novinarstvo s potpisom
Entoni Šeperić
Dvaput sam intenzivno promišljao utopiju.
Prvi puta još za gimnazijskih dana, dok sam na satovima talijanskog jezika potajice čitao Prattova ”Corta Maltesea” (taj neizlječivi sanjar, naime, neprestano se vraćao tekstu Moreove ”Utopije”, koju nikada nije uspijevao iščitati dokraja), a drugi puta nedavno, dok sam zbog korone ležao izoliran od vlastite obitelji u kćerkinoj sobi. [Read more…]
Marko Vučetić
Katolička crkva u Hrvatskoj u mnogim segmentima iskazuje nemoć za uspostavljanjem dijaloga, a samim time i prihvaćanjem tolerancije, kao nužne razvojne faze suživota u hrvatskom društvu. [Read more…]
Jadranka Brnčić
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autorice).
Vjera je osobni odabir, ne toliko skup uvjerenja o Bogu, koliko povjerenje u Njega, u Njegovo milosrđe i raspoloživost za čovjeka. [Read more…]
Jadranka Brnčić
Vjera je osobni odabir, ne toliko skup uvjerenja o Bogu, koliko povjerenje u Njega, u Njegovo milosrđe i raspoloživost za čovjeka. [Read more…]
Ana i Otto Raffai
Kada smo nas dvoje bili cura i dečko, bilo je to sredinom 80-ih, bili smo oboje studenti teologije. Kao takvi znali smo i za crkveni nauk i za većinu naših vršnjaka kojima je taj nauk bio besmislen, živjeli su zajedno i koliko smo mi vidjeli bili su sretni i slagali se. [Read more…]
Nagledali smo se u novije vrijeme preokreta u sklapanjima i raskidanjima političkih saveza i koalicija. Sve je moguće. Uz tu nužnu ogradu, ipak se u ovom trenutku, u četvrtak poslijepodne, kada pišem ovu kolumnu, čini da je nova politička koalicija između HDZ-a i HNS-a izvjesna stvar i da će Hrvatska narodna stranka dati ruku predsjedniku HDZ-a i premijeru Plenkoviću u sastavljanju nove parlamentarne većine i Vlade. [Read more…]
Piše: Dobroslav Silobrčić
Foto: Rabble.ca
Žižek je mit. “Enfant terrible” moderne svjetske filozofije. Mnogi ga obožavaju, neki mrze. Fenomenalan komunikator, ozbiljan istraživač, sjajno školovan i iznimno duhovit čovjek. U subotu 17. siječnja ima nastup u “Filozofskom teatru” u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Ako ga želite slušati i gledati, jer Slavoj Žižek je sam po sebi predstava, morate se što prije pobrinuti za ulaznicu. [Read more…]
Europa – i politika i javno mnijenje – nedovoljno pozornosti polaže na Tursku, na veze s njom i na promjene u njoj. Sadašnja američka zračna intervencija protiv snaga “Islamske države” (odnosno “Kalifata”) u sjevernom Iraku manje je diktirana potrebom da se od divljačkih progona, uključujući i pokapanje živih u masovne grobnice, spase vjerske manjine (poput jazida, te nestorijanaca i inih kršćana), a daleko više da se opasnost zaustavi prije izbijanja na tursku granicu, koja je i granica Sjevernoatlantskog pakta.
“Kalifat” i njegovi džihadisti znaju da su Turci suniti, ali ih smatraju uglavnom nedovoljno vjerski revnima, imitatorima Zapada, i stoga vrijednima prijezira ili sječiva. Sjedinjene Države Amerike su svjesne opasnosti, jer ne mogu ne vidjeti da je Turska istodobno i kopča i tamponska zona između “Kalifata” i Evropske unije.
I opet iz Washingtona vide bolje i, ponajprije, reagiraju promptnije nego iz Bruxellesa, baš kao i svojedobno u Bosni i Hercegovini (Washington je nametnuo nesavršeni Daytonski mir – ali što je Unija od tada poboljšala, u ova dva desetljeća?).
Podigran je, na stanovit način, i interes za prve izravne predsjedničke izbore u Turskoj, održane u nedjelju 10. kolovoza, kojima je objektivno uveden predsjednički sustav umjesto parlamentarnoga.
On omogućuje Erdoganu da bude na čelu Turske još dvaput po pet godina – jer on računa na pobjedu i 2019. A onda? O, pa zar nije Putin jedan mandat bio premijer, da bi onda opet imao pravo na dva uzastopna predsjednička mandata? Dobar glas daleko se čuje…
Pristaše bi u njemu rado vidjeli novog Atatürka, ne po idejama, nego po zamahu reformiranja turske države – ali u smjeru obrnutome od Atatürkove laičke modernizacije. Protivnici ga ne uspoređuju s Atatürkom, nego u njemu vide novog sultana padišaha.
Dva elementa mu idu na ruku, čine od Erdogana miljenika sreće. S jedne strane, to je privredni razvitak: unatoč svjetskoj i osobito evropskoj krizi, turski društveni brutoproizvod raste, a stopa je dosegla i 9 posto, na što više ni Kina ne može računati. Drugo, koliko god bio suočen s prosvjedima (poput lanjskih zbog Gezi parka u Istanbulu), kolikogod se iole prosvijećeni zgražali nad njegovom cenzurom Interneta itd., kolikogod u javnost izbijali podaci o korupciji u njegovu krugu – to nije naudilo njegovoj popularnosti ni u Istanbulu, najzapadnijemu od svih turskih gradova. Anadolija ga obožava. Ništa nije privlačnije od uspjeha.
Erdogan sebe reklamira kao nezaustavljivoga. Njegov izborni poklič je “Durmak yok!” (nema zaustavljanja) – ali pritom prešućuje da u njegovu nezaustavljivu napredovanju ima vještih zaokreta u posljednji čas. Nad njegovim islamskim fundamentalizmom i neumjerenim nacionalizmom trijumfira – kada je gusto – ciničan realizam.
Nije nikakva tajna da je u početku pobuna protiv Assadova režima u Siriji i financirao i naoružavao njegove protivnike, od kojih su najbješnji sada jezgro “Kalifata”.
Manje je poznato da, po washingtonskim obavještajnim procjenama, oko 10 posto pripadnika “Islamske države” čine etnički Turci, iz Turske.
Ako je to točno, sam je Erdogan hranio guju da ga ujede, kao što je Washington naoružavao i financirao Osamu bin Ladena i slične dok su se sa džihadističkih pozicija borili protiv Sovjetskog Saveza u Afganistanu, potpuno previdjevši, ili kobno podcijenivši vjerojatnost da će se oni, poslije kraha sovjetskog sustava, okrenuti s istih pozicija protiv “Velikog Sotone”, kako ekstremisti zovu Sjedinjene Države. Grubo pojednostavljeno: Sjedinjene Države su stvorile monstruma koji je srušio Dvojne nebodere Svjetskoga trgovinskog centra u New Yorku.
Ironija sudbine je htjela da se između Turske, koju je islamizirao u osobnu korist, i “kalifatskih” manijaka, nađe kao još jedini odbojnik baš Kurdistan, desetljećima trun u oku nacionalističke Turske.
Kurdi, naravno, brane sebe – ali htjeli-nehtjeli brane i Tursku: ako džihadisti prođu kroz (formalno irački) istočni Kurdistan, prodrijet će u zapadni, unutar turskih granica, dakle u Tursku. Onda Erdogan više neće imati protiv sebe laičke, liberalne, socijaldemokratske snage, a uza se sve koji su za jaču islamizaciju društva, jer će najžešći među potonjima krenuti protiv njega, kao još jednoga slugu “križarskog Zapada”.
Vjerovali ili ne, to nije daleko od nas. Tim prije što je kratkovidna sebičnost srpskih i hrvatskih vođa u Bosni učinila što je mogla da se ekstremisti postave kao ultima ratio zaštite islama tu, na našoj etničkoj i državnoj granici.
Katastrofično? Možda. Ali tko je još lani mogao pomisliti da “Kalifat” nije himera, baljezganje nekih dalekih luđaka po Nigeru ili na jugu Alžira – a danas već kontrolira pola Sirije i Iraka.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Da nije bilo Adama i Eve, ne bi bilo – nogometa(ša). Sad se očekuje, s pravom, da će i moja malenkost ovdje, na prvu loptu, uzeti u đir iliti pokušati prodriblati jednog našeg bivšeg nogometnog reprezentativca, imenom Darija Šimića, koji nas je, mnoge, nekidan razdragao jednom izjavom. Kako ništa drugo nisam od dotičnoga nogoloptaša (pro)čitao, to se čini da njegov opus stoji u ovih nekoliko redaka: ”Vjerujem da sam potomak Adama i Eve iz Noine arke. I na taj način znam otkud sam i znam kuda idem. I želim to isto svakom čovjeku i svakom djetetu, da ima taj identitet.” Kratko i glupo, ali nije važno, jer će obožavatelji nogoloptaškog igranja već iz svoje memorije sjećanja izvući podatke o ovim ili onim igračkim potezima dotičnoga, a koji su potezi zapravo njegov opus (svakome njegovo).
Kako ne pamtim nijednu utakmicu i ne znam za bilo kojega nabijača napuhane kožnate mješinice, ne bih se u takav opus miješao (i to prepuštam himnopojcima odreda izlistanima iz redova hrvatskih pisaca i čak intelektualaca!?), a ni s navedenom izjavom ne bih se baš mnogo šalio, kad mi se ne bi činilo da na nogometaševa (dječja) usta ne progovara i nešto ozbiljnije, a što valja na vrijeme poslušati. U nevinoj čistoći svoje neobrazovanosti, posežući čak za prvim stranicama Knjige Postanka iz Staroga zavjeta, makar da je ponešto i pobrkao (koliko znam, naknadno se čak i ispravljao), on je i ne znajući signalizirao da se i u ovu našu ubogu sredinu počinje uvoziti/uvažavati tzv. k r e a c i o n i z a m.
S onu stranu ”kreacijske teologije”, koja naučava da je ovaj svijet (tj. našu Zemlju, kao i sav Svemir) namah stvorilo neko vrhunaravno biće, tj. neki transcedentalni um kojega smatraju Bogom (pa, neka im, svakome njegovo vjerovanje), ”kreacionizam” je militantni pokret, koji se, najprije samo kao antievolucionizam, razvija protiv teorije Ch. Darwina u 19. st., da bi se u 20. st. iz SAD-a raširio cijelim svijetom kao kršćanski f u n d a m e n t a l i z a m!
U svojem pobijanju svih znanstvenih razina saznanja o porijeklu Zemlje i Svemira, o evoluciji živih bića, ta se teorija, ukratko, pridržava slova Biblije, kao doslovnog izvještaja o nastanku svijeta: Bog koji ga je stvorio, bio je tamo, pa nas o tome izvješćuje (iliti reporter na licu mjesta).
Kao pijan plota pridržavajući se sadržaja biblijskih priča, legenda i mitova – za koje, većinom, čak i kršćanska službena teologija preporučuje alegorijsko čitanje! – kreacionisti bi bili samo smiješni, da nisu kao politički podržavani pokreti (posebno u SAD-u) prouzročili mnogo neugoda i nelagodnosti (posebno oko obaveze školskoga podučavanja), je li darvinizam ili kreacionizam?!
Stoga je Parlamentarna skupština Europskoga vijeća, potkraj 2007. g. rezolucijom o ”Opasnostima kreacionizma u odgoju” odbacila pokušaj američki inspiriranih kreacionista da uvedu kreacionizam u europske škole: ”Rat protiv teorije evolucije i njezinih zastupnika najčešće izvire iz religijskoga ekstremizma usko povezanog s ekstremno desničarskim političkim pokretima… jer neki zastupnici kreacionizma teže demokraciju zamijeniti teokracijom. Ako ne budemo oprezni, vrijednosti koje su sama suština Vijeća Europe, mogle bi se naći pod izravnom opasnosti kreacionističkoga fundamentalizma.”
E, pa neka je tako u Europi (daleko joj lijepa kuća ili, pardon, zar i mi nismo u nju primljeni?), ali uvijek će se naći neka nacija, kroz čiju će se mišju rupu provući stupidarij kreacionističkih konfabulacija. A, ta nacija, to je ovdašnji zagrebački mjesečnik ”Nacija”, koji u svojem br. 30 (studeni o. g.), kao kolonijalna ispostava američkih fundamentalista, donosi prijevod jednog teksta iz ”Creation Ministries Internationala”: ”Bog nam u Bibliji daje da znamo da On nije koristio evoluciju i Veliki prasak da bi ovo stvorio… Ljudi koji ne vjeruju Božjoj riječi pokušavaju nas uvjeriti da je svemir star milijardama godina, ali Bog nam objavljuje da to nije tako. Računanjem generacija od Adama dolazi se do toga da se Tjedan Stvaranja dogodio prije 6000 do 7000 godina…”
Evo nas ipak natrag do toga fakin Adama, kojega je zavela fakin Eva, da bi mu u divljoj zajednici, (jer u Raju nije bilo vjere ni crkve pa ni svećenika za obred vjenčanja, a pogotovo nije bilo matičara za civilni brak), najprije rodila Kajina i Abela, a kad je ovaj potonji zginuo od bratske ruke, naši su praroditelji pravili treće dijete i dobili su Šeta, i to kad je Adamu bilo 130 godina (!?). No fakin je Adam još dugo poživio i narodio još sinova i kćeri, a umro je u dobi od 930 godina (što mogu, tako piše u SZ, Post. 5,5). No to još nije sve, kako bi rekao Bago, jer je Šet poživio 912 godina, a njegov sin Enoš 905 godina. Ali, ni to još nije sve, jer slijede daljnje generacije Adamovih potomaka; neki Kenan je poživio 910 godina, a Mahalalel 830, pa Jered 962 (”potom umrije”), pa Henok 365, a Metušalah 969 dok je neki Lamek poživio samo 777 godina (”potom umrije”)…
Hoće li ovo reći da su uračunavanjem ovih generacija naši kreacionisti došli do svojih izračuna? Pa, jasno, ako su povjerovali u bajke o navedenoj dugovječnosti, onda je i to ”logično”, ali nam omogućuje i da posumnjamo u njihovu normalnost…
Zapravo je dirljiva infantilna mašta nekih navodno ozbiljnih ljudi, ali koji nisu nimalo djetinjasti kad su stekli sredstva kojima mogu uzdržavati luksuzni mjesečnik ”Nacija” i koji su k tome još i moguće opasni kao širitelji dječjih bolesti kršćanstva, a od kojih bolesti može biti zla, ako se na vrijeme ne upotrijebi koje umno cjepivo. Eto, zašto se ne valja šaliti na račun nogometaša, kad su k nama navalili kreacionisti, s kojima je nemoguće logično raspravljati, jer takvi, tek što su sišli sa stabla, već mašu Biblijom u rukama.
S. F. – S. N.!
