Gledam s prozora svoje zgrade omanju zidarsku četu. Već danima udarniče na skelama oko jedne od oronulih dvokatnica u osječkom centru kojima hitno treba obnova. Temperatura nadomak 40 Celzijusa. Ekipa mora da se osjeća kao u paklu. Od silne atmosferske pržione ne čuje se čak ni ona uobičajena majstorska zajebancija.
Ali ljudi ne posustaju, šljakaju ozbiljno i šutke. Nekako osjećaš da grčevito drže i cijene taj posao u šakama. Jer, bezdan u koji se sunovratila građevinska branša nikako da se dočeka na donju “deku” pa da se jednom opet vine pod nebo. [Read more…]
Siroti Luc Besson.
Nije da mu je to bila jedina ambicija. ”Lucy” svoju radnju temelji na onome što se često, a i s podosta prezira, naziva “mitom” o desetpostotnoj iskorištenosti ljudskog mozga – na opažanju da čovjek u svome svakodnevnom stanju rabi samo deset posto potencijala svojih neuronskih spojnica. Naravno, postotak je proizvoljan, kao i kontraargument da svako toliko u svakome dijelu mozga sijevne pokoji neuron: nikad ne sijevaju svi istodobno, a nitko od nas, zapretenih u svakodnevne efemernosti, ne može poreći da ne doživljava ni sebe ni svijet u onoj iskustvenoj punini kakvu su u svojim najdirljivijim recima opisivali sveci i mistici.
Besson je službeno objavio kako je htio da mu film ima tri cjeline: prva bi podsjećala na ”Léona”, druga na Nolanov ”Početak”, a treća na Kubrickovu ”2001.: Odiseju u svemiru”.
Proširivanje umnih sposobnosti protagonistice ovdje se, naime, ne ograničava na ono što mozak inače radi – na poimanje. Ne: već trenutak nakon što joj vrećica pukne u abdomenu, Lucy se kotrlja po stropu.
Svakom je čovjeku njegova životna priča najvažnija na svijetu; svakom veteranu još i više.
Nicole Kidman daje sve od sebe u ulozi Patti, prije svega time što prvi put dosad na velikom ekranu odustaje od uobičajene vamp-persone i prihvaća realnost svojih godina. Kidman se kao zrela žena, lišena maske glamura, može otkriti u punini tankoćutne krhkosti na koju su njezine najbolje uloge dosad ukazivale: ali njezina je uloga ovdje zaista efemerna.
Colin Firth, kao istinski protagonist filma, ovdje ima mnogo sočniji zadatak nego u mnogim projektima koje izabire nakon osvojenog Oscara (poput, recimo, ”Tajne jezera Devil’s Den”). Ali ni njegovom Lomaxu ”Tragovi prošlosti” ne daju istinski dramsku građu za tumačenje.
Pa, da: ali na način koji nepotrebno falsificira stvarna zbivanja. U ”Tragovima prošlosti” Lomax nenajavljeno bane Nagaseu u muzeju posvećenom žrtvama Pruge, gdje Japanac u okviru svojeg okajanja sad radi, te se s njim počne poigravati na način sličan središnjoj situaciji filma ”Smrt i djevojka” Romana Polanskog. Ali to ovdje nije središnja situacija: to je tek jedan od unutarnjih slojeva lukovice koju scenarij Franka Cottrella Boycea i Andyja Patersona guli i guli u iščekivanju suza koje bi u jednom trenutku morale napokon poteći. A kako to s pretjeranim nastojanjem na melodramatičnosti već biva, gledatelj daleko prije samog filma zna u kojem se smjeru odnos Lomaxa i Nagasea mora okrenuti.
