Sovjetski savez davno se raspao, Chávez je umro, a ni Fidel se ne osjeća najbolje, i pogodite tko je sad najveći neprijatelj Amerike i američkog načina života? Papa Frano. Katolički poglavar postaje komunističko čudovište samo zato jer je zabrinut za siromašne. Rimski biskup, koji se drznuo glavnim zlom današnjice imenovati besramnu pohlepu kapitalističkih elita, neviđeno je uznemirio bogate bijele muškarce koji vladaju “zemljom slobodnih i domom hrabrih”.

 

Gotovo biste očekivali da CIA iz arhive izvuče pljesnive kartonske fascikle iz doba Hladnog rata, nacrte pušaka sakrivenih u kišobranima, eksplozivne cigare, nalivpera punjena nervnim plinom i druge domišljate planove za atentate na Staljina, Kim Il Sunga i Castra, a čija je efikasnost za sada, nažalost, dokazana samo u crtanim filmovima Loonie Tunesa.

 

Što bi od toga rafiniranog oružja danas mogao upotrijebiti vrhunski obučen i motiviran tajni agent, ubačen u neprijateljski osinjak Vatikana, da likvidira odvratnog commie punka na Petrovoj stolici? Sastanak obavještajnih autoriteta zacijelo bi završio zaključkom kako valja vrbovati mladog kapelana iz ugledne bostonske katoličke obitelji da Papi na jutarnjoj misi u Domu svete Marte podmetne otrovanu hostiju.

Što bi od rafiniranog oružja danas mogao upotrijebiti vrhunski obučen i motiviran tajni agent, ubačen u neprijateljski osinjak Vatikana, da likvidira odvratnog commie punka na Petrovoj stolici? (…) Podmetnuta otrovanu hostija Papi na jutarnjoj misi u Domu svete Marte?

 

Ovo vam zvuči ludo? Kad je CIA na stvari, ništa, bojim se, nije pretjerano ludo. Imbecilnost američkih desničara, pa i svih drugih desničara, kad smo kod toga, jednostavno ne možete dovoljno precijeniti.

 

Utjecajni je konzervativni radijski voditelj Rush Limbaugh nedavno tako bubnuo kako su Papini stavovi “čisti marksizam”, kao da su Karl Marx i Friedrich Engels lično izmislili i siromaštvo i borbu protiv njega. Kao da se nitko prije njih toga nije sjetio. Američkom je desničaru prosto neshvatljivo da možeš ne biti marksist, kao što Jorge Mario Bergoglio zaista nije, a svejedno se, kao kršćanin i kao ljudsko biće, osjećati obeshrabreno i posramljeno i žalosno pred neimaštinom i nepravdom koju mnogi na svijetu trpe.

 

Zaboga, pa to je u Bibliji, u ime koje i metodist Limbaugh navodno govori. Matejevo Evanđelje i rečenica “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” objavljeni su stoljećima prije “Komunističkog manifesta”.

 

Kenneth Langone, vlasnik Home Depota, kompanije s godišnjom neto dobiti od četiri i po milijarde dolara, nije ipak bio oštar poput Rusha Limbaugha, već je kao praktični katolik papi Frani samo poslao pismo u kojemu zabrinuto primjećuje kako Njegova svetost ne razumije bogate, koji nipošto nisu bez srca za nezaposlene bijednike i musavu djecu koju ovi neodgovorno kote. “Amerikanci najviše od svih ljudi na svijetu daju u dobrotvorne svrhe. Nema takvog naroda na svijetu kao što smo mi”, napominje Langone skromno.

 

Ulaznice za onaj svijet, ako njega pitate, američki milijarderi dobivaju zajedno s dobrotvornom večerom od tisuću dolara. I svi su na dobitku od takvih društvenih događaja. Bogati spase svoju grešnu dušu, njihove druge, četrdeset godina mlađe supruge, prošetaju dijamantnu ogrlicu, a i ubogima, jebi ga, na kraju dobace neku kintu.

 

Okej, nešto je omalovažavajuće ovako nešto kazati. Mnogo je, ne poričem, onih koji se iskreno i nesebično posvećuju dobrotvornom radu i spašavaju živote nesretnika. No, humanitarni rad, ako mene pitate, ima i ružnu stranu.

Pravednije društvo, kojemu teže i marksisti i kršćani, i vjernici i nevjernici, košta mnogo više. Ne možete ga dobiti na dobrotvornim večerama za tisuću dolara. Da bi spasili duše svih nas potrebna je mnogo veća, mnogo korjenitija promjena

 

Kada čujete kako su prema podacima fondacije Charities Aid Sjedinjene Države na prvome mjestu globalne ljestvice donacija, neizbježno se morate se upitati, ali zašto su onda Sjedinjene Države u takvom ekonomskom dreku? Ako već Bill Gates i Matt Damon tako sjajno obavljaju stvar, zbog čega je u Americi još uvijek takva stravična socijalna nejednakost da jedan posto stanovništva posjeduje čitavih četrdeset posto nacionalnih dobara, zašto predsjednici uprava velikih kompanija zarađuju tristo osamdeset prosječnih plaća, zbog čega ljudi gube kuće, zašto detroitska predgrađa danas izgledaju kao postapokaliptični krajolici…?

 

Čujem li kako se netko hvali dobrim djelima, organizira humanitarne koncerte i leti u Afriku da bi plakao sa crnom siročadi, sjetim se jedne stare pjesme Randyja Newmana:

 

‘Oh, mama’

 

Nekad sam brinuo za gladnu djecu Indije.

 

Znate što ja sada kažem za gladnu djecu Indije?

 

Ja kažem:

 

Oh, mama.

 

Čitav humanitarni rad, svi šleperi hrane i lijekova i odjeće i svi nula-šest-nula telefoni za gluhe, slijepe i nepokretne, sve je to naposljetku samo cinično “oh, mama”, koje zapravo ne može sakriti koliko je svijet okrutno i bezdušno mjesto.

 

Napraviti fondaciju za nezaposlene ili unesrećene poplavom, ulagati milijarde u borbu protiv žeđi ili malarije, ništa od toga jednostavno nije dovoljno dobro. Učinak je cijelog toga truda žalostan, kao kad bi požar htjeli ugasiti čašom vode.

 

Onaj Kenneth Langone, ne bih htio griješiti dušu, možda je iskrena i dobra osoba, pobožan katolik koji stvarno pati gledajući kako stradavaju najmanja od njegove braće, ali njegov rad za dobro zajednice neće zaista promijeniti tu zajednicu. Spas duše neće dobiti tutne li beznačajan postotak svoje zarade Caritasu.

 

Pravednije društvo, kojemu teže i marksisti i kršćani, i vjernici i nevjernici, košta mnogo više. Ne možete ga dobiti na dobrotvornim večerama za tisuću dolara. Da bi spasili duše svih nas potrebna je mnogo veća, mnogo korjenitija promjena.

 

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)