autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Lice nije čitanka: o psihički neuravnoteženim osobama

Autor: Volga Švorinić / 24.07.2022.

Volga Švorinić

Na odluku da progovorim o ovoj psihološkoj temi, potaknuo me je nedavni nemili incident u Hrvatskom saboru, kad je jedan od zastupnika, vidno uzbuđen, izvrijeđao svoju kolegicu ”na pasja kola”, nazivajući je nakazom, koju je Bog jednako unakazio i tjelesno i umno. [Read more…]

Filed Under: NEVINOST BEZ ZAŠTITE Tagged With: Bog, Freud, izbjeglice, lice, nakaza, Nevinost bez zaštite, Sabor, Volga Švorinić

Izdaja je šokantnija kada dolazi iz redova pastira

Autor: Jasminka Matić / 16.12.2018. Leave a Comment

Jasminka Matić

Jasminka Matić

Od nastanka čovjeka njegova je povijest praćena borbom dobra i zla, nagonskih i svjesnih pokretača njegovog ponašanja. Motiv za ispunjavanjem nagonskih potreba na nižoj je razini Maslowljeve hijerarhije: nagon za preživljavanjem, za hranom, vodom, kisikom, za sigurnošću, seksualni nagon. Da naše postupke u značajnoj mjeri određuje seksualno i libido, a ne racionalno te da nama često upravlja nesvjesno objavio je početkom 20. stoljeća Freud i, sablaznivši otmjeni, konzervativni Beč, postavio temelje psihoanalize. [Read more…]

Filed Under: SUBOTOM UZ KAVU Tagged With: Beč, Freud, Gran Canaria, Jasminka Matić, Oriana Falacci, Španjolska, Subotom uz kavu

Samosažaljenje je strogo zabranjeno

Autor: Josip Kregar / 20.07.2017. Leave a Comment

autograf-josip-kregar-bb2Autoironija mi slabo ide. Nisam od onih koji se vole podsmjehivati samom sebi. Nemam ja snage prijeći mirno preko vlastitih mana i, začudo, imam veliko razumijevanje za njih. [Read more…]

Filed Under: POROK PRAVDE Tagged With: Agrokor, Đuro Sessa, Freud, Hrvati, Josip Kregar, Konzum, narod, Plenković, požari, seks, Slovenci, Srbi, Turci, Vlada

Jesu li se izdajnici namnožili?

Autor: Josip Kregar / 22.12.2016. Leave a Comment

AUTOGRAF Josip Kregar BBRevolucije jedu svoju djecu. Ta političko-gurmanska parola potvrđuje se iz dana u dan, štoviše, proizvodnja izdajnika se zahuktala, a revolucije su sve gladnije. Ili su pali kriteriji o tome tko je izdajnik ili su se izdajnici namnožili. [Read more…]

Filed Under: POROK PRAVDE Tagged With: Bernardić, Franco, Francuska revolucija, Freud, Gavran, Gotovina, Gregurić, HDS, HDZ, Hitler, Hrvatska, izdajnici, izdajnik, Josip Kregar, Karamarko, komunisti, komunjara, Lenjih, Manolić, Mao, mržnja, Pašalić, Plenković, Porok Pravde, progon, Recep Tayyip Erdoğan, Šarinić, SDP, SK, Špegelj, Srbi, Staljin, Stari zavjet, Stipe Mesić, Tus, udbaš, Valentić, Vladar, vođa, židovi

Briselski ćato ne bi se tako bahatio pred novinarima vani

Autor: Branko Mijić / 13.12.2016. Leave a Comment

Branko Mijić

Branko Mijić

Odite vi na izbore pa ih pobijedite, pa onda planirajte proračun, brecnuo se premijer Andrej Plenković na pitanje kolege Hrvoja Krešića kako to da rashodi proračuna rastu u godini za koju svi upozoravaju da će biti najteža zbog niza obveza koje dospijevaju na naplatu. [Read more…]

Filed Under: OSVRT Tagged With: Andrej Plenković, Branko Mijić, Bruxelles, Freud, HDZ, Krešić, novinari, za dom spremni, Zoran Milanović

O slobodi savjesti: put prema izgradnji i ispunjenju osobe

Autor: Jadranka Brnčić / 04.12.2016. Leave a Comment

jadranka brncic 2Sloboda savjesti (lat. conscientia – suznanje, znanje čega i zajedno s drugima) u katoličkoj duhovnosti često se primjenjuje na slobodu drugih da izaberu ono što katolici misle da je jedino ispravno, a rijetko na slobodu samih katolika da misle i žive po svojoj savjesti. [Read more…]

Filed Under: PARRHēSIA Tagged With: Aetatis novae, Bog, čovjek, Crkva, dobro, Dogma, Foucault, Freud, grijeh, Jadranka Brnčić, kršćanin, ljubav, Marx, moral, Parrhēsia, Pavao, put, rad, seksualnost, Sinteza, sloboda savjesti, Smrtnost, Svetost, Teologija savjesti, vjera, volja božja, zakon

Isus: ”Ne pitaj me tko sam, već što sam ja vama?”

Autor: Drago Pilsel / 26.03.2016. Leave a Comment

Rembrandtov Isus

Rembrandtov Isus

Da li bi Isus iz Nazareta odgovorio na molbu za intervju u povodu obljetnice njegova uskrsnuća? Kakvo blesavo i ukalupljeno pitanje! Ma Isus je (bio je i jest spreman odgovoriti svakom suvremeniku) zanimljiv svakom naraštaju, svakoj sredini i u svakoj situaciji. Pa On je za mene Alfa i Omega, početak i svršetak svega stvorenog! [Read more…]

Filed Under: INTERVJU Tagged With: Auschwitz, Babilon, Bog, Branko Lustig, Crkva, Drago Pilsel, Einstein, Franjo Asiški, Freud, Galileo, Hegel, Hrvatska, Isus, Ivo Josipović, Jeruzalem, Jung, Jürgen Moltmann, Marcuse, Marx, Nietzsche, Rousseau, Simone Weil, Željko Porobija

Ima života i bez nogometa

Autor: Ante Tomić / 23.06.2014. Leave a Comment

Evo me već drugi dan u Beču i još se ne mogu naviknuti, zapanjeno se okrećem ne shvaćajući gdje sam se to našao. Nema velikih televizijskih ekrana na pločnicima ni zastavica na automobilskim krovovima i retrovizorima, konobarice u kafićima ne nose kopačke i štucne, a muškarci piju pivo jer im se naprosto sviđa okus fermentiranog ječmenog slada, a ne stoga jer je njihova patriotska obaveza napiti se ako njihovi pobijede ili, još više, izgube.

 

Ovdje su, u najkraćem, svi savršeno ravnodušni na Svjetsko prvenstvo. Volio bih da sada mogu reći kako je narod koji je čovječanstvu dao Mozarta, Mahlera, Haydena i oba Straussa, Freuda, Klimta i Schielea aristokratski prezreo prostačku pučku razbibrigu poput natjeravanja kožne mješine po ledini, ali to, bojim se, ne bi bila istina.

 

Razlog je nezainteresiranosti za Mundijal prije u činjenici da se Austrija na njega nije plasirala.

Može se i bez nogometa. Austrija sasvim dobro funkcionira i ako propusti najveći događaj u povijesti svemira. Nije bogzna kakav nedostatak kada vas to zaobiđe. Ima emocija i mimo strahovite živčane uznemirenosti, vrištanja i plakanja, trganja odjeće iz ushita ili očaja

 

Kako bilo, jedno je sigurno. Bečlije bez ostatka potvrđuju.

 

Može se i bez nogometa. Zemlja sasvim dobro funkcionira i ako propusti najveći događaj u povijesti svemira. Nije bogzna kakav nedostatak kada vas to zaobiđe. Ima emocija i mimo strahovite živčane uznemirenosti, vrištanja i plakanja, trganja odjeće iz ushita ili očaja.

 

Austrijanci lijepo mogu doživjeti prazninu i besmisao svojih mizernih egzistencija i bez gorčine da ih je japanski sudac sramotno okrao.

 

Štoviše, oni mi se čine mirniji i sretniji jer ne moraju trpjeti to sranje, jer slobodno vrijeme ispunjavaju budalaštinama koje manje bole.

 

Kasnije im je lakše vratiti se u stvarni svijet, posvetiti onome što je za njih i njihove obitelji sudbinski mnogo važnije od dvojbe između Eduarda i Jelavića.

 

Austrijanci su, blagoslovljeni bili, pošteđeni i šaljivih afera kao što je novinska objava nekolicine razgaćenih nogometaša kraj bazena.

 

Noćas kasno u hotelskoj sobi našao sam te skrivećki uslikane prizore na svim portalima i, neću vas lagati, s velikim zanimanjem sve ih pogledao.

 

Sa svim onim zelenilom muška je nogometna golotinja djelovala nešto pastoralno i mitološki, bila je to kao nekakva gej verzija slavne Balaševićeve balade o lepoj protinoj kćeri. Paparazzo tu, čučeći u grmlju, tiho pjeva:

Sportski novinari predstavljaju se, istina, kao nedvojbeno heteroseksualne osobe, oni su mačo svinje koje ponosno prde i podriguju, ali uvijek sam mislio kako tu mora biti nešto zatajeno, nešto o čemu bi psihoanaliza na koncu donijela zanimljiv pravorijek

 

Nisu znali gde sam ja,

Da ih krišom gledam kroz trsku i šaš,

A preko Amazone noć je pala…

 

Mnogi su bili zgranuti voajerskom drskošću medija, no mene ona nije začudila.

 

Nalazim je, naprotiv, vrlo predvidivom. Sportski novinari predstavljaju se, istina, kao nedvojbeno heteroseksualne osobe, oni su mačo svinje koje ponosno prde i podriguju, ali uvijek sam mislio kako tu mora biti nešto zatajeno, nešto o čemu bi psihoanaliza na koncu donijela zanimljiv pravorijek.

 

Nije bez vraga ako muškarci oduševljeno i ganuto pričaju o tjelesnim vještinama drugih muškaraca ili ako orgazmički zaurlaju u trenutku savršene sreće kad lopta jurne u protivničku mrežu.

 

Kad vam muškarac reče da je nogomet bolji od seksa, on bi možda želio kazati da nogomet na određeni način i jest seks, ali, eto, khm… nešto nepriličan.

 

Mislim, ja nikoga ne osuđujem. Sve je to meni, Bože mili, ljudski. Naprosto, njih su dvojica u Brazilu iza ručka popili više nego inače i slušajući ciku i raskalašeni kikot s bazena, jednome je došla neobična zamisao.

Ti mladići, baš kao ni itko drugi, ne zaslužuju da ih njihovi roditelji i djeca takve gledaju u novinama i na internetu. Ipak, na njihovu mjestu ja se ne bih dulje ljutio. Zloslutno će zvučati, ali možda će fotografije njihovih čvrstih muških stražnjica naposljetku biti jedino veselje koje su oni svojim obožavateljima u Brazilu napravili

 

“Ajmo gledat dečke kako se goli kupaju.”

 

“Ajmo”, dočekao je drugi spremno.

 

“Ali, nismo zato pederi”, ogradio se prvi oprezno.

 

“Bože sačuvaj”, potvrdio je drugi konsternirano. “Mi to radimo u interesu javnosti.”

 

“Ja volim ženske”, dodao je prvi, da ne bude nikakve zabune.

 

“I ja isto.”

 

Isključimo li homoerotsku znatiželju, teško je pojmiti što bi nekoga potaknulo da sakriven u žbunju snima nekolicinu golih dvadesetogodišnjaka. Drugačiji motiv ne nalazim ni u onih koji su te slike objavili, a objavili su ih svi, s izuzetkom možda Glasa koncila.

 

I zbog toga nas sve skupa treba biti sram. Riječ je o prvorazrednoj svinjariji, nepristojnosti bez presedana. Ti mladići, baš kao ni itko drugi, ne zaslužuju da ih njihovi roditelji i djeca takve gledaju u novinama i na internetu. Ipak, na njihovu mjestu ja se ne bih dulje ljutio.

 

Zloslutno će zvučati, ali možda će fotografije njihovih čvrstih muških stražnjica naposljetku biti jedino veselje koje su oni svojim obožavateljima u Brazilu napravili.

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Filed Under: OSVRT Tagged With: Ante Tomić, autograf.hr, Brazil, Eduardo, Freud, Hayden, internet, Jelavić, Klimt, Mahler, Mozart, nogomet, novine, osvrt, Prvenstvo, psihoanaliza, Schiele, Slobodna Dalmacija, sport, Strauss, život

Strah naš nasušni

Autor: Milan Vlajčić / 08.05.2014. Leave a Comment

Nisu nam bili potrebni psihoanalitičari u rasponu od Freuda, Junga do Foucalta i Lacana da bismo saznali da se čovek rađa sa osećanjem straha (angst, fear, anxiety, kako hoćete), a da, kliničari to potvrđuju, sa tim osećanjem umire.

 

Pošto se osećanje straha uvek javlja kad se čovek susreće sa nečim novim, neočekivanim, nepredvidljivim, već sama pojava filma kao medija zabave i razbibrige, a kasnije i značajne umetnosti popularne kulture, izazvala je veliki strah. Prilikom prve javne projekcije filma francuske braće Lumière (Louis i Auguste), 28. decembra 1895. u Indijskom salonu pariškog Grand Cafea, a reč je o ”Ulasku voza u lionsku stanicu”, gledalište je puštalo krike, neki su pokušali da umaknu, jer im se učinilo da voz sa ekrana, koji se kretao ka kameri, može da ih ugrozi.

 

Time je nagoveštena priroda novog tehnološkog izuma i medija koji će kasnijim otkrićem zvuka, potom kolora i najzad, u najnovijim vremenima, 3-dimenzionalne projekcije povećati iluziju uključivanja gledališta putem identifikacije sa junacima filma i opštom narativnom strukturom, do visokog stepena zastrašenosti.

Zanimljivo je da je na jednoj od prvih projekcija u Kraljevini Srbiji (juni 1896.), ulazak voza propraćen prilično mirno, ali je zato projekcija drugog filma, u kojem se jedan zid srušio, dočekana velikom panikom u gledalištu. Nepriviknuta publika na zbivanja u bioskopskoj pomrčini reagovala je burno u prvim decenijama, a prvi pravi narativni film, po strukturi vestern, ”Velika pljačka voza” (1903.) reditelja Edwina Portera propraćen je uzdasima i kricima tokom premijere u New Yorku 1903., dok je napad razbojnika na voz u punoj vožnji, sa jednim kadrom u kojem lokomotiva gotovo ulazi u gledalište, izazvao posebno uzbuđenje

 

Zanimljivo je da je na jednoj od prvih projekcija u Kraljevini Srbiji (juni 1896.), ulazak voza propraćen prilično mirno, ali je zato projekcija drugog filma, u kojem se jedan zid srušio, dočekana velikom panikom u gledalištu. Nepriviknuta publika na zbivanja u bioskopskoj pomrčini reagovala je burno u prvim decenijama, a prvi pravi narativni film, po strukturi vestern, ”Velika pljačka voza” (1903.) reditelja Edwina Portera propraćen je uzdasima i kricima tokom premijere u New Yorku 1903., dok je napad razbojnika na voz u punoj vožnji, sa jednim kadrom u kojem lokomotiva gotovo ulazi u gledalište, izazvao posebno uzbuđenje.

 

Film se završava šokantnim kadrom: jedan od napadača u krupnom planu ispaljuje revolverski hitac u gledalište. Novine su zabeležile da su gledaoci izlazili sa izrazima užasa.

 

Već su prvi teoretičari filma poput Richota Canuda i Huga Minsterberga (1910. i nešto kasnije) ukazivali na oniričnu, snoliku prirodu filma, na gledaočev doživljaj koji povremeno podseća na budno snevanje. Kasniji tvorci filmova iz žanrova psiho-trilera, kriminalističkog film noara (film noir, termin pozajmljen od jednog francuskog kritičara odmah posle stizanja američkih filmova u Evropu sa okončanjem Drugog svetskog rata), žestoko su koristili ovu interakciju dramaturgije filma i gledališta.

 

Prvi horor filmovi su junake potražili u klasičnim delima književnosti 19. veka. Fenomen hipnotisanog umobolnika preuzet je iz nemačkog romantizma u filmu ”Kabinet doktora Kaligarija” reditelja Roberta Wienea, iz 1920. Rađanje Frankensteina obradila je Mary Shelly, žena poznatog engleskog pesnika, u romanu napisanom dvadesetih godina 19. veka. Frankenstein, čudovište nastalo eksperimentom na ljudskom lešu tajno iskopanom pod okriljem noći na seoskom groblju, preuzeo je ime svog tvorca, doktora koji je rešio da izvrši ovaj čudovišni eksperiment.

 

Narodni mit o rumunskom knezu Vladu Draku opisao je engleski pisac Bram Stoker 1897.u svom romanu ”Drakula”, a veliki nemački reditelj F. W.Murnau je načinio antologijski film ”Nosferatu” (doslovni prevod: onaj koji ne može da umre) 1921. godine, o vampiru koji kao grof živi u svom transilvanijskom dvorcu, da bi onda u mrtvačkom sanduku stigao u London, sa gomilom miševa, i sejao užas. Uz donetu koleru, naravno.

 

O Drakuli je načinjen veliki niz horor filmova, a legendarni glumac Bela Lugosi, je posle nekoliko decenija filmske slave poludeo i umro u liku svog junaka, ali ovoga puta stvarno! Varijacije na temu Drakule imamo sve do nedavnih filmova Wernera Hercoga (antologijska uloga Clausa Kinskog) i Fransisa Forda Coppole.

 

Čitav jedan sloj filmova je nastao na zagrobnim motivima, ustajanju mrtvih i užasu, doslovno prenetim iz priča Edgara Allana Poea ”Pad kuće Usher” i ”Wiliam Wilson”, s motivom udvajanja junaka.

Film opisuje družinu doslovnih nakaza među koje zaluta obična devojka koja će na kraju podleći sudu većine: biće osakaćena do neprepoznatljivosti. Film je doživeo veliki uspeh u svetu, ali je izazvao i intervencije cenzure. Dve godine kasnije čuvena cenzorska komisija u Hollywoodu donosi takozvani Haysov kodeks (Hays Code) i upotreba unesrećenih i unakaženih ljudi, nakaza i monstruma je zabranjena. Ali ”Nakaze” su ostale kao antologijsko delo

 

Dva filma s junakom monstruozno osakaćenim – ”Zvonar Bogorodične crkve” i ”Fantom opere” – imala su dvadesetih godina prošlog veka za svog junaka senzacionalnog glumca Lona Chaneyja, kojeg je filmska javnost prozvala Čovekom sa hiljadu lica. Kasnije su ove priče dobivale nove verzije i nastavke (čak i u obliku mjuzikla) jer je publika bila gladna užasa i horora.

 

Jedan tok horor-filmova je preuzet iz tradicije američkih cirkuskih predstava druge polovine 19. veka, kad su važan sastojak zabave činili kepeci, nakaze, unakaženi ljudi, žene sa dve glave, žene-zmije… Ubrzo se to prenelo na filmski ekran, a vrhunac ove vrste užasavajuće zabave bio je film ”Nakaze” (Freaks) čuvenog američkog reditelja Toda Browninga iz 1930.

 

Film opisuje družinu doslovnih nakaza među koje zaluta obična devojka koja će na kraju podleći sudu većine: biće osakaćena do neprepoznatljivosti. Film je doživeo veliki uspeh u svetu, ali je izazvao i intervencije cenzure. Dve godine kasnije čuvena cenzorska komisija u Hollywoodu donosi takozvani Haysov kodeks (Hays Code) i upotreba unesrećenih i unakaženih ljudi, nakaza i monstruma je zabranujena. Ali ”Nakaze” su ostale kao antologijsko delo.

 

Sredinom treće decenije Hollywood kao tvornica snova i zabavne kulture počeo je da oblikuje filmske žanrove koji su dozirano koristili različite stepene zastrašivanja, sve do stvaranja panike i onog što se u filmskom jeziku naziva teror.

 

Kriminalistički žanr nastaje posle uvođenja prohibicije u Americi i neskrivene vladavine gangsterskih bandi. Film preuzima teme nasilja na ulici i javnim mestima, ucene vlasti, krvave oružane obračune na ulicama Chicaga i drugih velikih gradova. Početkom tridesetih nastaju filmovi poput ”Državnog neprijatelja”, ”Lica sa ožiljkom” i ”Belog usijanja” sa velikim zvezdama Jamesom Cagneyem i Paulom Munijem, koji strah sa ulica prenose u zanračene dvorane. Ove filmove su gledali i prototipovi iz podzemlja: Al Capone, Dillindger i Lucky Luciano. Reč je o jednom  od najvažnijih žanrova starog i novog Hollywooda.

 

Mnogo godina kasnije ”Lice sa ožiljkom” (Scarface, 1983.) rekonstruiše u novim socijalnim okolnostima Brian De Palma sa zvezdama Al Pacinom i Michel Pfeifer, a nedavno (2009.) je Michael Mann ponovo snimio legendu o Dillingeru (Public Enemies) sa Johnijem Deppom i našom glumicom Brankom Katić.

 

Kao podžanr kriminalističkog filma krajem tridesetih, pa sve do sredine pedesetih, nastaje film noar (film noir), dobro stilizovana krimi-priča naseljena ciničnim privatnim detektivima, atmosferom noćnih barova u kojima caruju kriminalci sa elegantnim odelima i fatalne dame ambivalentnih moralnih izbora.

Posle zvaničnog gašenja cenzure u američkoj filmskoj industriji sredinom šezdesetih golemu podzemnu slavu izazivaju filmovi horrora (terora), sa gomilama sadističkih nakaza, pa je čak nastao i poseban podžanr slasher films (sekački fimovi), koji ne ide kroz redovnu bioskopsku mrežu već se distribuira preko kablovskih kanala i distribucije u DVD formatu

 

Na scenarijima su radili sjajni pisci poput Francisa Scotta Fitzgeralda, Williama Faulknera, Raymonda Chandlera i Mickeyja Spillanea, a atmosferu velike neizvesnosti i stalne potencijalne neizvesnosti su oblikovali najveći stilisti Hollywooda poput Johna Hustona (”Malteški soko” i ”Ostrvo Largo”), Howarda Hawksa (”Veliki san”), Otta Premingera (”Laura”), Fritza Langa (”Žena u izlogu” i ”Skarletna ulica”)… To osećanje jeze i straha više niko nije uspeo da dosegne na tako suptilan i dostojanstven način.

 

Sa ovim podžanrom se dodiruje i povremeno prožima psiho-triler ili u širem smislu psihološki film, koji vuče korene od velikih majstora neme epohe Murnaua, von Stroheima, Renoira i Wylera.Najveći majstor psiho-trilera je Alfred Hitchcock koji je u svojoj dugoj karijeri od preko pola stoleća razvio dramaturgiju filmskih priča zasnovanih na suspensu (napetost), a to je u jednom razgovoru objasnio kao umetnost da se nagovesti preteća opasnost koju gledaoci doznaju pre junaka (oni često to doznaju kasno, kao u njegovom antologijskom filmu ”Psiho”. Poseban red filmova ovog podžanra barata mentalnom klinikom kao metaforom totalitarnog, zatvorenog društva koje ne dozvoljava različitost.

 

Remek-delo u ovom nizu je čuveni ”Šok koridor” iz 1963. cenjenog američkog reditelja Samuela Fullera, u kojem radoznali novinar, zaintrigiran opresivnošću i surovošću metalne klinike, dobrovoljno ulazi u ovu ustanovu i pod pritiskom strašnih izlečiteljskih metoda doslovno poludi, ne pobegavši nikad više u građansku sredinu.

 

Fulleru je nakon toga onemogućeno da radi u Hollywoodu, tako da je niz godina proveo u Evropi, dok mu nije data prilika da ponovo snima. Slični sižejni sklop koristi poznati ”Let iznad kukavičjeg gnezda” (1975.) Miloša Formana, a nedavno (2010.) je Martin Scorsese u filmu ”Zatvoreno ostrvo” prikazao ulazak u azil (ostrvo pretvoreno u mentalnu kliniku sa visokim stepenom rizika za svakog ko tamo kroči) visokog policijskog oficira koji  polako tone u kovitlac paranoje, gubljenja osećanja za realnost. Uzgred mu narasta osećanje krivice za smrt žene koju u svojoj imaginaciji prepoznaje na mestu istrage!

 

Ali horor film kao deo populističke zabave grana se u novijim godinama u mnogo rukavaca: filmovi katastrofe opisuju, recimo, propast Titanica u nekoliko verzija tokom pola stoleća, sve do čuvene verzije Jamesa Camerona iz 1997., premda postoji jedna izvrsna verzija propasti Titanica u nemačkom filmu nacističke epohe, začudo bez ikakvih izraženijih ideološko-propagandnih obeležja. Filmovi katastrofe često su se bavili padovima aviona, havarijama brodova na pučini, sudbinama podmorničkih posada…

I to nije kraj; novi užasi nas čekaju iza ugla kao cinična ravnoteža strahotama koje se zbivaju na raznim stranama sveta, od Iraka, Afganistana, Sirije do Ukrajine. Što rekao jedna radijski voditelj u godinama kad niko nije sanjao raspad Jugoslavije u krvi i zločinu: ”Danas u Afganistanu, sutra u vašem stanu”. Voditelj je dobio kaznu, a ona je stigla i nas

 

Poseban odeljak horora pripada delima o posetama iz svemira, marsovcima koji pristižu kao opasni osvajači i ratnici u čudnim i čudovišnim obličjima. A od svih filmova ove vrste vrh čini ”Stvor” (1982.) Johna Carpentera, u kojem je došljak najčešće nevidljiva i želatinozna tvorevina koja sluđuje i ugrožava jednu antarktičku ekspediciju.

 

Mnogo popularnija je serija po uspešnom filmu ”Osmi putnik“ (Alien) reditelja Ridleyja Scotta, u filmu koji nam pokazuje da biće iz svemira iskače iz utrobe jednog člana interplanetarne posade (igra ga John Hurt). Kanadski reditelj David Cronenberg je 1983. snimio užasavajući film ”Muva” (The Fly) o naučniku koji sebe pretvori u muvu i više ne zna kako da se vrati do tačke odakle je krenuo.

 

Od sedamdesetih godina, posle mračne slave Džeka Trboseka s početka 20. veka, veliku popularnost ponovo zadobijaju poludele serijske ubice u filmovima serije ”Noć veštica” i ”Strava u ulici brestova”. Ponovnu popularnost, posle King Konga, džinovskog gorile koji teroriše ceo New York (više verzija, sve do najnovije Petera Jacksona), izaziva morsko čudovište Godzila, nastalo strašnom mutacijom usled atomskih eksplozija, koje takođe uleće u metropolu izazivajući velika razaranja i paniku stanovnika.

 

Posle zvaničnog gašenja cenzure u američkoj filmskoj industriji sredinom šezdesetih golemu podzemnu slavu izazivaju filmovi horrora (terora), sa gomilama sadističkih nakaza, pa je čak nastao i poseban podžanr slasher films (sekački fimovi), koji ne ide kroz redovnu bioskopsku mrežu već se distribuira preko kablovskih kanala i distribucije u DVD formatu.

 

I to nije kraj; novi užasi nas čekaju iza ugla kao cinična ravnoteža strahotama koje se zbivaju na raznim stranama sveta, od Iraka, Afganistana, Sirije do Ukrajine. Što rekao jedna radijski voditelj u godinama kad niko nije sanjao raspad Jugoslavije u krvi i zločinu: ”Danas u Afganistanu, sutra u vašem stanu”. Voditelj je dobio kaznu, a ona je stigla i nas.

Filed Under: BEO DIJAGNOZE Tagged With: Afganistan, autograf.hr, Beo-dijagnoze, DVD, Edwin Porter, Freud, Hays Code, horor, Irak, Jung, kolumna, Milan Vlajčić, nakaza, New York, razbojnik, Slasher Films, Srbija, strah, Ukrajina

Što se zbilo Uni?

Autor: Davor Beganović / 06.03.2014. Leave a Comment

nesreca-i-stvarne-potrebeIvančica Đerić, ‘‘Nesreća i stvarne potrebe“. Rende, Beograd 2012.

 

Romani ‘‘Priručnik za zločin“ i ‘‘Bosanci trče počasni krug“ kanadsko-bosansko-srpske spisateljice Ivančice Đerić najavili su zanimljiv pripovjedni glas na čijoj je vještini trebalo dodatno i intenzivno raditi. Kritičarske bi se zamjerke mogle supsumirati pod oznaku stilističkih. Jezik joj je bio odveć redundantan, pojedine su se fraze nepotrebno ponavljale, željeni efekt semantičkoga pojačanja time se gubio, a stvarao se dojam preopterećivanja koji je samo odvlačio pažnju od onoga što je bilo središnje za sam tekst. Rad na jeziku podrazumijevao bi i ispravljanje upravo takvih stilističkih pogrešaka koje su se uvlačile u tekst, podrivale njegovu relevantnost, činile da se recepcija oteža nerviranjem.

 

Doduše taj bi se prigovor više odnosio na nesolidno obavljen uređivački posao, ali je i autorica snosila svoj dio krivice. Na razini priče zamjerki je bilo daleko manje. Kostur je bio vješto sklopljen, odstupanja od kronologije korištena su kako bi se generirala napetost, dok se zaplet odlikovao angažiranošću i postavljanjem povremeno neugodnih pitanja političkome establishmentu.

Kritičarske bi se zamjerke mogle supsumirati pod oznaku stilističkih. Jezik joj je bio odveć redundantan, pojedine su se fraze nepotrebno ponavljale, željeni efekt semantičkoga pojačanja time se gubio, a stvarao se dojam preopterećivanja koji je samo odvlačio pažnju od onoga što je bilo središnje za sam tekst. Rad na jeziku podrazumijevao bi i ispravljanje upravo takvih stilističkih pogrešaka koje su se uvlačile u tekst, podrivale njegovu relevantnost, činile da se recepcija oteža nerviranjem

 

‘‘Nesreća i stvarne potrebe“ nastavlja u smjeru razvijanja same priče kao središnjega dijela romana, ali nedovoljno radi na otklanjanju pobrojanih manjkavosti. No krenimo od početka. Radnja je romana smještena na dva odredišta i prostire se preko dvije vremenske dimenzije. S jedne se strane nalazi bosansko mjesto s fiktivnim toponimom Tromuk (upotrebom realnoga označitelja Sana kao i poznavanjem ponekog detalja iz autoričine biografije moglo bi se pretpostaviti da se iza toga grada krije Prijedor); s druge strane nalazi se itekako realni prostor Vancouvera čija je zbiljnost potencirana upotrebom konkretnog označitelja.

 

Dok se u prvome stalnim analepsama rekonstruira prošlost pripovjedačice Une skupa sa svim njezinim posljedicama osjetnima u sadašnjosti (koje, uostalom, čine i središnje mjesto romana), u drugome se nastoji što je vjernije moguće ispripovijedati njezina emigrantska egzistencija. Priča se plete oko tajanstvenog događaja o kojemu se podaci otkrivaju iznimno štedljivo, tako da će čitateljstvo tek na kraju znati o čemu je doista i riječ, makar se njegova stravičnost da naslutiti iz govora traume kojim je roman natopljen.

 

Od prvoga je momenta jasno da Una Tromuk nije napustila svojevoljno. Pripovjedački se glas udvaja. Jedan dio romana, i to onaj koji govori o vankuverskoj sadašnjosti, ispripovijedan je u prvom licu, a njegova je vlasnica nedvojbeno Una. Tromučki se, pak, dijelovi predočavaju u trećem licu, glasom iza kojega se da naslutiti autorska instanca. Njoj, dakle, pripada pravo na rekonstruiranje i interpretiranje prošlosti. Na taj način ona stječe prednost u odnosu na ostale sudionike i sudionice naracije. No ta je prednost manje ili više prividna.

 

Zna se da u okviru kanadskog dijela romana postoji tajna čije je rješenje nemoguće bez poznavanja onoga što se zbilo u Tromuku. Tajna je, dakle, izvor traume kao trajnoga stanja koje determinira Unu. Pitanje je hoće li njezino razrješenje dovesti do ukinuća traume, do izlječenja jedne oboljele psihe. Odgovor je, da prejudiciram, negativan. Doživljeno je odveć teško da bi ga se moglo preraditi u onome procesu što ga, slijedeći Freuda, Dominic LaCapra naziva working through. Acting out, kompulzivno ponavljanje ishodišne traumatske situacije, je stanje na koje dominantni autorski glas osuđuje nesretnu junakinju/pripovjedačicu.

‘‘Nesreća i stvarne potrebe“ nastavlja u smjeru razvijanja same priče kao središnjega dijela romana, ali nedovoljno radi na otklanjanju pobrojanih manjkavosti

 

Koji su stožeri priče što je plete Ivančica Đerić? Na prvome se mjestu nedvojbeno nalazi obitelj pripovjedačice. Una, njezin brat i sestra sa svoje dvoje djece čine ”ćeliju društva” u kojoj se ocrtava egzilantska sudbina. Kanada je pozadina odvijanja radnje, ali ono što dominira je stalno prebacivanje onoga što se zbilo u Bosni na poprište sadašnjosti. Upravo se tim kompulzivnim kretanjem generira pripovjedni tekst.

 

Sestrin je egzil dvostruki, on kao da simbolizira neprestano pomicanje s jednoga na drugo mjesto koje poprima obilježje circulus vitiosusa. Iz Bosne u Švicarsku, u Kanadu, gdje se opet nije zadovoljno… Smirenje bi, doista, značilo i kraj pripovijedanja, a do njega ne smije doći. Stoga i kanadska priča ima svoju zagonetku, ali nju se uvodi in medias res. Već na kraju prvoga poglavlja brat nestaje. Ponešto iskusniji čitatelj shvatit će da je njegov nestanak prolazna stvar, da se iza njega ne krije ništa letalno. Određena autoričina naivnost zasigurno je razlog zbog kojega se moment napetosti suspendira i prije nego što se uopće i započeo razvijati.

 

Valja biti blagonaklon kao kritičar i ne zanovijetati previše. Stoga se vraćam na dvostruki motivacijski sklop kojim se izražava paradoksalno stanje u kojemu se nalazi Una. Naime, njezina je kanadska karijera uspješna, napredovala je prilično visoko u menadžerskoj strukturi reklamne agencije, ali bez obzira na uspjeh prati je difuzni osjećaj nezadovoljstva. Može ga se povezati s naslućenom traumom (”onaj događaj”), ali i s još nečim bitnim. Naime, u Jugoslaviji je bila nadarena crtačica stripova, a to je vokacija kojoj se u Kanadi ne može posvetiti – otuda i frustracija. Uostalom i odluka da napusti dobro dotirani posao donesena je u trenutku susreta s grafičkim romanom koji je pomjera iz uljuljkanosti u sigurnoj egzistenciji.

Dok se u prvome stalnim analepsama rekonstruira prošlost pripovjedačice Une skupa sa svim njezinim posljedicama osjetnima u sadašnjosti (koje, uostalom, čine i središnje mjesto romana), u drugome se nastoji što je vjernije moguće ispripovijedati njezina emigrantska egzistencija

 

I ovdje je posredovani osjećaj ponešto difuzan. Hoće li Una opet početi crtati stripove? Na to pitanje kao da nema odgovora. Koloplet se tajni na taj način proširuje: brat, događaj koji je generirao traumu, prestanak crtanja… Čak i za relativno obiman roman (319 stranica) čini se da je to gomilanje redundantno.

 

Uz sve to dolazi i sljedeći secret service moment. Tromuk i Vancouver spojit će se u liku Erosa, mladog i gladnog ljubavnika koji emigrantskim kanalima (takorekuć preko veze) uspijeva doprijeti do Une i njezina dotada relativno dobro ograđenog svijeta. Upravo se u konstruiranju njegova imena nalazi ona zamjerka što sam je već na početku teksta stavio pripovijedanju Ivančice Đerić. Banalnost je riječ pod koju je se može supsumirati.

 

Naime, poput kakvog stalnog epiteta, koji bi bio primjeren epici, ali ne i postmodernome romanu, Eros se pojavljuje (gotovo) uvijek kao ”Eros iz Tromuka”. Sve je to legitimno, ali ono što doista smeta je ponavljanje. Doista, ne moramo beskrajno mnogo puta čuti dosjetku kako bi se uvjerili u njezinu poantiranost. Upravo su tu prikriveni momenti stilske nepažljivosti koji su u novom romanu doduše rjeđi nego što je to bio slučaj u ranijima, ali su ipak tu – neprevidivi i izbježivi. Uz to dolazi i sintagma u kojoj se, nevješto, poigrava sa ”s” u njegovom imenu, kao da mu se hoće pridati dvostruki identitet, koji ekvilibrira između naivčine iz narodne pripovijetke i grčkoga boga ljubavi.

 

Banalnost proizašla iz ove konstelacije nalazi se u samome činu imenovanja. Naime, ”s” se povezuje s usklikom medicinske sestre koja nakon poroda obavještava oca da je dobio sina, nazivajući ga Erom i ukazujući na ponos što ga otac u patrijarhalnome društvu mora osjetiti kada dobije sina. Otuda i poigravanje sintagmom ”Ero S a ne Ero Bez” pri čemu je ”S” jasna aluzija na muški spolni organ. Mogućno je da na ovom mjestu provijava dašak feminizma. Ako tomu i jest tako, onda ga se može proglasiti dobrano nategnutim ili, dobrohotnije, naivnim.

Doživljeno je odveć teško da bi ga se moglo preraditi u onome procesu što ga, slijedeći Freuda, Dominic LaCapra naziva working through. Acting out, kompulzivno ponavljanje ishodišne traumatske situacije, je stanje na koje dominantni autorski glas osuđuje nesretnu junakinju/pripovjedačicu

 

Kakva je, dakle, uloga Erosa u romanu? S jedne strane on je označitelj izgubljenog zavičaja. S druge se pojavljuje kao označeno onoga što je u izgubljenom zavičaju novo. Zbog svoje mladosti spriječen da se sjeti onoga ”što je bilo ranije” njegova će svijest agirati samo u stanju vječite, nametnute sadašnjosti.

 

Egzilanti, ljudi koji su ”otišli”, pa se vratili, za njega su, unutar tromučke zbilje, tek ”povratnici”. U toj je obilježbi nemogućno prečuti kritički glas autorice, Ivančice Đerić, usmjeren na osudu jednoumlja koje je naslijedilo nekadašnji multinacionalni život Bosne i Hercegovine. Postoji i moment kojim će se Eros, bar na izvjestan način, intelektualno spojiti s Unom. Ono što ih povezuje je strip, makar se njegov ukus nalazio na tankoj liniji koja ”osmu umjetnost” dijeli od kiča. Njegovi su junaci crtani likovi iz pera Sergia Bonellija, prije svih Zagor.

 

Ta karika će ga povezati i s Jugoslavijom, zemljom u kojoj je Bonelli bio možda čak i snažnije prisutan nego u matičnoj Italiji, da se o ostaloj Europi i ne govori. Moment inicijalnoga paljenja erotičnoga junaka bit će otkrivanje stripova što ih je u predratnim tromučkim novinama objavljivala Una.

 

Prema tome, Erosov odlazak u Kanadu svjedoči o vezi koju Una još uvijek održava s Tromukom. Njegov je egzil rezultat socijalne nesigurnosti (naravno, ovaj iskaz treba shvatiti kao litotu, preciznije je govoriti o beznađu). Tu se srećemo sa sljedećim stereotipom iz tekstova koji tematiziraju egzil. Eros do Kanade dolazi nakon poznanstva s djevojkom zaposlenom u nekoj u Bosni djelatnoj NGO. Ona mu otvara mogućnost emigracije koju bezrezervno prihvaća.

Banalnost proizašla iz ove konstelacije nalazi se u samome činu imenovanja. Naime, ”s” se povezuje s usklikom medicinske sestre koja nakon poroda obavještava oca da je dobio sina, nazivajući ga Erom i ukazujući na ponos što ga otac u patrijarhalnome društvu mora osjetiti kada dobije sina. Otuda i poigravanje sintagmom ”Ero S a ne Ero Bez”, pri čemu je ”S” jasna aluzija na muški spolni organ

 

No ono što je Aleksandar Hemon nekoć briljantno iskoristio kako bi stvorio jedan od najuvjerljivijih toposa bezizglednosti u cijeloj egzilantskoj književnosti ovdje se perpetuira kao blijeda i klišetizirana preslika. Crtačica stripa čija je obećavajuća karijera prekinuta ratom (ali još nečim o čemu nam se informacija uskraćuje) i frustrirani mladić za kojega su predratno i ratno vrijeme stvar povijesti spajaju se na terenu koji je i geografski i kulturalno odijeljen od Jugoslavije. (Bilo bi zanimljivo usporediti načine na koji Kanadu u svoje pripovjedne tekstove integriraju David Albahari u, recimo, ‘‘Svetskom putniku“ ili ‘‘Snežnom čoveku“ i Ivančica Đerić. Odustajem od te usporedbe koja bi, možda, bila i nepravedna.)

 

Unina se tajna, izvor njezine traume, razotkriva postupno. Asocijativnim se putem nagoviješta da joj se u Tromuku desilo nešto čije su posljedice neotklonjive, jedan gubitak koji je upisan u tijelu. Taj dio romana Ivančica Đerić vodi suvereno. Ukazuje se na nokat na palcu koji ne može narasti, da se naslutiti i da je Eros, preko informacija koje je dobio od oca, upućen u zbivanja što su dovela do rasapa etičkog kodeksa koji je držao zajednicu na okupu. No ti momenti traju kratko.

 

Tekst otklizava u nesigurno i nespretno onog trenutka kada se u njemu autorski glas amplificira. Opet dolazi do nesvrsishodnih ponavljanja, ali najpenetrantnija su ona koja bih mogao svesti pod oznaku ”što nam je sve to trebalo”. Jedan je to od tipičnih izazova kojima podliježu spisatelji/ce na tlu bivše Jugoslavije u želji za izgradnjom i provođenjem konzekventne moralne pozicije. Krajnji mu je cilj nivelacija krivnje koja se realizira na nekoliko razina. Jedna bi se mogla svesti na postulat da smo svi jednaki, ili bar da se svi jednako dobro razumijemo. Najčvršći je dokaz tomu jezik kojim se govorilo u Jugoslaviji.

 

Autorica svoju ideju jednakosti provodi tako što će jukstaponirati ”srpsku” i ”hrvatsku” riječ za isti pojam i često im pridodati treću, bosansku koja će ukazati na to koliko je generiranje razlika umjetno. (Primjer: ”naranča”, ”pomorandža” i dijalektička sinteza ”narandža”). Takav je postupak legitiman u političkoj publicistici, ali literatura s njim može malo što započeti. S druge strane, nepravedno bi bilo autorici (jer ovdje mora biti riječ o njoj, ne više o pripovjedačici) prigovoriti zbog neiskrenosti. Ona doista misli da je ”sve” moglo biti spriječeno da smo, svi skupa, više razmišljali o tome da smo isti/slični i, kao takvi, i djelovali.

Lijepa je iluzija da je rock and roll mogao spriječiti rat. No još će ljepši biti moment u kojem je se oslobodimo i počnemo odbacivati stereotip o sukobu urbanoga i ruralnoga, pitomima koje su prognali divlji. Već i u samome imenovanju junakinja/junaka postaje jasno da Ivančica Đerić beskompromisno udara u te strune (električne gitare, a ne tambure). Una vs. Obrad Golotrba – sasvim je dovoljna indikacija onoga s čime se trebamo poistovjetiti želimo li ratnu priču protumačiti politički korektno

 

Ta naivnost zaslužuje zaseban pasus kojim ću i završiti ovaj prikaz. ‘‘Nesreća i stvarne potrebe“ lomi se na autoričinoj žudnji usmjerenoj na razrješenje dileme koja je obilježila građansko-liberalnu političku opciju u protekle dvije bosanskohercegovačke decenije. Ta dilema odnosi se daleko više na pitanje zašto nije bilo mogućno spriječiti rat nego na ono zašto je do njega došlo. Kao pozitivni junaci u toj se priči pojavljuju predstavnici sloja odgojenog na masovnoj kulturi importiranoj sa Zapada i njezinim ispostavama u bivšoj Jugoslaviji.

 

Lijepa je iluzija da je rock and roll mogao spriječiti rat. No još će ljepši biti moment u kojem je se oslobodimo i počnemo odbacivati stereotip o sukobu urbanoga i ruralnoga, pitomima koje su prognali divlji. Već i u samome imenovanju junakinja/junaka postaje jasno da Ivančica Đerić beskompromisno udara u te strune (električne gitare, a ne tambure). Una vs. Obrad Golotrba – sasvim je dovoljna indikacija onoga s čime se trebamo poistovjetiti želimo li ratnu priču protumačiti politički korektno.

 

S jedne strane neutralno ime, tipično za ona kakva su davana predstavnicima srednje klase u nastajanju. S druge ime koje kao šaka u oko obilježuje ”seljaka”, prezrenu figuru iz imaginacije urbanih rasista (modul raja vs. papci). Una je u toj konstelaciji pacifistica, što drugo, koja strada zbog svog angažmana. Golotrba je čovjek koji će svoje aktivnosti tokom rata na pravi način kapitalizirati u pseudo-mirnodopskoj Bosni. Ni gubitak sina, Uninog momka koji nakon zločina koji je izvršen nad njom (i koji tvori tajnovito jezgro romana) izvršuje samoubojstvo, nije dostatan da poljulja njegovu uvjerenost u pravednost stvari za koju se borio.

 

Na kraju i nije teško sumirati. Ivančica Đerić napisala je mjestimice dobar roman – dobar na onim mjestima na kojima se pomakla od neproduktivnog moraliziranja i traženja jednoznačnih objašnjenja za višeznačne događaje iz prošlosti. To je iritantna dimenzija ‘‘Nesreće i stvarnih potreba“. Snaga je njezina pripovijedanja u vještini pletenja priče. Slabost prije svega u stilističkim nedostacima. Otkloni li ih i oslobodi li se iluzija koje tekst opterećuju osobnošću, dobit ćemo neosporno kvalitetniji pripovjedački glas.

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: autograf.hr, Beograd, Davor Beganović, Dominic LaCapra, Ero, Freud, Ivančica Đerić, knjiga, lektira, Nesreća i stvarne potrebe, Rende, Tromuk, Una, Vancouver

  • 1
  • 2
  • Next Page »

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2022 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT