autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Auschwitz, 70 godina kasnije

Autor: / Leave a Comment

Auschwitz-Birkenau 2Zagrepčanin Ferdo Schreiner bio je kemičar. Studij je završio u u Pragu. Obitelj mu je posjedovala tvornicu keramike “Zagorka” u Bedekovčini, koju je doskora preuzeo. Jedva je navršio 40 godina, kada je vlak u kojem je Schreiner transportiran prema sjeveru Europe, prolazio je baš kroz Bedekovčinu.

 

Bilo je ljeto, stisnuti Židovi u stočnim vagonima mučili su se bez vode. Ferdo je ugledao svoju tvornicu, jezera koja su bila uz pogone i povikao susjedi Đurđi pl. Toldy da mu pomogne. Djevojka je kasnije postala pjesnikinja, napisala je “Transport očaja” u kojem se prisjećala povika iz vagona: “Vode, vode, vapaj sam čula / u vagonu jednom. S druge strane transporta / bila je njihova tvornica / njihov dom / nekoliko zdenaca / bajeri puni vode / a oni su žeđali, oni su patili… Potrčala sam do zdenca / posudu za vodu nisam imala / transport je krenuo / da stane, iz sveg glasa sam vikala / vode, Đurica, vode / vapaj taj nikada nisam zaboravila.”

 

Kolona za likvidaciju

 

U jednom transportu prema Auschwitzu bio je i Arek Hersh, Židov iz poljskog Sieradzua. “Vlak se zaustavio. Mirovao je deset minuta i potom začusmo njemačke glasove i škripu vrata što se otvaraju. Unatoč strahu preklinjali smo ih da požure, da dođu do naših vrata”, pisao je Hersh.

 

Ponovo vidjeti sunce ili barem udahnuti svježeg zraka bilo je važnije nego strah od onoga što je slijedilo. Nijemci su pridošle u Auschwitzu odvajali u dvije kolone. Lijeva, sa starcima, djecom i ženama, odlazila je u smrt, zapravo, odmah. Desna, s muškarcima u snazi, najprije je čišćena od svega što su ponijeli: nakita, satova, novca i odjeće.

Djevojka je kasnije postala pjesnikinja, napisala je “Transport očaja” u kojem se prisjećala povika iz vagona: “Vode, vode, vapaj sam čula / u vagonu jednom. S druge strane transporta / bila je njihova tvornica / njihov dom / nekoliko zdenaca / bajeri puni vode / a oni su žeđali, oni su patili… Potrčala sam do zdenca / posudu za vodu nisam imala / transport je krenuo / da stane, iz sveg glasa sam vikala / vode, Đurica, vode / vapaj taj nikada nisam zaboravila”

 

Nemir je bio užasan, jer su se odvajali muževi i žene, majke i djeca. Često oni koji su odlazili prema plinskim komorama nisu bili ni tetovirani ni prebrojavani. Ponekad je onima koji su dolazili priređivana dobrodošlica. Zbor je pjevao arije iz popularnih komada, kao što su “Vesele udovice” ili “Hoffmannove priče”.

 

Njemačka antisemitska politika neprestano je snažila od dolaska Hitlera na vlast 1933., ali kulminirala je između ljeta i prosinca 1941. Od tada nadalje istrebljenje jednog naroda postaje totalno, pretvara se u planirani, birokratski, precizno organizirani proces.

 

U Auschwitzu su stradavali Židovi iz Rusije, Hrvatske, Slovačke, Belgije, Nizozemske, Francuske… Prva skupina “stranih”, ne poljskih, Židova u Auschwitz je poslana iz Beuthena 15. veljače 1942.

 

Primo Levi transportiran je u logor iz Torina 1944. godine. Iza talijanskih Židova slijedili su oni iz Grčke. Levi je pisao da je bio sretan jer je sa sve većim ratnim porazima i gubicima ljudstva Njemačka trebala dulji životni vijek robovske radne snage, pa su se i uvjeti ponešto popravili.

 

Do tada su robovi preživljavali uglavnom šest mjeseci. Potom bi bili toliko istrošeni ili bolesni da su prenošeni u barake za iznemogle ili odmah u smrt. Najužasniji je ipak bio postupak sa Židovima iz Mađarske, koji su u velikim transportima u Auschwitz slani tek krajem 1944. Tada je u samo dva mjeseca ubijeno 400.000 ljudi.

 

O Auschwitzu su mnogi u Njemačkoj i okupiranoj Europi znali puno, i to gotovo odmah nakon što su se zločini počeli događati. Vojnici su pričali o iskustvima nakon napada na SSSR. Kako je u svom dnevniku zapisao Gleise von Horstenau, njemački general u Zagrebu, u vojnom odmaralištu Semmeringu, jedan bečki trgovac koji je postao vojnik SS-a ljutio se na nadređene što nisu prihvatili njegov savjet da se od ubijenih leševa najprije napravi sapun, a da se tek onda spale.

 

Nagrađen je jer je patentirao da se bacač plamena može koristiti u spaljivanju leševa i spaljivanju tragova. S logorima se trgovalo, isporučivana je ljudska kosa u tonama. Njemačka administracija nije naplaćivala nepotrošenu struju, pa su svi, kolporteri ili susjedi, mogli jasno postavljati pitanja o nestanku ljudi iz stanova u susjedstvu. Mnogi naravno, nisu postavljali takva pitanja, jer se s holokaustom odvijala i epohalna promjena vlasništva, eksproprijacija imovine koju nisu proveli komunisti, nego Hitler i njegovi sljedbenici.

O Auschwitzu su mnogi u Njemačkoj i okupiranoj Europi znali puno, i to gotovo odmah nakon što su se zločini počeli događati. Vojnici su pričali o iskustvima nakon napada na SSSR. Kako je u svom dnevniku zapisao Gleise von Horstenau, njemački general u Zagrebu, u vojnom odmaralištu Semmeringu, jedan bečki trgovac koji je postao vojnik SS-a ljutio se na nadređene što nisu prihvatili njegov savjet da se od ubijenih leševa najprije napravi sapun, a da se tek onda spale

 

U dnevnicima 70 Nizozemaca nežidova vođenima tijekom rata trećina je odmah po odvođenju židovskih susjeda znala kamo su otišli, pa i koja im je vjerojatna sudbina. Samo oni koji su se pravili glupi ili su toliko beskrajno vjerovali u sustav mogli su se pretvarati da ništa ne vide.

 

Među svim nacističkim logorima Auschwitz je sinonim, najvažnije mjesto koje sublimira sva stradanja u Holokaustu, premda je bilo i opasnijih logora, iz kojih se nikada nitko nije vratio živ, kao Sobibor, Treblinka, Belzec… Datum ulaska Crvene armije u Auschwitz prije sedamdeset godina, 27. siječnja 1945., postao je Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta.

 

Istrebljenje Židova

 

Židovi su tijekom Drugog svjetskog rata stradali najviše. U Europi ih je na područjima koja su držali Nijemci ubijeno 80 posto. Njihovo stradavanje zapamćeno je dramatičnije od stradavanja ostalih skupina, dobilo je univerzalni karakter, jer je stradao kolektiv koji je sam bio povezan. Klasne žrtve, bolesni, postali su skupina jer su ih drugi učinili zajednicom, izvana.

 

Židovi su imali osjećaj pripadnosti. Istrebljenje cijele skupine, dosljednost u provođenju, njegovo kratko trajanje nije se dalo logično obrazložiti, pa čak ni kada se vjerovalo u židovsku svjetsku vladu, kontrolu svega na svijetu. Antisemitizam je u Europi postojao oduvijek, ali sudbina židovstva u Auschwitzu i drugim logorima nije prouzročena činjenicom da su nekad srednjovjekovni vitezovi, križari, uz Rajnu vježbali ono što su namjeravali učiniti sa Saracenima, muslimanima tako da su masakrirali Židove.

 

Nikakva povijesna mržnja nije bila razlog Holokausta. U Hitlerovo doba dogodila se izdaja civilizacije koja je pogodila najviše Nijemce, ali je ostala dio ukupnog kršćanskog, europskog narativa.

 

Ugušena pobuna

 

Auschwitz (Oswiecim) tijekom Drugog svjetskog rata formalno je na teritoriju Reicha. U gradiću pedesetak kilometara udaljenom od Krakova prve barake sagradile su, još prije Velikog rata, austrougarske vlasti. Potom je u pretežito židovskom gradiću organizirana vojarna Poljske Republike.

Oni koji nastoje umanjiti zločine nacista spremno će istaknuti da logor s orkestrom koji je pjesmom dočekivao zatočenike nije pravi logor, svakako nije mogao biti logor smrti. Katolički fundamentalisti, kojima ne smetaju razlozi zašto su poljski i sovjetski komunisti napuhali broj stradalih, spremno će prihvaćati takve brojke kako bi dokazali da je Auschwitz prije svega mjesto stradanja Poljaka, pa se uz logor povremeno zabijaju križevi

 

Heinrich Himmler zapovjedio je da se koncentracijski logor tamo uredi 1940. Kada je progon Židova već započeo i pretvorio se u holokaust, Auschwitz je još uvijek prije svega logor za političke zatvorenike, Poljake i tek tada Židove. U ožujku 1941. Himmler je posjetio logor i od zapovjednika Rudolfa Hössa zatražio da se proširi.

 

Auschwitz je robovskom radnom snagom opskrbljivao tvornicu umjetne gume. Novi logor u listopadu 1941. počeo se graditi u obližnjem Birkenau (Brzezinka), najprije za sovjetske ratne zarobljenike. Riječ je bila o golemom kompleksu u kojem se moglo smjestiti 100.000 ljudi.

 

Potom je krajem 1942. logoru dodana još jedna lokacija u Monowicama. Auschwitz 1, 2 i 3 na različite su načine promijenili područje. Iseljeno je cjelokupno stanovništvo iz regije. Logor je postao najvažniji među sličnim mjestima u sustavu. U šumi blizu Birkenaua sagrađene su plinske komore, a u proljeće 1943. četiri krematorija, koji su postali glavna mjesta likvidacija. Liječnik Josef Mengele u bloku 31 eksperimentirao je na logorašima.

 

U logoru je bio i zatvor za pripadnike SS-a koji su počinili posebna zlodjela, mjesto za Jehovine svjedoke, koji su sebi mogli pomoći tako da se odreknu vjere.

 

Kada su vojnici Crvene armije krajem 1944. nacističke snage potisnuli sasvim blizu logora, Nijemci su dio zatočenika vlakovima, a onda u marševima prebacivali u dubinu Reicha, kako bi u tamošnjim logorima mogli nastaviti raditi i umirati. Na putu je stradalo 58.000 ljudi.

 

Strah da se Nijemci žele riješiti baš svih izazvao je početkom listopada 1944. pobunu Sonderkommanda, pripadnika radnih jedinica sastavljenih od logoraša. Sve je bilo uzalud. Oko 200 pobunjenih je ubijeno. Kada je potkraj siječnja 1945. logor oslobođen, u njemu je bilo 7650 zatvorenika. Prosječno je četvero od deset preživjelih logoraša umiralo u nekoliko tjedana nakon oslobođenja. Bili su posve upropašteni i psihički i tjelesno, tada nije bilo liječnika koji su takve bolesnike znali liječiti.

 

Odmazda nad djecom

 

Tragovi zločina nisu se mogli skriti, ne samo zato što su neki preživjeli ili Nijemci govorili već zato što su pojedini logoraši pisali, pa zakapali svoje poruke. Salmen Gradowski u rujnu 1944. u rupe u koje su stavljane hrpe pepela spaljenih tijela skrio je svoju poruku. Upozorio je buduće istraživače da pregledaju sve, da preruju zemlju kako bi pronašli ostatke dokumenata, zube.

Drugi će tvrditi da je logor služio i Sovjetima nakon što su ga zauzeli, sve do 1947., kada je pretvoren u muzej. Takve interpretacije izazivaju negodovanje mnogih, osobito Izraela, čiji đaci svake godine u velikom broju posjećuju mjesto koje je postalo simbol Shoa. Poljacima, opet, smeta što su uz izraelske đake i agenti izraelske tajne službe, koji su vidljivi, koji pokazuju da nemaju povjerenja u poljsko osiguranje

 

Namjerno su ljudski zubi rasijavani posvuda ne bi li ostalo što više dokaza o brojnosti onih koji su iz različitih dijelova Europe u Auschwitzu nestali. Pripadnik Sonderkommanda zapisao je i zakopao tekst, pronađen 1962., o tome kako je izvršena odmazda nad 600 mađarskih Židova, mlađih od 16 godina. Opisao je kako su djeca, kad su shvatila da odlaze u smrt, gola, počela vrištati, trčati, preklinjati za život, ali svi su ubijeni.

 

Nove su poljske vlasti, uz suglasnost sovjetskih drugova, odmah lansirale kako je u Auschwitzu stradalo četiri milijuna ljudi. Izračunali su pune kapacitete krematorija i dalje tijekom hladnog rata operirale s uvećanom brojkom. Trebalo je tako pokazati da su Slaveni, Rusi i Poljaci bili glavne žrtve.

 

U logoru su organizirane posebne sobe za svaku pojedinu naciju čiji su pripadnici stradali. To je također bio način da se pokaže da su stradavali i drugi, ali i put da se Židovi svedu samo na jednu od ubijanih skupina. Tada se uglavnom govorilo o apstraktnim “žrtvama fašizma”, bez jasne podjele odakle su dolazili i što su bili, bez pojedinačnih sudbina. Silno se inzistiralo na žrtvama koje su bile članovi komunističkih partija.

 

Prije 25 godina broj stradalih odmah je prepolovljen. Danas se drži da je u Auschwitzu ubijeno milijun Židova, 75.000 Poljaka, 21.000 Roma, 15.000 vojnika Crvene armije.

 

Oni koji nastoje umanjiti zločine nacista spremno će istaknuti da logor s orkestrom koji je pjesmom dočekivao zatočenike nije pravi logor, svakako nije mogao biti logor smrti. Katolički fundamentalisti, kojima ne smetaju razlozi zašto su poljski i sovjetski komunisti napuhali broj stradalih, spremno će prihvaćati takve brojke kako bi dokazali da je Auschwitz prije svega mjesto stradanja Poljaka, pa se uz logor povremeno zabijaju križevi.

 

Drugi će tvrditi da je logor služio i Sovjetima nakon što su ga zauzeli, sve do 1947., kada je pretvoren u muzej. Takve interpretacije izazivaju negodovanje mnogih, osobito Izraela, čiji đaci svake godine u velikom broju posjećuju mjesto koje je postalo simbol Shoa. Poljacima, opet, smeta što su uz izraelske đake i agenti izraelske tajne službe, koji su vidljivi, koji pokazuju da nemaju povjerenja u poljsko osiguranje.

 

Drugi ističu da je čudno zašto nikada nije bombardiran logor, iako su postojale i snimke iskrcavanja jednog transporta zatočenika, što bi trebalo dokazivati zapadnu indolentnost prema zločinu. Činjenica ostaje da je u jednom logoru u nešto više od tri godine ubijeno preko milijun ljudi, a to je nešto važnije od zbora, poglavito kada se on izvuče iz konteksta.

 

(Prenosimo iz portala Jutarnjeg lista).

Goloruko jurišanje

Autor: / Leave a Comment

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u dva iza ponoći iz kafane da ispriča vic.

 

Elem, borili se Mujo i Suljo u ratu zajedno s braćom mudžahedinima, kad pogodi neprijateljski metak Sulju u nogu, i ovaj stane glasno kukati, jaukati i zapomagati. “Šuti, Suljo, šta si se usro zbog noge”, okrene mu se Mujo. “Eno Ali Hamzu metak pogodio posred čela, pa se ne žali!”

 

Eh da, cijela je jedna mitologija – sjetit ćete se – ispisana o neviđenoj fanatičnosti i hrabrosti arapskih mudžahedina, što su od ljeta devedeset druge počeli stizati u pomoć svojoj muslimanskoj braći u Bosni i Hercegovini. Ledili su krv u žilama ustaškim i četničkim dušmanima, pa ne mareći za kuršume i strah, sve prkosno pjevajući, jurišali na njihove rovove, ne žaleći se ni kad ih metak pogodi posred čela.

Elem, borili se Mujo i Suljo u ratu zajedno s braćom mudžahedinima, kad pogodi neprijateljski metak Sulju u nogu, i ovaj stane glasno kukati, jaukati i zapomagati. “Šuti, Suljo, šta si se usro zbog noge”, okrene mu se Mujo. “Eno Ali Hamzu metak pogodio posred čela, pa se ne žali!”

 

Još negdje u arhivi imam novine iz devedeset treće, i reportažu napravljenu negdje oko Starog Viteza, s pričom kako su mudžahedini u jednom takvom jurišu našli u rovu mrtvog ustašu. Umro od straha, vele, prije nego su i došli do njega.

 

Nije takvih boraca Bosna i Hercegovina vidjela još od… jebiga, od Drugog svjetskog rata. Mudžahedini su, zapravo, primijetili ste to, preuzeli taktiku Titovih partizana: pucaš prema neprijateljskoj živoj sili sve dok ne ispucaš posljednji metak, a onda iskočiš iz rova i goloruk, samo s domovinom u srcu, slobodom u mislima i pjesmom na usnama, povedeš juriš na neprijatelja.

 

Dobro uvježban i moralno-politički vaspitan borac može u tom jurišu primiti i do četrdeset metaka u prsi, ali on neće pasti prije nego uleti u dušmanski rov i golim rukama ne podavi najprije pedesetak pripadnika neprijateljske žive sile, a onda i samog sebe, da im živ ne padne u ruke.

 

Neki je mudžahedin, pričalo se, u takvom jednom jurišu od eksplozije granate ostao bez obje ruke, pa ih onako ranjen i krvav pokupio s tla i njima sâm samcat podavio osam ustaša. Velimir Bata Živojinović, recimo – da je koju godinu mlađi – bio bi odličan mudžahedin.

 

Tako je barem izgledala romantična predaja o hrabrim borcima iz odreda El-Mudžahid. Dolazile su, istina – u početku stidljivo, a onda sve češće – i one manje romantične priče, o teroru što su ga borci sa zelenim vrpcama oko glave provodili među zarobljenicima i civilima, ali i vlastitim suborcima koji su se odbijali ponašati u skladu s njihovim tumačenjem svijeta, od ratnog prava do islama. Iz toga doba datira jedna od najnesretnijih bošnjačkih zabluda, ona o mudžahedinima koji im valjaju u ratu, a onda malo “prebacuju” u miru.

Danas je, naime, jasno kako mudrom i dobrom babi Aliji Izetbegoviću mudžahedini iz arapskih zemalja i nisu trebali u ratu, koliko u miru: nisu mu trebali da ubijaju ustaše i četnike, koliko da bosanske muslimane “privedu” njihovoj vjeri. “Pružili ste Bošnjacima pomoć ne samo u borbi nego u vraćanju svojoj vjeri, svojoj tradiciji, svojim običajima i svojoj kulturi”, zborio je tih dana u jednom govoru za pripadnike odreda El-Mudžahid general Rasim Delić

 

Danas je, naime, jasno kako mudrom i dobrom babi Aliji Izetbegoviću mudžahedini iz arapskih zemalja i nisu trebali u ratu, koliko u miru: nisu mu trebali da ubijaju ustaše i četnike, koliko da bosanske muslimane “privedu” njihovoj vjeri.

 

“Pružili ste Bošnjacima pomoć ne samo u borbi nego u vraćanju svojoj vjeri, svojoj tradiciji, svojim običajima i svojoj kulturi”, zborio je tih dana u jednom govoru za pripadnike odreda El-Mudžahid general Rasim Delić: “Zbog toga je pomoć islamskog svijeta za ovaj narod, koji se nalazi na granici islama i hrišćanstva, i dalje neophodna, i biće neophodna dok islam ne pobijedi na ovom svijetu!”

 

Ono što je tada moglo izgledati kao generalov nespretni gramatički lapsus i brkanje posvojnih pridjeva “njihova” i “svoja” – o mudžahedinima koji Bošnjake vraćaju “svojoj vjeri, svojoj tradiciji, svojoj kulturi i svojim običajima” – pokazat će se kao strategija: borci iz Saudijske Arabije, Afganistana, Jemena ili Irana zaista nisu Bošnjake vraćali njihovoj vjeri, njihovoj tradiciji, običajima i kulturi, već – svojoj. “Dok islam”, shvatili ste, “ne pobijedi na ovom svijetu.”

 

Govorio je to, podsjećam, general Rasim Delić: govorio je to, podsjećam, lijepih dvadeset godina prije kalifa Bagdadija.

 

Rezultati su vidljivi danas, dvadeset godina kasnije, kad potpredsjednik Federacije BiH Mirsad Kebo donosi u Tužilaštvo dvije hiljade stranica dokumentacije o ratnim zločinima što su ih mudžahedini u sastavu Armije BiH počinili nad srpskim civilima u Vozući septembra 1995, i kad su Bošnjaci, eto, osupnuti iznenadnim otkrićem kako su slavni hrabri mudžahedini, sve valjda s pjesmom na usnama, silovali žene i ubijali civile i djecu, plaćajući i po hiljadu maraka za klanje zarobljenih Srba.

Rezultati su vidljivi danas (…) kad potpredsjednik Federacije BiH Mirsad Kebo donosi u Tužilaštvo dvije hiljade stranica dokumentacije o ratnim zločinima što su ih mudžahedini u sastavu Armije BiH počinili nad srpskim civilima u Vozući septembra 1995. (…) silovali su žene i ubijali civile i djecu, plaćajući i po hiljadu maraka za klanje zarobljenih Srba

 

Da, bilo je to davno – odreda El-Mudžahid više nema, ali eno Bošnjaka vraćenih njihovoj vjeri, tradiciji, običajima i kulturi. Eno njihova generala Rasima Delića i “vrhovnog komandanta” Alije Izetbegovića u mitovima, legendama, narodnoj predaji i srcu bošnjačkog patriota, eno najzad Sakiba Mahmuljina – ratnog komandanta Trećeg korpusa, što je, prema Kebinim dokumentima, izravno zapovijedao mudžahedinima – u fotelji zamjenika federalnog ministra obrane, eno i Šefika Džeferovića, tadašnjeg načelnika Centra službi bezbjednosti Zenica, odgovornog za zataškavanje zločina u Vozući, danas gospodina predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta Bosne i Hercegovine.

 

A eno bogami i veterana odreda El-Mudžahid Huseina Bilala Bosnića kako po Bosni kupuje dulume zemlje za sebe, svoje žene, djecu i vojnike, eno na kraju dvadesetogodišnjeg historijskog kruga mladih Bošnjaka i Bošnjakinja kako u Siriji dušmanima lede krv u žilama, i ne mareći za kuršume i strah, sve prkosno pjevajući, jurišaju na njihove rovove.

 

Pa će biti valjda tamo negdje i neki general da im zahvali što su sirijskim muslimanima “pružili pomoć ne samo u borbi nego i u vraćanju svojoj vjeri, svojoj tradiciji, svojim običajima i svojoj kulturi”.

 

I u toj kulturi onoga crnog vica, čut ćete ga već, kad je ono borac Islamske države negdje u Siriji pitao mudžahedina Muju bi li mu za hiljadu maraka dao zarobljenog Bašarovog vojnika da ga kolje, a ovaj mu odgovorio: “Bih, ali otkud mi hiljadu maraka?”

 

(Prenosimo iz Oslobođenja).

Kad domovina mrzi

Autor: / Leave a Comment

Ljepota ovog jezika u bogatstvu je i paradoksalnosti njegovih fraza. Nije tačan kao njemački, ni zavodljiv kao španjolski ili francuski, nije jezik sudbinski kakvi su jezici poljski i ruski, ali ako smo u stanju oslušnuti njegove fraze, nikad ga ne bismo mijenjali za neki drugi jezik.

 

U tim je frazama često povijest vremena i prostora, obiteljska, intimna i društvena. Njima se istodobno izriče ono od sad i ono od nekad. U jednom životnom iskustvu saberu se čarolijom fraze prethodna životna iskustva. Tome fraza i služi: da pojača i ovremeni ono što bi se moglo puno jednostavnije reći.

 

Čuj tako frazu: dati mu kruh u ruke! Ili hljeb. Obično se koristi za požrtvovne roditelje, ili samohrane majke, koje su svojoj djeci, odričući se vlastitog života, dale kruh u ruke. I sad zamislimo zbunjenog omladinca ili omladinku sa štrucom crnoga kruha u naručju, s tim famoznim hljebom u rukama. Što ta fraza, zapravo, znači.

Edo Maajka došao je u Hrvatsku kao dijete izbjeglica. Sam, bez roditelja i bez ikakve perspektive da odraste. U to vrijeme Hrvatska je ratovala protiv bosanskih muslimana. (Vidjelo se to najbolje po onom bogougodnom i svedomovinskom dočeku Darija Kordića u jeruzalemu zagrebačkog Plesa…) Dječak je, prema podacima iz izbjegličke karte, bio neprijatelj. Jesu li ga tako tretirali? To zna on, mi ne znamo, i ne želimo ga pitati. Takva pitanja ponižavaju

 

Edo Maajka došao je u Hrvatsku kao dijete izbjeglica. Sam, bez roditelja i bez ikakve perspektive da odraste. U to vrijeme Hrvatska je ratovala protiv bosanskih muslimana. (Vidjelo se to najbolje po onom bogougodnom i svedomovinskom dočeku Darija Kordića u jeruzalemu zagrebačkog Plesa…) Dječak je, prema podacima iz izbjegličke karte, bio neprijatelj. Jesu li ga tako tretirali? To zna on, mi ne znamo, i ne želimo ga pitati. Takva pitanja ponižavaju.

 

Imao je opsesiju da dobije kruh u ruke. Otac je htio od njega načiniti strojarskog inžinjera. U tome je perspektiva. U Hrvatskoj nije mogao studirati, jer je bio stranac, neželjeni stranac. Otišao je u Tuzlu, gdje je upisao kriminalistiku i strojarstvo. Dva fakulteta, pa koji upali. Nije ni jedan. Vratio se u Zagreb, na dokvalifikaciju za kuhara. I taman kada je dobio kruh u ruke, krenulo ga je u umjetnosti. Snimio je nekoliko muzičkih, ili muzičko-pjesničkih albuma, koji su obilježili jedno hrvatsko i bosansko doba, jednu epohu.

 

Striktno govoreći, Edo Maajka u dvije je zemlje zaslužan umjetnik. Po njemu ćemo biti upamćeni. On je taj koji je izgovarao onu istinu, koju ne može izgovoriti nitko drugi osim umjetnika, najčešće pisca ili pjesnika.

 

U njemu usporedo žive i raduju se barem dva vrlo različita, ali istoimena čovjeka: jedan naivan, izrazito dobroćudan, svima drag Bosanac, idealan da ga kao kuhara za plaću izvaraju okrutni ugostiteljski radnici Dalmacije. Da mu svako malo izbiju kruh iz ruku. Drugi je čvrst, hrabar i lucidan, spreman uvijek da se zagleda u nešto u što nije dobro gledati, da se osvrne kad se ne bi trebalo osvrtati. Drugi je poput onih požrtvovnih braniča, koji turaju glavu gdje drugi ne bi ni nogu (još jedna fraza, nogometna).

 

Pritom, on potura glavu i onoga prvog sebe, naivnog, dobroćudnog, glupog Bosanca. Glupi Bosanac? Da, to je, također, fraza, kojoj značenje znaju samo Bosanci. I to glupi. Oni koji su se opametili za sebe i ne govore da su Bosanci. Takvi su Bošnjaci. Ili Hrvati, Srbi, koje je povijesna nevolja udesila da se rode u Bosni, pa mrze i sebe i nju.

Kada je Izrael udario na Gazu, s bestijalnošću s kojom je đeneral Mladić udarao po Sarajevu, Edo Maajka je svojima, ili već takozvanim svojima, postao kriv jer je oženjen za onu za koju je oženjen. Solidarnost s narodom Gaze oni su, kako to u nas biva, pokazali mržnjom prema Edi

 

Nakon što je zadužio svojom umjetnošću dva huda i sirota carstva, Edo Maajka fatalno se zaljubio. Kao u nekoj priči Isaka Samokovlije, zaljubio se u lijepu Jevrejku. Kažem lijepu, jer on i nakon tolikih godina ljubavi ima potrebu da ponavlja kako je Lilah lijepa. (Doista, sretna je žena o čijoj ljepoti njen muž tako govori…) Oženio se, otišao i Izrael i dobio dijete.

 

Onaj prvi, naivni, Edo nije imao pojma što je učinio. A ni drugi mu nije mogao pomoći, jer kako god bio čvrst i lucidan, o zlu svijeta iz kojeg je potekao, on nije imao pojma. Pomalo i zato što nije htio znati. Lakše je živjeti u iluziji da je narod iz kojeg si potekao jadan i izranjavljen, možda i malo primitivan, nego o njemu znati ono što je malo kompleksnije.

 

Takvo znanje čini te neprijateljem među svojima. I gorak ti biva svaki zalogaj kruha. Suprotno od onog što je pisao Aleksa Šantić: “Gorki su tamo zalogaji hljeba, gdje svoga nema i gdje brata nije…” Ama kakvi, nigdje nisu gorči nego među svojima.

 

Kada je Izrael udario na Gazu, s bestijalnošću s kojom je đeneral Mladić udarao po Sarajevu, Edo Maajka je svojima, ili već takozvanim svojima, postao kriv jer je oženjen za onu za koju je oženjen. Solidarnost s narodom Gaze oni su, kako to u nas biva, pokazali mržnjom prema Edi. Znaju li naši ljudi biti solidarni, a da ne mrze? Ne znaju. Tako je to u Bosni. I ne samo u Bosni.

Što je vrednije, život ili umjetnost? U Rusiji, možda, ili u Francuskoj, u Latinskoj Americi, u samosvjesnom i kulturnom svijetu, koji pamti dobro i čije je pamćenje u njegovoj književnosti i poeziji, u tom svijetu, možda, umjetnost je katkad i vrednija od života. U Bosni, u Hrvatskoj nije tako. Pa ovdje ljudi bijesno osuđuju predstavu koju nisu vidjeli! Ovdje Ivan Aralica, koji nikada nije vidio ni sekunde neke njegove predstave, govori u skandaloznom intervjuu za Globus da je Oliver Frljić nedarovit?

 

Tu se Edi izokrenuo svijet. I počela mu se zemlja izmicati pod nogama. Ali ne ona zemlja u Tel Avivu i Izraelu, nego ona zemlja o kojoj je pisao, pjevao i repao, i koju je zadužio kao malo koji njen poslijeratni umjetnik. Izmicala mu se pod nogama zemlja Bosna, a s njom i njegova životna tema. Jer on piše o onome što je najvažnije i što je najstrašnije, o onome u što je ugrađeno i njegovo životno iskustvo.

 

Kako će sad, kada o tome više ne može pisati, jer da bi nastavio, njegov gard više ne može biti sućutan, razumijevajući, pun milosrđa i suživljavanja sa svojom zemljom i njenim patnjama. Nakon što je zbog svoje ljubavi postao neprijatelj, trebao bi pisati i pjevati iz pozicije neprijatelja. A može li se to? Može, iako je pogubno i samouništavajuće. Time bi Bosni, možda, učinio najveću uslugu, ali bi sebi učinio najveću štetu. A što je vrednije, život ili umjetnost?

 

U Rusiji, možda, ili u Francuskoj, u Latinskoj Americi, u samosvjesnom i kulturnom svijetu, koji pamti dobro i čije je pamćenje u njegovoj književnosti i poeziji, u tom svijetu, možda, umjetnost je katkad i vrednija od života. U Bosni, u Hrvatskoj nije tako. Pa ovdje ljudi bijesno osuđuju predstavu koju nisu vidjeli! Ovdje Ivan Aralica, koji nikada nije vidio ni sekunde neke njegove predstave, govori u skandaloznom intervjuu za Globus da je Oliver Frljić nedarovit?

 

Kako on to zna? I zašto novine objavljuju to njegovo saznanje? Tako i zato što umjetnost ovdje ne vrijedi ništa. U Bosni ona, ako je to ikako moguće, vrijedi još i manje. Pritom, Aralica je već trideset kilometara zapadno od Zagreba savršeno beznačajna persona. Frljić nije. Kao što ni Edo Maajka nije. Ali je li za to ikoga briga, u zemlji u kojoj se sve zna o nepročitanim knjigama i o neviđenim predstavama?

 

Dobroslav Silobrčić lijepo je, silobrčićevski razgovarao s Edom Maajkom, i sve je dobro bilo do pred kraj, kada je Edo rekao da će se za godinu dana s porodicom vratiti u Hrvatsku. Zašto? Zbog umjetnosti, zbog poezije, bunta i svjedočenja? Ili zbog žene, djeteta i sebe? Čemu biti neželjen? Pogotovo ako imaš zlatne ruke, a Edo ih ima.

 

(Prenosimo s autorova portala).

Lažni hrvatski generali

Autor: / Leave a Comment

Znaju li u, javno sve prisutnijem, Hrvatskom generalskom zboru tko je među njima pravi general, a tko uopće nije general? Pitanje je sasvim na mjestu kad se uzme u obzir da neki od istaknutih članova tog udruženja nikada nisu dobili generalski čin, a u službenim tijelima zbora vode se kao generali, te se usput i široj javnosti predstavljaju za generale.

 

Dva istaknuta predstavnika Hrvatskoga generalskog zbora i člana Upravnog odbora Zbora Željko Sačić i Ivan Bobetko predstavljaju se kao brigadni generali, a da to nisu. Da nemaju generalski čin potvrđeno nam je u Uredu predsjednika RH.

 

– Navedenoj gospodi nije dodijeljen čin generala Oružanih snaga Republike Hrvatske, niti su u takav čin bili promaknuti od predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga Republike Hrvatske – stoji u odgovoru koji smo dobili od pročelnika Vojnog kabineta predsjednika Republike, brigadnog generala dr. sc. Ivice Kindera.

Znaju li u, javno sve prisutnijem, Hrvatskom generalskom zboru tko je među njima pravi general, a tko uopće nije general? Pitanje je sasvim na mjestu kad se uzme u obzir da neki od istaknutih članova tog udruženja nikada nisu dobili generalski čin, a u službenim tijelima zbora vode se kao generali, te se usput i široj javnosti predstavljaju za generale

 

Ivan Bobetko, sin je mnogo poznatijega generala Janka Bobetka. Ostao je poznat i po incidentu što ga je izazvao u prvom sazivu Hrvatskog sabora, nakon prvih višestranačkih izbora, kada je torbom iz klupe gađao zastupnika Srpske demokratske stranke Milana Tanjgu.

 

Pričuvni brigadir je od svibnja 1994. Željko Sačić, poznat kao ratni načelnik stožera specijalne policije MUP-a i vatreni govornik na braniteljskim prosvjedima. Ovaj “general”-političar osnivač je i stranke Akcije za bolju Hrvatsku.

 

Prema pojašnjenju iz MUP-a, “ukazom o dodjeli činova, promaknuća i prevođenju u činove pričuvnih časnika Oružanih snaga RH predsjednik RH, dr. Franjo Tuđman je 1992. godine dodijelio Željku Sačiću čin – pričuvnog pukovnika“.

 

– Uf…Zašto me to pitate? Pa dobro, znam da nisu generali – neočekivano otvoreno će general zbora Pavao Miljavac, predsjednik Hrvatskog generalskog zbora kojeg je naš poziv zatekao negdje na putu za volanom automobila.

 

– Na web-stranicama Zbora i u javnosti se predstavljaju za generale, a da to nisu. To nije baš lijepo prema građanima, a ni pošteno prema palima za našu domovinu – velimo generalu.

 

– Pa nisam znao za te podatke na našim internetskim stranicama. Ispravit ćemo tu pogrešku – kaže Miljavac, nakon čega nas je ljubazno pozdravio i prekinuo telefonsku liniju.

 

I izvan redova Hrvatskoga generalskog zbora, na političkoj sceni, ima onih koji se kite generalskim zvjezdicama. Među takvima je i Marko Lukić, prvi zapovjednik specijalne jedinice MUP-a u Domovinskom ratu. Lukić, inače predsjednik stranke Zavjeta za Hrvatsku, ima čin pukovnika.

I izvan redova Hrvatskoga generalskog zbora, na političkoj sceni, ima onih koji se kite generalskim zvjezdicama. Među takvima je i Marko Lukić, prvi zapovjednik specijalne jedinice MUP-a u Domovinskom ratu. Lukić, inače predsjednik stranke Zavjeta za Hrvatsku, ima čin pukovnika. Da priča bude do kraja bizarnija, na jednoj od obljetnica akcije “Plitvice”, podno sjena poginulih, političkoj sviti Lukić se predstavio za generala. Govoranciju “generala” pažljivo su slušali tadašnja predsjednica Vlade Jadranka Kosor, tadašnji ministar obrane Branko Vukelić i cijeli vojni vrh predvođen šefom Glavnog stožera, generalom Josipom Lucićem

 

Da priča bude do kraja bizarnija, na jednoj od obljetnica akcije “Plitvice”, podno sjena poginulih, političkoj sviti Lukić se predstavio za generala. Govoranciju “generala” pažljivo su slušali tadašnja predsjednica Vlade Jadranka Kosor, tadašnji ministar obrane Branko Vukelić i cijeli vojni vrh predvođen šefom Glavnog stožera, generalom Josipom Lucićem.

I u Splitu se možemo pohvaliti s jednim generalom koji to nije. Radi se o Vladimiru Bencu koji se voli novinarima predstavljati za brigadnoga generala. Kako nam je potvrđeno u Uredu predsjednika RH, ni Benac taj čin nikada nije dobio.

 

Benac se proslavio s nekoliko spektakularnih akcija; upad automobilom u zgradu Policijske uprave splitsko-dalmatinske županije, pucanje u strop predvorja Gradskog poglavarstva Splita, sa zoljom u ruci na više sati je zatočio gradonačelnika Ivicu Škarića…

 

Učestale su i novinske osmrtnice u kojima se pored imena pokojnika, poput izvjesnog Tomislava Mesića, navodi generalski čin. U MORH-u, a ni u MUP-u, za “generala” Mesića nikada nisu čuli.

 

Zanimljivo da pojedine “generalske fatamorgane” vuku korijene iz vremena Jugoslavije. Eklatantan je primjer Izidora Štroka, narodnog heroja NOB-a i oca hrvatsko-engleskog biznismena Gorana Štroka.

 

– Nosio sam kompleks tate generala – kazat će Štrok u razgovoru za jedan dnevni list u studenome 2007. godine.

 

Vojne enciklopedije i leksikoni bivše JNA, kao i popisi narodnih heroja Jugoslavije, nigdje ne navode da je Izidor Štrok bio general.

 

U arhivskim primjercima beogradske “Borbe”, zagrebačkog “Vjesnika” u izdanju od 7. lipnja 1984. godine, objavljenima nakon pokopa Izidora Štroka, izvještava se o sprovodu španjolskog borca, jednog od osnivača partizanskih jedinica u NOB-u, zapovjedniku partizanske brigade “Braća Radić” i zapovjedniku 32. divizije. Ni u osmrtnicama nema slova o generalskom činu Izidora Štroka koji je u mirovinu otišao s činom – pukovnika.

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Sodoma i odora

Autor: / 1 Comment

Namjerio se junak na junaka. Dva ratna druga, dva javna prijatelja, dva hrvatska viteza – od kojih je jedan budući, a drugi sadašnji ministar obrane – upustila su se preko novinskih stranica u veličanstven međusobni pičvajz koji bi, provede li se dosljedno, mogao imati ljekoviti društveni učinak. Opskrbimo se dakle kokicama i slanim štapićima, zauzmimo mjesta u gledalištu i poduzmimo nužne mjere higijensko-tehničke zaštite, jer sve sluti da bi s pozornice mogla letjeti pozamašna količina prljavoga veša. Ili ipak neće?

 

Najprije je penzionirani general Damir Krstičević, nekadašnji zapovjednik proslavljene 4. gardijske brigade, a današnji visoki funkcionar HDZ-a, napao aktualnog ministra obrane Antu Kotromanovića (svojedobno također pripadnika komandnoga kadra proslavljene 4. gardijske brigade) tvrdnjom da srozava vojsku i svojom nesposobnošću slabi obrambenu moć zemlje, te konstatirao kako je stanje u oružanim snagama danas “lošije nego krajem 1995. godine”.

Čovjek ne mora biti naročito maštovit da već sada zamisli prizor koji će postati aktualan za nešto više od godinu dana: premijer Karamarko i ministar obrane Krstičević obilaze privatno ribogojilište u zadarskome akvatoriju, gledaju nogometnu utakmicu s ponosnim vlasnikom, nazdravljaju domaćim crnim vinom i raspituju se kakav je, u odnosu na euro, današnji tečaj tune

 

Ministar Kotromanović reagirao je ozlojeđeno: “Damira znam dugo i cijenim ga kao vojnika. On je stalno tvrdio da sam ja super ministar, da dobro radim. Ne znam što se promijenilo osim što je, očito, politika odlučila da više nisam super ministar i da mi više nismo super prijatelji.”

 

A onda je naoštrio super očnjake i iskesio ih prema dojučerašnjem super prijatelju. “General Krstičević danas bez argumenata optužuje”, veli, a u vrijeme dok je bio savjetnik premijerke Jadranke Kosor“njegove su tvrtke uspjele napraviti dobar posao s državom, što je bio klasičan sukob interesa”.

 

Kotromanović Krstičeviću očito pripisuje nešto teži grijeh nego što je magloviti “sukob interesa”, makar bio i “klasičan”: optužuje ga za korupciju, rabotu nedostojnu jednog generala koja bi ga, da se u ovoj zemlji drži do moralnih standarda, imala diskvalificirati iz utrke za ministarsku fotelju. Pritom je, doduše, otkrio toplu vodu, jer da je Krstičević osim ideološkog uspostavio i koruptivni savez s bivšom vladajućom garniturom znaju i ptice na granama, jedino što hrvatske novine, tradicionalno sklone znamenitim vojskovođama, o tome nisu rado pisale.

 

Primjerice, tvrtke M San i King ICT koje trguju elektronskom opremom, gdje je umirovljeni general bio član nadzornih odbora i obavljao posao paradnoga menadžera, samo su tokom 2008. i 2009. sklopile 112 ugovora s državnim institucijama i poduzećima, vrijednih preko 600 milijuna kuna. Poznavatelji tvrde kako su natječaji bili štimani tako da je, recimo, Hrvatska elektroprivreda propisivala u milimetar veličinu kućišta računala ne bi li iz utrke eliminirala nasrtljivu konkurenciju.

General Krstičević bi, dakle, s punim časničkim autoritetom i vagonom argumenata mogao uzjogunjenom generalu Kotromanoviću odgovoriti: A zašto me, generale, jadna ti majka, optužuješ za interesno ortaštvo s Jadrankom Kosor kada ste se ti i tvoj premijer interesno uortačili s generalom Gotovinom?!

 

Nezgoda je, međutim, što Kotromanović do sada o tome nije zucnuo. Naprotiv, na Krstičevića je u svakoj prilici trošio samo neumjerene riječi hvale. U činjenici da njegov suborac svoje ratne zasluge i veze s političkom elitom pretvara u mastan profit nije vidio ništa sporno, ili se barem o tome nije htio javno očitovati i izgubiti super prijatelja za račun bagatela kao što su pravni poredak, slobodno tržišno natjecanje ili opće dobro. Savjestan građanin koji ukazuje na društvene devijacije postao je tek nakon što je prozvan za nesposobnost, tj. kada je tako “odlučila politika”.

 

No odluči li poštovati dramaturgiju žanra, Krstičeviću se sada pruža krasna prilika za uzvrat: ministra Kotromanovića mogao bi optužiti da, skupa s premijerom Zoranom Milanovićem, pogoduje neviđenoj poslovnoj ekspanziji umirovljenog generala Ante Gotovine.

 

To da je Vlada u kojoj ordinira ministar Kotromanović uspostavila koruptivnu spregu s legendarnim ratnikom i bivšim haškim uznikom, te da ga nastoji u rekordnome roku izgraditi u poduzetničkog giganta, izvan je svake sumnje, o tome cvrkuću i mršavi hrvatski vrapci na poklopcima kontejnera, jedino što domaće novine, obamrle u stavu mirno pred slavnim vojskovođama, o tome nerado pišu.

 

Milanović i Kotromanović tako su u više su navrata odlazili u prijateljske posjete generalu Gotovini da bi zajedno gledali prijenose nogometnih derbija, i to nakon što je država njegovoj firmi Pelagos dodijelila najveću kvotu za ulov tune u hrvatskome dijelu Jadrana.

Modus operandi je, sa stanovitim oscilacijama u iznosu i brzini stjecanja dobiti, ostao praktički nedirnut. Društvena pretpostavka na kojoj on žilavo opstaje mogla bi se predočiti i ovako: budući da pola milijuna branitelja – opsluženih privilegijama o kojima veterani drugih zemalja (i veterani drugih ratova) mogu samo sanjati – predstavlja najmonumentalniji slučaj sistemske korupcije od postanka hrvatske države do danas, što ima normalnije nego da isti princip hipertrofira kada je riječ o zapovjednom kadru?

 

Ostali vlasnici ribarskih flota, koji su takvom odlukom bili direktno zakinuti, čupali su kose i evidentirali gubitke, otpuštali radnike i prodavali brodove, ali su to činili s patriotskim dostojanstvom, držeći jezike za zubima, slijedeći primjer medija, ne želeći podrivati opću atmosferu i Vladinu politiku gospodarskog oporavka.

 

Pelagos se, osim toga, pojavljivao kao jedini kandidat na natječajima za državne koncesije za uzgoj tuna, smlavivši demoraliziranu konkurenciju prije početka tržišne utakmice, a druga Gotovinina tvrtka, Adriatik gradnja, dobila je kao podizvođač radova od države milijunski posao plinofikacije Zadra: tom prilikom natječaj je poništavan i ponovno raspisivan dok god unaprijed izabrana kompanija nije ostala jedini igrač na terenu.

 

General Krstičević bi, dakle, s punim časničkim autoritetom i vagonom argumenata mogao uzjogunjenom generalu Kotromanoviću odgovoriti: A zašto me, generale, jadna ti majka, optužuješ za interesno ortaštvo s Jadrankom Kosor kada ste se ti i tvoj premijer interesno uortačili s generalom Gotovinom?!

 

Ali neće to učiniti, naravno, ponajprije stoga što je general Gotovina u dovoljnoj mjeri nacionalno omiljen, mitološki nakićen, ideološki indiferentan i ekonomski konkurentan da se može adaptirati širokome spektru političkih interesa.

 

Čovjek ne mora biti naročito maštovit da već sada zamisli prizor koji će postati aktualan za nešto više od godinu dana: premijer Karamarko i ministar obrane Krstičević obilaze privatno ribogojilište u zadarskome akvatoriju, gledaju nogometnu utakmicu s ponosnim vlasnikom, nazdravljaju domaćim crnim vinom i raspituju se kakav je, u odnosu na euro, današnji tečaj tune.

 

Iz takve geste progovorit će skoro četvrt stoljeća stara tradicija. Još od perioda kada je mladi hrvatski kapitalizam svladavao prvobitnu akumulaciju ratnoga plijena, bilježi se značajan prodor poduzetnika s generalskim činovima u prvi ešalon domaće tajkunerije: od generala Zagorca koji je švercom za državne potrebe zgrnuo neizrecivo bogatstvo, preko generala Čermaka koji se od montera rashladnih uređaja premetnuo u naftnoga magnata, ili generala Rojsa koji je vojnu mehanizaciju i resurse ingeniozno stavio u službu privatnoga biznisa, pa do generala Praljka koji nakon neostvarene redateljske karijere raspolaže nekretninama površine prosječne hrvatske općine. A radi se, dakako, tek o markantnijim figurama u brigadi.

Bilo bi zgodno da se Krstičević i Kotromanović javno raskusuraju oko ratnih zločina u Mrkonjić Gradu, koje su počinili pripadnici brigade kojom su obojica zapovijedali

 

Modus operandi je, sa stanovitim oscilacijama u iznosu i brzini stjecanja dobiti, ostao praktički nedirnut. Društvena pretpostavka na kojoj on žilavo opstaje mogla bi se predočiti i ovako: budući da pola milijuna branitelja – opsluženih privilegijama o kojima veterani drugih zemalja (i veterani drugih ratova) mogu samo sanjati – predstavlja najmonumentalniji slučaj sistemske korupcije od postanka hrvatske države do danas, što ima normalnije nego da isti princip hipertrofira kada je riječ o zapovjednom kadru?

 

Dva bivša super prijatelja učinila bi silno korisnu stvar da u nesmiljenome međusobnom obračunu ovu temu – simbiozu militarizma i biznisa na hrvatski način – do kraja otvore i zaspu gledalište manje poznatim detaljima o tome kako su pojedine perjanice oružanih snaga sklapale “dobar posao s državom”.

 

Dođe li ipak do strateškog povlačenja, pa materija ostane neapsolvirana, akteri bi u najmanju ruku trebali ponuditi alternativni predmet spora, da publici ne propadnu kokice i slani štapići.

 

Bilo bi, na primjer, zgodno da se Krstičević i Kotromanović javno raskusuraju oko ratnih zločina u Mrkonjić Gradu, koje su počinili pripadnici brigade kojom su obojica zapovijedali.

 

(Prenosimo s portala tjednika Novosti).

Impozantna ratna freska

Autor: / Leave a Comment

ZonaZa roman “Zona” francuskog živopisnog autora Mathiasa Énarda, koji je netom objavila Fraktura u prijevodu Ivane Šojat Kuči, pisalo se da je roman koji ima rekordno dugu rečenicu neprekinutu točkom. Ipak, Énard je u svoj opsežni povijesno-špijunski roman-rijeku utkao i podroman fantomskog pisca Rafaëla Kahle o palestinsko-izraelskom ratu koji se odvijao na tlu zlosretnog Libanona.

 

Énardu, poznavatelju arapskog i perzijskog jezika koji se očito jako dobro razumije i u rad sigurnosnih službi, ni taj podroman nije bio dovoljan da bi dodatno opteretio složenu strukturu svog proznog Golijata. Pa je onda svom glavnom junaku Francisu Servainu Mirkoviću, pretencioznom Francuzu hrvatskog podrijetla (po majci) omogućio i zamjenu identiteta pretvorivši ga u psihički bolesnog Francuza Yvana Deroya.

Hrvatskom čitateljstvu “Zona” će biti iznimno zanimljivo štivo s obzirom na to da spomenuti avanturist Francis, uz oduševljenje majke Hrvatice čija je obitelj bila na Pavelićevoj strani u Drugom svjetskom ratu, na početku srpske agresije na Hrvatsku odlazi na hrvatska ratišta i bori se za hrvatsku slobodu. I to u Hrvatskoj, u Bosni i u Hercegovini

 

Već vam je i ovako jasno da je Énard svojoj publici priuštio knjigu koja nalikuje na literarno minsko polje.

 

Hrvatskom čitateljstvu “Zona” će biti iznimno zanimljivo štivo s obzirom na to da spomenuti avanturist Francis, uz oduševljenje majke Hrvatice čija je obitelj bila na Pavelićevoj strani u Drugom svjetskom ratu, na početku srpske agresije na Hrvatsku odlazi na hrvatska ratišta i bori se za hrvatsku slobodu. I to u Hrvatskoj, u Bosni i u Hercegovini.

 

Svim svojim silama, vrlo zdušno i emotivno. I na toj uvjerljivoj ratnoj epopeji sprijateljuje se s dva hrvatska ratnika. Pa se u “Zoni” mogu iščitati nevjerojatno plastično i potresno opisane scene iz Domovinskog rata koje, naravno, nisu nikakva iznimka od sličnih ratnih scena koja se u ljudskoj povijesti odvijaju stoljećima.

 

Rat je rat. U njemu se ubija, to nije kupnja kikirikija u supermarketu. Tako je i čitava “Zona” stravično mračan, gotovo halucinantan pogled u povijest ljudskih ratnih stradanja na cijelom prostoru Mediterana.

 

Énard se razbacuje svojom očito bujnom erudicijom, njegov roman prepun je stvarnih povijesnih likova, no od te bujnosti čitatelj ponekad ne može razlikovati stvarnost od fikcije i činjenice od tlapnji. Pa i očito odlično brifiranom i upućenom Énardu, koji minuciozno piše o situaciji u Libiji, Libanonu, Egiptu, Turskoj, Grčkoj, Siriji, Palestini, Izraelu… potkrada se ono sada već ofucano Malaparteovo spominjanje ljudskih očiju koje je ovaj talijanski pisac navodno ugledao na radnom stolu poglavnika Ante Pavelića.

Ide Énard i dalje. Njegovi su protagonisti i zloglasni Vjekoslav Maks Luburić, ali i general Tihomir Blaškić, u romanu se otvoreno spekulira o broju žrtava Jasenovca…

 

Ide Énard i dalje. Njegovi su protagonisti i zloglasni Vjekoslav Maks Luburić, ali i general Tihomir Blaškić, u romanu se otvoreno spekulira o broju žrtava Jasenovca (opet je to brojka od 80.000 dosad izbrojenih žrtava pomnožena s četiri), kao što se navodi i da su Bošnjaci sami sebe bombardirali u opkoljenom Sarajevu!?

 

Naravno, ovo su samo usputne sličice iz Énardove impozantne ratne prozne freske kroz koju se strastveno putuje otvorenih očiju i u kojoj se hrabro, pa i s određenom količinom kaskaderske spisateljske ludosti propituju službene istine i javne tajne.

 

Énard pri tome ipak nije sudac pa čak ni porotnik, daleko od toga. Možda je ponajprije skretničar. Svog je junaka Francisa ipak odjenuo u idealističku odjeću. Dopustio mu je razočaranje ne samo u poslu, nego i u ljubavi i obitelji. I omogućio mu romantični bijeg željeznicom od Milana prema Rimu, gdje će Vatikanu prodati ljudske tajne u malom kovčegu i možda tako spasiti dušu, ako je to u ovom ukletom prostoru Mediterana uopće moguće.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

Dobro da je otišao Velebit

Autor: / Leave a Comment

Prije deset godina napustio nas je Vladimir Velebit. Prosječni mlađi građanin Republike Hrvatske, onaj koji je – tako kažu – produkt društva znanja, upitat će: “A tko je sada taj?” Kada dodamo misao, prilično neprikladnu za trenutke sjećanja na onoga koji je umro, naime misao kako je dobro što je otišao, taj će isti “Građanin Prosječni” s jednakim nerazumijevanjem upitati: “A zašto?”

 

E pa evo, da pokušamo današnjim znalcima i sveznalcima (a zapravo teškim ignorantima, uglavnom ne vlastitom krivnjom) približiti djelić povijesti o kojoj pojma nemaju, a ako imaju onda su to povijesni falsifikati, a ne činjenice. I da pokušamo tu povijest dovesti u korelaciju s društvom u kojem (i kakvom) danas živimo. Pa će onda biti jasno i tko je bio Vladimir Velebit i zašto ga se treba sjećati, te – napokon – zašto je dobro što više nije među nama.

Prije deset godina napustio nas je Vladimir Velebit. Prosječni mlađi građanin Republike Hrvatske, onaj koji je – tako kažu – produkt društva znanja, upitat će: “A tko je sada taj?” Kada dodamo misao, prilično neprikladnu za trenutke sjećanja na onoga koji je umro, naime misao kako je dobro što je otišao, taj će isti “Građanin Prosječni” s jednakim nerazumijevanjem upitati: “A zašto?”

 

Vladimir Velebit komunist je od dana prije Drugoga svjetskog rata. Nije bio ni siromašni seljak, ni obespravljeni radnik. Ne, bio je potomak imućne građanske obitelji, s dugom vojničkom tradicijom (otac general u vojsci Kraljevine Jugoslavije, a djed – u armiji Austro-Ugarske monarhije).

 

Diplomirani pravnik koji se nakon službovanja po raznim dijelovima prve Jugoslavije skrasio kao odvjetnik u Zagrebu, prepoznao je u komunističkoj ideji nešto za što je smatrao da nosi rješenje nedaća kojima su u kapitalizmu bili izvrgnuti oni poslovični mali ljudi.

 

Ubrzo je postao čovjek od povjerenja Partije, pa je – na primjer – upravo on bio taj koji je nosio u Carigrad falsificiranu putovnicu Josipu Brozu koji će kasnije postati poznat kao Tito, da bi ovaj – na povratku iz Sovjetskog Saveza – mogao ilegalno ući u Jugoslaviju (gdje je pod svojim pravim imenom bio na svim policijskim potjernicama).

 

Za vrijeme Drugog svjetskog rata pridružio se – naravno – Titovim partizanima i – mada ni tada nije nastavio vojničku tradiciju svoje obitelji – kao visoki oficir Narodno-oslobodilačke vojske pregovarao je (zajedno s Kočom Popovićem i Milovanom Đilasom – a tko su sada ovi?), u Titovo ime, u Zagrebu s njemačkim okupatorima o mogućem kratkotrajnom prekidu neprijateljstava u trenucima kada se partizanski pokret našao u krajnje kritičnoj situaciji.

 

Bio je, dakle, čovjek od najvećeg povjerenja, što je ponovo dokazano i time da mu je stvarno, mada ne i formalno, povjereno udaranje temelja jugoslavenskoj diplomaciji. Velebit je, naime, bio prvi službeni predstavnik Tita i Vrhovnog štaba koji je boravio u inozemstvu sa zadatkom pregovaranja o vojnoj pomoći, ali i uspostavljanja političkih veza.

Bio je čovjek od najvećeg povjerenja, što je ponovo dokazano i time da mu je stvarno, mada ne i formalno, povjereno udaranje temelja jugoslavenskoj diplomaciji. Velebit je, naime, bio prvi službeni predstavnik Tita i Vrhovnog štaba koji je boravio u inozemstvu sa zadatkom pregovaranja o vojnoj pomoći, ali i uspostavljanja političkih veza

 

Prilikom boravka u Londonu imao je dugi razgovor (a bit će ih kasnije još) s legendarnim premijerom Winstonom Churchillom (a tko je sada opet ovaj?). Uspostavio je prvi kontakt s hrvatskim banom Ivanom Šubašićem, bio sudionik povijesnog susreta Tito – Churchill u Napulju. Kada je temeljem sporazuma Tito – Šubašić formirana koaliciona vlada (otkuda sada to?), Šubašić je postao ministar vanjskih poslova, a Velebit njegov pomoćnik.

 

Vladimir Velebit spada u plejadu prve generacije jugoslavenske diplomacije u kojoj su bili – evo i opet sve sama nepoznata imena – književnik Marko Ristić, kao i Marijan Stilinović, Srđan Prica, Aleš Bebler i Ivo Vejvoda.

 

Mnogo godina kasnije Velebit će reći, ne misleći pri tome na sebe, kako se tada u diplomaciju uzimalo izuzetne ljude, velikog intelektualnog formata i širokog obrazovanja. Dodao je kako je to bilo pravilo za nove države. Samostalna Hrvatska pokazuje da to pravilo više ne vrijedi. To je, uostalom, bilo i vrijeme kada je gradonačelnik Splita bio poznati kompozitor Ivo Tijardović, pa treba li tome išta dodavati?

 

U vrijeme sukoba sa Staljinom, Sovjeti su Velebita optužili da je britanski špijun. Prebačen je, doduše, na drugu dužnost, ali je – optužbama usprkos – pa i unatoč tome što se očito u nekim stvarima nije slagao s Titom, ipak baš Velebit bio taj koji je doveo Glavnog ravnatelja Svjetske banke Titu, da bi potom u Washingtonu pregovarao sa Svjetskom bankom, a u vrijeme najžešćeg zaoštravanja s Moskvom zatražio – bez “blagoslova” iz Beograda – isporuke američkog naoružanja Jugoslaviji, te posredovao u odlasku na razgovore u SAD tadašnjeg načelnika Generalštaba Jugoslavenske armije, Koče Popovića.

 

U jeku krize s Italijom postavljen je za veleposlanika u Rimu, gdje – sam će to kasnije reći – nije mogao praktično ništa uraditi, da bi prije isteka mandata bio premješten na mjesto veleposlanika u Londonu, s osnovnim zadatkom pripreme Titovog posjeta Britaniji, prvog posjeta jugoslavenskog maršala jednoj zapadnoj zemlji.

Mnogo godina kasnije Velebit će reći, ne misleći pri tome na sebe, kako se tada u diplomaciju uzimalo izuzetne ljude, velikog intelektualnog formata i širokog obrazovanja. Dodao je kako je to bilo pravilo za nove države. Samostalna Hrvatska pokazuje da to pravilo više ne vrijedi. To je, uostalom, bilo i vrijeme kada je gradonačelnik Splita bio poznati kompozitor Ivo Tijardović, pa treba li tome išta dodavati?

 

Titov je partner u razgovoru bio Churchill, zakleti antikomunist koji je maršala s Balkana iskreno cijenio i kao vojskovođu, i kao državnika (mora da je taj Churchill ipak bio neki pritajeni komunista, pomislit će sveobrazovani današnji hrvatski “Građanin Prosječni”).

 

Poslije Londona nastavlja karijeru kao podsekretar u Ministarstvu vanjskih poslova, zadužen za trgovinske odnose (a eto, mi mislimo kako tek moramo izmišljati gospodarsku diplomaciju!), da bi je u šezdesetim godinama zaokružio i završio, kao prvi funkcionar iz neke socijalističke zemlje, službovanjem u međunarodnim organizacijama (Evropska ekonomska komisija UN, Međunarodna organizacija rada).

 

U Komunističkoj partiji nikada nije došao dalje od statusa običnog člana, a i toga će se odreći u umirovljeničkim godinama, no svoje “socijalističke pozicije” i toga da je “ljevičar” nikada se nije odrekao.

 

Neke aspekte Titove politike nije odobravao, dapače nije se s njima slagao, ali će godinama nakon Titove smrti reći kako je “Tito do kraja života ipak vodio Jugoslaviju na planu vanjske politike onako, kako treba; upravo po tome, kao lider jedne relativno male zemlje, postao je svjetski priznati državnik.”

 

Vladimir Velebit bio je čovjek širokog obrazovanja i golemog znanja i iskustva. Imao je, doduše, “miješana krvna zrnca”, a to je u današnjoj Hrvatskoj, priznao to netko javno ili ne, ipak presudno.

 

Bilo kako bilo, njegovo znanje i iskustvo Hrvatskoj nisu trebali (a ni bilo kome drugome u regiji). Pa čak ni njegovi kontakti koje je imao do poznih godina.

Neke aspekte Titove politike nije odobravao, dapače nije se s njima slagao, ali će godinama nakon Titove smrti reći kako je “Tito do kraja života ipak vodio Jugoslaviju na planu vanjske politike onako, kako treba; upravo po tome, kao lider jedne relativno male zemlje, postao je svjetski priznati državnik”

 

Otišao je, srećom, prije deset godina. Srećom zato, što nije morao doživjeti da hrvatska Država usporednim posjetima ustaškom gubilištu u Jadovnom i jami Jazovki u kojoj je skončao neutvrđen broj neidentificiranih ljudi nakon 1945. (ali i prije toga, što se ne spominje!) potpuno izjednači ustaške zločine koji su bili izraz i odraz promišljene politike i zločine nakon završetka rata, kojih je bilo, ali koji nisu bili rezultat politike, a još manje rasne, nacionalne ili vjerske nesnošljivosti.

 

Otišao je prije deset godina, u vrijeme kada se činilo da se antifašizam vraća u hrvatskom društvu na mjesto koje mu pripada; srećom, jer nije morao doživjeti primitivno i sve agresivnije izjednačavanje fašizma i antifašizma, a pod krinkom komunizma, kao jednakih zala.

 

Otišao je Vladimir Velebit prije deset godina kada (ipak) nitko, osim zadrtih ustašofila nije o Titu kojega je on cijenio do kraja života, govorio kao o “čovjeku kojega se smatra nekakvom političkom veličinom, a on nije ništa drugo nego – zločinac”.

 

I srećom da je otišao. Mogao je otići u miru. Tada je, naime, vjerovao kao će “Hrvatska postati normalna, demokratska evropska zemlja, koja će gajiti dobrosusjedske odnose i kulturu tolerancije unutar svojih granica, te u odnosu na svoje okruženje.”

 

Što bi danas rekao, nije teško zamisliti. I upravo zato je dobro što je otišao.

 

I to je sve što se u danima desete obljetnice njegove smrti može i mora reći. Ama baš sve.

 

(Tekst prenosimo iz tjednika Novosti).

Care, komunalni generale

Autor: / Leave a Comment

Namnožilo se pjevača po gradu preko svake razumne mjere, na Vestibulu, Ispod Ure, kod Zlatnih vrata, iza svakog kantuna vrebaju u zasjedama nedužne turiste, tuleći svoje žalobne, navodno autentične dalmatinske pjesme u kojima nema baš ništa autentično. Nijednu činjenicu o Dalmaciji i Dalmatincima stranac iz tih pjesama neće naučiti, ili barem nijednu koja je mlađa od sto pedeset godina.

 

Sve je tu otpočetka do kraja jedna podla i besramna izmišljotina, trun istine nema u romantičnim stihovima o ribarima žu’jevitih ruku, što žive u stravičnoj bijedi, u kamenim potleušicama bez tekuće vode i struje, blagujući dvije slane srdele i grumen pljesnive pure, a koje osjećajnim glasom pjeva tenor koji je završio srednju upravno pravnu, radi u fotokopirnici i stanuje na šestom katu socijalističke zgrade na Pujankama, hraneći se uglavnom paketima pohanih pilećih prsa i smrznutim pomfritom.

Sve je tu otpočetka do kraja jedna podla i besramna izmišljotina, trun istine nema u romantičnim stihovima o ribarima žu’jevitih ruku, što žive u stravičnoj bijedi, u kamenim potleušicama bez tekuće vode i struje, blagujući dvije slane srdele i grumen pljesnive pure, a koje osjećajnim glasom pjeva tenor koji je završio srednju upravno pravnu, radi u fotokopirnici i stanuje na šestom katu socijalističke zgrade na Pujankama, hraneći se uglavnom paketima pohanih pilećih prsa i smrznutim pomfritom

 

Da čitavu klapu upitate čime je zapravo zarađivao za život tragični Ivan klakar iz Pupnata o kojemu su dosad pjevali između sedamsto pedeset tisuća i milijun puta, nijedan vam ne bi znao reći. Pošaljite tu šestoricu pametnjakovića u Bauhaus po vreću vapna i jedan će vam donijeti kosilicu, drugi glineni pitar, treći grablje, četvrti plinski roštilj, peti produžni kabel, a šesti metar bukovog parketa druge klase.

 

Svejedno, sve klape uglas cvile te folklorne budalaštine o kap’ji u’ja i zrnu soli, skučeni repertoar od jedva tridesetak naslova. Pođete li oštrijim korakom preko grada, odslušate kojiput cijelu pjesmu razlomljenu na dijelove, prvu strofu na Peristilu, drugu na Pjaci, treću ispred banke na rivi, a Matejušku dođete upravo na finale, dok grupa građana na klupi lagano okončava: “Maaarijanaaa nije dooošlaaa na prviii raaandeeevuuu”.

 

“Šit!” opsujete vi u sebi, jer ste se čitavim putem nadali kako će blesača ove noći možda ipak završiti u zagrljaju raspjevanog i besanog kavalira.

 

To predvidljivo i jednolično prežvakavanje skromne glazbene baštine, u koje se u sezoni daju svi koji su jednom naučili uhvatiti G-dur na gitari, jednom je napokon moralo doći svome neumitnom kraju. Jednostavno, bilo ih je previše. Mala bara, puno krokodila, kako bi rekli na Dorćolu. Konkurencija je bila nemilosrdna i sve je prijetilo da će završiti u nesnosnoj kakofoniji i općem klapskom bezvlašću. Država se tu morala umiješati, institucije raditi svoj posao.

 

I došao je, evo, zakon zapadno od Pecosa u liku komunalnog redara. Nisu mogli poslati boljeg čovjeka za to. Vidjeli ste možda komunalnog redara. Ako jeste, niste ga mogli zaboraviti. Kad god on prođe negdje mimo mene u gradu, ja se zadivljeno zaustavim i gotovo mu salutiram kao generalu. Nitko ne nosi svoju službu časnije i dostojanstvenije od njega. On je sama esencija vlasti.

To predvidljivo i jednolično prežvakavanje skromne glazbene baštine, u koje se u sezoni daju svi koji su jednom naučili uhvatiti G-dur na gitari, jednom je napokon moralo doći svome neumitnom kraju. Jednostavno, bilo ih je previše. Mala bara, puno krokodila, kako bi rekli na Dorćolu. Konkurencija je bila nemilosrdna i sve je prijetilo da će završiti u nesnosnoj kakofoniji i općem klapskom bezvlašću. Država se tu morala umiješati, institucije raditi svoj posao

 

U njegovoj su se uznositoj pojavi čudesno sabila stoljeća, čitava naša povijest sve tamo od Tomislava i Krešimira. Zbog njega smo čitav milenij sanjali svoju državu, žudjeli biti svoji na svome. Komunalni redar je Republika Hrvatska itself.

 

Kad bi on prošao gradom, s neizbježnom boršom od umjetne kože preko ramena, onim poznatim modelom koji nose svi komunalni redari i tajnici provincijskih ogranaka Matice hrvatske, svim bi klapama od strave malo zadrhtao glas, a gdjekoji bi pjevač i cijuknuo promuklim falsetom.

 

Preznojavali se da im ne napiše prijavu zbog buke i remećanja javnog reda i samo što se ne bi dali u bezglavi bijeg ako bi se komunalni redar zaustavio kraj njih. No, on ih je do prije neki dan samo strogo strijeljao očima i odmahivao glavom, kao da bi rekao: “Eh, lupeži jedni…”

 

Ipak, jedna je konkretna mjera naposljetku učinjena. Došao je komunalni redar i razjurio jednu od najzloglasnijih tradicionalnih dalmatinskih klapa, koja je više od desetljeća sijala užas pod voltom kod Bobisa Ispod Ure. “Ajmo, momci, šetnja”, rekao je on i klapa je poslušno zašutjela i u miru se razišla, premda je, pričaju mi očevici, u jednom trenutku izgledalo kao da bi mandolinist mogao instrumentom napasti predstavnika vlasti.

 

Red i zakon tako su se vratili u uske kalete stare gradske jezgre, a nama ostaje nagađanje zašto je prva stradala upravo klapa Ispod Ure? Da nisu možda oni na Vestibulu ili oni kod Zlatnih vrata komunalnom redaru platili tripice?

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Plemenite ustaške vlasti

Autor: / Leave a Comment

Odlučio Glas Koncila ispraviti nepravdu prema hrvatskom povjesničaru Mladenu Iveziću , autoru knjige ”Titov Jasenovac”, koja je – kako kaže ugledno crkveno glasilo – ”unatoč tomu što na gotovo 200 stranica donosi, u dosadašnjim historiografskim okvirima, gotovo nevjerojatne podatke, u hrvatskoj javnosti potpuno prešućena i marginalizirana”.

 

Stoga je kaptolski tjednik zamolio autora te ”potpuno prešućene i marginalizirane” knjige, prešutno i marginalno promovirane u velikoj dvorani rezidencije Družbe Isusove u Zagrebu, da u opsežnom razgovoru ”iznese neke podatke do kojih je došao u svojim višegodišnjim istraživanjima i tako, ipak, potakne znanstveni razgovor o toj još uvijek kontroverznoj temi novije hrvatske povijesti”.

 

Prvi ”gotovo nevjerojatan podatak” o kojem se Ivezić raspričao za Glas Koncila navodno potječe iz pisanija Jefte Šašića – generala JNA, visokog rukovodioca OZN-e i načelnika vojne Uprave bezbednosti (što će reći: kosovca nad kosovcima) – i glasi: ”Statistički zavod Jugoslavije je već 1966. utvrdio da je u Jasenovcu od svih uzroka smrti tijekom NDH život izgubilo 262, u Staroj Gradiški 141 zatočenik.”

Zašto bi Ivezić – kao ozbiljan hrvatski istraživač – uopće provjeravao vjerodostojnost ”dokumenata” na koje se poziva, kad su taj posao za njega i za hrvatsku historiografiju obavili ”vjerodostojni” srpski mitomani?!

 

Šašić je taj ”podatak” iza kojega je navodno osobno stajao Josip Broz Tito, objavio nakon smrti svog vrhovnog komandanta, e kako bi dokazao da je pokojni maršal bio srbožder koji je svjesno minorizirao broj žrtava u Jasenovcu.

 

Ivezić priznaje da nije osobno vidio taj ”dokument” Saveznog zavoda za statistiku što ga je Tito navodno kuvertirao kao službenu tajnu, ali to nije razlog da Jefti Šašiću ne povjeruje na riječ.

 

Jer zašto bi on – kao ozbiljan hrvatski istraživač – uopće provjeravao vjerodostojnost ”dokumenata” na koje se poziva, kad su taj posao za njega i za hrvatsku historiografiju obavili ”vjerodostojni” srpski mitomani?!

 

Pokazalo se tako, po tko zna koji put, da nema te srpske historiografske govnarije koju turbohrvatski povjesničari neće uzeti zdravo za gotovo i servirati je s vrhnjem i sirom, samo ako joj pronađu odgovarajući hrvatski narativ.

 

Pa je sada, eto, i Šašićeva priča o ustaši Brozu u Ivezićevu prepjevu postala neoboriv dokaz da je Tito ”dopustio nastanak toga dokumenta” o ukupno 403 smrtna slučaja u najvećim konc-logorima Endehazije kako bi taj adut izvukao iz kuverte ukoliko ”beogradska čaršija, velikosrbi u JNA i neki komunisti” u smjeni Aleksandra Rankovića 1966. pronađu ”ideologijsku podlogu” za obračun s Hrvatom na čelu Jugoslavije. Pritom je teško odrediti koja je varijanta iste priče – srpska ili hrvatska – uvredljivija i za zdravu pamet i za žrtve Jasenovca i Gradiške Stare.

 

Iznoseći svoje probrane ”gotovo nevjerojatne podatke”, Ivezić u Glasu Koncila kaže: ”Ne mogu prihvatiti 400 osoba kao pravi maksimum broja žrtava. Nemoguće je da ih je bilo 5.000, vjerojatno ni 3.000, najvjerojatnije oko 1.000, umrlih od svih uzroka, najviše naravnom smrću, pa od tifusa i slično.”

Događale su se, istinabog, i pljačke, ali samo kad bi iskusni kapo, koji je bio – hajde, pogodite! – Židov, namirisao nekog od mnogih Židova-novaka koji su u svoje ”debele kapute znali ušiti znatne iznose novca ili zlata, zlu ne trebalo”. Tako bi se eto, čitamo u Glasu Koncila, Židovi – a tko drugi, neće valjda ustaše… – domogli skrivenih židovskih dragocjenosti, vršeći ”pritisak na novake, dijelom ih strašeći, a dijelom im nudeći usluge”

 

A ni epidemije tifusa u Jasenovcu ne bi bilo da liječnici koji su, kako nam otkriva hrvatski povjesničar, listom bili zatočenici nisu ”širili laži da će vlasti ubiti kao nesposobne sve tifusare te da ih treba pod dijagnozom gripe skrivati među zdravima”.

 

Eto tako se, veli, širio tifus sve dok plemenite ustaške vlasti nisu osujetile podmuklu namjeru zatočenih liječnika da sve logoraše zaraze tom bolešću i dok nisu osnovale poseban odjel za liječenje već oboljelih.

 

Kao dokaz plemenitosti ustaških vlasti i pokvarenosti zatočenika Jasenovca, Mladen Ivezić vrti i snimku ”primitka novaka” u logor koja se čitav tjedan svakodnevno vrtjela u svim kinima NDH: ”Vide se ustaše za stolom, jedan fino odjeveni građanin u debelu kaputu kako skida burmu.

 

Kasnije su antifašisti fotografiju te scene lažno protumačili: ”ustaše pljačkaju logoraše”.”

 

Nije to bila pljačka, već – kako hrvatski povjesničar tvrdi – slikopisna potvrda da je ”svaki novak imao pravo položiti svoje vrijednosti povjerenstvu, u vrećicu zapisnički zabilježena sadržaja, koji se pri otpustu vraćao vlasniku”.

 

Događale su se, istinabog, i pljačke, ali samo kad bi iskusni kapo, koji je bio – hajde, pogodite! – Židov, namirisao nekog od mnogih Židova-novaka koji su u svoje ”debele kapute znali ušiti znatne iznose novca ili zlata, zlu ne trebalo”. Tako bi se eto, čitamo u Glasu Koncila, Židovi – a tko drugi, neće valjda ustaše… – domogli skrivenih židovskih dragocjenosti, vršeći ”pritisak na novake, dijelom ih strašeći, a dijelom im nudeći usluge”.

 

Među Ivezićevim ”gotovo nevjerojatnim podacima” možete pročitati i taj da je jasenovački logor osnovan iz skoro pa humanitarnih pobuda, kako svi oni antidržavni elementi što su ih endehazijske vlasti nahvatale, ne bi nazebli: ”Jednostavno, 1941. su u nekim seocima, Krapje i Bročice nedaleko od Jasenovca, bili zadržani sumnjivci ili protuhrvatski teroristi, četnici i komunisti. Kada je nastupila studen, njih se prebacilo u ciglanu, sa zidanim i grijanim kućama, protuhrvatskoga terorista Ozrena Bačića, koji je bio utekao. Ondje je nastao Sabirni i radni logor Jasenovac.”

Osnivanjem tog logora Pavelićeva je država, kako nam otkriva hrvatski povjesničar u novom broju Glasa Koncila, ispunila i svoje obaveze prema međunarodnoj zajednici civiliziranih država. ”Logori su u ratu dopušteni, a često i obvezni za državu potpisnicu dviju međudržavnih konvencija ratnoga i humanitarnoga prava iz Ženeve, iz 1929. godine

 

Osnivanjem tog logora Pavelićeva je država, kako nam otkriva hrvatski povjesničar u novom broju Glasa Koncila, ispunila i svoje obaveze prema međunarodnoj zajednici civiliziranih država. ”Logori su u ratu dopušteni, a često i obvezni za državu potpisnicu dviju međudržavnih konvencija ratnoga i humanitarnoga prava iz Ženeve, iz 1929. godine. Pripadnike neprijateljskih sila mora se zaštititi od vatre s fronte, osvete većinskoga naroda, izoliranosti, gladi i neimaštine. Tome služe logori i zato je njihov ustroj određen međudržavnim pravom”, poučava nas Mladen Ivezić i upućuje na zaključak da bez tih Ženevskih konvencija valjda ne bi bilo ni Jasenovca, ni Gradiške Stare, ni Auschwitza…

 

Upućuje on – zahvaljujući Glasu Koncila koji njegovu preporuku ljubazno prenosi – i na dodatnu literaturu, u prvom redu na knjigu ”Istina za Njemačku” Uda Walendyja, poznatog njemačkog poricatelja Holokausta, te na knjigu ”Njemačka mora nestati!” američko-židovskog autora Theodorea Newmana Kaufmana, napisanu 1941. godine, a koju je Goebbelsova propagandna mašinerija sve do kraja rata koristila kao izliku za istrebljenje onih Židova koji su uspjeli preživjeti nacističke pogrome započete debelo prije njezina nastanka.

 

I tako se, eto, Glas Koncila, popularizirajući Ivezićevu ”potpuno prešućenu i marginaliziranu” knjigu ”Titov Jasenovac”, upustio i u otvoreno reklamiranje puno poznatijeg štiva u kojemu se negira Holokaust i koje služi kao duhovna hrana neonacistima i antisemitima. Dospio je kaptolski list tamo kamo se odavno zaputio, pozivajući se sveudiljno na blaženog Alojzija Stepinca i istodobno opozivajući onu njegovu rečenicu iz pisma Paveliću, napisanog u gnjevu zbog ubojstva sedmorice slovenskih svećenika u zloglasnom ustaškom logoru: ”Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitavi Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku.”

 

Iskočio je hrvatski katolički tjednik iz domaćih okvira i stupio na svjetsku scenu poricatelja Holokausta, pa je sada – kad se već uhvatio Uda Walendyja – pretjerano očekivati da će s istoga tako lako sići.

 

(Prenosimo s portala Novog lista).

General pizdunske države

Autor: / Leave a Comment

U ljetnim mjesecima tu je kao u Europskom parlamentu. Vraćajući se s plaže, s mokrim ručnicima i napuhanom gumenom zvjeradi pod rukama, gosti se dovikuju na češkom, francuskom, njemačkom, engleskom, švedskom i španjolskom, i sa svima Luka razgovara, premda, po duši govoreći, nije talent za jezike.

 

– “Šta ovi govori?” okrene se razrogačeno nakon što je dobrih pet minuta strpljivo slušao uzrujani meket nekog Talijana.

 

– “Ubij me ako sam ga išta razumio”, priznam i ja poraženo, gledajući gdje su nam djeca da prevode.

 

Unatoč povremenom nerazumijevanju s domaćinima, gosti se iz godine u godinu vraćaju. Zaljube se u Lastovo i u Džankove i pričaju prijateljima kako su ljetovali u jednoga što ga u mjestu zbog nekog šašavog razloga zovu General. Rijetko tko od njih zna da je preplanuli i vitki muškarac, po izgledu ribar, kojega su obično viđali kako u ispranoj majici i šlapama ispred garaže, zamašćen motornim uljem, rastavlja motor brodice, jednom imao drugi život, da on zapravo i jest general.

Sve je Luka prošao, za svoju zemlju je bio gdje je god trebalo biti, sve od onog trenutka, u samu zoru rata, kad se razjario da u njegovu selu propalice pričaju kako je on na neprijateljskoj strani. Došao je u Perković ispred gostionice, benzinom polio i zapalio uniformu potpukovnika JNA i viknuo da ga svi čuju: “Ja se iđen borit za Hrvatsku, ko će s menon?”

 

Luka Džanko ne voli mnogo pričati o tome. Gdjekad samo, kad se spusti noć, oglase zrikavci iz tamnih borova i leptirice ustrajno zalijeću u staklene lampe, kad se nakon večere pokupe drače komarči, arbuna i kantara, kore lubenica i ozobine grožđa, kad se papirnatim ubrusima obrišu masne ruke, s čačkalicama u zubima divanimo o starim vremenima, o Tuđmanu, Šušku, Bobetku, Praljku i Tuti, o Južnom bojištu, Bljesku i Oluji.

 

Sve je Luka prošao, za svoju zemlju je bio gdje je god trebalo biti, sve od onog trenutka, u samu zoru rata, kad se razjario da u njegovu selu propalice pričaju kako je on na neprijateljskoj strani. Došao je u Perković ispred gostionice, benzinom polio i zapalio uniformu potpukovnika JNA i viknuo da ga svi čuju:

 

“Ja se iđen borit za Hrvatsku, ko će s menon?”

 

A nije ih u selu bilo mnogo koji su dijelili njegov entuzijazam i nije se tome čuditi. Otpor jugoslavenskoj vojnoj sili tada se činio kao pustolovina nekolicine fantasta i očajnika s poluautomatskim oružjem. Pa i neki koji su Luki kasnije bili nadređeni još su oprezno vagali i premišljali se koje su nacionalnosti, puštajući telefone da zvone.

 

Četiri duge godine on je ratovao, zapovijedao čitavim zbornim područjima, velike vojne formacije autoritativno vodio u opsežnim i složenim akcijama, ali je, suzdržan, tih i čestit, napredovao sporije od razmetljivaca i mutikaša. Školovani je časnik s nevjericom, ali bez gorčine gledao kako ga u laganom kasu pretječu i konobari i šoferi i monteri centralnog grijanja. Umirovljen je kratko nakon rata u činu general bojnika i otad otače vino, suši pršute i dočekuje goste na Lastovu, a rat mu ne nedostaje. Što bi tu normalnoj osobi, uostalom, i nedostajalo? Sretan si ako si se živ vratio svojima i ako si iz čitave te mučne i krvave zgode izašao čistog obraza.

Država se pizdunski zainatila protiv Džanka i Bobana, a novac koji su oni tražili tako je beznačajan da me je sram i spomenuti. Sto šezdeset tisuća kuna je to stajalo, manje od avionskih karata odvjetnika Ante Gotovine. Sto šezdeset tisuća generalu Gotovini vjerojatno ne bi doteklo ni za napojnice koje je svih onih godina ostavljao konobarima

 

Samo jednom u sve ove godine svega se temeljito sjetio i ispričao. Kad su ga početkom dvijetisućih haaški tužitelji sumnjičili za nekakve zločine. Hercegovački špijuni lukavo su zamislili uvaliti mu svoje gadosti, logore u Gabeli i Dretelju, no među hercegovačkim špijunima, znate i sami, sve go debil do debila i njihovi traljavi falsifikati uvjerljivo djeluju samo đacima nižih razreda osmoljetke, a i Luka je, osim toga, profesionalan i oprezan, sačuvao dnevnike i bilješke, sve zapovijedi i vojne karte.

 

Imao je, osim toga, za odvjetnika Nenada Bobana, koji je dobar dio njegova ratnog puta bio uza nj. O tome senzacionalnom tipu, Bobanu, pustahiji što je početkom rata zatvorio odvjetničku kancelariju da bi se išao tući s četnicima, počinio neke bezumno smione podvige na Južnom bojištu i stekao čin pukovnika koji nikad nije ušio na uniformu, pričat ću vam opširnije možda nekom drugom prilikom.

 

Nekoliko mjeseci su se Džanko i Boban pripremali za razgovor s istražiteljima Međunarodnog suda za ratne zločine, brižljivo su prošli tisuće stranica dokumenata, do tančine spremili obranu i puna dva dana odgovarali na pitanja, a kad je sve završilo, ovi su im samo mogli kazati:

 

“Gospodo, hvala vam lijepa.”

 

I nikada se poslije toga nisu javili. Ni pisma ni razglednice Luka Džanko iz Haaga više nije primio. Ma, ni da bi, bezobraznici, nazvali.

 

Bila je to, što ja znam, prva uspješna obrana nekog našeg časnika osumnjičenog za ratni zločin, prva pobjeda hrvatske stvari pred međunarodnim pravosuđem, ali hrvatskoj državi, tajanstveno zašto, nije bilo stalo do toga. Fućkalo joj se za Džankovu nedužnost. Dapače, kao da su nešto bili i mrzovoljni da ovaj nije zagnojio u reštu. Premda su se svi odgovorni, i u HDZ-u i u SDP-u, u suzama kleli i patriotska im prsa pomodrila od busanja kako će svi naši heroji imati najbolju pravnu pomoć koja se da kupiti na odvjetničkom tržištu, Nenad Boban svoju prvorazrednu uslugu rješavanja slučaja još u istražnom postupku nije mogao naplatiti.

Nijedan nije htio stati na stranu jednoga ispravnog i dobrog čovjeka koji se nije skrivao i bježao od zakona, koji nije s lažnim pasošima besmisleno landrao po svijetu, nije rušio vlast i brao kestene, koji nije privatizirao tvornice, nije razbijao ćirilične ploče ni prodavao svoja odlikovanja iseljenicima, koji čak, zamislite, nije ni napravio nezakonito dijete nekoj nesretnici

 

Naposljetku je morao tužiti državu i u beskraj se to vuklo sve do Vrhovnog i Ustavnog suda. Država se pizdunski zainatila protiv Džanka i Bobana, a novac koji su oni tražili tako je beznačajan da me je sram i spomenuti.

 

Sto šezdeset tisuća kuna je to stajalo, manje od avionskih karata odvjetnika Ante Gotovine. Sto šezdeset tisuća generalu Gotovini vjerojatno ne bi doteklo ni za napojnice koje je svih onih godina ostavljao konobarima.

 

Enivej, u sramotnom epilogu ove priče, prije tjedan dana, Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu dao je za pravo Republici Hrvatskoj. Luka Džanko mora sam platiti svoju obranu, Bobanu je slavna Lijepa naša blokirala račun zbog tri stotine tisuća sudskih troškova, a generalov unuk bistro je rezimirao slučaj:

 

“Dide, je li ti to moraš platit zato što si bio u ratu? A oće li i drugi tako?”

 

U sramotnom epilogu ove priče svi se mi možemo upitati kakvi su nas bijednici i kukavelji vodili i još uvijek nas vode, do jednoga, bez razlike na ideologiju i stranku, od pokojnih Tuđmana i Račana, do Sanadera i Milanovića, da nijedan nije htio stati na stranu jednoga ispravnog i dobrog čovjeka koji se nije skrivao i bježao od zakona, koji nije s lažnim pasošima besmisleno landrao po svijetu, nije rušio vlast i brao kestene, koji nije privatizirao tvornice, nije razbijao ćirilične ploče ni prodavao svoja odlikovanja iseljenicima, koji čak, zamislite, nije ni napravio nezakonito dijete nekoj nesretnici.

 

U odgovoru na ovo pitanje krije se odgovor i na zagonetku s početka ovog teksta, kako vi ne znate za heroja Luku Džanka i zašto njemu nije mrsko da ga ne znate.

 

Izopačene su vrijednosti u ovoj zemlji naprosto takve da moraš biti bitanga da bi bio ugledan i viđen građanin.

 

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

novosti Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt