Ove godine su preseljenjem u vječnost javnu scenu napustila tri neosporno velika i silno utjecajna Amerikanca: Billy Graham, John McCain i George Bush stariji. Imao sam osobno čast susreti svu trojicu te im stoga dugujem ovaj kratki zajednički posmrtni osvrt. [Read more…]
Što to piše na Melaniji i u čemu je problem s djecom u kavezima
Miljenko Jergović
Foto: Goran Stanz
Trumpova Melanija pošla je, negdje prema granici, da obiđe djecu koju njezin muž čuva u kavezima. U općoj medijskoj limunadi to je predstavljeno kao njezino protivljenje njegovoj antiimigrantskoj politici, a onda i kao njezina osveta zbog njegovog neprikladnog ponašanja u braku. [Read more…]
Trumpovi govori su krčma nakon poneke rakije
Inoslav Bešker
Sjedinjene Države Amerike su jedina svjetska supersila. Ona strši između nekoliko velesila kao što su Kina (sutra vjerojatno također supersila), Rusija (nekadašnja supersila, pitanje da li ikada više), Japan, Njemačka, uz Francusku i Ujedinjeno Kraljevstvo kao bivše velesile. Da je Europska unija htjela biti Europska Unija (kako je zacrtala u Maastrichtu), i ona bi bila supersila, ali ne želi. [Read more…]
Ne umijem prenijeti svoj ushit nad ovom knjigom
Hassan Blasim, ”Irački Krist”, Fraktura, Zaprešić, 06/2016.
Postoji onaj trenutak kada čitatelja književni tekst ushiti, uzvisi ga i uznese iznad njegova svakodnevnog života, pa mu se učini da je, kao vjerniku pri suočenju s Bogom, sve zadobilo svoj konačni razlog i smisao. [Read more…]
Moć Londona u imenu je Sadiqa Khana
Miljenko Jergović
Foto: Damjan Tadić – CROPIX
Europa je u ratu. I usred tog “rata protiv terorizma”, koji je, ne samo na svojim marginama nego i u samim srcima malograđanske klase, rat protiv islama i muslimana, za gradonačelnika Londona izabran je Sadiq Khan, sin pakistanskih useljenika, pravovjerni musliman, simbolični predstavnik onog svijeta protiv kojeg Zapad ratuje. [Read more…]
Bush (ne) pomaže Bushu
U subotu (jučer) održani su, poslije Iowae i New Hampshirea, treći američki predsjednički predizbori, u sada već zahuktaloj seriji, koja će u sljedećih pet mjeseci proglasiti republikanskog i demokratskog kandidata za predsjednika SAD-a. Izbori slijede 8. studenog, a do smjene u Bijeloj kući dolazi 20. siječnja. [Read more…]
SAD su zrele za kapitulaciju
Nijemci su uhitili pripadnika svoje obavještajne službe koji je dvije godine radio kao američki špijun, a posljednji mu je zadatak bio da prikupi podatke o tome što zna parlamentarno istražno povjerenstvo koje se bavi slučajem (aferom) globalnog prisluškivanja, čijom je žrtvom bila i kancelarka Angela Merkel. Prisluškivala je američka obavještajna služba – NSA (National Security Agency), a cijelu je priču otkrio prebjeg iz redova NSA, Edward Snowden.
U Libiji, nakon što je uz aktivnu američku vojnu pomoć srušen režim pukovnika Gadafija, a Gadafi doslovno likvidiran, uvedeno je ono što službena Amerika zove demokracijom, no rezultat “na terenu” je anarhija, plemenski rat, naoružane milicije koje teroriziraju područja pod svojom kontrolom. Zato o Libiji zapadni mediji danas uglavnom ne izvještavaju. Kao što bi rekao Obamin prethodnik, George W. Bush: “Mission accomplished” (misija završena). Nafta teče tamo kamo treba, naftnim izvorima upravljaju oni koji trebaju, a to je i jedino što “demokrate” zanima.
U Iraku naglo napreduju borci tzv. Islamske države Iraka i Levanta (u međuvremenu: Kalifata), vjerski fanatici koji su u Siriji uživali potporu Zapada, jer su rušili Assada, a kojima je na umu ono isto što je bilo i kršćanskim križarima u Srednjemu vijeku: širiti svoju vjeru ognjem i mačem.
Da je povod za vojnu intervenciju u Irak u koju Hrvatska nije upala “grlom u jagode” samo zahvaljujući svojem tadašnjem Predsjedniku, bio isfabriciran, da je cijeli svijet bio grdno prevaren, to danas ne volimo spominjati
S time da je danas riječ o tenkovima, topovima, pa i raketama. I to u onome istome Iraku u koji su prije više od jednoga desetljeća upale trupe Sjedinjenih Država i tzv. Koalicije voljnih (zapravo: poslušnih), uvodeći i tu poslije rušenja diktature Sadama Huseina i pogubljenja diktatora – a što drugo, nego demokraciju.
To, da je povod za vojnu intervenciju u koju Hrvatska nije upala “grlom u jagode” samo zahvaljujući svojem tadašnjem Predsjedniku, bio isfabriciran, da je cijeli svijet bio grdno prevaren, to danas ne volimo spominjati.
U Siriji već dulje od tri godine traje pokušaj rušenja režima predsjednika Assada. Ljudske su žrtve velike, razaranja još veća, no Assad i dalje uživa podršku većine stanovnika (pokazali su to i nedavni predsjednički izbori, ma što tko o njima mislio), ne toliko zato što ljudi baš njega vole, nego zato što je (i) Sirija prije početka pobune, inspirirane, financirane i pomognute izvana, bila sređena sekularna država, dok je ono što donose pobunjenici – ne vjerska, nego džihadistička država sa šerijatskim pravom koje, čak i takvo kakvo jest, ne može poslužiti kao opravdanje za počinjene zločine. Uz to ide, naravno, i neravnopravnost stanovnika na osnovi njihove vjerske pripadnosti.
Iz Sirije je u tih više od tri godine pred ratom izbjeglo oko 10 milijuna ljudi, u Iraku je pred naletom boraca Kalifata u samo dva tjedna, pazite: dva tjedna pobjeglo oko pola milijuna ljudi. Vojska koju su obučavali Amerikanci, nakon što su doslovno uništili sve državne strukture Iraka, raspada se, a otpor pružaju uglavnom vjernici šiiti koji su se odazvali pozivu svojega vrhovnog svećenika na sveti rat protiv sunita, suprotstavljajući se očitom nastojanju da budu zatrti.
Iračke nacije nema, baš kao što ni u Libiji nema libijske. Igra se opet na kartu podjela, ali pod plaštem demokracije. Takvih podjela, ni sektaških, ni vjerskih nema u Siriji, gdje je svijest o nacionalnoj pripadnosti (Sirijci) očuvana i ogleda se u otporu pobuni u kojem sudjeluju suniti, šiiti, kršćani, Kurdi i Druzi
Iračke nacije nema, baš kao što ni u Libiji nema libijske. Igra se opet na kartu podjela, ali pod plaštem demokracije. Takvih podjela, ni sektaških, ni vjerskih nema u Siriji, gdje je svijest o nacionalnoj pripadnosti (Sirijci) očuvana i ogleda se u otporu pobuni u kojem sudjeluju suniti, šiiti, kršćani, Kurdi i Druzi.
I u Ukrajini konačno je uvedena “demokracija”, pošto je nelegalno smijenjen predsjednik Janukovič (kakav bio, da bio), a nakon višemjesečnih nereda u glavnome gradu što su ih zdušno poticali i ohrabrivali svojim posjetima i govorima američki senatori i evropski ministri. Promjena vlasti provedena pod pritiskom nekoliko desetaka tisuća (pa neka je i sto tisuća) militantnih demonstranata kod kojih samo slijepac nije vidio elemente radikalne, profašističke desnice i antisemitizma, ne samo da je prihvaćena, nego je i pozdravljena kao pobjeda demokracije, a povjerenik za širenje EU, Stefan Fuelle, i danas se čudom čudi kada mu novinar postavi pitanje o državnom udaru u Kijevu.
Pobuna dijela ruskog stanovništva na istoku zemlje guši se, uz javnu podršku Washingtona, vojnom silom, pri čemu se očito ciljevi ne biraju, pa je civilnih žrtava sve više, a izbjeglice na području Rusije koja je – kao – kriva za sve – broje se na desetke tisuća. Brutalnost te akcije mediji na Zapadu skladno prešućuju, ili o njoj izvještavaju tek u “malim dozama”, dok je notorna Jen Psaki iz State Departmenta naprosto bagatelizira.
Referendum kojim je Krim pripojen Rusiji ne priznaje se, jer je “proveden pod puščanim cijevima”, dok na svojedobne izbore u Libiji, provedene pod znatno gorim uvjetima – primjedbi nije bilo.
S obzirom na to da predsjednik Obama i dalje smatra kako su Sjedinjene Države uzor demokracije i društva za ostatak svijeta (izjava od 4. srpnja), opravdano je upitati: tko je sljedeći na redu? Jer, Washington nikako da obavi “nemoguću misiju” i shvati ono što je očito, da – naime – kao pretendent na ulogu onoga tko uređuje svijet može samo bezuvjetno kapitulirati
Mogli bismo nabrajati i dalje, mogli bismo ići još dublje u prošlost, no i ovo bi trebalo biti dovoljno. Očito je, svakome tko se usuđuje misliti svojom glavom, a ne pristaje postati slijepim poslušnikom velikih (jer, istina je, Washingon vodi, ali ga ne mali broj utjecajnih evropskih zemalja slijedi; zašto, to je posebna priča), svakome takvome jasno je već i iz navedenih primjera da su Sjedinjene Države (ne Amerikanci, pa stoga ovaj tekst i nije antiamerički, kako će ga najvjerojatnije neki htjeti shvatiti) krajnje neuspješne u nastojanju da svoj model unutarnjeg uređenja nametnu svima i posvuda, zanemarujući specifičnosti pojedinih zemalja, ali imajući uvijek u vidu svoje interese.
No, na dugi rok ni ti interesi neće biti zadovoljeni, jer se Washington pokazao pravim majstorom u odbijanju iskrenih saveznika (afera NSA) i u kreiranju “saveznika”, točnije instrumenata za provođenje svoje politike, koji se pretvaraju u njegove ogorčene protivnike (i opasne neprijatelje upravo onoga sustava što ga Washington navodno pomaže uvesti – demokracije).
U Vijetnamu uz desetke tisuća poginulih Amerikanaca nije spriječena pobjeda Sjevera i ujedinjavanje zemlje u sustavu koji Sjedinjenim Državama nikako nije odgovarao. U Afganistanu nakon početnih uspjeha u borbi protiv njih, talibani su sve prisutniji i sve agresivniji, a Amerikanci se povlače uz licemjernu formulu: uspješno završena misija, sada neka Afganistanci sami sebi uvode red. U Libiji srušen je Gadafi, ali je zemlja bačena u kaos. Irak je na rubu raspada, nakon što se islamistička (a ne demokratska!) pobuna iz Sirije prelila u tu zemlju.
S obzirom na to da predsjednik Obama i dalje smatra kako su Sjedinjene Države uzor demokracije i društva za ostatak svijeta (izjava od 4. srpnja), opravdano je upitati: tko je sljedeći na redu? Jer, Washington nikako da obavi “nemoguću misiju” i shvati ono što je očito, da – naime – kao pretendent na ulogu onoga tko uređuje svijet može samo bezuvjetno kapitulirati.
(Prenosimo iz tjednika Novosti).
Popravni iz budućnosti
Više od tri desetljeća karijere Toma Cruisea lako se mogu opisati sloganom njegova najnovijeg filma ”Na rubu budućnosti”: “Živi. Umri. Ponovi”. Kad zaživi na velikom ekranu, Cruise je magnet čija se privlačna silina može mjeriti sa snagom najkarizmatičnijih glumačkih zvijezda iz studijske ere Hollywooda; kad umre na stupu javnog sramoćenja, najčešće zbog povezanosti privatnog života sa Scijentološkom crkvom, Cruisea se počne poimati kao utjelovljenje svega onoga što je u današnjem Hollywoodu dekadentno.
I cijelo se vrijeme Cruise uspijeva ponovo nametnuti kao neizostavan leading man – bilo kao akcijski junak, bilo kao predvodnik ansambla. Iskoraci u burlesknu komediju ili mjuzikl samo su programirana osvježenja u karijeri glumca koji ni trenutka nije pristao pasti u drugi plan. ”Na rubu budućnosti” tek je najnoviji dokaz te…
Ne valja. Slijepa ulica. Ponovo.
Slogan filma “Na rubu budućnosti” mogao bi opisati i karijeru Toma Cruisea: “Živi. Umri. Ponovi”. Ponavljač Cruise za svoj četvrti pokušaj u žanru znanstvene fantastike zaslužio je čistu peticu
Tom Cruise je ušao u žanr znanstvene fantastike razmjerno kasno u svojoj tri desetljeća dugoj karijeri; ali kad se odvažio na taj korak, izveo ga je sa stilom, kroz dva zapažena filma Stevena Spielberga – ”Manjinski izvještaj” i ”Rat svjetova”. Nakon zanimljivog, ali ne u cijelosti uspješnog ”Zaborava” iz 2013., nepokolebljivi Cruise donosi svoj najbolji znanstvenofantastični naslov kao plod sprege dvaju na prvi pogled nespojivih sastojaka – japanskog romana ”All You Need Is Kill”, namijenjog mladoj publici željnoj pucačine, i režije Douga Limana, posljednji put viđenog kako pokušava Amerikancima osvijestiti razmjere ratnohuškačke koruptivnosti administracije Georgea W. Busha u filmu ”Poštena igra”.
Staviti Limana – koji kao rodonačelnik serijala o Bourneu ima solidne akcijske vjerodajnice, ali i izrazito antiratni svjetonazor – za kormilo predloška koji je u svojoj suštini dizajniran kao tinejdžerska videoigra činilo se kao začudan potez, ali…
Ne valja. Slijepa ulica. Ponovo.
Mnogo se filmova kroz posljednja dva desetljeća temeljilo na videoigrama, čak i prije nego što su se one zaradom počele ozbiljno mjeriti s utrškom multipleksa. Svejedno, ”Na rubu budućnosti” prvi je film koji sâm po sebi dočarava iskustvo igranja videoigre. Njegov protagonist Bill Cage (Tom Cruise) razlikuje se samo u jednom suštinskom vidu od većine naših konzolnih avatara: njemu je na raspolaganju neograničen broj života.
Iako iskusan akcijski redatelj, Doug Liman posljednji je put viđen kako stvara jedan od rijetkih američkih filmova protiv rata u Iraku – “Poštenu igru” iz 2010. Njegova ruka na kormilu predloška koji je u suštini dizajniran kao videoigra za tinejdžere željne pucačine prva je naznaka da se tu krije nešto više
S druge strane, on nema mogućnosti odustati od igre, ni trenutka: kako u pojedinoj razini pogine, tako se vraća na početak ne bi li iskoristio ono što je dotad naučio i, prešavši ponovo cijeli mukotrpni put do točke pogibije, tamo povukao potez koji će ga odvesti korak dalje. Cage pritom proživljava sve ono što je za igrača tek igra, te se razvoj njegova lika odvija u parametrima suštinski suprotnim uobičajenoj melodrami: Cage je ispočetka potpuno sličan nama, a kako se ponavljanja gomilaju, postaje iskusan ratnik…
Ne valja. Slijepa ulica. Ponovo.
Razvoj lika Billa Cagea u fascinantnom znanstvenofantastičnom trileru ”Na rubu budućnosti” u dobroj se mjeri može tumačiti kao pristup dekonstrukciji i rekonstrukciji persone Toma Cruisea, pod smjernicama njega samog. Premisa je da Europom bjesni rat; neprijatelj je izvanzemaljski. Cagea se to tiče utoliko što je zbog zlih svemiraca izgubio marketinšku tvrtku, pa sad taj posao radi za vojsku u činu bojnika.
I zvanje časnika za PR i uniforma štite Cagea od suočavanja s njime samim: kad ga slijed zbivanja svede na najnižu točku, gdje više ne posjeduje nijednu od onih maski iza kojih se dotad skrivao, Cage se prisiljen prenuti iz letargije i sazdati si stvaran identitet. A to će uključivati prvo odricanje svojeg ljigavog ega, zatim odricanje povjerenja u hijerarhijske strukture vojske same, te – naposlijetku – polaganje povjerenja u braću i sestre po oružju kako bi smogao snage da prijeđe sve zahtjevnije prepreke i ostvario konačni cilj. Limanov naizgled militaristički film pun je neodoljive klasne svijesti…
Ne valja. Slijepa ulica. Ponovo.
Ima izvjesne ironije u činjenici da Hollywood ne obilježava stotu obljetnicu Prvog svjetskog rata (te početka najkrvavijeg stoljeća u pisanoj povijesti), kao ni sedamdesetu obljetnicu savezničkog otvaranja Zapadne bojišnice u Drugom svjetskom ratu nijednim prigodnim filmom. Doduše, ”Na rubu budućnosti” može se u tematskom smislu doživjeti kao pandan tematici prvog, jer nabusiti generali tu šalju tisuće i tisuće vojnika da ginu u besmislenom klanju na bojištima Francuske, a svoju jedinu pobjedu promiču kroz PR, nadijevajući vojnikinji Riti Vrataski (Emily Blunt) nadimke poput “Anđela iz Verduna” ili “Full Metal Bitch”.
Rita se, naravno, mora boriti i dalje – nema za nju promaknuća i sklanjanja iz prvih bojnih redova. A u vrlo konkretnom smislu film je pandan drugog događaja, gdje valovi snaga futurističke inačice NATO-saveza otvaraju frontu na žalu Normandije ne bi li smanjili pritisak na Istočnoj fronti. Simbolično je, stoga, što film u Americi počinje igrati upravo 6. lipnja, na samu godišnjicu Dana D…
Ne valja. Slijepa ulica. Ponovo.
Nema tog vojnika koji ne bi htio da može vratiti prošlost bar minutu unatrag. Užas sudjelovanja u ratu znači suočavanje kako s užasom neizvjesnog, tako i s užasom nepovratnog: saznanje da je samo jedan drugačiji potez s vlastite strane mogao biti dovoljan da neki suborac ostane na životu temelj je svakog PTSP-a. ”Na rubu budućnosti” pruža izravan fantastički lijek za tu traumu kad postulira mogućnost povratka na početnu točku i ponovnog prolaska kroz cijelu situaciju sa zadržanim sjećanjem na smjer kojim će se razviti.
A budući da je ton filma zaigran, pun dobro pogođenog crnog humora, ne bi me čudilo da postane omiljena razbibriga (u doslovnom smislu te riječi) mnogim veteranima koje muče snomorice. Oni će, napokon, bolje od svih moći uvidjeti istinitost u jednoj od kolateralnih teza filma – nikad izravno verbaliziranoj opservaciji da je za konačan ratni uspjeh važnije odabrati zdravu strategiju nego kratkoročno sigurnu taktiku…
Ne valja. Slijepa ulica. Ponovo.
Struktura zatvorene vremenske petlje nipošto nije nova, ali ovdje je em objašnjena u hodu, bez nepotrebnih scenarističkih komplikacija, em odgovara kako prohtjevima emocionalne dekonstrukcije i rekonstrukcije glavnog lika, tako i suočavanju sa suštinom ratne istraumatiziranosti
Strukturiranje filmske dramaturgije prema zatvorenoj vremenskoj petlji postojalo je mnogo prije nego što mu je ”La Jetée” Chrisa Markera iz 1962. podarilo kultnu, a ”Beskrajni dan” Harolda Ramisa iz 1993. komercijalnu slavu. Primijenjeno na tako raznorodne naslove kao što su filmovi ”Run Lola Run” i ”Izvorni kôd”, ono u najboljim izdanjima postaje neodoljivo.
Doug Liman već se jednom (i ne previše slavno) pozabavio takvim strukturiranjem u filmu ”Looper”, no ovaj put je na njegovoj strani Christopher McQuarrie, dobitnik Oscara za također genijalan film ”Privedite osumnjičene”. McQuarrie još otada nije napisao ništa ovako dobro: spajajući sastavnice romana Hiroshija Sakurazake i prve adaptacije Jeza i Johna-Henryja Butterwortha u besprijekorno čvrstu cjelinu, on postiže iznimnu preglednost emotivnog razvoja svojih nosećih likova čak i kad ih neprestano, kao u videoigri, mora resetirati na početni položaj, a da pritom…
Ne valja. Slijepa ulica. Ponovo.
”Na rubu budućnosti” uspijeva objasniti svoju zapravo vrlo zaguljenu znanstvenofantastičku premisu kroz začudno malen broj prizora ekspozicije. Jedan od razmjerno neopjevanih vidova scenarija je otkrivanje parametara njegova visokog koncepta kroz akciju: da, Cagea pri prvoj pogibiji zalije krv izvanzemaljskog Alfe, pa dokle god u sebi ima tu krv, bit će u stanju vratiti se kroz vrijeme na početnu točku. (Čak i ako je prostorno poginuo stotinama kilometara dalje. Četvrta dimenzija ovdje doista ima odnos prema trećoj kao treća prema drugoj. Zar ne?)
Kako Hollywood ovu 2014. nije obilježio ni filmom o Prvom svjetskom ratu (čija je stota godišnjica) ni filmom o otvaranju Zapadne bojišnice u Drugom svjetskom ratu (čija je sedamdeseta), “Na rubu budućnosti” poslužit će kao začudno primjeren popravni surogat za obje komemoracije
Ali krv tu postaje više od lakog prijenosnika koncepta – te potpuno izbjegava uvriježene konotacije “izabranika” koji je “predodređen” da ispuni presudnu misiju: potreba da iz posve pragmatičnih razloga sačuva krv u sebi pretvara Billa Cagea u SF utjelovljenje svih vojnika u povijesti…
Ne valja. Slijepa ulica. Ponovo.
Čak i danas, kad je za svaku raspoloživu ulogu u angloameričkom govornom području dostupna najraskošnija glumačka trpeza, ”Na rubu budućnosti” okuplja izvanredno pogođen ansambl. Uz Cruisea, koji napokon nastupa točno u vrsti uloge kakva ga je proslavila – te je smjesta razara, kako bi je uz mnogo muke mogao iznova izgraditi iz temelja – graciozna Emily Blunt začuđujuće je uvjerljiva u ulozi prekaljene veteranke iza čijeg se proslavljenog uspjeha krije jedna poprilično nelagodna istina.
Premda je Irac Brendan Gleeson volumenom i držanjem izvrsno utjelovljuje kako britanskog Johna Bulla, tako i sve one žderače tuđe djece sa zvjezdicama na epoletama koji su obilježili proteklo stoljeće. Tu je i pokoja prepoznatljiva faca iz ”Igre prijestolja”, što polako postaje pravilo u Hollywoodu. A Bill Paxton? Bill Paxton mora biti tu, ako ništa drugo, onda bar zato da ne bi mogao reći: “Game over, man, game over”…
Ne valja. Slijepa ulica. Ponovo.
Postoji sva sila mogućih gledišta iz kojih se može razmotriti ”Na rubu budućnosti”, prvi spektakl ljetne sezone 2014. koji nije ni nastavak, ni prerada, ni novi doprinos nekoj franšizi. Koliko god mu premisa djelovala poznato, film svoje žanrovske sastavnice u svakom trenutku predstavlja na autentičan, utemeljen način, zaigrano pritom pronalazeći uvijek nove načine da razgali, uzbudi i oduševi.
Montaža Jamesa Herberta i Laure Jennings ostvaruje jedan od onih ritmova na koje su nas naučili klasici žanra – gdje ne postoji ni kadar previše, ni kadar premalo: ne bi me čudilo da ovako domišljena kombinacija premise, razrade, glumačke postave i postignuća cijele ekipe dugoročno stane uz rame klasicima poput ”Terminatora”, ”Aliensa” i ”RoboCopa”. Ne i ”Svemirskih vojnika”, ma koliko im pojavno bio sličan: ”Na rubu budućnosti” bolji je film, baš kao što je bolji i od svih dosadašnjih izdanaka hollywoodske sezone proljeće-ljeto 2014.
Valja. Sjajan je. Pogledajte ga i onda ga ponovo pogledajte.
“300”: Pad republike
Talionica povijesti upamćena pod suhoparnim nazivom Grčko-perzijskih ratova donijela je helenskom svijetu nezapamćeno krvoproliće i stradavanja, naročito u svom izravnom nastavku – Peloponeskim ratovima – kad su se militarizirani polisi okrenuli jedni na druge u izostanku prijetnje sa suprotne strane Egejskog mora. Mnoge se pouke mogu izvući iz tog razdoblja ujedinjavanja i razjedinjavanja.
Neprijeporno je, doduše, da nam je ono dalo dvije ključne humanističke discipline: otac historiografije Herodot rodio se uoči njihova početka i upravo njima posvetio svoju ‘‘Povijest“, dok je Eshil, otac tragedije kakvu poznajemo – izvedene u javnost iz zabrana Eleuzinskih misterija – sudjelovao u njima. Najstarija sačuvana tragedija, Eshilovi ‘‘Perzijanci“, temelji se na njegovu iskustvu u vojevanju kod Salamine.
Imajmo, za početak, na umu ovaj šalabahter iz srednjoškolskog gradiva; upamtimo da kad imamo posla s Grčko-perzijskim ratovima i konkretno s bitkom kod Salamine, imamo posla s temeljem kako povijesti, tako i dramaturgije.
Najupečatljivija epizoda dotičnog ratnog razdoblja – žrtvovanje spartanskog kralja Leonide i njegovih tristo ratnika na Termopilu – nadahnula je doajena američkog stripa Franka Millera na crtani roman ‘‘300“ iz 1998. godine. Ionako sklon desničarenju, Miller je tu spartansku odstupnicu pretvorio u ključnu metaforu svog inače posve crno-bijelog pogleda na svijet. U knjizi je Sparta pojam svega što je čvrsto, časno i čovječno (a time i slobodno), dok je nadiruća azijska horda utjelovljenje despocije, misticizma, robovlasništva i izopačenosti.
Americi u sedmoj godini predsjednikovanja Georgea W. Busha film “300” nasušno je trebao kao ur-mit; što znači činjenica da u šestoj godini mandata Baracka Obame dobivamo film naslova “300: Uspon carstva”?
Mnogi su kritizirali Millera zbog povijesnih netočnosti i pojednostavljivanja u stripu ‘‘300“, napose u svjetlu činjenica da su dični Spartanci i sami imali robovlasnički odnos prema Helotima, starosjediocima lakedemonskog teritorija, te da su prema helenskom običaju upražnjavali pederastiju u cilju jačanja ratničkog duha (eh). Miller je s gnušanjem odbio kritike uvjeren da bi prikazivanje njegovih junaka u nijansama sive osujetilo jasnoću krovne metafore.
Gotovo puno desetljeće nakon izlaska stripa Zack Snyder je u kinodvoranama predstavio njegovu ekranizaciju. Film ‘‘300“ nije bio bez presedana – Robert Rodriguez i sâm Miller prethodno su predstavili ‘‘Sin City“, prvu doslovnu audiovizualnu prezentaciju jednog stripa u filmskom mediju – ali imao je jednu očitu prednost u odnosu na taj film noir prepun antijunaka. Americi u sedmoj godini predsjednikovanja Georgea W. Busha ova priča o nepokolebljivom otporu prijetnji s istoka nasušno je bila potrebna kao ur-mit o svojoj povijesnoj iznimnosti.
Danas, u šestoj godini mandata Baracka Obame, Snyder i Miller na velike ekrane donose film začudnog naslova ‘‘300: Uspon carstva“. Naziv sugerira da bi ovdje mogla biti riječ o suprotnoj strani slike – o usponu Ahemenidskog carstva pod vladavinom Kserksa Velikog.
Oplitanje radnje oko zbivanja iz prvog filma i uvođenje ženskog udjela u testosteronski prezasićen predložak pružili su filmu mogućnost prikaza naličja jednostrane spartanske perspektive: ta se prednost posve izgubila u izvedbi
Napokon, riječ je o još jednoj ekranizaciji Millerova stripa; kako autoru rad na crtanom romanu ‘‘Kserkso“ sporo napreduje unatoč očitoj želji čitateljske publike da ga što prije dobije u ruke, došli smo u čudnu situaciju da nas filmska adaptacija pohodi prije izlaska samog predloška. To je situacija s kojom će se uskoro susresti i ljubitelji HBO-ove ‘‘Igre prijestolja“, pa da vidimo kako to izgleda. Je li moguće da se Hollywood bio voljan vratiti kvintesencijalno crno-bijeloj priči u nijansama sive?
Dva vida dramaturgije filma ‘‘Uspon carstva“ naizgled obećavaju. Prvi je zanimljiva pripovjedna struktura koja se vrti oko prvog prikazanog zbivanja – dok su Leonida i hrabrih tristo držali Termopil, helenski je pomorski savez izvojevao dvije odlučne bitke protiv premoćne perzijske mornarice, kod Artemizija i kod Salamine. Atenski vojskovođa Temistoklo pritom se poslužio sličnom taktikom navođenja protivnika u tjesnace, gdje njihova brojčana premoć nije mogla doći do izražaja.
Filmskom je nastavku to pružilo priliku za stvarno davanje šire slike – ako ništa drugo, onda bar za napomenu kako za uspješno vojevanje nije nužna spartanska “prelijepa smrt”. Oplitanje radnje oko jezgre zadanih zbivanja možda je moglo pružiti i priliku za bolji uvid u Kserksa samog – ipak je upravo njemu i sâm Eshil posvetio ‘‘Perzijance“.
Drugi je izgledni moment odabir historijskih osoba za protagoniste ove priče: kao antagonist Temistoklu, koji je sâm po sebi oprečan Leonidi kao utjelovljenje unitarističkog republikanskog ideala, ovdje stoji Artemizija (nije u rodu s rtom Artemizijem), jedina zapovjednica u perzijskoj floti, koju je Kserkso navodno zaista istaknuo naspram svojih muških vojskovođa nakon pohoda na Grčku. Kroz tako aktivan ženski udio u inače testosteronski prezasićenom predlošku doista se pružila mogućnost otkrivanja brojnih naličja priče koju smo najprije vidjeli.
Nažalost, gotovo sav potencijal tih dviju prednosti izgubio se u izvedbi.
‘‘300: Uspon carstva“ bespoštedno se lomi od napora da ostavi vizualan dojam potpuno sukladan prvome filmu. Svi tropi koji su prije sedam godina izgledali tako dojmljivo opet su tu – drastično mijenjanje brzine snimke tijekom kadra, visoki kontrast, akcija stilizirana prema pozama tipičnim za sličice stripa – premda se u međuvremenu sva sila imitatora pokušala njima okoristiti. Među njima je najinventivniji bio Tarsem Singh, stari pajdaš Davida Finchera i Spikea Jonzea i jedan od eminentnih filmskih stilista današnjice, u neujednačenim, mitološkim ‘‘Besmrtnicima“.
Redatelj Noam Murro nije imao takvih ambicija. Dosad poznat isključivo po reklamama, njegov je trud ovdje potpuno imitacijski: stil koji dobivamo 2014. oponaša stil iz 2007. gotovo do posljednjeg zareza – premda ga se trudi nadmašiti otprilike učetverostručenom količinom krvi koja istječe iz probodnih rana. Dojam koji se pritom stvara više nije naglašavanje krvave naravi borbe prsa o prsa, nego isticanje artificijelnosti cijelog stila. To vrijedi i za ostatak filma.
Aktivan na filmu kao producent i scenarist Snyder očito muči tešku muku s manjkom predloška koji bi mu dao jasnu radnju. Možda najnadahnutija pripovjedna inovacija dolazi pri početku priče, kad se Artemizija oblikuje kao zanimljiv, premda fiktivan lik. Ona je ovdje u isti mah i Grkinja i žrtva grčkog nasilja, te ropkinja koja je našla slobodu i prostor za samoostvarenje u Perzijskom Carstvu.
Koliko god historijski netočan – prava je Artemizija bila kraljica Karije i u ratu je sudjelovala kao Kserksov vazal – ovaj prikaz otvara filmu niz mogućnosti za laviranje temata iz prvog nastavka. Nažalost, film smjesta odbacuje većinu: dok se u početku još i trudi uspostaviti Artemiziju kao veliku manipulatoricu iza Kserksova prijestolja kroz niz zanimljivih, premda uvelike apsurdnih prizora, čim pomorske bitke počnu, ona se pretvara u nezadovoljnog predsjednika uprave tvrtke “Perzijsko brodovlje d.o.o.” u potrazi za sposobnim pobočnikom kao nezadovoljna bijela žena koja se zgraža nad nesposobnošću tamnoputih zapovjednika (eh).
Karizma Eve Green – glumice s kojom Hollywood već cijelo desetljeće ne zna što bi, jer je preinteligentna za tip ženskih likova kakvi se ondje uglavnom stvaraju – dobrim dijelom nosi ovu posve preobličenu Artemiziju koliko god joj scenarij ne pružao istinski razvoj prema dramskim situacijama latentnim u preinačenim početnim pozicijama. Nažalost, australski glumac Sullivan Stapleton, izabran za Temistokla, niti ima karizme, niti je u stanju ponuditi republikansku opreku Leonidi Gerarda Butlera: cijeli njegov put prema ujedinjavanju helenskih gradodržava film svodi na pokušaje pridobivanja Sparte, nevoljne žrtvovati više nego što već jest.
U tome je ključan problem filma: u neprestanom ustrajavanju na Sparti kao prijelomnome čimbeniku neophodnom za odnošenje konačne pobjede nad suparnikom. Ništa slično tome u povijesti se nije dogodilo. Grci su uspjeli pobijediti Perzijance jer su bili složni i pametni, a ne zato što su prigrlili krajnje vojnički duh svojeg najratobornijeg polisa.
Ključni je problem filma u neprestanom ustrajavanju na Sparti kao prijelomnome čimbeniku za odnošenje konačne pobjede nad suparnikom – u veličanju konzervativnog militarizma naspram povijesno zaista pobjedničkog demokratskog republikanizma
Moguće je – premda nije izgledno – da će Millerov crtani roman, kad ga jednom objavi, unijeti razinu kompleksnosti u ove pripovijedne momente koju film nema. Moguće je da će slijediti povijesni razvoj događaja barem onoliko koliko ‘‘300“ umjesto da izmišlja potpuno nove situacije, upadljivo manje zanimljive od onih historijskih – nijedan od ovih pomorskih sukoba nije zanimljiv kao što je stvarna bitka kod Salamine bila; moguće je da će je Miller prikazati vjernije. Moguće je da će i Temistoklo, i Kserkso i Artemizija postati zaista zanimljivi likovi od tuša na papiru, kad već nisu takvi od krvi i mesa na velikom ekranu. Moguće je. Nije izgledno.
Ali čak i ako Miller pronađe u sebi nenaznačenu sposobnost stvaranja empatije prema Kserksu, teško da će mu publika biti zahvalna na tome. ‘‘300: Uspon carstva“ postao je jedan od nosećih hitova sezone upravo zato što je publici gladnoj jednostavnih rješenja i crno-bijelog pogleda na svijet došao poput porcije fast fooda uz koji je lakše svariti današnji “sukob civilizacija”.
Pritom se ne treba zamarati poviješću, pa makar i temeljima povijesti. Koliko god da je bio tendenciozno sročen, film ‘‘300“ ipak je davao tumačenje jednog stvarnog povijesnog događaja. ‘‘300: Uspon carstva“ sa stvarnom poviješću ima manje veze nego ‘‘Igra prijestolja“, a u tome valjda i jest poanta – u stvaranju revizionističkog mita, ma koliko interno neutemeljenog i nesuvislog, koji će nas učvršćivati u uvjerenju da je konzervativni militarizam jedino rješenje za situacije u kojima demokratski republikanizam podbaci.
Svaka sličnost sa stvarnim događajima, barem onima iz antičke povijesti, ovaj put je zaista slučajna.
Skandalozno američko ponašanje
Ne namjeravam se nabacivati blatom na američkoga predsjednika jer će se naći jako mnogo tekstova u kojima sam ga hvalio (pa bi mi se s pravom moglo kazati da sam oportunist ili loš vanjskopolitički komentator), ali i zato što i dalje smatram da ni SAD ni svijet nisu tada (kao ni kod dobivanja drugoga mandata) imali bolji izbor pred sobom od Baracka H. Obame. Ipak, afere koje razotkrivaju beskrupulozno špijuniranje na sve strane, čak navodno i osobnoga mobitela njemačke kancelarke Angele Merkel (toliko o navodnom savezništvu) te one koje upozoravaju na drastičan rast broja ubijenih civila preko teledirigiranih dronova (u tzv. ratu protiv terorizma), upozoravaju na alarmantno rušenje Obamina ugleda, ali i geopolitičkoga ugleda njegove administracije.
Amnesty International i Human Rights Watch kirurškom preciznošću dokumentiraju smrt golemoga broja nedužnih ljudi, tzv. kolateralnih žrtava, i traže pravdu, posebno zato što se od svibnja ove godine, kada je Obama obećao iznijeti nekrivotvorene i provjerene informacije o ”incidentima”, apsolutno ništa nije dogodilo ni promijenilo. Štoviše, nastavlja se odurni sektretizam Busheve administracije, za što je Obama izričito kazao da će se ”prekinuti”. Obamu prati problem da je maksimalno povećao broj egzekucija neprijatelja ”na daljinu”, što sa sobom donosi i povećanje broja tzv. kolateralnih civilnih žrtava. Kada je George W. Bush odlučio odgovoriti na napad 11. rujna, raspolagao je sa samo 50 bespilotnih letjelica ”drone”. Obama ih ima najmanje 7500! Barem koliko se zna, a možda i više. Naredio je stotine i stotine takvih egzekucija iz zraka, tijekom kojih su ubijeni i američki državljani (u Jemenu), te jednoga od tamošnjih šefova Al-Qa’ide Anuara al-Aulakija i njegova sina, koji su, prema zakonu, trebali biti uhićeni i osuđeni po američkim zakonima.
Obamini se ljudi stalno služe smicalicama. Primjerice, nakon što je njemačka diplomacija stisnula američku, iz Bijele kuće rečeno je da Washington ne prisluškuje niti će ikada prisluškivati Merkeličin telefon. Naime, opazili ste koje glagolsko vrijeme rabe: nisu rekli jesu li ga do sada prisluškivali. Guido Westerwelle izražava ”iznenađenje, ali i indignaciju”, no od toga nema veće koristi jer su, nemojmo zaboraviti, njemački građani uvjereni da NSA nije mogao provesti golemu akciju elektroničkoga nadziranja strahovito velikoga broja njemačkih građana i institucija bez privole njemačkih vlasti i tijesne suradnje američkih i njemačkih tajnih službi. A. Merkel sada kaže da je ”špijuniranje prijatelja neprihvatljivo”, no nije tako mislila kada je dala mig za navedenu suradnju.
Američki je predsjednik stigao u Bijelu kuću tako što je obećao da će zatvoriti sramotni logor Guantanamo na Kubi, da će prestati mučenja i biti zatvoreni tajni zatvori na kopnu i na moru u režiji CIA-e, da će prekinuti ratove u Iraku i Afganistanu, pobjedonosno je obećao i to da se više neće kršiti temeljna ljudska prava američkih građana kao u doba prethodne administracije. Bilanca ne može biti osrednjija, da ne kažemo poraznija. Svjedočimo zapravo skandaloznom američkom ponašanju
Drugi je ovdje problem tzv. Irangate, naziv za politički skandal koji je izbio u SAD-u potkraj 1986. godine, kada je otkriveno da je administracija predsjednika Ronalda Reagana potajno prodavala oružje Iranu, koji je u to vrijeme ratovao s Irakom, a tako sakupljenim novcem, zaobilazeći tadašnje američke zakone, podržavali su se kontraši, antikomunistički gerilci koji su ratovali protiv sandinističkoga režima u Nikaragvi. Ili slučaj oralnoga seksa s pripravnicom Monikom Lewinsky u Ovalnome uredu Bijele kuće, koji je zamalo došao glave Billa Clintona. I jedno i drugo dali su povoda za tzv. prokletstvo drugoga mandata u američkome predsjedničkom sustavu. Znalo se, bilo je jasno najavljeno, da će drugi predsjednički mandat Baracka H. Obame biti iznimno težak, ali da će tako brzo zaglaviti u megaskandalima, eh, to se baš nije moglo prognozirati, osim ako se ne pozovemo na spomenuto prokletstvo. Afere koje su zamračile ugled američkoga predsjednika gotovo posve blokiraju svaki njegov pokušaj da poruči kako je moguće obnoviti javni politički život. Tu je problem. Jer to je i naš problem.
Medijima je svakako najzanimljivija afera praćenja telefonskih poziva ugledne američke izvještajne agencije Associated Press. Naizgled je operacija praćenja tih novinara imala pokriće jer su obavještajne agencije vjerovale da djelovanje novinara može dovesti u opasnost neke djelatnike koji su bili aktivni u protuterorističkim akcijama i istraživanjima. Iako se tehnički ne može govoriti o ”prisluškivanju”, već o ”praćenju”, afera je ostavila jako loš dojam na Obaminu administraciju jer se vjerovalo da je ova vlada prekinula s praksom prethodne, Busheve administracije. Usto, Obama je u više navrata govorio kako će se jasno definirati granica između slobode izražavanja i tzv. nacionalne sigurnosti.
Američki je predsjednik stigao u Bijelu kuću tako što je obećao da će zatvoriti sramotni logor Guantanamo na Kubi, da će prestati mučenja i biti zatvoreni tajni zatvori na kopnu i na moru u režiji CIA-e, da će prekinuti ratove u Iraku i Afganistanu, pobjedonosno je obećao i to da se više neće kršiti temeljna ljudska prava američkih građana kao u doba prethodne administracije. Bilanca ne može biti osrednjija, da ne kažemo poraznija. Svjedočimo zapravo skandaloznom američkom ponašanju.
Neki i dalje vjeruju Baracku Obami, koji sve opravdava time da su programi za masovnu špijunažu ”legalni” i ”transparentni”, odnosno da su vašingtonske službe sigurnosti pomogle da se spriječe teroristički napadi na burzu u Wall Streetu ili na njujoršku podzemnu željeznicu, odnosno da ti programi, kako je rečeno iz Bijele kuće, ”ne ugrožavaju građane Europske unije”, dakle ni nas u Hrvatskoj (o čemu ne vjerujem da postoji konsenzus), ali činjenica jest da je bitka između privatnosti i sigurnosti izgubljena još davno na štetu naše privatnosti i da moramo naučiti živjeti s tom spoznajom.
