Ivančica Đerić, ‘‘Nesreća i stvarne potrebe“. Rende, Beograd 2012.

Romani ‘‘Priručnik za zločin“ i ‘‘Bosanci trče počasni krug“ kanadsko-bosansko-srpske spisateljice Ivančice Đerić najavili su zanimljiv pripovjedni glas na čijoj je vještini trebalo dodatno i intenzivno raditi. Kritičarske bi se zamjerke mogle supsumirati pod oznaku stilističkih. Jezik joj je bio odveć redundantan, pojedine su se fraze nepotrebno ponavljale, željeni efekt semantičkoga pojačanja time se gubio, a stvarao se dojam preopterećivanja koji je samo odvlačio pažnju od onoga što je bilo središnje za sam tekst. Rad na jeziku podrazumijevao bi i ispravljanje upravo takvih stilističkih pogrešaka koje su se uvlačile u tekst, podrivale njegovu relevantnost, činile da se recepcija oteža nerviranjem.

Doduše taj bi se prigovor više odnosio na nesolidno obavljen uređivački posao, ali je i autorica snosila svoj dio krivice. Na razini priče zamjerki je bilo daleko manje. Kostur je bio vješto sklopljen, odstupanja od kronologije korištena su kako bi se generirala napetost, dok se zaplet odlikovao angažiranošću i postavljanjem povremeno neugodnih pitanja političkome establishmentu.

Kritičarske bi se zamjerke mogle supsumirati pod oznaku stilističkih. Jezik joj je bio odveć redundantan, pojedine su se fraze nepotrebno ponavljale, željeni efekt semantičkoga pojačanja time se gubio, a stvarao se dojam preopterećivanja koji je samo odvlačio pažnju od onoga što je bilo središnje za sam tekst. Rad na jeziku podrazumijevao bi i ispravljanje upravo takvih stilističkih pogrešaka koje su se uvlačile u tekst, podrivale njegovu relevantnost, činile da se recepcija oteža nerviranjem

‘‘Nesreća i stvarne potrebe“ nastavlja u smjeru razvijanja same priče kao središnjega dijela romana, ali nedovoljno radi na otklanjanju pobrojanih manjkavosti. No krenimo od početka. Radnja je romana smještena na dva odredišta i prostire se preko dvije vremenske dimenzije. S jedne se strane nalazi bosansko mjesto s fiktivnim toponimom Tromuk (upotrebom realnoga označitelja Sana kao i poznavanjem ponekog detalja iz autoričine biografije moglo bi se pretpostaviti da se iza toga grada krije Prijedor); s druge strane nalazi se itekako realni prostor Vancouvera čija je zbiljnost potencirana upotrebom konkretnog označitelja.

Dok se u prvome stalnim analepsama rekonstruira prošlost pripovjedačice Une skupa sa svim njezinim posljedicama osjetnima u sadašnjosti (koje, uostalom, čine i središnje mjesto romana), u drugome se nastoji što je vjernije moguće ispripovijedati njezina emigrantska egzistencija. Priča se plete oko tajanstvenog događaja o kojemu se podaci otkrivaju iznimno štedljivo, tako da će čitateljstvo tek na kraju znati o čemu je doista i riječ, makar se njegova stravičnost da naslutiti iz govora traume kojim je roman natopljen.

Od prvoga je momenta jasno da Una Tromuk nije napustila svojevoljno. Pripovjedački se glas udvaja. Jedan dio romana, i to onaj koji govori o vankuverskoj sadašnjosti, ispripovijedan je u prvom licu, a njegova je vlasnica nedvojbeno Una. Tromučki se, pak, dijelovi predočavaju u trećem licu, glasom iza kojega se da naslutiti autorska instanca. Njoj, dakle, pripada pravo na rekonstruiranje i interpretiranje prošlosti. Na taj način ona stječe prednost u odnosu na ostale sudionike i sudionice naracije. No ta je prednost manje ili više prividna.

Zna se da u okviru kanadskog dijela romana postoji tajna čije je rješenje nemoguće bez poznavanja onoga što se zbilo u Tromuku. Tajna je, dakle, izvor traume kao trajnoga stanja koje determinira Unu. Pitanje je hoće li njezino razrješenje dovesti do ukinuća traume, do izlječenja jedne oboljele psihe. Odgovor je, da prejudiciram, negativan. Doživljeno je odveć teško da bi ga se moglo preraditi u onome procesu što ga, slijedeći Freuda, Dominic LaCapra naziva working through. Acting out, kompulzivno ponavljanje ishodišne traumatske situacije, je stanje na koje dominantni autorski glas osuđuje nesretnu junakinju/pripovjedačicu.

‘‘Nesreća i stvarne potrebe“ nastavlja u smjeru razvijanja same priče kao središnjega dijela romana, ali nedovoljno radi na otklanjanju pobrojanih manjkavosti

Koji su stožeri priče što je plete Ivančica Đerić? Na prvome se mjestu nedvojbeno nalazi obitelj pripovjedačice. Una, njezin brat i sestra sa svoje dvoje djece čine ”ćeliju društva” u kojoj se ocrtava egzilantska sudbina. Kanada je pozadina odvijanja radnje, ali ono što dominira je stalno prebacivanje onoga što se zbilo u Bosni na poprište sadašnjosti. Upravo se tim kompulzivnim kretanjem generira pripovjedni tekst.

Sestrin je egzil dvostruki, on kao da simbolizira neprestano pomicanje s jednoga na drugo mjesto koje poprima obilježje circulus vitiosusa. Iz Bosne u Švicarsku, u Kanadu, gdje se opet nije zadovoljno… Smirenje bi, doista, značilo i kraj pripovijedanja, a do njega ne smije doći. Stoga i kanadska priča ima svoju zagonetku, ali nju se uvodi in medias res. Već na kraju prvoga poglavlja brat nestaje. Ponešto iskusniji čitatelj shvatit će da je njegov nestanak prolazna stvar, da se iza njega ne krije ništa letalno. Određena autoričina naivnost zasigurno je razlog zbog kojega se moment napetosti suspendira i prije nego što se uopće i započeo razvijati.

Valja biti blagonaklon kao kritičar i ne zanovijetati previše. Stoga se vraćam na dvostruki motivacijski sklop kojim se izražava paradoksalno stanje u kojemu se nalazi Una. Naime, njezina je kanadska karijera uspješna, napredovala je prilično visoko u menadžerskoj strukturi reklamne agencije, ali bez obzira na uspjeh prati je difuzni osjećaj nezadovoljstva. Može ga se povezati s naslućenom traumom (”onaj događaj”), ali i s još nečim bitnim. Naime, u Jugoslaviji je bila nadarena crtačica stripova, a to je vokacija kojoj se u Kanadi ne može posvetiti – otuda i frustracija. Uostalom i odluka da napusti dobro dotirani posao donesena je u trenutku susreta s grafičkim romanom koji je pomjera iz uljuljkanosti u sigurnoj egzistenciji.

Dok se u prvome stalnim analepsama rekonstruira prošlost pripovjedačice Une skupa sa svim njezinim posljedicama osjetnima u sadašnjosti (koje, uostalom, čine i središnje mjesto romana), u drugome se nastoji što je vjernije moguće ispripovijedati njezina emigrantska egzistencija

I ovdje je posredovani osjećaj ponešto difuzan. Hoće li Una opet početi crtati stripove? Na to pitanje kao da nema odgovora. Koloplet se tajni na taj način proširuje: brat, događaj koji je generirao traumu, prestanak crtanja… Čak i za relativno obiman roman (319 stranica) čini se da je to gomilanje redundantno.

Uz sve to dolazi i sljedeći secret service moment. Tromuk i Vancouver spojit će se u liku Erosa, mladog i gladnog ljubavnika koji emigrantskim kanalima (takorekuć preko veze) uspijeva doprijeti do Une i njezina dotada relativno dobro ograđenog svijeta. Upravo se u konstruiranju njegova imena nalazi ona zamjerka što sam je već na početku teksta stavio pripovijedanju Ivančice Đerić. Banalnost je riječ pod koju je se može supsumirati.

Naime, poput kakvog stalnog epiteta, koji bi bio primjeren epici, ali ne i postmodernome romanu, Eros se pojavljuje (gotovo) uvijek kao ”Eros iz Tromuka”. Sve je to legitimno, ali ono što doista smeta je ponavljanje. Doista, ne moramo beskrajno mnogo puta čuti dosjetku kako bi se uvjerili u njezinu poantiranost. Upravo su tu prikriveni momenti stilske nepažljivosti koji su u novom romanu doduše rjeđi nego što je to bio slučaj u ranijima, ali su ipak tu – neprevidivi i izbježivi. Uz to dolazi i sintagma u kojoj se, nevješto, poigrava sa ”s” u njegovom imenu, kao da mu se hoće pridati dvostruki identitet, koji ekvilibrira između naivčine iz narodne pripovijetke i grčkoga boga ljubavi.

Banalnost proizašla iz ove konstelacije nalazi se u samome činu imenovanja. Naime, ”s” se povezuje s usklikom medicinske sestre koja nakon poroda obavještava oca da je dobio sina, nazivajući ga Erom i ukazujući na ponos što ga otac u patrijarhalnome društvu mora osjetiti kada dobije sina. Otuda i poigravanje sintagmom ”Ero S a ne Ero Bez” pri čemu je ”S” jasna aluzija na muški spolni organ. Mogućno je da na ovom mjestu provijava dašak feminizma. Ako tomu i jest tako, onda ga se može proglasiti dobrano nategnutim ili, dobrohotnije, naivnim.

Doživljeno je odveć teško da bi ga se moglo preraditi u onome procesu što ga, slijedeći Freuda, Dominic LaCapra naziva working through. Acting out, kompulzivno ponavljanje ishodišne traumatske situacije, je stanje na koje dominantni autorski glas osuđuje nesretnu junakinju/pripovjedačicu

Kakva je, dakle, uloga Erosa u romanu? S jedne strane on je označitelj izgubljenog zavičaja. S druge se pojavljuje kao označeno onoga što je u izgubljenom zavičaju novo. Zbog svoje mladosti spriječen da se sjeti onoga ”što je bilo ranije” njegova će svijest agirati samo u stanju vječite, nametnute sadašnjosti.

Egzilanti, ljudi koji su ”otišli”, pa se vratili, za njega su, unutar tromučke zbilje, tek ”povratnici”. U toj je obilježbi nemogućno prečuti kritički glas autorice, Ivančice Đerić, usmjeren na osudu jednoumlja koje je naslijedilo nekadašnji multinacionalni život Bosne i Hercegovine. Postoji i moment kojim će se Eros, bar na izvjestan način, intelektualno spojiti s Unom. Ono što ih povezuje je strip, makar se njegov ukus nalazio na tankoj liniji koja ”osmu umjetnost” dijeli od kiča. Njegovi su junaci crtani likovi iz pera Sergia Bonellija, prije svih Zagor.

Ta karika će ga povezati i s Jugoslavijom, zemljom u kojoj je Bonelli bio možda čak i snažnije prisutan nego u matičnoj Italiji, da se o ostaloj Europi i ne govori. Moment inicijalnoga paljenja erotičnoga junaka bit će otkrivanje stripova što ih je u predratnim tromučkim novinama objavljivala Una.

Prema tome, Erosov odlazak u Kanadu svjedoči o vezi koju Una još uvijek održava s Tromukom. Njegov je egzil rezultat socijalne nesigurnosti (naravno, ovaj iskaz treba shvatiti kao litotu, preciznije je govoriti o beznađu). Tu se srećemo sa sljedećim stereotipom iz tekstova koji tematiziraju egzil. Eros do Kanade dolazi nakon poznanstva s djevojkom zaposlenom u nekoj u Bosni djelatnoj NGO. Ona mu otvara mogućnost emigracije koju bezrezervno prihvaća.

Banalnost proizašla iz ove konstelacije nalazi se u samome činu imenovanja. Naime, ”s” se povezuje s usklikom medicinske sestre koja nakon poroda obavještava oca da je dobio sina, nazivajući ga Erom i ukazujući na ponos što ga otac u patrijarhalnome društvu mora osjetiti kada dobije sina. Otuda i poigravanje sintagmom ”Ero S a ne Ero Bez”, pri čemu je ”S” jasna aluzija na muški spolni organ

No ono što je Aleksandar Hemon nekoć briljantno iskoristio kako bi stvorio jedan od najuvjerljivijih toposa bezizglednosti u cijeloj egzilantskoj književnosti ovdje se perpetuira kao blijeda i klišetizirana preslika. Crtačica stripa čija je obećavajuća karijera prekinuta ratom (ali još nečim o čemu nam se informacija uskraćuje) i frustrirani mladić za kojega su predratno i ratno vrijeme stvar povijesti spajaju se na terenu koji je i geografski i kulturalno odijeljen od Jugoslavije. (Bilo bi zanimljivo usporediti načine na koji Kanadu u svoje pripovjedne tekstove integriraju David Albahari u, recimo, ‘‘Svetskom putniku“ ili ‘‘Snežnom čoveku“ i Ivančica Đerić. Odustajem od te usporedbe koja bi, možda, bila i nepravedna.)

Unina se tajna, izvor njezine traume, razotkriva postupno. Asocijativnim se putem nagoviješta da joj se u Tromuku desilo nešto čije su posljedice neotklonjive, jedan gubitak koji je upisan u tijelu. Taj dio romana Ivančica Đerić vodi suvereno. Ukazuje se na nokat na palcu koji ne može narasti, da se naslutiti i da je Eros, preko informacija koje je dobio od oca, upućen u zbivanja što su dovela do rasapa etičkog kodeksa koji je držao zajednicu na okupu. No ti momenti traju kratko.

Tekst otklizava u nesigurno i nespretno onog trenutka kada se u njemu autorski glas amplificira. Opet dolazi do nesvrsishodnih ponavljanja, ali najpenetrantnija su ona koja bih mogao svesti pod oznaku ”što nam je sve to trebalo”. Jedan je to od tipičnih izazova kojima podliježu spisatelji/ce na tlu bivše Jugoslavije u želji za izgradnjom i provođenjem konzekventne moralne pozicije. Krajnji mu je cilj nivelacija krivnje koja se realizira na nekoliko razina. Jedna bi se mogla svesti na postulat da smo svi jednaki, ili bar da se svi jednako dobro razumijemo. Najčvršći je dokaz tomu jezik kojim se govorilo u Jugoslaviji.

Autorica svoju ideju jednakosti provodi tako što će jukstaponirati ”srpsku” i ”hrvatsku” riječ za isti pojam i često im pridodati treću, bosansku koja će ukazati na to koliko je generiranje razlika umjetno. (Primjer: ”naranča”, ”pomorandža” i dijalektička sinteza ”narandža”). Takav je postupak legitiman u političkoj publicistici, ali literatura s njim može malo što započeti. S druge strane, nepravedno bi bilo autorici (jer ovdje mora biti riječ o njoj, ne više o pripovjedačici) prigovoriti zbog neiskrenosti. Ona doista misli da je ”sve” moglo biti spriječeno da smo, svi skupa, više razmišljali o tome da smo isti/slični i, kao takvi, i djelovali.

Lijepa je iluzija da je rock and roll mogao spriječiti rat. No još će ljepši biti moment u kojem je se oslobodimo i počnemo odbacivati stereotip o sukobu urbanoga i ruralnoga, pitomima koje su prognali divlji. Već i u samome imenovanju junakinja/junaka postaje jasno da Ivančica Đerić beskompromisno udara u te strune (električne gitare, a ne tambure). Una vs. Obrad Golotrba – sasvim je dovoljna indikacija onoga s čime se trebamo poistovjetiti želimo li ratnu priču protumačiti politički korektno

Ta naivnost zaslužuje zaseban pasus kojim ću i završiti ovaj prikaz. ‘‘Nesreća i stvarne potrebe“ lomi se na autoričinoj žudnji usmjerenoj na razrješenje dileme koja je obilježila građansko-liberalnu političku opciju u protekle dvije bosanskohercegovačke decenije. Ta dilema odnosi se daleko više na pitanje zašto nije bilo mogućno spriječiti rat nego na ono zašto je do njega došlo. Kao pozitivni junaci u toj se priči pojavljuju predstavnici sloja odgojenog na masovnoj kulturi importiranoj sa Zapada i njezinim ispostavama u bivšoj Jugoslaviji.

Lijepa je iluzija da je rock and roll mogao spriječiti rat. No još će ljepši biti moment u kojem je se oslobodimo i počnemo odbacivati stereotip o sukobu urbanoga i ruralnoga, pitomima koje su prognali divlji. Već i u samome imenovanju junakinja/junaka postaje jasno da Ivančica Đerić beskompromisno udara u te strune (električne gitare, a ne tambure). Una vs. Obrad Golotrba – sasvim je dovoljna indikacija onoga s čime se trebamo poistovjetiti želimo li ratnu priču protumačiti politički korektno.

S jedne strane neutralno ime, tipično za ona kakva su davana predstavnicima srednje klase u nastajanju. S druge ime koje kao šaka u oko obilježuje ”seljaka”, prezrenu figuru iz imaginacije urbanih rasista (modul raja vs. papci). Una je u toj konstelaciji pacifistica, što drugo, koja strada zbog svog angažmana. Golotrba je čovjek koji će svoje aktivnosti tokom rata na pravi način kapitalizirati u pseudo-mirnodopskoj Bosni. Ni gubitak sina, Uninog momka koji nakon zločina koji je izvršen nad njom (i koji tvori tajnovito jezgro romana) izvršuje samoubojstvo, nije dostatan da poljulja njegovu uvjerenost u pravednost stvari za koju se borio.

Na kraju i nije teško sumirati. Ivančica Đerić napisala je mjestimice dobar roman – dobar na onim mjestima na kojima se pomakla od neproduktivnog moraliziranja i traženja jednoznačnih objašnjenja za višeznačne događaje iz prošlosti. To je iritantna dimenzija ‘‘Nesreće i stvarnih potreba“. Snaga je njezina pripovijedanja u vještini pletenja priče. Slabost prije svega u stilističkim nedostacima. Otkloni li ih i oslobodi li se iluzija koje tekst opterećuju osobnošću, dobit ćemo neosporno kvalitetniji pripovjedački glas.