U drugoj polovini rujna svake se godine prisjećam mojih početaka u novinarstvu. Već sam naveo da sam prve korake u novinarstvu učinio u rujnu 1979., u dobi od tek napunjenih 17 godina (pamtim da je to počelo oko mog rođendana), na televizijskom Canalu 9 patagonijskog grada Comodoro Rivadavia. Znači, u ovom sam poslu okruglo 40 godina. Ogromna većina ljudi koja me ovdje čita, premda ovu tjednu kolumnu ispisujem bez tjedna pauze od travnja 1995., to ne može percipirati. [Read more…]
Komentar koji rezimira sav jad i bijedu našeg okruženja
Igor Galo
Komentar glavnog urednika Glasa Istre Roberta Franka povodom događaja u Valbandonu, pod naslovom ”Fizički obračun kulminirao vrijeđanjem na nacionalnoj osnovi”, počinje izdvojenim i naglašenim naslovom na drugoj stranici jedinog dnevnika u Istri: [Read more…]
Mišo Cvijanović Cvijo – novinar od glave do pete!
Svjetlana Hribar
Dvije smrti novinara Novog lista dovele su u Rijeku brojne kolege iz metropole – prvi put bilo je to sredinom devedesetih kada je umro Veljko Vičević, a drugi put ovih dana na posljednji ispraćaj Miše Cvijanovića Cvije. [Read more…]
Nemoj mi percem prijetiti…
Vojko Obersnel
Pet medija – Novi list, Jutarnji list, Večernji list, Slobodna Dalmacija i Glas Istre – upozorili su javnost, u nedavno objavljenom otvorenom pismu koje su zajednički potpisali, da se nalaze ”pod sustavnim pritiskom SDP-a“ jer im u redakcije stižu demantiji i ispravci na vijesti koje objavljuju o SDP-u. [Read more…]
Vrh SDP-a radi pritisak na medije i guši slobodu informiranja!
Davor Bernardić
Foto: SDP
Suočene sa sve učestalijim demantijima iz SDP-a koji stižu u redakcije dnevnih novina, a u kojima se činjenično ništa ne demantira već se polemizira s autorima tekstova, redakcije dnevnih novina obratile su se Predsjedništvu SDP-a upozoravajući da ova njihova praksa, tim prije jer demantiji stižu preko odvjetničkog ureda čime se neizravno prijeti tužbama, predstavlja pritisak na medije i pokušaj gušenja slobode medija. [Read more…]
Strah od otkaza – omiljeni alat medijskih uprava
Ima li novinarstva izvan Zagreba? Jesu li novinari regionalnih glasila vrijedni pažnje i empatije kolega ili na to pravo imaju samo koji su se na vrijeme preselili u metropolu? Jedan otkaz na javnoj televiziji, bez obzira na to kome dat, izazove veću buru u javnosti nego kad bez kruha preko noći ostaje na desetke kolega u Puli. [Read more…]
25 je godina otkako se bavim novinarstvom u Hrvatskoj
Mislim da sam već naveo da sam prve korake u novinarstvu učinio u rujnu 1979., u dobi od tek napunjenih 17 godina, na televizijskom Canalu 9 patagonijskog grada Comodoro Rivadavia. Znači, u ovom sam poslu već više od 37 godina. Ali ogromna većina ljudi koja me ovdje čita to ne može percipirati. [Read more…]
Mirovina ili Mirogoj
Napomena uredništva: zbog bolesti autorice ponavljamo njenu prvu kolumnu za Autograf.
Kada ste u novinarstvu, što honorarno, što profesionalno tri i pol decenije (od jednog davnog srpnja 1979.), kada mu vrlo bukvalno podredite privatni život uvjeravajući sve oko sebe i sebe da se jedino tako čovjek (a pogotovo žena), može baviti tim poslom, ništa ama baš ništa ne može vas pripremiti za umirovljenje. [Read more…]
Kriv do gola
Mihael Silađi nije performer. Nije poput Toma Gotovca konceptualni umjetnik. Ono što povezuje Mihaela Silađija i multimedijalnog umjetnika Toma Gotovca je golotinja koju su obznanili gradu, jedan Puli – drugi pred trideset i tri godine Zagrebu, ali i to da ih je država obojicu prezrela, odbacila i zaboravila. Gotovcu je, slavi usprkos, pred kraj života namijenila ubožnicu u Dugoj Resi, a mlađahnome Mihaelu Silađiju otela je mogućnost da prehrani obitelj kaznivši ga s 2000 kuna jer je – kao što to čine i na tisuće drugih – za male pare obavljao sitne popravke po kućama.
Nezaposleni Silađi je u znak protesta protiv nepravedne odluke da u državni proračun mora uplatiti kaznu od 2000 kuna na pulskom Prekršajnom sudu ostavio svu svoju odjeću i obuću, mobitel i automobil i tako, do gola kriv, uputio se gradskim ulicama do redakcije Glasa Istre. Novinarima je objasnio da je nezaposlen i da ga je država kaznila zbog rada na crno.
Nezaposleni Silađi je u znak protesta protiv nepravedne odluke da u državni proračun mora uplatiti kaznu od 2000 kuna na pulskom Prekršajnom sudu ostavio svu svoju odjeću (…) do gola kriv, uputio se gradskim ulicama do redakcije Glasa Istre. Novinarima je objasnio da je nezaposlen i da ga je država kaznila zbog rada na crno
Veli da mora, ako želi dug društvu i državi ispuniti i kaznu platiti, novac opet zaraditi na crno jer posla nema. Zato je jadnik, ne bi li skrenuo pažnju na apsurdnost donošenja takve kazne koja ga ponovo potiče na prekršaj hrabro posegnuo za metodom Toma Gotovca i Vlaste Delimar i k’o od majke rođen prošetao Pulom premda, kao što znate, nije riječ o performeru. Zaradio još jednu prekršajnu prijavu i optužni prijedlog zbog vrijeđanja moralnih osjećaja građana…
U vrijeme kad sa svih ekrana, i onih televizijskih, i onih kompjutorskih, bez ikakve cenzure i svrhe navire golotinja, ponekad i na rubu pornografije, golo tijelo Mihaela Silađija, koje će svatko tko još nije oguglao na posvemašnje siromaštvo i očaj hrvatskih građana, svatko tko je imalo senzibilan i spreman uživjeti se u ulogu onih čiji se tanjuri iz dana u dan pune samo očajem i beznadežnošću, doživjeti kao akt pobune, protesta. Bunta protiv indiferentnosti onih koji vode – na siromaštvo vođenih.
Ali ne, ovaj jadničak koji je radom – a ne krađom i prevarom kao što to čine moćnici, i oni gospodarski i on politički – osiguravao egzistenciju svojoj obitelji u Medulinu gurnut je kaznom koju ne može ispuniti a da ponovo ne prekrši zakon u začarani krug. Ministri, pak, u ovoj zemlji za daleko teža djela kao kaznu dobivaju društveno koristan rad – gule, primjerice, krumpire. Bivši ministar poljoprivrede ogulio ih je popriličan broj.
O.K. Zar i ovaj nesuđeni kućni majstor i performer iz nehata ne bi umjesto kazni od nekoliko tisuća kuna, koje ga najvjerojatnije uskoro čekaju, mogao mijenjati žarulje i bojati zidove u kakvom pulskom ili medulinskom domu za napuštenu djecu, starčad i beskućnike u kojima bi, ako se pokaže, možda mogao dobiti kakvo stalno ili privremeno zaposlenje. Ovako ga sudac, ili sutkinja ne zna se, kažnjavanjem tjeraju u stalno nove i nove prekršaje…
Da je sudac koji zakone provodi imao imalo empatije za jadnička bez posla koji sitnim popravcima bez računa pokušava osigurati kruh na stolu svoje obitelji i kaznu automatski zamijenio za društveno koristan rad, sve bi imalo nekog smisla. Mi koji to gledamo i o tome slušamo pomislili bismo: O. K. pokušavaju ovu u svemu zapuštenu državu urediti prema pravilima civiliziranog svijeta
Možda sam ja neupućena i ne znam da sudovi zatvore otvorenog tipa i društveno koristan rad čuvaju i rezerviraju isključivo za ljude s političkim i “bankovnim” pedigreom, pa kućni majstori koji mijenjaju gumice na slavinama i montiraju vodokotliće kupljene na akcijama nemaju u tom elitnom društvu kojemu nije problem plaćati kazne što tražiti.
No nikako se ne mogu oteti dojmu da oni koji posljednjih nekoliko desetljeća upravljaju našim životima, bilo tako što kreiraju zakone s drakonskim kaznama za bezvezne prekršaje, ali i oni koji te zakone provode i sude nam kad se o njih ogriješimo, nemaju nikakav dodir sa stvarnošću…
Da imaju, zar bi se Milanka Opačić o Vladinoj namjeri da se građanima lošeg imovinskog stanja oproste manji dugovi obraćala u Burberry opravici koja, ukoliko ju je nabavila legalno i ako nije lažnjak kao jedna od njezinih torbica zamijećenih pri ranijim istupima, košta upravo toliko da bi se njome jedan dug zasigurno mogao otplatiti. Ne mislim da se Milanka Opaćić trebala pojaviti pred kamerama u “opravi Toma Gotovca ili vlaste Delimar” (mada zasigurno njezina golotinja ne bi vrijeđala moralne osjećaje građana), ali Burberry je za taj trenutak odista bio potpuno promašen – bahat odabir.
Da je sudac koji zakone provodi imao imalo empatije za jadnička bez posla koji sitnim popravcima bez računa pokušava osigurati kruh na stolu svoje obitelji i kaznu automatski zamijenio za društveno koristan rad, sve bi imalo nekog smisla. Mi koji to gledamo i o tome slušamo pomislili bismo: O. K. pokušavaju ovu u svemu zapuštenu državu urediti prema pravilima civiliziranog svijeta. Zakon je jednak za sve. Isti za ministra i nezaposlenog kućnog majstora.
Ovako, odluka, pretpostavljam odjevenog, suca Prekršajnog suda u Puli i modno osviještene ministrice više je povrijedila javni moral od golotinje očajnoga Mihaela Silađija.
Kad Faggian duguje Faggianu
Kada je u studenome 2011. Albert Faggian preuzimao najstarije dnevne novine u Hrvatskoj, danas 114 godina star Novi list, u jednome od intervjua kazao da je 1969. označila “početak divnog prijateljstva” s Glasom Istre koji se tada odlučio na dnevno izlaženje u suradnji s riječkim kolegama. Najavio je tom prilikom i skori brak tih dvaju novina – ili, kako je to on pravnički sročio, spajanje u pravni subjekt pod kapom jednoga nakladnika – njega, naravno. Redakcije bi, kazao je tada, ostale iste, na istim lokacijama , ali bi sjedište tog novog pravnog subjekta bio grad na Rječini u kojemu je proveo studentske dane i igrao košarku.
Dok je dogovarao ovaj brak iz interesa između riječkog starca i jogunaste pulske dame u ranim četrdesetima, koja mu je već tada svojim kapricima radila probleme, sumnju i skepticizam tradicionalno nepovjerljivih Riječana umirivao je olakim davanjem obećanja. Tvrdio je da će sačuvati svako radno mjesto, jer su mu, eto, “ljudi uvijek bitniji od businessa“. Čuvat će i od svakojakih pritisaka Novi list, jer su po njemu novine uvijek važnije od svojih vlasnika.
Bio je to melem za uši novolistovaca napaćenih Ježićevim kadrovskim eksperimentiranjima na čelu redakcije koji su rezultirali neuspjelim, skupim sportskim dnevnikom. Sport plus je značajno osiromašio kasu novina čija je naklada već tada krenula padati.
Tko je mogao i pomisliti da će ovaj dvometraš infišan sakupljanjem umjetnina u tako kratkome roku načiniti tako impresivnu kolekciju dugova. Samo Faggianove tvrtke Faggianovom Novom listu u ovome trenutku duguju 10,800.000 kuna
Umjesto političkoga tjednika za koji je ta redakcija 2009. bila potpuno spremna, ekipirana ponajboljim hrvatskim perima, krenulo se sa skupim dnevnikom u gradu bez velike sportske tradicije i navike čitanja takvih tiskovina – i naravno doživjelo težak poraz i gubitke. U kući je to izazvalo međusobna optuživanja, svađe, a u redakciji malodušnost i nepovjerenje u svaki novi projekt. Ubrzo nakon toga uslijedila je prodaja Novog lista. Faustovski pakt Zagrebačke banke s istarskim poduzetnikom. Protuprirodni spoj trgovine i novinarstva.
Ljudima obeshrabrenim neuspjehom ta veličanstvena Faggianova otrcanost o divnom prijateljstvu, ta bogartovska melodramatičnost učinila se uvjerljivijom od ponude dijela riječkih poduzetnika da dokapitaliziraju Novi list i ožive radničko dioničarstvo umrlo ulaskom DIOKI-ja… I bi Faggian!
Pomislili su, usprkos upozorenjima kolega iz Glasa Istre: evo napokon vlasnika kojemu novinarstvo nije “business as usual“! Još kad im je posvetio izložbu u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, na kojoj je izložio 130 radova hrvatskih umjetnika iz svoje bogate zbirke umjetnina, riječima da je u Novom listu izuzetno susretljivo i srdačno dočekan, pa stoga ovo zbivanje posvećuje svim njegovim radnicima, sav je oprez raspršen. Redakcija se rasprostrla pulskome poduzetniku k’o točkasti tepih ispred kamina.
Tko je tada mogao i pomisliti da će ovaj dvometraš infišan sakupljanjem umjetnina u tako kratkome roku načiniti tako impresivnu kolekciju dugova. Samo Faggianove tvrtke Faggianovom Novom listu u ovome trenutku duguju 10,800.000 kuna.
U Veljkovom Novom listu ne bi djeca umrlih radnika, pa i njegova Tena, godinama čekali na isplatu stipendija koje im po kolektivnom ugovoru pripadaju, ne bi umirovljenici strepili nad zasluženim otpremninama, ne bi Zdravko Zima ovrhom morao naplaćivati zarađeno…
Brak, kojemu je kratkim rokovima prodaje itekako kumovala Zagrebačka banka, bit će vjerojatno okončan međusobnim optužbama i traženjem krivca u onome drugome, a stvar je, rekli bi naši susjedi, “prosta k’o pasulj”. I najljepša prijateljstva pucaju zbog nevraćenih dugova, a najčvršći brakovi raspadaju se zbog nedostatka novca, a gdje neće ovi sklopljeni na brzaka, iz čistog interesa…
Elem, znatno mlađa pulska nevjesta iscijedila je riječkog stogodišnjaka do posljednje kune i sad ga ostavila da se batrga s vjerovnicima i hipotekama na kredite koje je za sve i svašta podizao ovaj ljubitelj ”Casablance“ i slikarstva.
Više, međutim, ne daje intervjue, ne hvali se kako je kreditom Zagrebačke banke od Zagrebačke banke kupio najbolje dnevne novine u Hrvatskoj. Ne hvali kolumniste. Radna mjesta više nisu važna. Vlasnik se nekako ipak sebi pokazao važnijim od svih triju novina zajedno.(Glasa Istre, Zadarskog lista i Novog lista). Ups! Kriva procjena. Preračunao se. Nije lako bit Bogart.
Zalud sad otvorena pisma. Prekasno! Jedanaest milijuna kuna duga treba natući. Zašto se o drugima pisalo, a o sebi šutjelo?
Uzalud pozivanje na slavnu prošlost i Veljka Vičevića koji, uzgred budi rečeno, ne bi čekao nemogućnost isplate plaća da se obrati javnosti. Pismo bi u njegovo vrijeme osvanulo na naslovnici već s prvim zborovima radnika i nepravilnostima vlasnika i ne bi bilo kalkulacije s funkcijama i pozicijama urednika, direktora, voditelja… Sigurna sam!
A što se prijateljstva tiče, možda će ova kriza u kojoj se Novi list našao biti obnova jednog divnog prijateljstva – onoga sa svojim čitateljima… Vlasnici dođu i prođu – čitatelji traju
U Veljkovom Novom listu ne bi djeca umrlih radnika, pa i njegova Tena, godinama čekali na isplatu stipendija koje im po Kolektivnom ugovoru pripadaju, ne bi umirovljenici strepili nad zasluženim otpremninama niti bi, primjerice, Zdravko Zima ovrhom morao naplaćivati zarađeno…
Njegov Novi list pisao je, ratu usprkos, o zločinima, o deložacijama i o privatizacijskoj pljački, suosjećao je sa svojim čitateljima. Kad bi od njih i zatražio podršku i zaštitu, dobivao ju je nevjerojatnom brzinom i u ogromnim količinama upravo zato što nije kalkulirao, što se davao čitateljima, poslu i nama – ekipi. Ne, neka se ne uvrijedi nitko, ali već dugo Novi list nije ni nalik Veljkovom. Izgubio je refleks. Spontanost i suosjećajnost koje su se u njegovo vrijeme njegovale.
I kako god ova priča s najavljenim štrajkom završila, ja od srca bivšim kolegama želim da uspiju, da štrajkom ili bez njega vrate mir i složnost u redakciju, jer će samo na taj način njihova profesionalnost doći do izražaja, samo tako mogu pronaći svog novog Bogarta spremnog na žrtvu za spas novina koje su institucija i o čijem izlaženju ovisi egzistencija gotovo tristo obitelji…
A što se prijateljstva tiče, možda će ova kriza u kojoj se Novi list našao biti obnova jednog divnog prijateljstva – onoga sa svojim čitateljima… Vlasnici dođu i prođu – čitatelji traju.
Kolumna je prvotno bila objavljena na autografu.hr 28. ožujka 2014.
