Imao sam dvanaestak godina kada sam ispod prikaza gramofonske ploče nekoga već zaboravljenog rock benda u sarajevskom omladinskom listu Naši dani prvi put naišao na ime Zlatka Galla. Taj nimalo domišljati pseudonim prizivao je “Pjesmu mrtvom čovjeku” Miroslava Krleže, koju sam čitao prošloga raspusta, kad i druge Krležine pjesme. [Read more…]
Minutni valcer i Sudbinska simfonija
Piše mi moj prijatelj i urednik portala Drago Pilsel svakog utorka i pita jesam li dovršio kolumnu. Kaže: čita te jako puno ljudi. Razočarat ćeš ih… A ja nisam uvijek redovit pisac. Kažem: znaš Drago, putujem, pišem, pa studenti, pa politika….. Nekad preskočim, nekad ipak pred jutro iznjedrim tekst. Tako i sinoć. Kažem: Drago, osnivam stranku, znaš li ti kakav je to posao?! Daj da predahnem…. Piši, nema izgovora!, strogo će urednik. [Read more…]
IV. stavak: Furiosa
Kažu, distopije su danas popularne. Kažu, knjižarske police i programi multipleksa prepuni su postapokaliptičnih priča. Kažu, od Igara gladi do Različite, to je ono što mladi danas vole. [Read more…]
Evanđelje po Lennonu
Bilo da vjerujete kako život piše najnevjerojatnije priče, bilo da ste pobornici teze da igrani film u svojoj najčišćoj formi teži dokumentarizmu, bilo da jednostavno nemate vlastitih ideja – ako ste scenarist, počesto ćete posegnuti za novinama kao izvorom nadahnuća. [Read more…]
Početak memoarske knjige
Godine 1911. veliki Bela Bartok napisao je jednu od svojih, a i općenito, najizvođenijih klavirskih skladbi – Allegro barbaro. Nedugu, ali vrlo slavnu skladbu možete pronaći na YouTubeu u izvedbama koje jako variraju u trajanju, od onih koje se približavaju četriri minute, [Read more…]
Rajski glazbeni vrt
Koliko čovjek mora biti besramno bogat da bi jednu noć u hotelu platio trinaest tisuća eura? Baš kao i kolege novinari i glazbeni kritičari iz Luksemburga, Njemačke, Španjolske i Italije, postavljao sam si to pitanje dok nam je ljubazni mladi PR-službenik Grand Resorta u gradiću Bad Ragazu pokazivao dragulj u ponudi luksuznog hotelskog [Read more…]
Zatajena Hrvatska
Sinjski alkari, korčulanski moreškanti, dubrovački trombunjeri, kravat-pukovnija i slične kostimirane družine od povijesnih i kvazi-povijesnih postrojbi bit će 15. veljače poredane u špalir kroz koji će pred crkvu sv. Marka kročiti predsjedničkom lentom okićena Kolinda Grabar Kitarović da položi predsjedničku prisegu. [Read more…]
Budalska balada
Bit će to lijep potres na posrnulom svjetskom tržištu nekretnina, kad u Forbesu, Wall Street Journalu i ostalim magazinima s dizajnerskih stolića preko cijele stranice izađe veliki oglas kojim Vlada Republike Hrvatske objavljuje akcijsku rasprodaju jadranskih otoka. ”Atraktivni mediteranski otoci svih veličina i dezena, totalna rasprodaja!“, kočit će na fotografijama kornatskog arhipelaga, hvarske palače Leporini ili glasovitog bolskog Zlatnog rata, potcrtano manjim slovima – ”Akcija traje do isteka zaliha“.
A zalihe neće biti zanemarive: hiljadu i dvije stotine četrdeset četiri otoka, otočića i pučinske hridi nakupit će se u skladištima hrvatske Vlade prije nego ministri ocijene kako je pravo vrijeme da se oglasi rasprodaja, računajući kako će, uspiju li prodati polovicu, moći privremeno zakrpati proračunsku rupu i podijeliti državnoj upravi plaće za listopad.
Hiljadu i dvije stotine četrdeset četiri otoka, otočića i pučinske hridi nakupit će se u skladištima hrvatske Vlade prije nego ministri ocijene kako je pravo vrijeme da se oglasi rasprodaja, računajući kako će, uspiju li prodati polovicu, moći privremeno zakrpati proračunsku rupu i podijeliti državnoj upravi plaće za listopad
Bit će žustre rasprave, vrcat će poduzetnički i marketinški genij hrvatskih ministara, predlagat će se primamljive akcije, ”Kupiš dva, dobiješ tri“, do dva u noći razrađivati koncept monetizacije pučinskih otoka, pa do zore svađati treba li Kornate prodavati u paketu ili u rinfuzi.
Jedino oko čega neće biti nikakve rasprave i svađe bit će posve izvjesna sudbina hrvatskih otoka. Napušteni, obrasli u korov i makiju, bit će samo teret ionako preopterećnoj državi, svaka litra goriva za policijske helikoptere što će na Visu spašavati pijane australske Robinzone, svaka kuna potrošena na patrolne brodove i kanadere bit će kuna nerazumnog minusa, dok hiljadu dvjesto četrdeset četiri otoka, otočića i pučinske hridi, najvrjedniji resurs što ga ova nesretna država ima, leže na moru kao mrtvi kapital.
Isto kao – slikovito će objašnjavati ministar gospodarstva – da je Jadransko more ogromni rezervoar nafte, a mi trošimo pare čisteći plaže.
Neviđen će stoga potres na posrnulom svjetskom tržištu nekretnina biti kad izađu reklame za totalnu rasprodaju hrvatskih otoka.
Nagrnut će na Jadran ruski oligarsi, arapski šeici, kolumbijski narko-bossovi, afrički diktatori, bogati američki reperi, kineski novoskorojevići i prištavi internet-tajkuni, navalit će bjelosvjetski jet-set na dalmatinske i kvarnerske otoke, Bill Gates će kupiti i Hvar i Korčulu, samo da mu nitko ne ometa budistički mir na Visu, neki saudijski šeik podijelit će svojim ženama Kornate, a Ivica Todorić na Palagruži će za bogate nautičare otvoriti Tiskovu draguljarnicu.
Bit će hrvatski otoci ”must have“ u milijarderskom asesoaru, javljat će show-bizz tabloidi o skandalu kad uvrijeđena ljubavnica reperskoj zvijezdi Jay Z-ju vrati jeftini mali otočić što ga je dobila za rođendan, shvativši da Polinezija nije u Dalmaciji
Bit će hrvatski otoci ”must have“ u milijarderskom asesoaru, javljat će show-bizz tabloidi o skandalu kad uvrijeđena ljubavnica reperskoj zvijezdi Jay Z-ju vrati jeftini mali otočić što ga je dobila za rođendan, shvativši da Polinezija nije u Dalmaciji.
– Fascinantno – razgledat će tajkuni pitoreskna ribarska naselja s kamenim mulima i uređene renesansne gradiće s kamenim kampanelima, pa zapanjeno pitati kako im je uspjelo tu ljepotu isprazniti od ljudi.
– Zapravo jednostavno. Samo smo ih odsjekli od kopna i zabranili ribolov – odgovorit će Zoran Milanović, premijer Agencije za trgovinu nekretninama Republike Hrvatske. – Otprilike pola njih u ljeto je nekako samo doplivalo do obale.
– A ostali? – začut će se iz skupine žena nekog katarskog emira.
– Nažalost, nisu uspjeli.
– Strašno!
Bit će žustre rasprave, vrcat će poduzetnički i marketinški genij hrvatskih ministara, predlagat će se primamljive akcije, ”Kupiš dva, dobiješ tri“, do dva u noći razrađivati koncept monetizacije pučinskih otoka, pa do zore svađati treba li Kornate prodavati u paketu ili u rinfuzi
– Pa i nije – utješit će je Milanović. – Bilo ih je mnogo manje nego što mislite.
U historijskim knjigama i školskim udžbenicima stajat će tako da je bodulocid, istina, započeo mnogo ranije, ali da su završne operacije čišćenja hrvatskih otoka od ljudi započele 1. siječnja 2015. godine.
Na Novu 2015. godinu, pisat će u knjigama, u skladu s europskim zakonima zabranjen je mali ribolov za osobne potrebe, a istog dana stupio je na snagu i novi Pravilnik o povlaštenom prijevozu otočana, kojim je korištenje povlastice za brodske linije stanovnicima jadranskih otoka ograničeno na jedno putovanje dnevno.
Jednom dnevno u grad – procijenila je prepametna kontinentalna čeljad iz klimatiziranih staklenih ureda – sasvim je to dovoljno bračkim, viškim ili lošinjskim budalama.
– Bodulima – oprezno je ministra ispravio ravnatelj Agencije za obalni linijski promet. – Stanovnici otoka su boduli, a ne budale.
– Da, boduli. Boduli, budale, ista stvar. ”Bodulska budala“, ”Budalska balada“ – nasmijao se ministar pomorstva vlastitoj uspjeloj pošalici, na što je društvo oko stola prasnulo u grleni smijeh.
Čak ni Milanovićevi ministri nisu, međutim, toliko glupi: krajnji cilj svih tih mjera, zakona i pravilnika – shvatit će se na kraju – nisu bile spektakularne uštede na državnim subvencijama, već potpuna depopulacija otoka, čišćenje dakle Jadrana od bodula, nametnika što su se nakotili na najvrjednijem hrvatskom resursu
– Ajmo ovo završit, zakasnićemo na lift za prizemlje – dodao je onda zamjenik ministra, veseljak što ga zovu Zuhra, jer izvanredno oponaša Dalmatince. – Slidići lift je tek u osan manje tri kvarta, e.
– Dobro je, ljudi, ajmo nešto raditi – jedva se suzdržavao ministar. – Pobjeći će mi zadnji Audi za Zabok.
– Ako uopće vozi po ovoj neveri, e – dobacio je opet zamjenik Zuhra, na što je dvorana opet pomrla od smijeha.
Tako nekako, plus-minus, izgledali su valjda sastanci na kojima je skorup kontinentalne pameti procijenjivao koliko puta na dan je Hvaranima i Cresanima dovoljno ići na kopno.
Izgledalo je tada, pisat će povjesničari i arheolozi, kako imbecili iz Milanovićeve vlade računaju koliko će milijardi kuna država uštedjeti na razlici do pune cijene trajektne karte za onih dvadesetak Bračana što im je poslijepodne palo na pamet opet otići u Split, a koliko zaraditi na kaznama za onih drugih dvadeset što su iz kaića bacili peškafonde za večeru.
Čak ni Milanovićevi ministri nisu, međutim, toliko glupi: krajnji cilj svih tih mjera, zakona i pravilnika – shvatit će se na kraju – nisu bile spektakularne uštede na državnim subvencijama, već potpuna depopulacija otoka, čišćenje dakle Jadrana od bodula, nametnika što su se nakotili na najvrjednijem hrvatskom resursu.
Ako otočane, naime, treba bolje povezati s hrvatskim kopnom – ispravno razmišljaju u hrvatskoj Vladi – onda bolje da su to boduli s Kajmanskih, Djevičanskih ili nekih drugih otoka iz off-shore arhipelaga.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Kako uljepšati Hrvatsku
Venezuela ima nešto što nema nijedna druga zemlja na svijetu: fantastične dječje i omladinske simfonijske orkestre. Čitava je zemlja premrežena orkestrima koji su jezgre jedinstvenog glazbeno-obrazovnog i odgojnog sustava koji svijet poznaje pod jednostavnim kratkim imenom – El Sistema. To je jedan od najvažnijih zaštitnih znakova, ili, kako se to danas kaže, brendova Venezuele.
Hugo Chávez, za jedne omiljeni vođa nacije i borac protiv imperijalizma, a za druge diktator, silno se volio praviti važan s El Sistemom. Na svoja najvažnija državnička putovanja Chávez je često vodio i najbolji od tih omladinskih orkestara, onaj koji nosi dično ime Simóna Bolívara.
Vojskovođa i političar Simón Bolívar bio je u prvoj polovici 19. stoljeća ključna figura i predvodnik borbe za nezavisnost Venezuele i Latinske Amerike od španjolskih kolonizatora. Zemlja u kojoj je rođen po njegovom se političkom i socijalnom naslijeđu danas službeno zove Bolivarska Republika Venezuela, a Simfonijski orkestar Simón Bolívar njezina je glazbenička reprezentacija bez konkurencije u svijetu. Na čelu joj je maestro Gustavo Dudamel, dirigent koji je i sam dijete El Sisteme i njezin najistaknutiji promicatelj u svijetu.
Venezuela ima nešto što nema nijedna druga zemlja na svijetu: fantastične dječje i omladinske simfonijske orkestre. Čitava je zemlja premrežena orkestrima koji su jezgre jedinstvenog glazbeno-obrazovnog i odgojnog sustava koji svijet poznaje pod jednostavnim kratkim imenom – El Sistema. To je jedan od najvažnijih zaštitnih znakova, ili, kako se to danas kaže, brendova Venezuele
O Dudamelovoj glazbeničkoj karizmi, ugledu i svjetskoj popularnosti dovoljno govori podatak da je 2009., kada je imao samo 28 godina, postao šef-dirigent Losanđeleske filharmonije, jednog od najvećih, najbogatiji i najboljih američkih i svjetskih orkestara. Jedini dirigent izabran na to mjesto u još mlađoj dobi bio je Zubin Mehta koji je muzički direktor u Los Angelesu postao s 26 godina.
Treba se sjetiti i da politika Sjedinjenih Američkih Država ne ljubi Venezuelu. Između Kube i Venezuele State Department bi se vjerojatno teško odlučio tko im je trn u oku, a tko u peti. No, budući da su u SAD-u sve najveće kulturne ustanove privatne, državu nitko i ne pita za mišljenje u takvim stvarima. Dudamelu je ugovor u Los Angelesu produljen sve do 2019., kada će slavni orkestar slaviti svoj stoti rođendan.
Kad je lani umro Hugo Chávez, Dudamelu su u LA-u pristojno izrazili sućut i bili puni razumijevanja kad je otkazao svoj redoviti nastup u Disney Hallu da bi stigao u Caracas na pogreb svog predsjednika. Onaj orkestar koji ga je znao pratiti po svijetu, ispratio je komandanta Cháveza i na vječni počinak. Dudamel je dirigirao. Imao je i zašto: pored svih velikih svjetskih sponzora, El Sistema i dalje najviše novca dobiva od države Venezuele.
U četrdeset godina svog postojanja El Sistema je tisućama i tisućama venezuelanske djece spasila život uklonivši ih s opasnih ulica prepunih nasilja i otvarajući im vrata u jedan sasvim drugačiji, bolji i plemenitiji svijet. Zato ne treba čuditi prizor koji je jedna moja prijateljica prošli tjedan vidjela na aerodromu u Parizu gdje se ukrcavala u avion za Zagreb s čitavim jednim venezuelanskim orkestrom. Kada se među njima pojavio utemeljitelj i otac El Sisteme, krhki starac u invalidskim kolicima, mladi su mu se glazbenici jedan po jedan stali klanjati i doslovno mu ljubiti ruke.
U četrdeset godina svog postojanja El Sistema je tisućama i tisućama venezuelanske djece spasila život uklonivši ih s opasnih ulica prepunih nasilja i otvarajući im vrata u jedan sasvim drugačiji, bolji i plemenitiji svijet. Zato ne treba čuditi prizor koji je jedna moja prijateljica prošli tjedan vidjela na aerodromu u Parizu gdje se ukrcavala u avion za Zagreb s čitavim jednim venezuelanskim orkestrom. Kada se među njima pojavio utemeljitelj i otac El Sisteme, krhki starac u invalidskim kolicima, mladi su mu se glazbenici jedan po jedan stali klanjati i doslovno mu ljubiti ruke
Taj čovjek koji je već odavno zaslužio Nobelovu nagradu za mir zove se José Antonio Abreu. U borbi protiv nasilja, siromaštva, neznanja i isključenosti čitavih slojeva iz društva, Abreuovim se iskustvima i metodama već godinama koriste gradovi u SAD-u, Velikoj Britaniji i drugdje po svijetu.
El Sistema je prije nekoliko godina stigla i u Hrvatsku preko udruge SO DO koja je prvu ćeliju mreže orkestara za djecu i mlade osnovala u SOS Dječjem selu Lekenik, da bi se potom proširila na još uvijek premali broj đaka muzičkih škola sa svih strana naše zemlje. Prošla je subota za sve njih, kao i za sve nas koji smo taj dan došli u Lisinski, bila praznik.
Simón Bolívar nije jedini orkestar iz Venezuele koji kruži svijetom. U Londonu, Beču, Berlinu, Sankt Peterburgu, Pekingu, Tokiju i mnogim drugim metropolama nastupao je i Simfonijski orkestar mladih iz Caracasa prije nego je stigao i u Zagreb. A prvi čovjek koji je na kraju njihovog koncerta u ciklusu Lisinski subotom ustao na noge, odajući im tako poštovanje i priznanje, bio je upravo 75-godišnji José Antonio Abreu.
Dugo je stajao i pljeskao, premda se od bolesti toliko teško drži na nogama da ga je njegov asistent morao pridržavati. Njegov je primjer prvi slijedio Ivo Josipović koji je te večeri imao čast sjediti do velikog Venezuelanca. Ipak, koliko god su navikli na srdačne dočeke na najvišoj razini, mladi glazbenici i njihov dirigent Dietrich Paredes bili su uistinu razdragani što je njihov prvi nastup u Hrvatskoj došao čuti i sam predsjednik te države.
Pozornica s orkestrom od oko 150 glazbenika te je večeri izgledala i zvučala poput velike košnice s nevjerojatno uvježbanim, skladnim, oduševljenim i nadahnutim zujanjem. Skladbe latinoameričkih skladatelja Revueltasa, Estéveza i Castellanosa, kao i veličanstvena Simfonija s orguljama Francuza Saint-Saënsa, zračile su čistoćom i blistale ljepotom, baš kao i lica djevojaka i mladića stopljena s njihovim glazbalima i združena u vulkanske erupcije najplemenitijeg mogućeg zvuka.
Kako bi tek Venezuela izgledala bez ovih glazbenih utočišta u kojima djeca sviraju za vlastiti život i budućnost. Na bis im se pridružilo i petnaestak djevojčica i dječaka iz Hrvatske, u hrvatskim kockastim dresovima. Ni oni nisu bili tamo lijepi zato što su Hrvati, nego je Hrvatska zbog njih barem te večeri postala bolja i ljepša
A onda su u dvorani ugašena sva svjetla, da bi nakon minute mraka pod ponovno upaljenim reflektorima eksplodirale boje: žuta, plava i crvena. Mladi su Venezuelanci preko svojih decentnih koncertnih odijela i haljina obukli trenerke u bojama zastave svoje zemlje.
Mi ih nismo zavoljeli, niti smo im pljeskali, niti su nam bili toliko simpatični zato što su iz Venezuele. Ukrali su nam srca svojom nadarenošću i marljivošću, blistavim licima i očima punima glazbe koja ovaj svijet oplemenjuje i spaja. Riječima Joséa Antonija Abreua, glazba je umjetnost koja hrani, ohrabruje, jača, obogaćuje i oplemenjuje duh mladih ljudi, potiče njihovu znatiželju i kreativnost, otvara im svu širinu svijetu i svu dubinu svemira. Ne, nisu oni tako dobri i lijepi zato što su iz Venezuele.
Ali, bojama svoje zastave podsjetili su nas da je s njima i zbog njih Venezuela mnogo ljepša i bolja zemlja nego što bi inače bila sa svim svojim velikim i teškim problemima. Ljudi ginu kao muhe na njenim ulicama, a vlast je prečesto korumpirana i povezana s kriminalom.
Ali, kako bi tek Venezuela izgledala bez ovih glazbenih utočišta u kojima djeca sviraju za vlastiti život i budućnost. Na bis im se pridružilo i petnaestak djevojčica i dječaka iz Hrvatske, u hrvatskim kockastim dresovima. Ni oni nisu bili tamo lijepi zato što su Hrvati, nego je Hrvatska zbog njih barem te večeri postala bolja i ljepša.
Bilo je to nešto predivno i potpuno različito od onog navijačkog “patriotizma”, jeftinijeg od kokica, koji urla na stadionima i laži s političkih govornica.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Novine gole pod tušem
Moja velika želja za igranjem nogometa oduvijek je bila u obrnutom srazmjeru s mojom nadarenošću za taj sport.
Da istrčim na pravi nogometni travnjak moglo se dogoditi samo tako da se nada mnom sažali neki humanitarac. Upravo to se prije i dogodilo prije desetak godina u Dubrovniku. U okviru svog sjajnog, u međuvremenu netragom nestalog festivala komorne glazbe, slavni violinist Julian Rachlin organizirao je i dobrotvornu nogometnu utakmicu. Igrale su glazbeničke, filmske i sportske zvijezde, a na moju sreću i novinari.
Tako sam dobio svojih desetak minuta na pravoj travi pravog stadiona.
Za protivničku ekipu igrao je Robert Prosinečki. Jedan njegov prodor prema našem golu usporio sam barem za djelić sekunde. Toliko je ipak i legendarnom Žutom trebalo da obiđe nogometaški neopasnu, ali volumenom ipak ne sasvim malu fizičku prepreku mog tijela na terenu.
Danas shvaćam koliko sam tog dana zakazao kao novinar. Bilo je tamo još nekoliko zvijezda ravnih, ili, kad bi to bilo moguće, čak i većih od Šurjaka. Ali, meni uopće nije palo na pamet da bih tu priliku mogao iskoristiti i potajice napraviti barem jednu fotografiju slavnih golih muškaraca pod tušem, a tuširanje sa Šurjakom i ekipom svom urednik nisam ni spomenuo
Ipak, nije to moja najvažnija uspomena na tu utakmicu. U ekipi koju je zapalo da joj smetam igrao je i najveći junak i idol mog djetinjstva: legendarno dugokoso lijevo krilo, bijela 11-ica, zaštitni znak slavnog Hajduka pod vodstvom Tomislava Ivića. Ljudi! Igrao sam s Ivicom Šurjakom!
Nakon utakmice uputili smo se, kako i priliči, u svlačionicu i pod tuševe. Nismo se još dovoljno dobro poznavali da bismo se dječački zaigrano prskali od radosti što smo pobijedili. Ali, bili smo, zamislite, goli!
Danas shvaćam koliko sam tog dana zakazao kao novinar. Bilo je tamo još nekoliko zvijezda ravnih, ili, kad bi to bilo moguće, čak i većih od Šurjaka. Ali, meni uopće nije palo na pamet da bih tu priliku mogao iskoristiti i potajice napraviti barem jednu fotografiju slavnih golih muškaraca pod tušem, a tuširanje sa Šurjakom i ekipom svom urednik nisam ni spomenuo.
Ove uspomene i misli probudilo mi je objavljivanje fotografija hrvatskih nogometnih reprezentativaca bez gaća u trima najvećim hrvatskim dnevnim novinama, među kojima su i ove naše koje čitate.
U Večernjem listu foto-kolaž nekolicine Vatrenih kako gologuzi trčkaraju oko bazena završio je na pola stranice u sportskoj rubrici, a zadatak da napiše popratni tekst dobio je sportski novinar. Dan kasnije objavili smo i komentar jednog od bivših izbornika hrvatske nogometne vrste Otta Barića koji je osudio takvo narušavanje privatnosti nogometaša i pokazao puno razumijevanje za njihovu odluku da na špijuniranje teleobjektivima iz grmlja odgovore bojkotiranjem svih hrvatskih medija. Jutarnji list nadmašio nas je u jeftinom i žutom senzacionalizmu.
“Svjetski foto-ekskluziv” (na stranu to što očito nije riječ o ekskluzivu kad potpuno iste ili slične slike ima i konkurencija) najavili su na naslovnici na kojoj je gola stražnjica jednog hrvatskog reprezentativca zauzela glavno mjesto i najveću površinu. A u samim novinama, fotografije preko čitave stranice tamo negdje na periferiji rubrike kulture, u tematskom sektoru takozvanog “lifestylea”, scene, života ili nečeg tomu sličnog.
Zamislite da na nekom prozorčiću vlastite kupaonice ili, da prostite, zahoda, ugledate njušku nekog voajera koji vam umirujućim i ohrabrujućim glasom kaže: “Ne dajte se vi uznemiravati, nemate se čega sramiti, samo vi nastavite i ne obazirite se na mene, ja ću vas samo snimiti i staviti vaše slike na internet, sve je to lijepo i prirodno…”. Ne biste li pomislili da je ta osoba, u najmanju ruku i najblaže rečeno, malo bolesna i da joj treba stručna pomoć?
Zadatak pisanja popratnog teksta dopao je kolegici iz kulturne rubrike. Dan kasnije čitav mali esej o dječačkoj nevinoj zaigranosti golih nogometaša ispisao je naš cijenjeni kolega sa statusom ozbiljnog pisca, štoviše, nagrađivanog romanopisca. Smisao tog teksta, ne jedinog te vrste proteklih dana, bio je uvjeriti hrvatske nogometaše da nisu učinili ništa loše te da se nemaju čega sramiti.
To bi trebalo značiti da nema ni razloga njihovoj ljutnji na novinare i uvrijeđenosti samo zato što su ih naši kolege fotoreporteri slikali bez njihovog znanja, doslovno iz grmlja, u njihovim potpuno privatnim trenucima opuštanja i rekreacije. Naposljetku, fotografije i čitava tema zauzeli su istaknuto mjesto i na naslovnici i stranicama 24 sata.
Bio je to zoran primjer i dokaz nečega što već ionako znamo: ma koliko se ozbiljnima trudile biti, ili ma koliko voljele o sebi misliti da su ozbiljne i namijenjene ozbiljnim čitateljima, sve su hrvatske novine već odavno tabloidizirane. Sasvim sam siguran da bi i sve ostale na današnjem hrvatskom medijskom tržištu opstale novine objavile fotografije golih nogometaša, samo da su ih imale, na stranicama svojih tiskanih i internetskih izdanja.
Da se razumijemo, nije sve to skupa nikakav osobit skandal, kako za hrvatske nogometaše, tako za hrvatske medije.
Gledali smo mi i čitali mnogo gore stvari u mnogo većem neskladu, pa i suprotnosti s profesionalnim, etičkim i moralnim kodeksima kakve svaka novinska kuća u svijetu, pa i u Hrvatskoj, ima, pored onih općih načela o kojima bi trebala brinuti profesionalna novinarska društva i od samih novinara i izdavača osnovana promatračka i ocjenjivačka tijela.
Mogao bi se ovaj čitav slučaj razmatrati na još mnogim razinama. Jedna je taj osjećaj da nam zbog naše velike (…) pobjede osobito euforične ljubavi prema reprezentaciji naši nogometaši pripadaju dušom i golim stražnjicama. Druga bi razina bila vrlo izražena homoerotična veza nogometaškog i medijskog svijeta. Tobožnje usrećivanje navijačica, što je također čisti seksizam, samo su paravan i alibi. Ukratko: gospodo nogometaši, oprostite. Vi se nemate čega sramiti, ali mi imamo. Nismo imali i nemamo pravo na voajersko špijuniranje vaših golih stražnjica
Nismo imali pravo. Međutim, mene osobno, a iz razgovora znam i mnoge moje kolegice i kolege, baš kao i čitatelje, kopka u ovom slučaju nešto drugo.
Uvjeravanje nogometaša da se nemaju čega sramiti bilo je sasvim suvišno i protivno nekom još uvijek prevladavajućem zdravom razumu i općem ukusu. Zamislite da na nekom prozorčiću vlastite kupaonice ili, da prostite, zahoda, ugledate njušku nekog voajera koji vam umirujućim i ohrabrujućim glasom kaže: “Ne dajte se vi uznemiravati, nemate se čega sramiti, samo vi nastavite i ne obazirite se na mene, ja ću vas samo snimiti i staviti vaše slike na internet, sve je to lijepo i prirodno…”.
Ne biste li pomislili da je ta osoba, u najmanju ruku i najblaže rečeno, malo bolesna i da joj treba stručna pomoć?
Kažem opet, bilo je prilika kada smo otvarajući novine bez svoje volje i bez upozorenja znali naletjeti i na ružne, mučne, gnjusne ili totalno neukusne prizore čije objavljivanje je dvojbeno, ili čak očigledno protivno profesionalnoj etici, javnom moralu, a ponekad čak i zakonu.
No, baš zato što se ovih dana toliko puta poručilo nogometašima da se nemaju čega sramiti čini mi se da neće biti baš sasvim uzalud i besmisleno barem u ovom slučaju reći da to, nažalost, ne vrijedi i za nas novinare. Mi se, kao profesija, imamo čega sramiti. Utoliko više što je riječ o tako zapravo nebitnom i banalnom primjeru.
Mogao bi se ovaj čitav slučaj razmatrati na još mnogim razinama. Jedna je taj osjećaj da nam zbog naše velike, kolektivne te nakon prve pobjede osobito euforične ljubavi prema reprezentaciji naši nogometaši pripadaju dušom i golim stražnjicama. Druga bi razina bila vrlo izražena homoerotična veza nogometaškog i medijskog svijeta. Tobožnje usrećivanje navijačica, što je također čisti seksizam, samo su paravan i alibi. Ukratko: gospodo nogometaši, oprostite. Vi se nemate čega sramiti, ali mi imamo. Nismo imali i nemamo pravo na voajersko špijuniranje vaših golih stražnjica.
Mi u novinama koje bi htjele biti ozbiljnije od drugih, skupa s našim čitateljima, o tome bismo još trebali porazgovarati i razmisliti. Za ubuduće.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista)