novinarstvo s potpisom
Miljenko Jergović
Foto: Damjan Tadić – CROPIX
Polemika hrvatske ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek sa srpskim kolegom Vladanom Vukosavljevićem protekla je u skladu sa zajedničkim imperativom njihovih državnih politika: da se dvije kulture dovedu u trajni i djelatni antagonizam, preko čega će se dva društva držati u permanentnom neprijateljstvu. [Read more…]
Danis Tanović
Foto: Wikipedija
Na nedavno završenom Berlinskom filmskom festivalu Danis Tanović je i svojim najnovijim filmom ”Smrt u Sarajevu” oduševio međunarodni žiri na čelu s glumicom Meryl Streep te je opet nagrađen ”Srebrnim medvjedom”. ”Smrt u Sarajevu” prvi je film koji je Tanović snimio u Sarajevu, što je – kako nam je priznao – za njega bilo vrlo emocionalno iskustvo. No ni u jednom kadru nije izašao iz hotela u kojem je smještena radnja njegova filma. [Read more…]
Henriette Raynouard udala se s devetnaest, za dvanaest godina starijeg muškaraca, s kojim je rodila dvoje djece, a onda je, s navršenih trideset i jednom, ušla u ljubavnu vezu s Josephom Caillauxom. Oboje su u braku, on bogati poduzetnik i perspektivni političar, ministar financija, budući francuski premijer, a ona ništa manje bogata, ali ne pretjerano zaposlena pariška dama, ugleda onoliko visokog koliko to u svijetu skandala i tabloida pružaju bogatstvo i slava. Ali kao što će se vidjeti, nije ona bila kokoš ni sponzoruša, niti žena koju će pregaziti mladost i povijest.
Henriette i Joseph će, uz malo pratećih peripetija i žurnalističke pirotehnike, razvrgnuti svoje brakove i vjenčanjem postati jedan od najbogatijih parova u Francuskoj. Ali ni on nije bio tipičan šupljoglavi posjednik i bogataš. Bio je jedan od onih političara, kakvih se u Francuskoj, kao i u drugim prosperitetnim zemljama Zapada, uvijek moglo naći, čije su političke ideje u paradoksalnom odnosu sa stanjem bankovnog računa.
Zalagao se za reformu poreznog sistema, uvođenje progresivnog poreza na dohodak, limitiranje bogatih u korist siromašnih, što je, naravno, dovodilo do bijesa konzervativce, desničare, predšasnike liberalnog kapitalizma… Tako se na Caillauxa okomila konzervativna štampa, na čelu s vječno utjecajnim Le Figaroom.
Naravno da Le Figaro nikada nije bio neozbiljan list, ali kako smo i sami vidjeli, prividno ozbiljne novine pretvaraju se u tabloide čim se ukaže potreba da se osobni ili interesni obračuni kamufliraju načelnim, pravnim ili svjetonazorskim razlozima.
Koristeći se Le Figaroom, kampanju protiv radikalnog poreznog reformatora vodila su dvojica slavnih francuskih političara, konzervativnih ikona: Raymond Poincaré i Louis Barthou. Izvršitelj poslova bio je Le Figaroov urednik Gaston Calmette. Novine su svakodnevno objavljivale članke protiv Caillauxa, optužujući ga za špekulacije na burzi, za ometanje izvršenja pravde u nekim sudskim slučajevima, za zakonsko pogodovanje vlastitim financijskim interesima, ili – današnjim jezikom rečeno – za sukob interesa.
Ali nakon što ništa od toga nije upalilo, ili nakon što je samo izvršena artiljerijska priprema javnosti podacima o političkoj, poslovnoj i kriminalnoj karijeri Josepha Caillauxa, prešlo se na nešto kokretnije, rulji mnogo zanimljivije: privatna pisma premijera i njegove žene, iz vremena kada su još bili u svojim prethodnim brakovima. Le Figaro započeo je s objavljivanjem pisama, čuvajući najskaradnije za kraj. Cilj je, naravno, bio: fatalno sramoćenje, sve u ime obitelji i tradicionalnih društvenih vrijednosti.
Bilo je pet popodne, vrijeme kada se sutrašnji broj priprema za štampu, kada je u redakciju ušla dobrodržeća četrdesetgodišnjakinja, u krznenom kaputu i s mufom. Bilo je hladno, iako je zima bila pri kraju, tog 16. ožujka, godine koja će preusmjeriti francusku i europsku povijest. Zato ni muf nije bio sumnjiv, iako ga dama nije nosila da ugrije prste.
Predstavila se i zatražila sastanak s urednikom. Njega nije bilo u redakciji. Rekla je da će pričekati. Sjedila je pred njegovim uredom oko sat vremena, kada se pojavio u pratnji katoličkog romanopisca i književnog kritičara Paula Bourgeta. Bourget je ostao iznenađen da je Calmette pristao nasamo porazgovarati s gospođom Henriette Caillaux. Sigurno nije slutio što bi se prijatelju moglo dogoditi, ali njegovu ćutilnome moralnom biću bilo je nepodnošljivo gledati se oči u oči sa ženom čija intimna pisma upravo objavljuješ.
Paul Bourget nije mogao predosjetiti što će tokom dvadesetoga i sljedećeg stoljeća biti potrebno za velikoga novinskog urednika. Dar za bezočnost, prije svega drugog.
Madam Caillaux je s neobično pristojnim Calmetteom, na čijem licu nije bilo ciničnog smiješka, jer je, pretpostavljamo, očekivao da će se njih dvoje sad oko nečega dogovarati, razmijenila nekoliko konvencionalnih i lakozaboravljivih riječi, a onda je iz mufa izvukla svoj browning i ispalila u novinskog urednika šest metaka kalibra 7,65 (bila je, ipak, nervozna, pa su dva metka promašila metu).
Odbila je policijski auto, jer ju je vozač čekao ispred redakcije Le Figaroa. Odvezla se na policiju, gdje je optužena za pokušaj ubojstva, a zatim i za ubojstvo. Urednik Gaston Calmette umro je šest sati nakon atentata.
Francuski premijer je, naravno, podnio ostavku nakon što mu je žena ubila čovjeka, i bio je primoran da svjedoči na sudu. Tradicionalno nesklono zločinu ubojstva, čak i kada je ubojica iz visokih krugova, francusko je pravosuđe, ipak, pokleknulo pred načelno seksističkim argumentima odvjetnika obrane, koji je svoju klijenticu branio tezom o “ženskoj histeriji”, koja joj je pomračila um.
Tokom ljeta 1914. svatko se u Europi bavio svojim jadima i problemima. Habsburzima je ubilo prestolonasljednika, Francuzima je ubilo novinskog urednika. Srbija se branila da nema ništa s urotnicima, Austriji je bila povrijeđena taština, premda su svi znali ono što je znao i Joseph Roth, da s ratom nestaje i višenacionalne monarnije.
Za to vrijeme, Pariz se podijelio oko pitanja svih pitanja: je li kriva madame Caillaux? Smiju li se, pod izlikom javnoga interesa, objavljivati nečija privatna pisma? Postoji li takav interes koji bi prekoračio sveti prag spavaće sobe?
Tačno mjesec dana nakon Principovih pucnjeva, 28. srpnja 1914. Austro-Ugarska objavljuje rat Srbiji, a pariški sud istoga dana, uz obrazloženje kako žene nisu emocionalno tako čvrste kao muškarci, oslobađa Henriette Caillaux.
Tog utorka, nije se u Parizu razgovaralo o početku jednoga dalekog rata, izazvanog tiranoubojstvom u gradu još uvijek neizgovorljivog imena. Na ulicama i na trgovima, po kafanama i salonima, po novinskim stranicama i u sakristijama, svuda se raspravljalo o ženskim emocijama, o ljudskim pravima i o privatnosti.
Kada uskoro stigne u Francusku, rat će biti toliko strašan, neusporediv sa svim prethodnim ratovima, neobjašnjiv u svojim razmjerima i u žestini, ali i u razlozima zbog kojih se poveo. Nakon što jednom i taj rat završi, bit će postignut dogovor da je za njegovo izbijanje kriva isključivo Njemačka.
Taj stav bit će dodatno naglašen u proljeće 1945, i donekle osporen sedamdesetak godina kasnije, kada Njemačka postane najsnažnija europska država i okosnica ujedinjene Europe. U ljeto 2014. za rat je kriv Gavrilo Princip, a madame Caillaux bi u ime rodne ravnopravnosti bila osuđena za ubojstvo. Urednici tabloida su u međuvremenu postali oprezniji. Kao i njihovi nalogodavci.
Louis Barthou je listopada 1934. smrtno stradao u atentatu na jugoslavenskoga kralja Aleksandra. Navodno ga je greškom, u gužvi nakon atentata, upucao francuski policajac. Devet dana za njim prirodnom smrću umro je i Raymond Poincaré.
Henriette Caillaux umrla je u okupiranom Parizu, 29. siječnja 1943, ne navršivši sedamdesetu.
(Prenosimo s autorova portala).
Kako i priliči kad su tako ozbiljne stvari u pitanju, koncert Bečke filharmonije, održan 28. lipnja u Sarajevu, bio je pripreman dvije godine. Već u proljeće 2012. godine znao se program koncerta zakazanog na samu stotu godišnjicu smrtonosnih i povijesno sudbonosnih hitaca Gavrila Principa.
Uz veliku potporu političke Europske unije, glavni organizator bila je Europska radiotelevizijska unija (EBU) koja je koncert izravno prenosila u četrdesetak europskih i svjetskih država. U skladu s mirotvornom simbolikom glavni nositelji projekta, u suradnji s Radiotelevizijom Bosne i Hercegovine, bile su najveće televizijske kuće Njemačke i Francuske, dviju država koje su u Velikom ratu bile neprijatelji, uz velik udio Austrije koju je na koncertu predstavljao i sam predsjednik Heinz Fischer.
Te su zemlje predstavljali i njihovi skladatelji. Beethoven je sa svojom univerzalnom, ali danas politički EUropeiziranom Odom radosti, dobio mjesto na kraju. Uz sudjelovanje opernog zbora sarajevskog Narodnog pozorišta izvedena je i uzvišena Pjesma sudbine (Schicksalslied) Johannesa Brahmsa. I remek-djelo francuskog skladatelja Mauricea Ravela, La Valse, hommage je Beču i njegovim valcerima.
Jedina skladba koja se svojom potresnom izražajnošću mogla izravno dovesti u vezu s ratnim strahotama glazbeno je predskazanje rovovskih klanja sadržano u Maršu iz Tri komada za orkestar što ih je 1913. skladao Alban Berg koji će kasnije, kao austrijski vojnik, i sam završiti u rovu.
Poneki polemički glasovi mogli su se unaprijed, uglavnom iz Beograda i ne bez razloga, čuti u povodu prve točke programa, koja je slijedila odmah nakon današnje službene novokomponirane himne Bosne i Hercegovine. Četvorica gudača odsvirala su drugi stavak iz Gudačkog kvarteta u C-duru bečkog klasičara Josepha Haydna. Upravo po tom stavku čitava je skladba dobila nadimak Carski kvartet (Kaiserquartett).
Taj je stavak, naime, čitav izgrađen na glazbenoj temi koja se i prije sto godina u Sarajevu svirala Franji Ferdinandu kao carska himna. Danas je poznajete kao njemačku himnu, a Haydn ju je skladao još 1797. za rođendan cara Franje II. posudivši narodnu pjesmu gradišćanskih Hrvata.
Tko je htio, u ovoj je skladbi lako mogao čuti nostalgično prisjećanje na vrijeme austrijske okupacije koja je u povijesti Bosne i Hercegovine bila i prosvjetiteljska, i graditeljska te s današnjeg gledišta civilizacijski unapređujuća, ali ipak okupacija.
U zamišljanju programa tako važnog kulturno-političkog događaja dogodila su se dva velika propusta. Jedan je sasvim banalan, ali za posljedicu je sasvim sigurno imao katastrofalnu gledanost. Petnaest minuta nakon 18 sati bilo bi i inače neobično vrijeme za početak koncerta, a tog 28. lipnja najveći je dio europske, pa i globalne televizijske publike već bio na nekom drugom programu s nogometašima Brazila i Čilea.
Druga je pogreška bila ignoriranje balkanskih političkih konstelacija, današnjih i povijesnih, itekako važnih u kontekstu Prvog svjetskog rata. U Sarajevo su tako u ime budućnost i mira, što su isticali svi sudionici, simbolički došle Austrija, Francuska i Njemačka, države odavno pomirene i raščišćenih računa ne nakon jednog, nego dva svjetska rata. No, nažalost znamo da od tog europskog mira naše, bivše jugoslavenske zemlje na samom kraju 20. stoljeća nisu imale ništa.
Europski organizatori sarajevskog koncerta tako su se, u najmanju ruku, i to samo ako poželimo dobrohotno vjerovati u njihovu dobronamjernost, pokazali naivnima. Prije samog koncerta govor je u Sarajevu održao predsjednik Bečkih filharmoničara Clemens Hellsberg.
Bio je to lijep govor u kojem je Austrijanac, lišen bilo kakvih nacionalno-povijesnih kompleksa, podsjetio kako su se raspala i netragom nestala carstva, od faraonskog i rimskog do habsburškog, koja su se u svoje doba sama sebi činila neuništivima i vječnima.
Prolaznosti zemaljske moći suprotstavio je glas umjetnosti koja ih nadživjela, glas koji je i danas slabašan u usporedbi s jezikom političke i gospodarske moći, glas koji čovjek može čuti samo ako se umiri i utiša oko sebe svu buku svijeta, glas koji nadvladava ljudske strahove i slabosti pozivajući ljude i narode da se susretnu i upoznaju na jednoj uzvišenijoj ravni.
Svi politički predstavnici Srba, kako onih iz Bosne i Hercegovine, tako i iz Srbije, bojkotirali su sarajevski koncert. Nisu željeli doći u obnovljenu sarajevsku Vijećnicu na kojoj danas stoji spomen-ploča koja podsjeća da su tu zgradu, skupa s neizmjernim kulturnim blagom u njoj, uništile i spalile granate “srpskih zločinaca”. Štoviše, Srbi su u “svom” dijelu Sarajeva u danima prije stogodišnjice, osim jednog od novih spomenika Gavrilu Principu, postavili i spomen ploču Ratku Mladiću.
Lijepe riječi i note, uključujući i Palme mira Josefa Straussa, tako su još jednom prosute u vjetar.
Dok je Bečka filharmonija u Sarajevu gudjela o miru i zajedničkoj nam europskoj budućnosti, s osobitim naglaskom na Bosnu i Hercegovinu, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik bio je u Višegradu na otvorenju Kusturičina Andrić-grada. Tamo je, u društvu srpskog premijera Vučića, patrijarha Irineja i mnogih drugih srpskih odličnika, Europi zabavljenoj koncertom još jednom nedvosmisleno poručio: “Mi trebamo i želimo mir, mi hoćemo biti dio civilizirane Europe, ali mi ne želimo da nam Europa nameće bosansku državu i jezik”. I dodao: “Bosna i Hercegovina pokazala je do sada sve osim sposobnosti da opstane”.
I tako nama ovdje na Balkanu prolaze godine i prilike za nešto novo, prolaze nam životi u tjeskobi i neizvjesnosti, dok domaći političari još nameću i vode ratove kostima, bistama i spomen-pločama koje kao da se pišu i podižu upravo zato da hrane novu mržnju onih koji će ih kad-tad jednog dana srušiti. Ni Hrvatska se nije odmakla iz tog kola.
Opet smo u sezoni obilaženja spomenika i grobova, a vijesti o komemoracijama kao da su prepisane od lani. U Brezovici opet nismo čuli iskrenu i ljudsku riječ žaljenja zbog zločina počinjenih u ime komunizma i pod maskom antifašizma. Nad Jazovkom se i dalje usporedno oplakuju žrtve partizana i slavi NDH. O spomenu na ustaške žrtve u Jadovnom i dalje brinu oni koji omalovažavaju Srebrenicu i poje o svetosti Karadžićeva i Mladićeva Otadžbinskog rata.
Umjetnici su ljudi druge vrste. Usred ruševina te iste Vijećnice i na nišanu srpskih topova koji su je uništili, veliki je Zubin Mehta 1994. dirigirao u nebo vapijući Mozartov Requiem. U svijetu umjetnosti, onom o kojem je govorio Hellsberg, nema nikakvog proturječja između tog koncerta, i svih onih kasnijih koje je maestro Mehta održao s Beogradskom filharmonijom, uključujući i onaj u Dubrovniku, kao doprinos izgradnji nečeg novog. Ali, mi ništa novo nećemo, kod nas se izbori još dobivaju kostima i kamenjem. Do novog rata.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Subota je, u iznajmljenom apartmanu, u gradu iz kojega su prije stoljeća atentatori pošli za Sarajevo s oružjem, da ubiju princa, čitam Petera Sloterdijka, srpski prijevod knjige, tako lijepo zvučećega njemačkog naslova: “Zorn und Zeit”. Gnev i vreme. Srdžba i vrijeme.
Srdžba je, započinje Sloterdijk, prva europska riječ. Njome se, pjesnički ceremonijalno, u visokom patosu, otvara Homerova “Ilijada”, čiji je početak zauvijek utisnut u naše lokalno kulturno iskustvo i u recitativnu memoriju, kroz genijalni prijevod Tome Maretića: “Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina, pogubnu, koja zada Ahejcima bezbrojne jade, snažne je duše mnogih junaka poslala ona k Hadu, a njih je same učinila da budu plijen psima i pticama svima…”
Srdžbom i gnjevom, dakle, započinje Europa, njezin tisućgodišnji antropološki eksperiment, koji neoprezno smatramo cjelinom civilizacije Svijeta, i u srdžbu Sloterdijk sažima svo njezino povijesno iskustvo, dok s pjesničkim zanosom prelazi iz jednoga u drugi vremenski tok, i svoje genijalno ali vrlo fluidno djelo žanrovski određuje kao “Psihopolitičko istraživanje”.
Sedam je dana prije Principovog pucnja, sutra se vraćam u neizbježni Zagreb, i neizbježno je, također, da će sljedeće subote u Sarajevu moj Gavrilo ubiti princa. Tim aktom individualnog očaja, junaštva, terora, pokrenuo je lavinu kolektivne srdžbe. Prvobitna akumulacija gnjeva nastala je mimo njega i Mlade Bosne, desetljećima prije Vidovog dana po julijanskom kalendaru 1914, daleko od Gavrilove domovine Bosne.
Razgnjevljen čovjek, koji se privremeno suzdržava, prvi je koji zna što znači imati neku namjeru, kaže Sloterdijk. On ne samo da historiju živi, nego je i stvara, crpeći svoje motive iz prošlosti. Gavrilo Princip, za razliku od svojih odabranih neprijatelja, motive nije crpio iz prošlosti – ona ga se malo ticala, bio je ateist, živio je u nekoj svojoj projektiranoj budućnosti – i zato ni njegov gnjev nije bio ubrojiv. Uostalom, možda on i nije bio gnjevan. Više je puta zažalio zbog slučajnog umorstva vojvotkinje. I nadvojvodu je žalio – kao čovjeka, govoreći da je pucao u njegovu funkciju.
Zbivanja koja su pokrenuta Principovim pucnjevima nastavila su se kroz cijelo “kratko dvadeseto stoljeće”, sve do pada Berlinskog zida, opsade Sarajeva, niza etničkih čišćenja u bivšoj Jugoslaviji i akumuliranja novoga gnjeva. U tom stoljeću, Sloterdijk Lenjina i Mao Ce Tunga smatra najuspješnijim “poduzetnicima gnjeva”. “Pod revolucijom njih su dvojica podrazumevala da će se jednog dana disciplinovanim akcijama mržnje proizvesti toliko dodatnog bola, toliko prekomernog užasa, toliko parališuće sumnje-u-sebe kod snaga reda da će se sve postojeće istopiti tokom ne tako dalekog dana masovnog gneva.”
Ova zlokobna, više sloterdijkovska nego lenjinska definicija revolucije, pretpostavlja da se proizvodnja bola može provoditi u internacionalističke, ali i u nacionalističke svrhe. Revolucija može biti crvena, može biti i crna. Postoji li još neka boja, to ne znamo.
Literatura na kojoj su se samoobrazovali i formirali Princip i drugovi bila je anarhistička, socijalistička, nihilistička. Njihova je ideologija bila pjesnička, uglavnom u molskim akordima, skladana unutar osjećajnosti koju će, nakon što sve propadne, Ivo Andrić nagovijestiti u “Ex pontu”.
Njihov nacionalizam bio je jugoslavenski, a ne srpski kao što to danas žele reći i Gavrilovi prijatelji i neprijatelji, ali kako Jugoslavije nije bilo, ni Jugoslavije ni Jugoslavena, tako se i taj nacionalizam ispoljavao kao nekakav reducirani internacionalizam. Naime, oni nisu voljeli Austriju ni Austrijance, dok su im ostali narodi velike monarhije bili potaman.
Za razliku od Lenjina, Mao Ce Tunga, Hitlera, Pavelića i svih današnjih nacionalističkih hegemona – pošto antinacionalističkih, komunističkih nema na vidiku – Mlada Bosna nije imala platformu s koje bi kontrolirala, skupljala i distribuirala kolektivni bol i užas.
U osnovi, ti mladi ljudi i nisu imali drugoga plana, osim da ustrijele habsburškoga nadvojvodu. Nisu imali pojma što će se dalje događati, ili su mislili da će se svijet po nekoj višoj volji i logici pretvoriti u dobro mjesto čim nestane zlog vladara.
Nakon što je, oko jedanaest sati prije podne, u nedjelju ubijen Franjo Ferdinand, započelo je trodnevno i posve neselektivno razbijanje srpskih dućana po Sarajevu i diljem Bosne, i linč onih koji su se po bilo kojoj osnovi, a uglavnom po melodiji svojih imena i prezimena, narodnim masama učinili sumnjivim. Redarstvo je stajalo sa strane i pasivno posmatralo izljeve pravedničkog gnjeva lojalista, da bi u utorak netko digao ruku u zrak, i rekao: dosta! Što je razbijeno, razbijeno je, što je ubijeno, ubijeno je, a sad opet neka bude Rechtsstaat, neka bude pravna država.
Kasnije će, tokom kratkoga dvadesetog stoljeća, ovo postati model odnošenja prema “nepatriotskim manjinama”, model pravedničke osvete, nakon nekog šokantnog događaja, obično političkog atentata.
Tako je listopada 1938. Kristalna noć diljem Njemačke bila inspirirana atentatom na njemačkoga konzula u Parizu, i tako su, širom Europe, u Drugome svjetskom ratu, i širom Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Kosova, u ratovima devedesetih, inscenirane male kristalne noći, tokom kojih se iz osvete razbijalo, palilo i ubijalo. Uvijek se to događalo pod kontrolom onih koji su manipulirali narodnim gnjevom, precizno ga dozirajući, tako da se stvari nikada ne otmu kontroli.
U subotu, 28. lipnja, u Sarajevu se obilježava godišnjica atentata, i ponovo su uloge bile vrlo precizno podijeljene, uz nastup Bečke filharmonije, koja izvodi djela Haydna, Schuberta, Brahmsa, Ravela i Albana Berga, kao i dva prigodna valcera Josefa Straussa.
Biti će to, naravno, antiratni skup, ispunjen komemorirajućim patosom, kako prema žrtvama Velikog rata, tako još i više prema žrtvama Sarajeva tokom troipolgodišnje zvjerske opsade grada, od proljeća 1992. do konca 1995, čime se, zapravo, i završava kratko dvadeseto stoljeće.
I biti će, mada neizgovorene, sućuti za nadvojvodu i vojvotkinju. Jedini kojih nije bilo su Gavrilo Princip, Nedeljko Čabrinović, Trifko Grabež, Muhamed Mehmedbašić, Ivo Kranjčević… Njihova je žrtva, naime, izgubila vrijednost na europskome tržištu smrti. Njih je prezrela boginja srdžbe.
Cinično je da u Sarajevu neće biti srpski vladari Vučić i Nikolić. Zasmetala im je, rekli su, spomen-ploča na obnovljenoj Vijećnici. I tako se, eto, ta dvojica ljudi pred Sarajevom, na Vidovdan 2014, igrom slučaja predstavljaju kao posljednji branitelji Bosne. Mlade Bosne.
(Prenosimo s autorova portala).
ZAŠTO SAM UBIO FRANJU FERDINANDA
1.
Davno je bilo, malo bih o tome mogao.
A ona me pita što o tome mislim.
Kažem: ”Ne mislim ništa“. Baš tako kažem: Ništa o tome ne mislim. Nisam imao nikakvo stajalište ni ranije, a ni sada. ”Nije moguće, pa ipak ste u sve to bili upetljani, to vam je bio važan dio života, sami ste odabrali da to uradite, nitko vas nije tjerao…“.
Sve je bilo baš tako, a ipak nisam ništa mislio, bar ništa ozbiljno. Jednostavno, bio sam mlad, prilika, u pitanju je slavna ličnost po kome bi u inozemstvu očas identificirali moj grad (Lawrence Durrell: ”A village like an instict left to rust/Composed around the echo of a pistol-shot“), bit će novaca, platit ću kiriju, kupit novo odijelo, a možda i na more. Shvatio sam to kao neočekivan poklon, kao nešto što se dogodilo jer se moralo dogoditi, kao nešto što je došlo i što će, kao i svaka igra, brzo i najednom proći. Tako je i bilo.
Cijelu tu godinu sam dobro živio, konačno uspio pokupovati sve filozofske knjige do kojih mi je bilo stalo, a i konobari me počeli pozdravljati s uvažavanjem. Dugo, doduše, nisam mislio da će to sve zajedno imati jačeg odjeka, ništa nisam očekivao, nikakvu slavu posebno, iako sam za nekoliko dana odjednom bio u svim novinama, na ulici me počeli zaustavljati, oslovljavati drugim imenom, gnjaviti uvijek istim pitanjima i priglupim komentarima, u kavani prilaziti, jedna mi u krilo sjela, policajac mi se u dva ujutro nasmiješio. A i dalje mi nije bilo naročito stalo. Već ranije osjetih da ne bih mogao ostati u toj profesiji, osjetih da mi je mnogo više do stvari mišljenja i da nikako ne bih da budem neko drugi, da ne mogu da budem neko drugi, da me je čak pomalo i stid kada sam na sceni onaj koji nisam, jer mogu da budem samo ono što jesam. Baš tako je bilo.
2.
Što bih sada, poslije toliko godina, mogao reći o sarajevskom atentatu? Najjednostavnije bi bilo ponoviti da je atentat bio povod Prvom svjetskom ratu, a i razlog mnogih kasnijih dijametralno sučeljenih interpretacija.
Atentat je neosporno bio značajan događaj, događaj po kome pamtimo i sve njegove učesnike, i Principa i Ferdinanda. Za sam grad to ipak nije bio najznačajniji događaj, nije bio ni presudan, a ni katastrofalan kao požari iz davnih, ni kao opsada i razaranje iz novih vremena, ali je upravo taj događaj ”svijetu“ bio i ostao ono po čemu najprije prepoznaju moj grad. Lokalni i ”svjetski“ događaji nisu identični, a to pogotovo nisu stajališta o njihovom značaju i karakteru, ali se po ovom ”svjetskom“ spominje i ”lokalno“. Što bih dakle mogao o tom događaju?
Mogu li jedno ubojstvo, dva pucnja, nesporan čin nasilja dovesti u vezu s Camusovim razumijevanjem anarhizma u Pobunjenom čovjeku (1951.), anarhizma koji Albert Camus slavi kao individualnu pobunu protiv nepravde i svakog oblika tiranije, kao dokaz neke vrste pravičnosti, kakve je bilo u atentatima (ruskih) anarhista, jer su oni svoje živote ”razmjenjivali“ za tuđi, jer su dragovoljno išli u smrt nakon što bi ubili nekog predstavnika carske vlasti, što, istini za volju, nije nikakva utjeha ubijenom i svim onima kojima je ubijeni kao osoba ili utjelovljenje određenih vrijednosti bio blizak.
Ili pak povezati ubojstvo s pojmom žrtvovanja (podjednako u religiji, kao i u revolucionarnim pokretima, jer im je fanatizam i život u imaginarnoj budućnosti zajednička crta), sa žrtvom koja bi da bude jedina žrtva i jedina odgovorna za svoja djela, premda je spremna uništiti sve što joj stoji na putu ka odabranom cilju, sa žrtvom koja u sukobu i svojoj borbi sve svoje daje za ono što je iznad njene postojeće egzistencije, jer se nada da će se iz njene borbe roditi novo i bolje.
Je li Mlada Bosna kao ”revolucionarni pokret“ bila anarhistička ili teroristička organizacija, koja je težila oslobađanju zemlje i promjeni političkog sistema? Sigurno je da je bilo upliva različitih ideja, a u samoj organizaciji oprečnih interesa. Anarhizam je protiv svake dominacije, posebno protiv opresivnog državnog ustrojstva i njegove hijerarhije, a često mu se pripisuje spontanost, neorganiziranost (a ne ”organizacija“) i (uzaludna) borba protiv sistema, pa je vremenom ovaj pojam, posebno kada je u pitanju individualni anarhizam, dobio neki romantičarski prizvuk i auru očajničkog pokušaja da se individua suprotstavi nadmoćnom društvenom uređenju.
Zato je danas mnogo više u uporabi pojam terorizam, ”prazni pojam“ kome se uvijek pripisuje drugačiji sadržaj: ovim pojmom je najprije označavano vladanje zastrašivanjem (u doba Francuske revolucije), a danas se terorizam opisuje kao nasilje nad onim što je dobro i lijepo i sve češće kao akcije sila Zla, koje vrše nasilje nad (zapadnom, a prije svega američkom) demokracijom. O tome na misaono provokativan način diskutira u svom instruktivnom tekstu Filozofija i ”rat protiv terorizma“ Alain Badiou (2003.). Ja bih terorizam definirao ovako: Terorizam je politički motivirani organizirani čin individualnog ili grupnog nasilja nad selektivno izabranim, a najčešće nezaštićenim osobama ili objektima.
Ovdje se treba prisjetiti još jednog gledišta o nasilju, onog koje je iznio Maurice Merleau-Ponty u svojoj knjizi Humanizam i teror (1947.). On je doduše govorio o komunističkom, ”revolucionarnom nasilju“, ali ono nalikuje svakom drugom ”oslobodilačkom“ i/ili ”revolucionarnom pokretu“, jer je svaka želja za slobodom uznemiravanje postojećeg reda, a u slučaju nasilja i težnja ka rušenje ustanovljenog političkog poretka.
Pobuna, prevrat, revolucija… uvijek postaje brutalna, razorna, puna krvavih sukoba, uvijek nosi žrtve i sije teror, ali kroz revolucionarno nasilje (koje ne treba ni uvijek ni svuda vrednovati mjerilima zapadnih demokracija) može da vodi i do slobode, do humanih odnosa među ljudima, do humanizma.
Teško je izboriti slobodu bez upotrebe sile ili neka vrste golemog pritiska. Teror je, naravno, uvijek teror, bez obzira u ime čega i s kakvom motivacijom nastaje, ali je nekada nužan, posebno onda kada nema drugog načina da se zaustavi nepravda okupacije i da se ostvari pravo na slobodu. Zato Merleau-Ponty tvrdi da teror nije uvijek protivnik ”humanizma“, nego može da vodi uspostavljanju boljih, humanijih odnosa među ljudima, premda ne poriče ni okrutnost ni nasilnost takvih političkih i revolucionarnih djela i čak ih smatra nužnima, neizbježnim na putu ka boljem i pravednijem svijetu.
3.
Anarhizam (kao društveni, a i kolektivni anarhizam) ima samo jednu zajedničku osobinu sa individualnim i grupnim terorizmom: upotrebu sile. Izvršilac nasilja unaprijed zna da može i sam biti ubijen. Njegova akcija je samo-ubilačka. Tako je bilo i sa Mladom Bosnom.
Naravno, i u ovom slučaju mi povijesni događaj razumijevamo iz svoga Sada, iz situacije u kojoj je naše razumijevanje uvjetovano onim što sami živimo i iskušavamo. U balkanskim krajevima ovaj događaj je politizirani povijesni događaj. Zato o njemu nitko ne govori bez doze pristranosti.
Podjele su bile očite odmah nakon atentata, a i danas su slične. Oni koji gaje simpatije prema djelu atentatora nazivaju Mladu Bosnu ”oslobodilačkom“, oni na suprotnoj strani ”terorističkom“ organizacijom.
Iako se sam Princip izjašnjavao kao ”Srbo-Hrvat“ i ”jugoslavenski nacionalist“, svi ga smatraju Srbinom i u nekadašnjoj Jugoslaviji kao Srbina slave ili pak osuđuju. Srbi tvrde da je atentat bio čin pobune i borbe za slobodu, Bošnjaci i Hrvati uglavnom staju na stranu ubijenog i hvale Austro-Ugarsku vlast, ”nije bila loša okupacija, bolja je nego kasnija sloboda“, što je nepoznate ulične ”revizioniste povijesne istine“ navelo da na početku rata u Bosni uklonile u Sarajevu i ”stope Gavrila Principa“, zapravo obilježje mjesta odakle je atentator pucao, kao da će time ukloniti i jednu povijesnu činjenicu.
Terorizam je uvijek terorizam ”onih drugih“. Zlo je ”njihovo“, dobro ”naše“; zločin ”njihov“, pravednost ”naša“. Istini za volju, akcija Mlade Bosne je bila težnja ka oslobađanju od strane vlasti, ali nije bila izraz sveopćeg ”narodnog nezadovoljstva“, pa iza atentata nije došlo do pobune širih razmjera, nego je došlo do žestokih nacionalnih podvajanja, nacionalnih sukoba u bosanskim gradovima a uskoro i do Prvog svjetskog rata. Sa svim njegovim posljedicama.
4.
Sklon sam tvrdnji da anarhistički pokret koji posegne za nasiljem zapravo maltretira svoj vlastiti narod. Kada to kažem ne mislim toliko na učinak samog pokreta, koliko na reperkusije vlasti nad onima koji su se pokretu priklonili i nad narodom iz koga je pokret izrastao, jer je pokret uvijek nemoćan i nikada ne uzrokuje stvarni prevrat ili radikalne promjene, a vladajuća struktura uvijek nemilosrdna, posebno kada je ugrožena, pa nakon ”terorističke akcije“ sprovede rigorozne mjere i donese okrutne zakone. A u borbi protiv takve, opresivne vlasti nikada nije dovoljna samo individualna pobuna, koja je prije očajnička gesta nego učinkovita akcija.
Pravne posljedice takvog djelovanja su jasne: onaj koji posegne za nasiljem zakonski je kriv, jer ustaje protiv vladajućeg režima i njegovog zakonodavstva, i ukoliko bude uhvaćen ili u svojim nakanama onemogućen slijedi mu kazna, bez obzira na počiniteljevu motivaciju, jer nema zakona a ni etičke norme koja bi odobravala ubojstvo Drugog, ali jednako tome nema ni zakonodavca koji može naći dovoljno uvjerljive argumente da ukine prirodno pravo na vlastitu i opću slobodu, pa toga radi zakoni okupacionih vlasti ne obavezuju porobljenog, a porobljeni mu često poriču kompetencije i relevantnost, jer ne udovoljavaju njihovom poimanju pravde i ljudskog dostojanstva: počinitelj svjesno, sračunato ustaje protiv postojećeg zakona i puca u to isto zakonodavstvo, koje smatra utjelovljenjem nepravde, a zakonodavac smatra svojom zakonskom obavezom da protiv takvog provede sankcije i da primjeni kaznene mjere.
Etički aspekt ovog pitanja je još jasniji, jer dokazuje i potvrđuje jednostavni, usvojeni moralni zakon, prema kome nije dozvoljeno ubiti drugog čovjeka. Optuženi Princip je u svoju obranu rekao da je njegova meta bio predstavnik službene vlasti, da je pucao u (i na dvoru neomiljenog) austrijskog nadvojvodu Ferdinanda, a ne u čovjeka Franju Ferdinanda, što znači da nije pucao neselektivno (žalio je što je ubio Ferdinandovu suprugu Sophiu), iz čega je lako zaključiti da je atentator zapravo pucao u simbol, a ne u osobu.
Ali, i ubojstvo službenog lica je jednako ubojstvo i u nekim slučajevima se smatra čak težim prestupom. Mogao je optuženi doduše reći da je bio u pitanju okupator, dakle osoba koja vrši nasilje u njegovoj zemlji, ali bi pritom valjalo dodati da je bila u pitanju takva okupaciona vlast koja je dozvoljavala razne političke aktivnosti i postojanje autonomnih nacionalnih kulturnih institucija i organizacija, pa se legalnim putem moglo težiti izmjeni postojećeg stanja i napokon općem oslobođenju.
Stvar se na emocionalnom planu posebno komplicira kada čovjek pomisli da je i taj predstavnik vlasti bio nekome mio, da je i on bio i opet trebao biti otac, da je nekome bio draga osoba. A što bismo tek mislili i osjećali kada bi bila u pitanju nama bliska osoba ili kada bi se nama bliska osoba našla u takvoj situaciji? Ili bar ona do čijih moralnih i političkih vrijednosti držimo, kada bi bila u pitanju osoba do koje nam je ili ona s kojom dijelimo zajedničke vrijednosti i interese?
5.
Nije lako pravdati ubojstvo drugog, ma kako uzvišen i svet bio cilj ubojice, prije svega zato što je taj cilj uzvišen i svet ubojici, ali ne i ubijenom: ne može počinitelj zlodjela biti moralni kriterij, a njegova žrtva odgovorna za ubojstvo. Doduše, atentator je izjavio da nije htio pucati u čovjeka, nego u uniformu, u nadvojvodu, u predstavnika Dvora i okupatorske Vlasti.
Ali, i kada je shvaćen i slavljen kao ”borac za slobodu“ terorist ostaje terorist. Atentator je bio mlad čovjek, gajio je neke svoje nedovoljno artikulirane ideale, slutio ovo i ono, fanatično vjerovao u svoje južnoslavenske ideje (koje je kasnije upropastila velikosrpska ideologija, u koju je bila ugrađena želja za vlastitom nacionalnom dominacijom), mnogo toga nije shvaćao, pa niti je znao niti je mogao znati da li je postao dio šire zavjere i zakulisnih političkih obračuna, a pogotovo ne kakve sve konzekvence i reakcije njegov čin može proizvesti.
A upravo zato što nije (dovoljno) znao, mogao je nepokolebljivo vjerovati u ono što je činio. Ubijeni je pak znao da ima razloga za strahovanje, ali je ipak došao na otvaranje sarajevske bolnice, došao da obiđe malu pokrajinu, da se pokaže, da dokaže da je dostojan prijestolja, Carstva, da demonstrira svoju vjeru i snagu carevine. Jedna za njega ne previše važna, premda riskantna životna epizoda odluči o njegovom životu i životu njegove supruge (Romantici bi rekli da su se morali sresti dva sanjara, da su se morali ujediniti u smrtnom zagrljaju ubojica i ubijeni, dvojica kojima je nadasve bilo do budućnosti, a nijedan je nije imao, dvojica, od kojih je jedan snio o ujedinjenju svih Slavena, a drugi o vječnosti Carstva i zato obojica postali žrtve vlastite vjere).
Istraživači dokazuju upetljanost srpske tajne službe (Crne ruke) u atentat, a pričalo se i o mogućoj konspiraciji dvora, koji se htio osloboditi nadvojvode, posebno njegove žene i započeti rat. A možda je sve ipak bila samo dobrodošla slučajnost. Prvi svjetski rat bi se dogodio i da nije bilo atentata u Sarajevu. Rat je bio pripremljen, tražio se i eto našao povod. I našli su ga u atentatu, koji je označio i sam grad u kome se dogodio.
6.
Prvo sam Principa igrao u filmu Fadila Hadžića (1968.). Poslije mene, u Bulajićevoj verziji Sarajevskog atentata (1975.) Principa je igrao Irfan Mensur. Kada mi jedan reče da će Principa valjda jednom konačno igrati i netko tko je Srbin, ta mi opaska zazvuča nekako prijeteće, nedobro. Kasnije sam, nakon što završih svoj izlet u glumu, zapisao da ”nisam ubio samo Ferdinanda, nego, kao loš glumac, i Principa“.
Sarajevski atentat u kome sam igrao, naravno, nije uopće dobar film, ali je to ipak bio film snimljen s vrlo malim sredstvima, sa najviše dva ”dubla“ po kadru, s četiri teške, masovne scene, a snimljen za samo jedanaest dana! Ono što je vrlo rijetko, igrao sam isti lik iste godine i na sceni u predstavi Veleizdajnički proces, a u režiji i adaptaciji Radoslava Zlatana Dorića. Predstavu smo igrali dosta dugo u sarajevskom Kamernom teatru.
Tekst je zapravo bio zapisnik sa suđenja Principu i drugovima, pa sam s pomoću ove rekonstrukcije stvarnog procesa saznao malo više i o Mladoj Bosni i Crnoj ruci i samim atentatorima. Premda sam na sceni ”ušao u lik“, ipak nisam, rekoh, puno osjećao za Principa, ali mi moje starije kolege, iskusni glumci koji su u predstavi igrali tužitelje, sudce i obranu, rekoše da nisam bio nikad bolji nego kada sam svoju ulogu odigrao poslije jedne neprospavane noći, umoran, valjda potpuno bez sebe. Ali se glumom nisam više htio baviti.
Zahvalio sam se na svim potencijalnim novim ulogama, a pred kraj snimanja jednog filma napravih skandal i napustih snimanje odlučan da više nikada ne stanem pred kameru kao glumac. I više nisam. Nisam ni slutio da ću, evo, o svojoj jedinoj filmskoj ulozi ili točnije, o liku koga sam igrao, mnogo godina kasnije ponovo misliti, i, eto, ovo smisliti. Ne baš o povijesti, jer povjesničar nisam, ali sigurno o tome što jedna osoba, jedan lik i njena gesta, jedan događaj koji je osoba proizvela i onaj kasniji kome događaj bijaše povod, može da znači.
Možda sve samo zato što sam svojedobno u sebi tražio što je i kakva bila ili mogla biti osoba atentatora. Ili možda zato što smo svi mi, a u Bosni posebno, dugo, a na različite načine osjećali posljedice tog događaja. Osjećali bez obzira što smo o samom događaju i njegovim akterima mislili.
ps.
Kao dječak se zaljubih u jednu djevojku, za mene tada ”tetu“, koja me učila plivati. A imala je momka, glumca Berta Sotlara. Mnogo mi je bio mrzak. On je poslije igrao Franju Ferdinanda. Ja ga iza ugla sačekah kao Gavrilo Princip.
(Tekst je po prvi put objavljen u knjizi Why I Killed Franz Ferdinand and Other Essays (with a Forevord by Cathi Unsworth), Style Writes Now, 1. I. 2014. Knjiga je dostupna na: amazon.com)
Evo me u tramvaju broj 107, vozim se od glavnog kolodvora u Essenu prema Gelsenkirchenu i tamošnjem Industriemuseumu, gdje se od 30. travnja sve do 26. listopada održava izložba ”1914. Mitten in Europa”, posvećana Rurskoj oblasti u Prvome svjetskom ratu. Ovdje sam kratko, po književnim poslovima, i ništa od gradova neću vidjeti osim ove izložbe. Uostalom, više vrijedi jedna vožnja tramvajem kroz stare rudarske kolonije, tipske jednokatnice, sagrađene krajem 19. i početkom 20. stoljeća, nego svi muzeji i galerije koje bih mogao obići ispunjen entuzijazmom nekoga europskog turista.
Te su kućice slične onima u Kaknju ili Zenici, samo što su malo veće i što ih je povijest na kraju častila preuređenjem, tako da u njima sad, očito, stanuju neki bogati novi ljudi, a ne rurska i srednjobosanska rudarska sirotinja. Tu je, računao je Marx, a za njim i Lenjin, najprije trebala izbiti komunistička revolucija, da bi se zatim poput požara raširila Europom i Svijetom.
Tako se vjerovalo među komunistima sve dok se 1919. i u nekoliko sljedećih godina nisu jedna za drugom ugasile sve te male radničke revolucije, a crveni barjak je ostao da se vihori samo u Sovjetskom Savezu, toj najvećoj seljačkoj zemlji na svijetu, gdje radničke klase skoro da nije ni bilo. Na kraju je baš Staljin revidirao marksističko uvjerenje da će revolucije izbiti tamo gdje je proletarijat na najvišoj tački razvoja i gdje su odnosi između radnika i vlasnika sredstava za proizvodnju najnapetiji i najintenzivniji.
Industriemuseum nalazi se u nekadašnjem Zollvereinu, separaciji za preradu ugljena i koksari, spomeniku industrijske arhitekture, koji je pod zaštitom Unesca ali, što je vjerojatno mnogo važnije, i pod zaštitom žive njemačke kulturne i povijesne svijesti.
To je naizgled zahrđalo, ali dobro konzervirano čelično srce ove zemlje, i srce Europe, koje je tokom 20. stoljeća uglavnom bilo bezdušno i okrutno prema manjima i nezaštićenima, da bi se na kraju, u novome vijeku, pretvorilo u organ njemačkoga pamćenja. Njemačka je memorija, pak, onolika koliki je zaborav svakoga zločinca i svakoga dobrog i mirnog Nijemca koji je povjerovao da se nema čega sjećati iz vremena kada su mu odvodili susjede.
Iz male perspektive onoga koji se dovezao tramvajem broj 107 noseći u džepu putnicu zemlje koju su lani napoprijeko primili u Europsku uniju, mjesto Industriemuseuma apsolutno je neusporedivo. Nikada nisam vidio prostraniji kulturni kompleks, veću i razvedeniju galeriju ili muzej, oko kojih bi se kilometrima moglo pješačiti i gdje sam zbog 1914. propustio barem još dvije aktivne izložbe koje bih rado obilazio: izložbu o ugljenu i o ugljenokopima i izložbu genijalnoga rusko-američkog konceptualista Ilje Kabakova.
Do ulaza u izložbeni prostor vozimo se u otvorenim rudarskim vagonetima za dvoje, strmo u visinu, onako kako se vozio ugljen prema ždrijelima koksare. Čuvarica izložbe svakoga upozori da ne pruža ruke izvan vagoneta, a u vožnji shvaćamo i zašto. Čudno je kada ti negdje u Rurskoj oblasti, daleko od kuće, željeznička šina položena u betonsku konstrukciju građevine otkine ruku. Ili je barem prelomi.
Na vrhu najprije izlazim van, gdje je vidikovac, a ispod nogu mi je metalna mreža kroz koju se, dvadesetak katova niže, vide tla, umrljana ugljenom koji se stoljećima neće isprati iz ove zemlje. Dok odnekud sa sjevera puše ledeni svibanjski vjetar, razmišljam o tome kakve bi društvene posljedice donijela moja odluka da se vinem u bezdan. Bit će nikakve. Nitko u domovini ne bi pomislio da su me Nijemci gurnuli dolje.
Ispred samog ulaza u prvu dvoranu patetične su, na platnu odštampane, ilustracije vremena pred Veliki rat. Prikaz prekooceanskog broda, neprirodno uspravljenog, da se pokaže koliko je visok: poput nebodera od tko zna koliko katova. Je li u proljeće 1914. veće čudo brod ili neboder?
A unutra: rana pakiranja Bayerovih aspirina od po pola kilograma i kilogram – za prodaju na tabletu po apotekama – kutije Persilovih deterdženata i sapuna, tko zna kako sačuvanih, reklamni plakati, dokumenti i važne potvrde o registriranim patentima koji će tokom stoljeća njihovim vlasnicima donijeti milijarde dojč maraka, američkih dolara, eura i zbog kojih će, na kraju krajeva, biti proliveno more krvi.
Zatim, prvi motocikli, nezgrapni i naizgled opasni i primjerci građanske mode tih godina, mrka, crna i siva odijela i ženski kostimi, s ponekim snježnobijelim detaljem koji samo potvrđuje svu efikasnost Persilovih proizvoda. Zanimljivo, ali tek nakon krvavog rata, građanska će odjeća dobiti boje, u odnosu na 1914. zašareniti se kao papagajev rep, ali to ćemo vidjeti na donjim katovima izložbe. Prije toga moramo proći kroz pakao, a prije pakla kroz još svakodnevice, koja će nas, pak, uvjeriti kako i pakao ima svoju svakodnevicu i kako se i u paklu može živjeti nekim običnim njemačkim ili europskim životom.
Puškomitraljezi i teški mitraljezi načinjeni od najboljih Kruppovih kovina; iz jednoga takvog zapucao je, pa se istoga dana razbolio od užasa, jedan djedov školski drug iz jezuitske gimnazije u Travniku, a onda i topovi, silni, golemi, najveći njemački topovi, i njemačke ratne zastave, crno-crveno-bijele, s jednoglavom ptičurinom raširenih krila, i pedantno otisnuti njemački oglasi u kojima se njemačku ženu upozorava na to kakve su njene ratne obaveze.
Patriotizam je ogroman, patriotizam je čudo fatamorgane, tako da invalidi s fronte, ljudi bez ruku i nogu shvaćaju da im proteze kojim ih domovina dariva bolje služe nego što su im služili rođeni njihovi udovi. Gledamo propagandne filmove i fotografije, gomile umjetnih ruku i nogu, čuvanih i sačuvanih cijelih stotinu godina i jedna strašna, poluzahrđala starinska invalidska kolica. Domovina voli bogalje, bez bogalja ne bi bilo ni fašizma. Ali do toga još valja hodati i gledati.
Dokumenti, umjetničke slike, knjige, plakati, spomenici od još težih kovina i nepregledni spiskovi onih koji su za Njemačku dali svoje živote, ispisani po zidnim pločama koje danas čuvaju neki bogati Nijemci u svojim arhivima.
A onda kraj rata. Poraz, pa neuspjela revolucija. Originalni crveni barjak radnika iz Düsseldorfa koji se jednoga dana, i više nikad, vihorio na najvišem jarbolu u gradu.
Vrijedi li revolucija više od domovine? Nitko se to neće stići upitati, jer se već u sljedećem trenutku pojavljuju novi motocikli, belgijski vojnički bicikli, prvi usisivači za prašinu, radio-aparati, pisaći strojevi (valjak jednoga od njih proizveden je u tvornici Torpedo u Rijeci, što je, uz fotografiju zarobljenoga srpskog vojnika, jedini južnoslavenski trag na ovoj grandioznoj izložbi), pa još fotografija, dokumenata, djevojačkih češljeva, nevjerojatno ljupkih haljina, muških odijela za kazalište i halb cilindara, svijeta koji je u ritmu čarlstona izašao iz rata.
A onda sasvim nedužno: predizborni plakati. Komunisti, centrumaši, nacionalsocijalisti. Mnogo plakata, papira, agitacija vrlo moderna, sve do trenutka u kojemu će se sve pretvoriti u sliku nacističke parade, u sliku logoraša iza žice, u kraj svijeta i kraj izložbe.
Nigdje Gavrila Principa, ni pripovijesti o tuđoj krivnji i odgovornosti. Njemačka je raj svakome savjesnom Europljaninu. Postoje li savjesni Europljani, koliko ih još ima?
(Prenosimo s autorova portala)
Foto: Ivan Posavec
Premda je objavljena samo dvadesetak dana prije kraja godine, ovaj čitatelj pamtit će 2013. po knjizi “Vrijeme koje se udaljava” (izdanje: Fraktura, Zaprešić). Sve drugo što se dogodilo tokom tih tristo šezdeset i pet dana, i društvena depresija, i ekonomsko samouništenje, i ulazak u Europsku Uniju, a zatim i svođenje hrvatske abecede na njezino dvadeset i sedmo slovo, rastočit će se i razrijediti u vremenu, i uskoro se više neće ni znati koje se godine što dogodilo, ali će ostati upamćeno da je ove godine Mirko Kovač objavio knjigu.
Istina, najprije je, na Preobraženjenje Gospodnje po pravoslavnom kalendaru, dovršio sve svoje poslove sa smrću, ali kako je knjiga intenzivno nastajala u ranijim godinama i mjesecima, nekako se njezino ispisivanje i nastajanje nastavljalo i nakon piščeve posljednje tačke.
S podnaslovom “roman-memoari”, u šestotinjak stranica i četrdeset tri poglavlja, te posljednjim nenapisanim, ali naslovljenim kao Inferno, “Vrijeme koje se udaljava” veliki je finale jednoga poetičkog eksperimenta, koji je trajao tokom cijeloga Kovačeva književnog života, da bi na kraju bio do kraja radikaliziran, i izveden u knjizi koja je djelomice temeljena na zbiljskim događajima, dokumentima i proživljenim kronologijama, ali je istovremeno i fikcionalizirana, pomaknuta i popravljena tako da se stvarnosti, sjećanjima i tom vremenu koje se od čovjeka udaljava, najavljujući tako i svoj i njegov nestanak, pruža književna i zbiljska uvjerljivost.
Stvarnost, bilo da je temeljena na slučaju, sudbini ili Božjem naumu, nije uvijek uvjerljiva, niti iza nje stoji dobar i darovit fikcionalist i dramaturg. Kovač se cijeloga života pripremao za ovu konačnu intervenciju na goloj zbilji. Fragment jednog poglavlja ove knjige objavljen je početkom godine, kao posveta odlasku Krste Papića, ovaj čitatelj rukopis je zatim pratio u mjesecima nakon Kovačeve smrti, loveći trenutke njegova života u rijetkim slovnim greškama i gramatičkim lapsusima, a onda je u Puli, na Sajmu, živu knjigu držao u ruci.
Hrvatskoj književnosti i kulturi služi na čast što je “Vrijeme koje se udaljava” objavljeno u ovoj zemlji i sa CIP-om zagrebačke Sveučilišne i nacionalne knjižnice. Svoje vrhunce, u “Dnevnicima” i “Zastavama”, Miroslav Krleža dočekao je u Sarajevu, kod sarajevskih izdavača. Ivo Andrić je od svih poguba hrvatstva i od malograđanske ljubavi Zagreba prema svemu što je hrvatsko, zauvijek pobjegao u Beograd, i tamo objavio sve svoje važne naslove. Samo je Mirko Kovač svoju finalnu knjigu izdao tu, u Zagrebu. Ta činjenica za pisca ima samo simbolički značaj, dok je za Zagreb i za imaginarij hrvatske književnosti kapitalna i konkretna poput hrama. Hrama živoga jezika.
“Zapisi iz NDH” (Disput, Zagreb, prijevod Mirka Gojmerca) dnevnik je Hitlerova opunomoćenika u Zagrebu, školovanog austrougarskog časnika, generala Wehrmachta Glaise von Horstenaua, knjiga koja u Hrvatskoj nije mogla biti integralno objavljena punih dvadeset godina. U dobroj redakciji, kraćenju i krivotvorenju, da, svakako, mogla je to biti pohvala hrvatskoj državnosti, ostvarenoj pod čeličnom rukom Ante Pavelića i crkvenim žezlom Alojzija Blaženika Stepinca, ali bez takve krivotvorine, objavljena cjelovito, ova knjiga je najžešća osuda ustaških vlasti i Nezavisne Države Hrvatske, kakvu ne bi mogao napisati ni zamisliti nijedan povjesničar, romanopisac, antifašist ili jugoslavenski propagandist.
U Zagreb Von Horstenau dolazi pun blagonaklonosti i nostalgičnoga francjozefovskog sentimenta, kao žestoki protivnik karađorđevićevske kraljevine, neprijateljski raspoložen prema Srbima i Balkanu, i prema Gavrilu Principu koji je ubojstvom princa smaknuo vjeru u razumijevanje među narodima. Prema Židovima je ravnodušan i hladan, idealni bečki antisemit. Takav je, dakle, Von Horstenau bio kada je stigao u Zagreb. Sljedeće tri godine, sve do odlaska iz Zagreba, trajat će njegova transformacija. Neće taj njemački militarist, odani Hitlerov general, doživjeti katarzu, niti će u bilo kojem smislu postati ispravan čovjek.
Ali će se zgroziti nad ustaškom manufakturom zla, u Anti Paveliću i njegovom poretku prepoznat će društvo krvožednih razbojnika, i uzaludno će raditi na tome da ustašku vlast i njezinu praksu prilagodi njemačkim zahtjevima i potrebama. Zločini nad Srbima i razbojnički karakter vlasti Nijemcima su činili problem, jer je preko toga jačao antifašistički, partizanski pokret. Zanimljivo je pročitati kako Von Horstenau karakterizira glavne protagoniste NDH, Pavelića, njegove ministre, svoga ratnog kolegu Slavka Kvaternika, njegova sina Didu, a onda i samog Stepinca.
Treća knjiga po značaju, na privatnoj čitateljskoj listi hrvatskih izdanja u 2013, grafički je roman “Blast”, čiji je treći tom u prijevodu Gorana Marinića objavljen ovog proljeća. Manu Larcenet francuski je crtač, scenarist i pisac, jedan od najuzbudljivijih pripovjedača današnjice. Prije nekoliko godina u Fibri je tiskan njegov autobiografski i autopsihoanalitički roman “Svagdanja borba”, spoj svedenog karikirajućeg crteža i raskošne introspektivne manire u pripovijedanju.
Ali “Blast” je nešto drugo: Larcenet je odustao od likovne i grafičke tipizacije, od pojednostavljenja koja su u samoj biti stripovskoga jezika, pa je slikao “Blasta” kao da je svaki kadar novo likovno djelo, slika sa zida galerije. Izmjenjuju se kadrovi, pred čitateljevim očima teče sjajna, u stripu rijetko viđena filmska režija. Priča “Blasta” je svedena, autsajderska, sirotinjska, sa dna razuma i društvene piramide, strašna postapokaliptična priča. Samo što se apokalipsa nije dogodila na zemlji, nego u čovjekovoj glavi.
Prva tri naslova čitatelj je uspio nizati po nekom osobnom senzibilitetu, estetskoj, etičkoj i emocionalnoj važnosti, dok ostale knjige slijede mimo hijerarhije, onako kako bi bile poslagane uz čitateljsku fotelju, ili redom pojavljivanja u ovome članku i u dramaturgiji ovogodišnjih čitanja. Među tim naslovima nema izdanja objavljenih na zajedničkim ili na bliskim jezicima u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, premda je većina knjiga koje je ove godine čitao objavljena u tim zemljama, a ne u Hrvatskoj.
Ali to je zato što je koristio povlasticu slobodnoga putovanja po predjelima i zavičajima sverazumljivih jezika, a ponekad i povlasticu znanja ćiriličnog pisma – koje je u Hrvatskoj, de facto zabranjeno, a bit će zabranjeno i de iure, dopusti li Bruxelles – što nije karakteristično za sve koji bi mogli čitati ovu listu. Čitatelj vjeruje da svi njegovi čitatelji znaju ćirilicu, ili bi je željeli znati, ali on također zna da svi oni ne putuju po bivšoj Jugoslaviji. To je razlog zašto danas govorimo samo o izdanjima koja se mogu naći u hrvatskim knjižarama. I još jedan razlog: na ovaj način može se vidjeti kako se hrvatsko izdavaštvo odražava na jedan čitateljski senzibilitet.
Sergej Dovlatov ruski pisac, emigrant u Americi, rođen 1941, umro 1990, pisao je gotovo isključivo autobiografske romane i pripovijetke. Bio je začudno duhovit i anegdotalan, svedenoga, gotovo anoreksičkog stila, kratkih i jednostavnih rečenica, koje čitatelja očaraju, dok onoga koji ima i spisateljskih ambicija ubija u pojam i izluđuje, jer su dovlatovljevska pripovjedačka strategija i njegov stil naprosto neponovljivi.
U Srbiji Sergeja Dovlatova objavljuje Stilos, u genijalnim prijevodima beogradske rusistkinje Radmile Mećanin, i već je izašlo desetak Dovlatovljevih knjiga. Uz njih, u Geopoetici, i roman Aleksandra Genisa “Dovlatov i okolina”, koji je neka vrsta biografsko-poetičkog situiranja ovoga pisca. U Nakladi Ljevak ove je godine objavljeno i prvo hrvatsko izdanje Sergeja Dovlatova, roman “Kovčeg”, u uzornome prijevodu Sanje Veršić. Izlazak ove knjige prilika je za pravo malo čitateljsko slavlje svakog pametnog, vedrog i lakonogog entuzijasta, koji će je uzeti u ruke. Takvome će ovaj čitatelj zavidjeti, i to ozbiljno zavidjeti, jer ima priliku da Sergeja Dovlatova čita po prvi put. Kao da je našao zlatan grumen u čistom i ledenom plićaku rijeke Fojnice.
Svaki se čest i prilježan čitatelj prema nekim piscima odnosi kao zaluđeni fan prema rock zvijezdi. Tako je i ovaj čitatelj fan Olge Tokarczuk. Roman “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” (Ljevak, prijevod Mladen Martić) u njemačkom je izdanju doživio nekoliko pogubnih kritika. Jedan ozbiljan kritičar i veliki esejist, poznat i u Hrvatskoj, zapitao se zašto je netko uopće i objavio takvu knjigu. Je li ga zgrozila šokantnost Olgine priče? Mislim da nije.
Njemu, i drugima, nedostajalo je nešto po čemu je ova velika Poljakinja privukla kritičare i čitatelje, i širom Europe stvorila fanove – recimo, bio bih toliko blentav i lakomislem da za stolom u krčmi ustvrdim kako će moja Olga Tokarczuk uskoro dobiti Nobelovu nagradu, ili te nagrade neće biti – nedostajalo im je, naime, pripovjedačke polifonije, višeglasja, niza vremenskih tokova i prostornih izmještanja, koje je briljantno demonstrirala u prethodnim romanima. “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” asketski je ispričana priča, u jednom toku, pravolinijski i neumitno. Kao da se J. S. Bach preko noći transformirao u Johna Cagea. Suprotno svome njemačkom poznaniku, ovaj čitatelj smatra da je riječ o sjajnom romanu. Pročitao ga je u dvije večeri, bio osupnut i zadivljen.
Saša Stanišić njemački je pisac, višegradskih korijena, Bosanac koji je sastavljen od nekoliko bosanstava. Roman “Kako vojnik popravlja gramofon” prije nekoliko je godina u Njemačkoj izazvao val oduševljenja. Zahvaljujući zaprešićkoj Frakturi, ali više od toga prevoditeljici Andi Bukvić, ženi moćnoga spisateljskog dara, ali i vladanja jezikom na koji prevodi, čitatelj se mogao osvjedočiti što je to Nijemce tako opčinilo. Stanišićeva priča je retrospektivna, čak i pomalo nostalgična, izrazito autobiografska – on ne piše o sebi, nego otkida živo meso sa svojih ruku i bedra – i baš zato u svojoj veličini i literarnoj snazi teško, skoro nemoguće prevodiva.
Nije, naime, snaga ovog romana u onome što je ispričano, nego u načinu na koji je ispričano, i u sredstvima pomoću kojih je ispričano. Roman “Kako vojnik popravlja gramofon” jedna je od najvažnijih fikcionalnih knjiga uništenoga i rasutog bosanskog svijeta, svjedočanstvo o nestanku, o emocionaloj čvrstini, ali i o identitetu svijeta koji je nestajao. Iznad svega toga, to je, ipak, svjedočanstvo o literarnom daru i snazi Saše Stanišića. Ponovit će čitatelj još jednom: koje bi nam ostalo zatajeno da iz sjene nije progovorila prevoditeljica s ozbiljnim književnim darom.
Ivan Lovrenović nestor je Stanišićeva nestalog svijeta. Ovoga hrvatskog pisca koji je za hrvatsku književnost bio prekrižen jer se suprotstavio njezinome nacionalnom preporoditelju Franji Tuđmanu, a iz bosanske je književnosti istjeran jer je kao kustos i carinik zemlje Bosne smetao Tuđmanovim bošnjačkim klonovima i istomišljenicima, danas gotovo nigdje nema.
Osim u zaprešićkoj Frakturi, koja je (zajedno sa sarajevskim Synopsisom) objavila njegovu palimpsestnu knjigu “Nestali u stoljeću”, sačinjenu od nekoliko nestalih romana, nedogorjelih rukopisa, slučajno pronađenih dnevnika, novinskih članaka, fragmenata i opiljaka. U nekoj bi kulturi ovo bila silno važna knjiga, ali za pisca koji stanuje u Sarajevu, a živi izvan nekoliko kultura iz kojih je prognan, njezino nepripadanje, kao i činjenica da će ostati jednako neprimijećena i u Sarajevu i u Zagrebu, najbolje svjedoči o vrijednosti te knjige. Knjiga “Nestali u stoljeću” danas živo postoji upravo onoliko koliko hrvatska i bosanska književnost za nju ne postoje.
Sandra Vitaljić radila je kao novinska fotografkinja, potom je nastavila predavati fotografiju na fakultetu. Bavi se angažiranom umjetničkom fotografijom. Njezin ciklus “Neplodna tla” svojevrsni je filozofsko-fotografski komentar zločina i sjećanja na zločin. Njezin rad bitno je određen ratom. Punoljetstvo je doživjela one godine kada se u nas zaratilo. Knjiga “Rat slikama” dijelom govori o žanru ratne fotografije, ali značajnije od toga, o oblicima manipulacije slikama u ratovima devedesetih.
Sjajno napisana, emocionalno ohlađena i precizna, ova knjiga na sjajan način vizualno kontekstualizira prvi europski rat u povijesti, koji je prije i više kontekstualiziran slikama nego tekstom. Odlično ilustrirana i pažljivo grafički opremljena i dizajnirana, knjiga Sandre Vitaljić nije, na žalost, imala sreće s izdavačem. U Algoritmu, naime, nisu poveli računa o tome od kakvog će materijala, ili u kakvoj tiskari, “Rat slikama” biti načinjen i uknjižen. Knjižni blok kao da visi o koncu, papir je loše odabran, a korice su katastrofalno plastificirane, tako da se savijaju na policama, klapne iskaču kao jezik pokvarenoga mehaničkog pajaca.
Kada izdavač ima poštovanja prema autoru i djelu koje objavljuje, onda ovako loše načinjen predmet povlači iz prodaje i naloži tiskaru da ponovi posao. Možda je onda to financijski gubitak, možda su vremena krize i recesije, ali tko nije spreman na takvo što, najbolje mu je da ne objavljuje ništa što bi bilo zahtjevnije od romanesknih dostignuća trenutno najvažnije hrvatske spisateljice, buduće vile iz Vile Arko, madame Nives Celzijus. Premda, čak bi i za “Golu istinu” bilo previše da joj klapne iskaču van, baš poput bestidnih stidnih usana.
László Krasznahorkai napisao je roman u jednoj rečenici, i nazvao ga “Posljednji vuk”. Knjigu je u prijevodu Viktorije Šantić objavila MaMa. Navodno, prevoditeljica je Krasznahorkaija prevela za svoju dušu, i onda ga nutkala zagrebačkim nakladnicima, ali nitko nije pokazao interes. Bilo bi budalasto da nije istinito. “Posljednji vuk” prozni je monolit, putopis, pripovijest, pripovjedačka ekshibicija koja nije samoj sebi svrha, nego služi onom tradicionalno shvaćenom i doživljenom čitateljskom užitku, užitku u tekstu.
Didi-Huberman i “Kore”, esejistička slikovnica iz Auschwitza i okoline, drugo važno ovogodišnje izdanje MaMe. Knjigu je prevela Ksenija Stevanović, i to na fino uglazbljenu srpsku ekavicu, koja uredniku Petru Milatu nimalo nije zasmetala, nego je Hubermna objavio na matičnome jeziku manjine, na jeziku svehrvatskoga arhe-neprijatelja.
Učinio je to iz elementarne pristojnosti, slijedeći zdrav razum: ako je imao dobar i kompetentan srpski prijevod, i to prevoditeljice koja je intelektualno ravnopravna s piscem, zar je trebao tražiti lošiji i nekompetentniji, ali hrvatski prijevod? Ili je trebao nagrđivati gospođu Stevanović, silujući njezin jezik posvemašnjom lektorskom invazijom? Nije to, međutim, ono što ovu knjigu čitatelju čini tako važnom.
Važna mu je njezina tema, kora stabla, kora breze, koja je bila korom i kada je Auschwitz doista bio Auschwitz. Didi-Huberman piše lirski snažno, piše s terorijskim znanjem, uvjerljivošću filozofa, piše poput Waltera Benjamina i Jovice Aćina. Dobro je takvu knjigu u današnjoj Hrvatskoj čitati na srpskoj ekavici, objavljenoj u Zagrebu. Ljekovito bi bilo neko njezino buduće izdanje pročitati u novome, povoda dostojnom hrvatskom prijevodu, ali da je objavljena u Beogradu. Zato što je o Auschwitzu uvijek bolje govoriti jezikom manjine, jezikom onih koje se mrzi.
O “Rabinovom mačku” Joanna Sfara ovaj je čitatelj već zaneseno pisao u svojoj Subotnjoj matineji, sve pokušavajući na vlastitu publiku prenijeti oduševljenje, i nekako nagovoriti one konzervativnije da zaborave na svoje cjeloživotne predrasude prema stripu, koje nije mogla razbiti ni velika Vera Horvat Pintarić. Ako ona nije mogla, onako moćna i autoritativna, koja bi i s Bogom mogla pregovarati o tome hoće li se Zemlja i dalje okretati od zapada prema istoku, ili će promijeniti smjer, sve da bi odrasli napokon počeli čitati stripove, onda što tu može on, sa svojim slabim i ograničenim moćima? Ništa, osim da još kaže kako postoje priče koje se ne mogu ispripovijedati ni romanom, ni epopejom, a ni filmom. Uzaludni su novci svih svjetskih holivuda i talenti tomasa manova, ako je priča takva da se može ispričati samo stripom.
Tomislav Buntak pripada takozvanoj mlađoj generaciji hrvatskih slikara i crtača. Virtuozan i bogobojazan, blizak srodnik Hugu Pratu, klasičan slikar, ali i projektant vlastitoga, zatvorenog i zagonetnog svijeta, likovni pripovjedač bez pripovijetke, čije slike i crteži na prvi pogled djeluju kao da imaju snažnu naraciju, a tamo – naracije nigdje… Buntak je fanatizirani slikač po zidovima, neostvareni ikonopisac, čovjek kojeg ovaj čitatelj nikada nije upoznao, ali često o njemu misli, i to kao o romanesknom liku.
Zamišlja Buntaka kao zanatliju koji u Tiepolovo vrijeme oslikava svodove bogataških kuća i crkava, i najednom, nakon epidemije kuge koja pomori Veneciju, postaje slavan, kao jedini živi slikar koji je u stanju kistom umočenim u zlatnu boju slobodnom rukom načiniti savršeni krug… Nemamo vremena za priču o tome što se dalje u romanu zbiva, jer je riječ o Buntakovoj monografiji, naslov jednostavan “Tomislav Buntak”, za koju je tekst sastavio Branko Franceschi, a objavljena je u Frakturi. Riječ je o, vjerojatno, i najljepšoj hrvatskoj knjizi načinjenoj u protekloj godini, od dobrog materijala i s kvalitetnim bojama, knjizi koja pri listanju miriše kao svježe namaljano slikarsko platno, i budi maštu slikom, tekstom i mirisom. Buntakova knjiga je poput slikarske monografije u formi strip albuma ili grafičkog romana. Knjiga kojoj bi se mogli diviti čak i oni koji ne čitaju.
Luko Paljetak je samo pjesnik. Mogao bi biti i muzičar, pjevač i performer. Neostvareni je hrvatski kantautor. Na tome mu, i na koječemu drugom, ovaj čitatelj zavidi dok čita “Nove tame”, knjigu Paljetkovih izabranih pjesama, koje je objavila Matica hrvatska. Pjesme je pažljivo, sa znanjem i s ljubavlju izabrao Paljetkov prijatelj, pjesnik i likovni kritičar Tonko Maroević. Kada bi to bilo moguće, ovaj čitatelj bi zaobišao knjigu koju je načinio Maroević. Ako ju, pak, i ne bi zaobišao, onda bi je čitao tajno.
Ali to, na žalost, nije moguće, a da čitatelj ne žrtvuje svoje čitateljsko dostojanstvo. I za njim da ne žrtvuje poeziju. Da ne žrtvuje književnost. Kada čitatelj izgubi dostojanstvo, tada mu čitanje omrzne, i on prestaje čitati. Ne daj Bože da mu se to dogodi. I upravo zato, on do neba danas hvali posao koji je na pjesmama Luka Paljetka obavio Tonko Maroević, hvali knjigu koja je izašla u izdanju Matice hrvatske, i hvali dragoga Boga i dobar slučaj što je oko jedne knjige okupio toliko i takvih talenata.
Pokušao je čitatelj da svoje ovogodišnje oduševljenje izdanjima Šunjićeve Fibre svede samo na jednu knjigu. Ali nikako nije išlo, jer je izašao i roman koji potpisuju scenarist Fabien Nury i crtač Sylvain Vallee (prevela Jelena Bulić), pod naslovom “Bilo jednom u Francuskoj”. Riječ je o nevjerojatnom grafičkom spektaklu, o stripu koji krade od filmskoga žanra, ali takav filmski spektakl bi, vjerujem, trajao dvanaestak sati, i koštao bi koju stotinu milijuna dolara. A pritom, radi se o vrlo ozbiljnoj priči, o raspravi o heroju i zločincu, spasitelju i izdajniku, Židovu i kolaboracionistu.
Nevjerojatna knjiga, pred kojom se čovjek zamisli i nad vlastitim moralnim prosudbama. Nury i Vallee ne podvaljuju nam reviziju povijesti i prošlosti, ne relativiziraju zločin, ne lamentiraju nad kolaboracijom, nego samo svojim spektaklom pred čovjeka stavljaju imperativ odgovornosti. I misli o vlastitoj, imaginarnoj, kolaboraciji.
Gerbrand Bakker nizozemski je pisac, koji, poput Norvežanina Pera Pettersona, piše začudno asketsku, prividno jednostavnu prozu. “Gore je tiho” (Fraktura, prijevod Maja Weikert) snažan je i sveobuzimajući roman o ocu i sinu, i o onom što proizlazi iz logike srodništva. Bakker piše tako da čitatelj nije uvijek sasvim siguran da razumije motive njegovih likova, ali baš nikad ne posumnja da ti motivi postoje, da neprestano djeluju i da priču vode nekom sudbinski neumitnom kraju.
Premda nisu iz istog jezika, a Petterson nije ni prevođen na hrvatski jezik (jest na srpski i bosanski), ovaj čitatelj ne može pobjeći od toga da ovu dvojicu pisaca stavlja u istu rečenicu, i da u njihovim poetikama nalazi neko čvrsto zajedništvo, kojem bi valjalo osmisliti stilsku formaciju, dati ime, naći još ponekog pripadnika… Srećom, čitatelj ima i prijateljicu, rođenjem Njemicu, također pasioniranu čitateljicu, s kojom će, nada se, uskoro sjediti u čekaonici nekoga europskog aerodroma, i raspravljati o tome što je zajedničko Gerbrandu Bakkeru i Peru Pettersonu, a zbog čega bismo ih trebali smatrati rođacima po prozi.
Svetlana Aleksievič bjeloruska je novinarka i književnica, čije se ime spominjalo i oko ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost. Naravno, spominjala su se razna imena, ništa to spominjanje ne znači, osim što je znak nečije fascinacije piscem. Knjigu “Rabljeno doba – kraj crvenog čovjeka” objavile su Edicije Božičević, u prijevodu Fikreta Cacana. Riječ je o razgovorima s ljudima koji su preživjeli Sovjetski Savez, muškarcima, ženama, bivšim komunistima i antikomunistima, zatvorenicima iz Gulaga, partijskim sekretarima, oficirima Crvene armije, domaćicama, novinarima, slabo pismenim radnicima, deklasiranoj socijalističkoj inteligenciji, inženjerima koji u jeljcinovskoj državi žive od šverca…
Većinom, tekst je saliven u formu monologa, dezorganiziran je, a samim tim i prirodan, kao što prirodna može biti samo dezorganizirana, nesređena ispovijest. “Rabljeno doba” je freska o Sovjetskom Savezu i o propasti jednog sustava, ali mnogo više od toga, to je priča o ljudima koji su od žrtava komunizma postali žrtve njegova nestanka. Snaga Svetlane Aleksievič je u snazi dokumenta i dokumentarnog svjedočenja.
Čitatelja je ova knjiga sorila i zatravila, kako to mogu samo ruske knjige, dok ju je čitao u vlakovima koji su ga vozili po Švicarskoj. Možda je Švicarska najbolje mjesto da se doživi dokument Svetlane Aleksievič, ali i da se na čas povjeruje u to da ovaj svijet iz jednog pakla nije prešao u drugi pakao, kao da u prizemlju iz parnoga ušao u neparni lift.
(Preneseno s autorova portala)
U novoj godini Europa obilježava stogodišnjicu početka Prvoga svjetskog rata. Bit će to prilika da se prisjetimo kako je počelo sve ono što do dana današnjeg još nije završilo. A počelo je u nedjelju, na Vidovdan, 28. lipnja 1914. kada je skupina sarajevskih omladinaca, jugoslavenskih zanesenjaka i pjesnika cijelo jutro, skoro do podne, naganjala austrougarskoga princa prestolonasljednika Franca Ferdinanda, sve dok ga ne upucaše nakon jednoga posve idiotskog prometnog manevra njegova službenog vozača.
Uslijedio je jednomjesečni ultimatum Srbiji, jer su u Beču smatrali da je Srbija skrivila prinčevu smrt, nakon čega je počeo rat, najveći u dotadašnjoj europskoj povijesti, i pokrenut je niz međusobno povezanih događaja, fatalnih uzroka sa strašnim posljedicama, kojim je posve izmijenjena slika Europe.
Drugi svjetski rat započeo je kad i Prvi, bez njega ne bi bila vjerojatna ni Oktobarska revolucija, bez koje, opet, ne bi bilo Hladnoga rata…
Principov kuršum pogodio je u srce stvari, ali i da je promašio, i da su se mladobosanci i te nedjelje bavili proučavanjem i prevođenjem Walta Whitmana, kao što su to činili drugih nedjelja, izbio bi Prvi svjetski rat. Prije ili kasnije, već bi se našao dobar povod.
Ali kako je Gavrilo, ipak, ustrijelio Ferdinanda i Sofiju, i time svoj grad i svoju zemlju (Bosnu, naravno) učinio važnijim nego što su, zapravo, bili, a s njima i sve druge južnoslavenske zemlje koje će nakon 1918. ući u zajedničku državu, u priči o europskoj stogodišnjici ni mi nismo tek epizodisti ili siromašni rođaci s ruba Europe.
Ubrzo nakon prinčeve smrti, uz Latinsku je ćupriju, na proširenju i postamentu koji i danas postoje, postavljeno spomen obilježje tragično stradalom prinčevskom paru. Na kraju rata spomenik je srušen, jer se promijenila politička paradigma, pa su atentatori od ubojica postali heroji, dok je princ postao simbol okupatorske sile i legitimna meta boraca za oslobođenje.
Ali ipak, “vidovdanski junaci” su izvan staroga koševskog groblja gdje im je spomen-kosturnica, rad arhitekta Aleksandra Deroka, tek nakon 1945. dobili svoj spomenik. Dvije u asfaltu izlivene stope, broj trideset sedam, na mjestu na kojem je stajao Gavrilo kada je potezao okidač, rad sarajevskog slikara i proto-konceptualista Voje Dimitrijevića, najljepši su i najtačniji memorijal za koji znam.
Sarajevska su djeca, u prolazu, svoja stopala mjerila Principovim. Brzo bismo ga, već u petom-šestom razredu, prerastali. Umjetnik nije ništa rekao o atentatorevom činu, nije ga moralno vrednovao, nego je samo memorirao događaj. Zastajući u njegovim stopama mi smo, simbolički i nesvjesno, postajali odgovorni za njegov čin. S Prvim svjetskim ratom ozbiljno se počelo razmatrati pitanje identiteta, pripadnosti i kolektivne odgovornosti.
Stope Gavrila Principa izrovane su iz sarajevskog asfalta u prvoj godini srpske opsade. I sam sam tada u svome gimnazijskom drugu Gavrilu vidio predšasnika opsade, krivca za nešto što nam se u travnju 1992. počelo događati. Kasnije sam se ohladio.
Nekoliko godina nakon rata netko je pokušao obnoviti rad Voje Dimitrijevića, ali su Principove stope ponovo iščupane iz pločnika. Uvjerenje da je princ bio ispravan, a da su atentatori bili krivi više se nije moglo promijeniti ili relativizirati. Priča o Mladoj Bosni pretvorila se u jednu od onih legendi na kojima se provodi nacionalna i dnevnopolitička diferencijacija. Ako si Bošnjak ili Hrvat, vjerovat ćeš u princa, a ako si Srbin, bit ćeš na strani Gavrila.
U oba slučaja nedvosmisleno i do kraja, baš kao da je raspored uloga zakovan za sva vremena, upisan u nacionalno samoodređenje, i kao da se naš doživljaj svijeta nimalo ne razlikuje od doživljaja onih koji su živjeli prije stotinu godina.
Pripadnici Mlade Bosne, sarajevski gimnazijalci i idealisti, pobunjenici i revolucionari, najbolji su dio jednoga naraštaja. Ono u što su oni vjerovali bilo je duboko ispravno. Vjerovali su, recimo, u to da bi narodi u Bosni i u svim južnoslavenskim zemljama trebali sami odlučivati o svojoj sudbini, ali što je važnije, vjerovali su u to da je pogubna, loša i primitivna svaka vjerska i nacionalna mržnja, vjerovali su, i to su propovijedali, da je Hrvat Srbinu brat.
To je istina, koju bismo mogli krivotvoriti, ali bismo je teško mogli promijeniti. Ali istina je, također, i to da je atentat u Sarajevu nesretan događaj za taj grad i za tu zemlju (Bosnu, naravno), jer je njime prekinuta prva modernizacija bosanskohercegovačkog društva, započeta 1878, koja nikada više i neće biti nastavljena. Pucanj u Ferdinanda bio je i pucanj u Walta Whitmana. Tako je to bilo na lokalnom planu.
S Prvim svjetskim ratom došao je kraj višenacionalnoj državi Habsburga, i započelo je “kratko dvadeseto stoljeće”, u kojem će Europa biti temeljito etnički očišćena.
U zločinu Holokausta – za koji nisu odgovorni samo Nijemci, ni manji narodi čije su ga vlasti kreirale i provodile, uključujući i Hrvate – nestalo je Židova, tih idealnih ili jedinih pravih i iskrenih Europljana (kao što tvrdi Amos Oz), koji su bili vezivno tkivo svakoga europskog jedinstva, jer jedini nisu imali vlastitu državu, niti ambicija da je u Europi stvaraju.
Dvadeseto stoljeće bit će obilježeno kao stoljeće koncentracijskih logora, a zatim i stoljeće egzilanata, emigranata i bezdomnika. Prvi put u ljudskoj povijesti pojavili su se “ljudi bez papira”, a putna isprava postala je jedino vjerodostojno svjedočanstvo čovjekova postojanja. Prije Principova pucnja čovjek bez pasoša mogao je stići sve do Amerike, a da ga nitko ne pita čiji je i odakle je… S putovnicom kao da je nastala i odgovornost građanina za sve ono što je u ratu i u miru učinjeno u njegovo ime.
Iako Bosna i Hercegovina i Srbija nisu članice Europske Unije, godišnjica početka Prvoga svjetskog rata u tim će zemljama biti živo obilježena. Na novinskim stranicama i po internetskim forumima već traju žučne diskusije, traju televizijske debate, organiziraju se okrugli stolovi, objavljuju se knjige.
Kao i u većini zemalja pobjednica, u Srbiji je 11. studenoga neradni dan, jer se tada obilježava dan potpisivanja primirja u Prvome svjetskom ratu. A što je s Hrvatskom? Kako će u ovoj zemlji biti obilježena jedna europska obljetnica, i što za nju znače pucnji u Sarajevu?
Ako je suditi po onom što čitamo u novinama ili onom što se može vidjeti na Hrvatskoj televiziji, odgovor je: ama baš ništa. Da je pitati političare, uključujući i politički angažirane povjesničare, oni bi, valjda, mudro ustvrdili kako je za Hrvate i u ovoj stvari dobro ono što je loše za Srbe ili što je protiv Srba. I teško da bi se dalje od toga došlo.
Stogodišnjica Prvoga svjetskog rata u Hrvatskoj će stoga, prije nego išta, biti svedena na porodična sjećanja. Ako i njih nije prožvakao pa ispljunuo Moloh nacije.
(Prenosimo s autorova portala)
