati, što zbog povjerenja čovjeka koji je u tom ganganju sudjelovao, što zbog pristojnosti.
Nije Gojko Šušak bio jedini u vrhu tadašnje vlasti kojem je svaki spomen na Tita bio crn pred očima. A Tuđman je mogao sve, pa tako i jednim potezom pera izbrisati Tita sa svih hrvatskih ulica i trgova koje nose njegovo ime, uključujući i onaj najljepši u središtu Zagreba. Franjo Tuđman je, baš kao i Tomislav Karamarko, bio povjesničar, a k tomu, kao partizan i Titov general, i živi svjedok, da ne kažemo sudionik onih crnih stranica što ih je potkraj i nakon završetka Drugog svjetskog rata ispisala osvetnička i boljševička ruka antifašizma.
Ali ipak, ili baš zato, Tita dirao nije. Štoviše, pobrinuo se da na Dan državnosti, 30. svibnja 1995. godine, na velikoj trijumfalnoj hrvatskoj vojnoj paradi između Bljeska i Oluje, svi koji smo to gledali pomislimo upravo na Tita i da protrljamo oči u nevjerici kad smo vrhovnika Tuđmana ugledali u zlatom iskićenoj bijeloj uniformi kakva je u komunističkoj Jugoslaviji bila rezervirana samo za njega, maršala Tita, junačkoga sina.
Možda je istinita ona fama da Tuđman nije mijenjao ime zagrebačkog Trga maršala Tita kako bi ga sačuvao za sebe. Možda bi HDZ doista i napravio tu promjenu da je nakon Tuđmanove smrti ostao na vlasti. Ali nije.
Kako god bilo, spomen na Josipa Broza Tita ostao je neizbrisivi dio Tuđmanova naslijeđa i podsjetnik na još jednu stvar koju je Tuđman, bez obzira na vlastitu partizansku i komunističku prošlost, a zahvaljujući svom kasnijem opjevanom disidentstvu i već opisanom političkom utjecaju i vlasti, mogao provesti, a nije: na lustraciju.
Dva puta sam bio u prilici da javno, kao novinar, postavim Tomislavu Karamarku pitanje o tome kako da shvatimo i kako da pomirimo njegovu navodnu odanost naslijeđu Franje Tuđmana s jedne strane, i njegovo zazivanje i obećavanja lustracije i brisanje svakog javnog spomena na zločinca Tita s druge strane. Oba puta prigoda je bio Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima, odnosno skup tim povodom organiziran u Dubrovniku.
Prvi put Karamarko je tamo nastupio još uvijek kao izvanstranački ministar unutarnjih poslova kojeg je Jadranka Kosor naslijedila od velikog “detuđmanizatora” Ive Sanadera. Godinu kasnije već je bio predsjednik HDZ-a. Oba puta dobio sam isti, zapravo nikakav, izmotavajući odgovor.
Zato ni sada, kada ponovno Tomislavu Karamarku postavljam isto pitanje, ne očekujem nikakav suvisli odgovor. Baviti se tom temom postalo je zamorno i teško. Utoliko više što je čovjek svjestan da nas ta tema nikamo ne vodi, koliko god je, s vremena na vrijeme, predsjednik HDZ-a i najozbiljniji aspirant za preuzimanje vlasti na sljedećim parlamentarnim izborima Tomislav Karamarko pokušava prikazati ključnom i presudnom.
Na oba spomenuta skupa u Dubrovniku nije bilo nikakve sumnje što o tom pitanju misli i osjeća većina prisutnih, među kojima su bili i potomci žrtava ubijenih u masovnom komunističkom obračunu s političkim neistomišljenicima i “klasnim neprijateljima” čije su kosti završile na zlokobnom otočiću Daksi. Nisam sumnjao tada, ne sumnjam ni danas u njihovu bol, tugu i frustraciju zbog nikada zadovoljene pravde.
Ali, itekako sam sumnjao u iskrenost Tomislava Karamarka koji je njihove, i sve naše mrtve svih križnih puteva, oba puta došao iskoristiti u svrhu vlastite političke promocije i osvajanja vlasti na koju još uvijek čeka. U motive Tomislava Karamarka još više sumnjam danas, nakon što mu je za jezik ponovno zapelo Titovo ime i Titovo kameno poprsje koje je iz komada bijelog kamena isklesao Antun Augustinčić, a koje i danas stoji u redu hrvatskih velikana u predvorju predsjedničkog ureda na Pantovačku.
Premda ga s lijeve strane neki optužuju da time prvog hrvatskog predsjednika koristi kao alibi, sadašnji predsjednik Josipović potpuno je opravdano Karamarka podsjetio da je tu bistu tamo ostavio predsjednik Franjo Tuđman. Opravdana je bila i bukvica koju je u formi otvorenog pisma tim povodom Karamarku očitao i Stjepan Mesić optužujući ga za revizionizam te podsjetivši usput, također s razlogom, na Karamarkova akrobatska prelijetanja iz jata u jato.
Bezočni populizam, nevjerodostojnost i nedostatak ozbiljnih odgovora na ozbiljna i doista ključna pitanja hrvatske današnjice i budućnosti – to i ništa drugo demonstrira Tomislav Karamarko svaki put kad se očeše o Tita. Šušak je privatno o Titu pjevao posprdne gange, ali je bio dovoljno pametan da za govornicom o Titu šuti. Lako je Karamarku kad ga može čuti samo Tuđmanova bista. Živ bi ga Tuđman zgromio na mjestu.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Autor: Boris Dežulović / Leave a Comment
”U ličnosti dr. Franje Tuđmana hrvatski narod našao je takvog općehrvatskog vođu, u kome su bile sublimirane sve pozitivne tradicije i progresivne društveno-političke tendencije, koji je u potpunosti shvaćao interese Hrvatske kao cjeline i svakog Hrvata posebice, i prije svega, koji je imao vjere u vlastiti narod uzevši opće, i posebno, koji je umio predvidjeti, voditi i osloniti se na one društvene snage i slojeve naroda, koji su bili kadri da rješavaju pitanja nacionalnog oslobođenja i daljeg društvenog razvitka.
U njegovoj su ličnosti bile ujedinjene osobine revolucionara, političara, državnika i vojskovođe. Jednom riječju, hrvatski narod u tom najsudbonosnijem času svoje historije imao je takva općenarodnog vođu i velikog čovjeka, kakav se pojavljuje samo u prijelomno doba pojedinih naroda i historije uopće.“
Sasvim plastično možemo zamisliti gornji pasus kao referat Tomislava Karamarka na kakvom općem saboru HDZ-a, o tužnoj obljetnici na Mirogoju, u monografiji o stvaranju nezavisne Hrvatske ili nekoj drugoj prigodi na povratku HDZ-a ”izvorišnim vrijednostima“ i ”političkoj doktrini Franje Tuđmana“.
Nema se tu što oduzeti ni dodati, možda tek jedna ruka hrvatske lekture, da korigira gdjekoju anakronu ”društveno-političku tendenciju“ ili ”sudbonosni čas historije“.
I sam Tuđman, da je živ, pustio bi suzu nad takvom historiografskom sintezom svog lika i djela: svako opće mjesto njegove ”političke doktrine“ tu je taksativno pobrojen – pozitivne hrvatske tradicije i progresivne zapadne demokratske tendencije, interesi Hrvatske države i hrvatskog čovjeka, vjera u vlastiti narod i njegovo nacionalno oslobođenje.
Jednako plastično – upadljivo je ista ta retorika – isti takav referat možemo, međutim, zamisliti i na nekakvom kongresu Saveza komunista, o tužnoj obljetnici u Kući cvijeća ili monografiji o Josipu Brozu.
Preklapanje ”političkih doktrina“, pa tako i općih mjesta iz historiografskih sinteza likova i djela Josipa Broza i Franje Tuđmana, nije – jasno – tek čudesna igra slučaja. Tuđmanova fiksacija Titom jedno je od važnijih općih mjesta njegove ”političke doktrine“, u koju je unio gotov dizajn Titove diktature: dvore na Brijunima, vile, lovišta, bijele uniforme, vojne parade, odlikovanja, dvorske pisce, kult ličnosti ”kakva se pojavljuje samo u prijelomno doba historije“ i ostalu autoritarnu galanteriju.
U jednom od zabavnijih obrata na inače nepojamno dosadnoj pozornici hrvatskog političkog teatra, ta će Tuđmanova fiksacija dvadesetak godina kasnije postati predmet možda i najozbiljnijeg unutarstranačkog sukoba u Hrvatskoj demokratskoj zajednici.
Podsjećajući tako nekidan na hrvatsku antifašističku tradiciju, predsjednik Ivo Josipović hrabro je priznao kako u uredu drži i bistu Josipa Broza, koju je tamo postavio osobno Prvi Predsjednik Sviju Hrvata dr. Franjo Tuđman.
Dirljivo je bilo to predsjednikovo skrivanje pod Tuđmanovim generalskim šinjelom: što bi, naime, Titovo poprsje u Josipovićevu uredu značilo bez činjenice da ga je tamo unio Franjo Tuđman? Bi li uopće bila moguće? Bi li ga Josipović ikada sam stavio?
Je li ga ostavio zato što misli da mu je tamo mjesto, ili zato što ga je tamo instalirao Tuđman? Bi li svoju nadu da će i ”sljedeći hrvatski predsjednik zadržati Titovu bistu u uredu“ Josipović ikada izrazio da je tamo nije postavio Onaj Prvi?
Predsjednik HDZ-a i vrlo budući hrvatski premijer Tomislav Karamarko s tim, recimo, nema problem. On bi ”Titovu bistu izbacio“ jer ”ne može držati zločinca u holu“.
Njegov stav, dakako, posve je legitiman – štoviše, ako to išta znači, i ako neće odveć nauditi njegovu predizbornom rejtingu, nije mi teško složiti se s Karamarkom da Tito nije bio cvećka, i da njegovoj bisti nije mjesto u uredima državne uprave – kad ne bi Karamarkov čvrsti stav o Brozu bio samo ključno opće mjesto njegove ”političke doktrine“, one o povratku HDZ-a ”izvorišnim vrijednostima“ i ”političkoj doktrini Franje Tuđmana“.
Nesretni Tomislav Karamarko, koji u svojoj opsjednutosti počinje i fizički sličiti na Tuđmana, sve bi, naime, dao da jednom i o njemu govore kao ”općehrvatskom vođi u kome su sublimirane sve pozitivne tradicije i progresivne revolucionarne društveno-političke tendencije, i koji je u potpunosti shvaćao interese Hrvatske kao cjeline i svakog Hrvata posebice“, pa da hrvatski narod Proviđenju zahvaljuje što je ”u tom najsudbonosnijem času svoje historije imao takva općenarodnog vođu i velikog čovjeka, kakav se pojavljuje samo u prijelomno doba pojedinih naroda i historije uopće“.
Karamarkova fiksacija Tuđmanom, štoviše, jedno je od važnijih općih mjesta njegove ”političke doktrine“, u koju je unio gotov dizajn, retoriku i autoritarnu galanteriju Tuđmanove diktature, veličanstveno zaobilazeći činjenicu kako je ona tek amaterska, retardirana kopija Titove.
Jako je stoga zabavno zamisliti – ne znati, jer to kako bi izgledala znamo – polemiku Karamarka i Tuđmana oko Tita.
Kao što je i onaj referat o Tuđmanu zabavno zamisliti na nekakvom kongresu Saveza komunista, o tužnoj obljetnici u Kući cvijeća ili u monografiji o stvaranju socijalističke Jugoslavije. Zapravo, takav je zaista i objavljen u jednoj zaboravljenoj knjizi o stvaranju socijalističke Jugoslavije, pod prikladnim naslovom – ”Stvaranje socijalističke Jugoslavije“.
U originalu zvuči ovako: ”U ličnosti Josipa Broza Tita narodi Jugoslavije našli su takvog općejugoslavenskog vođu, u kome su bile sublimirane sve pozitivne tradicije i progresivne društveno-političke tendencije, koji je u potpunosti shvaćao interese Jugoslavije kao cjeline i svakog njenog naroda posebice, i prije svega, koji je imao vjere u vlastiti narod uzevši opće, i posebno, koji je umio predvidjeti, voditi i osloniti se na one društvene snage i slojeve naroda, koji su bili kadri da rješavaju pitanja nacionalnog oslobođenja i daljeg društvenog razvitka.
U njegovoj su ličnosti bile ujedinjene osobine revolucionara, političara, državnika i vojskovođe. Jednom riječju, narodi Jugoslavije u tom najsudbonosnijem času svoje historije imali su takva općenarodnog vođu i velikog čovjeka, kakav se pojavljuje samo u prijelomno doba pojedinih naroda i historije uopće.“
Autor knjige, umalo zaboravih, jedan je manje poznati hrvatski povjesničar – stariji će ga se možda sjetiti, Franjo Tuđman se zvao.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Autor: Boris Dežulović / Leave a Comment
Otkako pratim nogomet, a pratim ga gotovo četrdeset godina, nisam vidio mnogo lakše objašnjivih poraza nego što je to bila katastrofa Hrvatske u posljednjoj, odlučujućoj utakmici grupe B na Mundijalu u Brazilu: čak i potpuni nogometni ignoranti, lezbijke iz zagrebačke Parade ponosa, mlade pjesnikinje s Goranova proljeća ili članovi uprave Dinama mogli bi vam iz glave navesti sve što nije valjalo u Recifeu. Veličanstveni kineski zid Wànlĭ Chángchéng i veličanstveno pogrešna taktika Nike Kovača u utakmici s Meksikom jedina su, kažu, dva čovjekova djela vidljiva iz Svemira.
– Oprosti, znaš da ne razumijem ovu smiješnu igru, pa će pitanje možda biti glupo – nazvao me tako nedgje polovicom drugog poluvremena Ante Tomić, najveći živući hrvatski ignorant za jazz i nogomet – ali to pratiš pa ćeš sigurno znati: zašto Kovač, ako ovako već ne ide, ne uvede u igru Mandžukića, Rakitića i Modrića?
Da, Kovačev je strateški genij veznu osovinu Reala i Barce postavio na stopere, a Mandžukić – kažu očevici – još uvijek baulja vrhom šesnaesterca stadiona Pernambuco: publika se razišla, čistačice pomele tribine, prskalice natapaju travnjak, a zbunjeni Mandžo gleda čas u mrklo nebo, čas na sat, sve čekajući onu Modrićevu ili Rakitićevu loptu o kojoj svi pričaju već sedam dana.
Da, igrala je Hrvatska u formaciji u kojoj nikad prije nije igrala, da, strategija je valjda bila da Vrsaljko, Pranjić, Rakitić i Modrić strpljivo čuvaju loptu beskrajnim i besmislenim ragbijaškim dodavanjima unazad sve dok Meksikanci obnevidjeli od dosade ne zabiju nekako sami sebi. Da, u utakmici u kojoj joj je igrala samo i jedino pobjeda hrvatska je reprezentacija prvi udarac u okvir gola uputila u osamdesetoj minuti.
Da, Pletikosa može braniti još jedino lopte koje mu vrate Ćorluka i Lovren, a i te krajnjim naporom. Da, da, da, da. Lako je, rekoh, objasniti poraz od Meksika. To, kako vidimo, može i Ante Tomić.
Što, međutim, kad ga objasnite? Zaboga, to je samo jedan iz dugačkog i neprekinutog niza takvih poraza. Hrvatska, naime, nikad – ali baš nikad – nije pobijedila u utakmici koja je imala takav ulog.
Grubo zvuči, ali provjerite i sami: hrvatska nogometna reprezentacija nikad u povijesti na velikim natjecanjima nije dobila utakmicu koju je baš morala dobiti. Tri puta kad je prošla grupnu fazu, tri dakle od osam, Hrvatska je to postigla zapravo u svojoj drugoj utakmici u grupi, pobijedivši dok još nije bilo pritiska imperativa pobjede – 3:0 protiv Danske na Europskom prvenstvu 1996., odnosno 2:1 protiv Njemačke na Euru 2008., te 1:0 protiv Japana na Mundijalu u Francuskoj 1998. – nakon čega je treću utakmicu igrala za prestiž i lakšeg protivnika u nokaut-fazi.
Kasnije eliminacijske utakmice na tim turnirima ne računaju se, jasno, u one koje je Hrvatska morala dobiti, jer se zacrtanim uspjehom računao već prolazak grupe, pa su osmine finala i četvrtfinala bile utakmice koje je igrala rasterećeno i bez pritiska. Izgubivši, uzgred rečeno, i tri od šest takvih.
Svaki put, međutim, kad je baš morala pobijediti, kad se to od nje očekivalo i kad više nije bilo popravnog – kad god je dakle posljednja, treća utakmica u grupi bila odlučujuća – Hrvatska je veličanstveno prdnula u čabar.
Redom: na Svjetskom prvenstvu 2002. u trećoj je, odlučujućoj utakmici u grupi izgubila 0:1 od slabašnog Ekvadora, kojemu je to bio prvi Mundijal u povijesti, i kojemu utakmica s Hrvatskom nije značila ama baš ništa. Na Europskom prvenstvu 2004. u trećoj, odlučujućoj utakmici izgubila je od Engleza 2:4, na Mundijalu 2006. u izravnoj utakmici za prolaz s Australijom odigrala je tek 2:2, i konačno, na Europskom prvenstvu 2012., u posljednjoj je, odlučujućoj utakmici izgubila od Španjolske 0:1.
I tako, eto, do Mundijala 2014. u Brazilu, gdje joj se s druge strane u presudnoj, trećoj utakmici našla reprezentacija Meksika, koja je na svjetskim i kontinentalnim prvenstvima u posljednjih četvrt stoljeća treću i odlučujuću utakmicu igrala petnaest puta i svih petnaest puta glatko prošla dalje!
Na prvenstvu Sjeverne i Srednje Amerike 1993. u trećoj su, odlučujućoj utakmici pobijedili Kanadu 8:0, na Copa Américi iste godine u trećoj su utakmici grupne faze odigrali s Bolivijom potrebnih 0:0, a na Mundijalu 1994. prošli su grupu odigravši u trećoj utakmici s Italijom 1:1.
Na kontinentalnom prvenstvu 1996. u odlučujućoj utakmici dobili su Gvatemalu 1:0, 1997. na Copa Américi s Kostarikom su izvukli neriješeno i prošli dalje, 1998. na prevenstvu Sjeverne Amerike pobijedili su Honduras 2:0, na svjetskom prvenstvu iste godine u trećoj, ključnoj utakmici s Nizozemskom su odigrali sasvim dovoljnih 2:2, a na Copa Américi 1999. u presudnom meču dobili Venezuelu 3:1.
Na prvenstvu Sjeverne i Srednje Amerike 2000. s Gvatemalom su odigrali koliko im je trebalo, 1:1, dvije godine kasnije istu su reprezentaciju u odlučujućoj utakmici pobijedili 3:1, a 2003. s Hondurasom su upisali su dovoljnih 0:0. Na kontinentalnom prvenstvu 2005. u trećoj su, odlučujućoj, pobijedili Jamajku 1:0., dvije godine kasnije Panamu 1:0, 2009. Guadeloupe 2:0, a lani u trećoj, izravnoj utakmici za prolaz Martinique 3:1.
Na svim ostalim velikim natjecanjima od 1992. do danas – osim jednom, lani na Copa Américi – treća utakmica Meksikancima je bila nevažna, jer su prolaz osigurali još ranije.
S druge strane, Hrvatska je u posljednih dvadesetak godina takvu utakmicu – dakle treću i odlučujuću – igrala četiri puta, i sva četiri puta ispala. Kad su tako peti put u ključnoj, trećoj utakmici Mundijala naišli na selekciju Meksika, koja se u posljednjih dvadeset pet velikih natjecanja u nokaut-fazu plasirala dvadeset četiri puta – prošavši grupu na posljednjih pet Mundijala i dvanaest prvenstava Sjeverne i Srednje Amerike zaredom – Hrvati ne samo da su se nadali da će proći, već su se čak proglašavali i favoritima!
I onda se pitaju zašto ozbiljni ljudi nogometaše i navijače smatraju nižim oblikom života.
Poraz Hrvatske od Meksika, kako vidite, ne samo da je lako objašnjiv, već je upravo samorazumljiv i podrazumijevajuć, i ozbiljne bi analize nogometnih stručnjaka bile potrebne jedino da je nekim čudesnim slučajem Hrvatska pobijedila Meksiko: samo u prvenstvu toga čudesnog, hipotetskog svijeta bilo bi, naime, zamislivo tako nešto fizički posve nemoguće.
Nije, dakle, stvar u utakmici s Meksikom. Poraz u Recifeu bio je posve prirodna pojava, svoje savršene, neoborive i nepromijenjive unutarnje logike. Drugo je nešto stoga znanstveno mnogo zanimljivije: kako je takva luzerska Hrvatska ostvarila i ono malo međunarodnog uspjeha, poput prolaska grupe na Euru 1996. i 2008., a naročito onaj veličanstveni iz 1998., kad je kao debitant bila treća na svijetu?
Sagledamo li, naime, s povijesne distance – pod uvjetom, jasno, da razgovaramo ozbiljno, a ne uvučeni u tijesne navijačke majice nekog trgovačkog lanca, išarani u ratničke boje, naoružani zastavicama i podliveni pivom – Hrvatska te godine nije bila realno treća najbolja reprezentacija svijeta. Je li joj se, međutim, treće mjesto na Mundijalu samo tako dogodilo, je li se tek tako dogodilo da Dražen Ladić tih mjesec dana brani kao nikad prije i nikad poslije u životu, da Asanović dijeli lopte kao nikad prije i poslije, da kao nikad prije i poslije igraju i Štimac, i Bilić, i Šuker, i Jarni, i svi ostali?
Da su pak igrali kao nikad prije i nikad poslije, lako je dokazivo: nitko od njih nije kapitalizirao tu fantastičnu broncu, nijedan nije napravio išta ozbiljnije nakon 1998., uključujući i samog Ćiru Blaževića, ”trenera svih trenera“, koji je nakon svog mjeseca slave i brončane Hrvatske trenirao selekciju Irana, te europske velikane Osijek, Muru, Varteks i Hajduk.
Što se onda dogodilo? Odgovor je vrlo jednostavan: motiv.
U nogometu se, naime, pobjeđuje na dva načina: nogometnim znanjem – svejedno da li južnoameričkom fantazijom ili protestantskom odgovornošću u igri – ili pak fanatičnom voljom i borbom za viši cilj, dakle motivom.
Ćirina reprezentacija iz 1998. – baš kao i ona s Eura 1996. – imala je taj motiv: oni su zaista igrali za ratom poharanu Hrvatsku, plakali na himnu, palili na domoljubne pjesme i na terenu ginuli kao na frontu. Vama se to može i ne mora sviđati – meni se, recimo, fizički gadi, ali ‘ko mene jebe: oni su osvojili svjetsku broncu. Tu je generaciju, naime, zaista motivirao činovnički diktator Franjo Tuđman sa kćerkom Nevenkom u počasnoj loži, i oni su s tim motivom igrali i odigrali od dva do tri puta iznad svojih realnih mogućnosti. Tome, najzad, jak motiv u sportu i služi.
Tako je nastao mitski ”kult reprezentacije“, na kojemu nam do danas tako zavide svi susjedi na čelu sa Srbima, iako teško da je u posljednjih petnaest godina bilo veće nogometne prevare i laži od hrvatskog kulta reprezentacije.
Ono što je možda bilo plitko i maloumno, ali barem autentično, kasnije je, naime, preuzela državna paranogometna industrija, i Tuđmanov je kult reprezentacije mutirao u čudovišni marketinško-domoljubni projekt Hrvatskog nogometnog saveza i Mamićeva obiteljskog gospodarstva, udruženih s pivskom industrijom, velikim trgovačkim lancima, sportskim kladionicama, Biskupskom konferencijom i nacionalnim medijima.
Sve je u tom monstruoznom megaprojektu lažno: lažne su emocije iz reklama za pivo, lažna je sreća iz spotova sportskih kladionica, lažan je ponos na jeftinim kineskim majicama s šahovnicama, mačevima i orlovima, lažan je nacionalni domoljubni trans generiran tupavim navijačkim rekvizitima za 19,99 kuna, lažne su imbecilne navijačke pjesme kojima nas svake dvije godine maltretira estradna zločinačka organizacija, lažni su na tribinama transparenti za Vukovar, cjelokupno tako projektirano i konstruirano domoljublje navijača što se ”za dom spremni“ inate sa svijetom bolno je lažno, kao što je, najzad, lažno i domoljublje igrača na terenu: lažne su njihove patriotske tetovaže, lažan je njihov ponos nakon pobjede, lažno je njihovo ponizno pokajanje nakon poraza, i Thompson u svlačionici je laž, i biskupski blagoslov prije svakog prvenstva, i Gospa Međugorska na pripremama, sve je jedna divovska, čudovišna laž.
Niste to možda očekivali ni htjeli od mene čuti, ali to vam je, braćo Hrvati, sva istina: hrvatska nogometna reprezentacija na stadionu Pernambuco u Recifeu izgubila je od Meksika – kao što je, uostalom, nakon 1998. izgubila baš svaku odlučujuću utakmicu, i kao što će ih gubiti i dalje – samo zato što je njeno domoljublje industrijsko i lažno.
Bez tog motiva – meni privatno kretenskog, ali u sportu posve legitimnog i, što je još važnije, itekako produktivnog – hrvatska je nogometna selekcija, i to baš svaka njena generacija od ”brončanih“ do danas, limitirana i sasvim prosječna nogometna družina, taman za grupnu fazu europskog ili svjetskog prvenstva – ništa manje, ni više od toga.
Momčad koja će, kao svaka limitirana i prosječna momčad, povremeno bljesnuti, pa dobiti Italiju ili Njemačku, ali koja će baš svaki put kad joj se natovari imperativ pobjede, makar i protiv Australije ili Ekvadora, sasvim pouzdano izgubiti.
(Prenosimo iz tjednika Globus uz dozvolu autora).
Autor: Denis Romac / Leave a Comment
Odlučili smo da ni jedan interes, niti jedna frustracija, niti jedna ambicija SDP-ovca ne može biti na štetu stranke. Tim je riječima Željko Jovanović, u funkciji Milanovićeva partijskog mača, sasjekao partijsku budućnost svog riječkog partijskog druga, koji se usudio svojim osobnim frustracijama poremetiti uzvišeni plan partije/revolucije. On je jedini koji se oglasio u ime mudrog i nepogrešivog vodstva/vođe, stoga njegove riječi imaju posebnu težinu.
I nije slučajno odabran upravo Riječanin Jovanović, koji je upravo odličan primjer političara koji je vlastiti interes pretpostavio stranačkome. No partijske kronike pune su primjera da su se upravo takvi uvijek morali prvi dokazivati i bezuvjetnim odbacivanjem svojih dojučerašnjih drugova potvrđivati svoju odanost partiji.
Jovanovićeva staljinistička izjava zorno svjedoči o dubini pada Milanovićeva SDP-a. Ovdje svjedočimo zadnjem činu SDP-ova fratricida, u kojem su pali svi koji su se usudili dovesti u pitanje Milanovićevo nemušto vodstvo, a Linić je zadnja spona koja još veže današnji SDP s Račanovim.
Naravno da stranka ne može tek tako prijeći preko onog što je Linić rekao o Milanoviću. No je li slučajno da je od svega što je protiv Milanovića izrekao Linić provjereno samo ono što ovaj zapravo nije rekao, pri čemu moramo imati na umu da u Hrvatskoj mogućnost vjerodostojne i neovisne provjere rada represivnog sustava zapravo ne postoji, jer nemamo funkcionalan sustav civilnog nadzora nad radom tajnih službi i policije.
Dakle, odluku o tome je li bilo nezakonitosti zapravo bi trebali donijeti isti oni koji su za eventualne nezakonitosti odgovorni. No čak i kada bismo bezuvjetno povjerovali njihovim nalazima, što je s ostalim Linićevim optužbama na Milanovićev račun, kao i s Milanovićevim optužbama protiv Linića? Hoće li i te tvrdnje biti provjerene? Ili će ih, nakon što Linić u subotu po kratkom postupku bude ”milanovićevski” šutnut iz stranke, jednostavno pomesti pod prašnjavi partijski tepih.
Dok je njegov prethodnik Ivica Račan za svog vodstva također želio pokazati da je SDP borbena i moderna stranka, pa je u nju pozvao snagatora Mirka Filipovića, prepustivši ga u saborsku arenu, Milanović je samu stranku pretvorio u gladijatorsku arenu. ”Ako je netko spreman za bitku u subotu ja sam fit.
U zubima mogu nositi tri puta težeg protivnika”, rekao je, ako je vjerovati stranačkim insajderima u Večernjem listu, Milanović, SDP-ov Čovjek od čelika, uoči subotnjeg obračuna kod SDP-ovog O. K. Corrala.
Ne treba dvojiti da će Milanović uspjeti istjerati Linića iz stranke, no taj njegov uspjeh neće popraviti njegov katastrofalan učinak na čelu SDP-a. Samo u nešto više od godinu dana Milanović je izgubio troje izbore zaredom, dvaput europske i jednom lokalne.
Sve njegove taktičke političke odluke bile su pogrešne (rat s IDS-om, lomljenje kičme zagrebačkom i riječkom SDP-u…, rat s desnicom), a strateških skoro i nije bilo. Pokazalo se da je Milanović – samoproglašeni SDP-ov patrijarh koji to ne želi biti – najveći problem SDP-a.
Kada je svojedobno Karamarko došao na čelo HDZ-a, u SDP-u su trljali rukama, znajući da uz takvog lidera opozicija neće nikad na vlast. No danas je situacija obrnuta. HDZ-ovci boga mole da Milanović opstane što dulje, svjesni da će im vlast pasti u naručje, poput zrele kruške. Uz ovaj tempo raspadanja Milanovićevog SDP-a, HDZ, koji je na europskim izborima osvojio 41 posto, na sljedećim bi izborima mogao, ni kriv ni dužan, osvojiti 50 posto. To nije uspjelo ni Tuđmanu poslije Oluje.
(Prenosimos portala Novoga lista).