Razuman čovjek, a takvih je malo, trebao bi se čuditi našoj vjeri u čarobne datume koje slavimo, zbog kojih se okupljamo, kuhamo velike ručkove, danima pečemo kolače. Iza takvih dana, a nisu to samo blagdani u crkvenom kalendaru, već i proslave dana republike, ustanaka ili završetka rata, a svašta se slavi, stoje dosta klimava shvaćanja o povijesnim prijelomima, točkama u vremenu nakon kojih ništa nije bilo isto. [Read more…]
S Nedjeljkom Fabriom umrla je i hrvatska književnost
Umro je Nedjeljko Fabrio, posljednji prozni pisac iz kanona hrvatske književnosti. Najvažniji, tvorbeni pisac Rijeke, sentimentalno je opričao modernu povijest tog grada, iz kojeg je u subotu i nedjelju vijest o njegovoj smrti nemušto odašiljana u svijet, baš kao da je umro anonimni balkanski pekar, rodom iz Tetova, koji je od grada skrivao svoje podrijetlo i ličnost, a ne on kojemu je bio stalo i do poznatosti svoje, i do svjetske i lokalne slave, i do iluzije o vlastitoj veličini unutar male hrvatske književnosti, koju je cijeloga svog aktivnog života nastojao prikazati znatnijom i većom nego što je doista bila. [Read more…]
Je li za nacionalista zdravo da mu reprezentacija pobjeđuje?
(Opaska uredništva: Zbog nacionalističkih ispada albanskih igrača u Švicarskoj reprezentaciji koja je pobjedila reprezentaciju Srbije na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, ponavljamo vrlo precizan komentar Miljenka Jergovića iz 2016.)
Sociološki gledano, europske nogometne reprezentacije mogu se podijeliti u dvije grupe. U prvu spadaju ekipe visokorazvijenih zapadnih država – recimo Švicarske i Austrije – gdje je nogomet oblik socijalnog, ekonomskog i kulturnog samopotvrđivanja za useljenike i njihovu djecu, a pomalo i za strance koji bi da se preko svoga loptačkog talenta dočepaju dragocjenih pasoša i identiteta koji im pružaju mogućnost sigurnoga i lagodnog života, daleko od siromašne, nesigurne ili ratom opustošene domovine.
U tim zemljama nogomet je u velikoj mjeri fenomen s društvenih i kulturnih margina, i ne služi nacionalnom samopotvrđivanju i dokazivanju pred svijetom.
Švicarci i Austrijanci imaju mnogo toga čime bi se ponosili pred svijetom, ili čime bi napuhavali svoj nacionalni ego, pa im je u tom smislu gotovo nebitan.
Osim toga, njihovi veliki patrioti, hoću reći nacionalisti, svoj nacionalni ponos ne mogu identificirati s ekipom državnih izabranika sastavljenom od sve samih stranaca, južnjaka, doseljenika, ljudi druge boje kože, koji ne pjevaju na sav glas državnu himnu, niti se mogu identificirati s njezinim sadržajem.
Sociološki gledano, europske nogometne reprezentacije mogu se podijeliti u dvije grupe. U prvu spadaju ekipe visokorazvijenih zapadnih država – recimo Švicarske i Austrije – gdje je nogomet oblik socijalnog, ekonomskog i kulturnog samopotvrđivanja za useljenike i njihovu djecu, a pomalo i za strance koji bi da se preko svoga loptačkog talenta dočepaju dragocjenih pasoša i identiteta koji im pružaju mogućnost sigurnoga i lagodnog života, daleko od siromašne, nesigurne ili ratom opustošene domovine
Ne samo da patrioti ne mogu naći sebe u takvoj državnoj reprezentaciji, nego je ona ostvarenje svih njihovih noćnih mora. Bez imalo zlobe i bez ikakvih nacionalnih strasti možemo tako reći da je Švicarska po svome sastavu i kulturnom habitusu najbalkanskija reprezentacija na ovogodišnjem Euru.
U drugu grupu spadaju reprezentacije onih zemalja u koje se tokom prošloga stoljeća nije useljavalo, nego se iz njih, uglavnom, iseljavalo, bilo iz ekonomskih ili političkih razloga, ili u surovim ratnim i mirnodopskim kampanjama etničkog čišćenja.
Riječ je o istočnoeuropskim postkomunističkim zemljama, uglavnom onim koje su bile dio sovjetskog lagera (izuzetak je Hrvatska, koja je bila dio Jugoslavije, koja se, pak, nakon 1948. zatekla izvan sovjetske interesne sfere).
Reprezentacije tih država su, manje ili više, etnički homogene i vrlo često reprezentiraju onaj i onakav nacionalni i kulturni ideal koji će se jako svidjeti njihovim patriotima, nacionalistima i ekstremnim desničarima.
Za razliku od reprezentacija Švicarske ili Austrije, koje predstavljaju kulturnu marginu, a ne momčad od prvorazrednoga nacionalnog i državnog interesa, reprezentacije Hrvatske ili Albanije nacionalni su titani, uzori za najšire nacionalne mase, ali i preporučena nacionalna i kulturna elita.
Ono što je za Njemačku Goethe i što je za Italiju Dante, to je za Hrvatsku Davor Šuker. Važnijeg pjesnika i mislioca od Šukera Hrvatska nema ili ga ne želi imati. Nogomet je u toj zemlji istovremeni simbol nacionalne superiornosti, sve po principu jedna zemlja, jedan narod, jedan nogometni tim, i potpune inferiornosti u svemu drugom. Tamo gdje prestaje nogomet, počinje depresija.
Daleko najjači igrački dojam u borbi po grupama ostavila je reprezentacija – Hrvatske. Na kraju, to i nije neobično: dok je austrijskim reprezentativcima nogomet, ipak, samo sudjelovanje u dobro plaćenoj igri, za Hrvate to je način nacionalnog samopotvrđivanja.
U drugu grupu spadaju reprezentacije onih zemalja u koje se tokom prošloga stoljeća nije useljavalo, nego se iz njih, uglavnom, iseljavalo, bilo iz ekonomskih ili političkih razloga, ili u surovim ratnim i mirnodopskim kampanjama etničkog čišćenja
Treba samo pogledati naslovnice ovdašnjih novina, jutro nakon pobjede nad Španjolskom: “Tako melju Hrvati” U drugim novinama piše da su Španjolci zgaženi, u trećim da su poniženi. Rječnik kao iz sadomazohističkih porno filmova, s puno sperme, krvi i znoja, i naravno – s puno poniženja.
Naravno, poniženi su uvijek oni drugi. Danas Turci, Češi i Španjolci. A već sutra, ako Bog da, i ako blažena djevica Marija usliši navijačke molitve, gaženje, poniženje i mljevenje ima da dožive Talijani, Englezi, Nijemci, sve do vrhunca hrvatskoga nogometnog samopotvrđivanja koji bi, valjda, bio da se jedanaest izabranih titana pomokri Europi po licu i dojkama.
Čini vam se da pretjerujemo? Lijepo bi bilo da ste u pravu.
Hrvatski reprezentativci igraju onako kako to nacija od njih očekuje. Većina njih djeluju bolje i moćnije nego dok igraju u svojim klubovima. Očito je da imaju posebnu inspiraciju.
Doping patriotizmom u nogometu pomaže bolje od bilo kojeg drugog dopinga. A nije zabranjen. Nakon svake utakmice čestitkama ih bodri predsjednica Republike. A dnevne novine donose informaciju kako je vladajuća stranka u državi, ultradesna Hrvatska demokratska zajednica, pred predstojeće izvanredne parlamentarne izbore preko svojih glasnogovornika objavila da joj za pobjedu trebaju samo uspjeh turističke sezone i pobjede hrvatske reprezentacije na Euru.
Prvo bi dokazalo njihovu gospodarsku i ekonomsku genijalnost, a drugo bi značilo pobjedu patriota nad onima koji to nisu. Upitate li se kakve veze imaju pobjede nogometaša s patriotizmom i po kojoj to logici reperezentacija predstavlja desne Hrvate u okršaju s lijevim Hrvatima, značit će da ništa niste razumjeli i da vam ništa u vezi s Hrvatskom nije jasno.
Albanija je, pak, prvi put na nekom velikom nogometnom natjecanju. I kao većina istočnoeuropskih ekipa ima potrebu za nacionalnim samodokazivanjem, pa je i za Albaniju, skoro kao za Hrvatsku, nogomet nešto daleko veće i važnije od sporta. Nešto što sa sportom ima malo veze.
Ono što je za Njemačku Goethe i što je za Italiju Dante, to je za Hrvatsku Davor Šuker. Važnijeg pjesnika i mislioca od Šukera Hrvatska nema ili ga ne želi imati. Nogomet je u toj zemlji istovremeni simbol nacionalne superiornosti, sve po principu jedna zemlja, jedan narod, jedan nogometni tim, i potpune inferiornosti u svemu drugom. Tamo gdje prestaje nogomet, počinje depresija
Zanimljivo je bilo gledati njihovu prvu utakmicu, onu koju su igrali protiv Švicarske. Pomalo je to bila utakmica između ponosne zemlje orlova i njezinih prvih susjeda, međunarodno polupriznate Republike Kosovo, čija reprezentacija nije mogla sudjelovati na kvalifikacijama za ovo Europsko prvenstvo.
Valon Brahrami, Xherdan Shaquiri, Admir Mehmedi, Blerim Džemaili, Shani Tarashaj i najveći među njima, genijalni vezni igrač Granit Xhaka, koji je za nezamislivih četrdeset pet milijuna eura ovoga ljeta prešao iz Borusije u Arsenal, branili su boje i čast Švicarske pred neusporedivo manje plaćenim i klupski uspješnim sunarodnjacima iz Albanije.
I kao u kakvom balkanskom narodnom spjevu, udario je u toj utakmici brat na brata, jer je veliki Granit protiv sebe na albanskoj strani imao svoga rođenog brata Taulanta Xhaku. Obojica rođeni u Baselu, ali Granit je mnogo darovitiji, pa je zaigrao za bogatiju Švicarsku, dok je stariji brat, kojega Gospodin naš nije nadahnuo takvim talentom za nogometnu igru, odabrao da igra za Albaniju. Obojica su, naravno, porijeklom Kosovari.
Švicarska je pobijedila golom golom jednoga od svojih stopera. Dotični se zove Fabian Schär, što je, možda, sretna okolnost, jer nikoga tim golom nije iznevjerio, pa neće postati lik iz balkanskih mitologija ispunjenih poučnim i gorkim pripovijestima o velikim izdajnicima. Samo su oni, izdajnici, u našim očima veći od naših junaka. Samo što im je veličina u obrnutom smjeru.
U toj su se utakmici, kao i u sljedeće dvije, Albanci borili kao lavovi. Trčali su, uklizavali među protivničke napadače, gurali glavu tamo gdje drugi ne bi ni nogu, te su pokazali neviđenu srčanost i borbenost. Ali ni protiv Francuza nisu mogli. Još jednom su izgubili od boljih, da bi u trećoj utakmici došli do svoje povijesne pobjede, prve u nacionalnoj povijesti. Pobijedili su Rumunjsku, koja je u toj utakmici trebala biti favorit.
Rumunji su, za razliku od Albanaca, čest sudionik svjetskih i europskih prvenstava. Ali nogomet im nije dominantan oblik nacionalnog samopotvrđivanja, igre reprezentacije nemaju većeg utjecaja na rezultate parlamentarnih izbora, niti se po navijanju za rumunjsku reprezentaciju mjeri je li netko patriot ili je izdajnik.
Također, Rumunji nemaju veliku dijasporu, ili – tačnije rečeno – njihova dijaspora ne rađa nogometne talenta, kao albanska ili hrvatska. Po koječemu, Rumunjska je sličnija kakvoj zapadnoeuropskoj nogometnoj reprezentaciji nego ekipi iz patriotski napaljena i desnici sklone istočne Europe.
Na ovom su prvenstvu djelovali nekako bezvoljno i neuigrano. Povremeno se činilo kao da je riječ o skupini solidnih nogometaša čija je jedina mana što su se prvi put u životu sreli. A nisu.
U prvoj utakmici koju su igrali protiv Francuske djelovali su najbolje. Nisu bili impresionirani velikim događajem, niti su se uplašili moćnijeg protivnika. Ravnopravno su se borili, i za malo izgubili. Protiv Švicaraca bili su već mnogo nesigurniji. U utakmicu s Albancima kao da su se sasvim raspali. Ili kao da su više vodili računa da sačuvaju noge pred oštrim startovima protivničkih braniča, nego što im je bilo do igre.
Brzo ćemo zaboraviti da su Rumunji uopće igrali na ovom Europskom prvenstvu. Bit će to ona reprezentacija koje se nećemo sjetiti jednom u budućnosti, kada u kasnonoćnim kafanskim razgovorima budemo odlagali odlazak kući nabrajajući sudionike Eura 2016.
Njihovi susjedi Madžari za ovog su gledatelja najveće iznenađenje Eura. Naime, u mojih pedeset godina života i četrdeset dvije-tri godine aktivnog sudjelovanja u igri – naravno ne kao nogometaš nego kao fanatizirani gledatelj nogometnih utakmica, Madžarsku sam samo dvaput gledao na europskim i svjetskim prvenstvima. Zadnji put bilo je to na Svjetskom prvenstvu u Meksiku. Imao sam, dakle, dvadeset godina. To je ono ozbiljno u nogometu: prođe ti pola života prije nego što se Madžari opet pojave na velikom natjecanju…
Pamtim da bi otac kad god bi Nijemci osvojili neko svjetsko ili europsko prvenstvu, ili kad god bi meni na um palo da izjavim kako nitko, barem kada je riječ o Europljanima, nije igrao nogomet kao Nijemci, samo uzdahnuo: “E, Madžari, sine moj, da ti samo znaš kakvi su nekad bili Madžari…”
Da je neka druga zemlja u pitanju, to i ne bi bilo toliko zanimljivo, ali Madžarska je, ipak, neka mitološka sila i snaga iz daleke prošlosti. Mom pokojnom djedu, kao i mom jednako pokojnom ocu, ona Madžarska iz 1954. bila je pojam nogometne igre. “Laka konjica”, pod vodstvom Ferenca Puskasa navodno je bila jedna od najimpresivnijih pojava u povijesti nogometa. Kažem navodno, jer se toga ne mogu sjećati.
Ali pamtim da bi otac kad god bi Nijemci osvojili neko svjetsko ili europsko prvenstvu, ili kad god bi meni na um palo da izjavim kako nitko, barem kada je riječ o Europljanima, nije igrao nogomet kao Nijemci, samo uzdahnuo: “E, Madžari, sine moj, da ti samo znaš kakvi su nekad bili Madžari…”
I eto nam, konačno, Madžara. Sve tri utakmice odigrali su jako dobro, pogotovu onu s Portugalom, koja je, ne samo zato što je u njoj palo najviše golova, možda i najljepša utakmica dosadašnjeg toka prvenstva. Bili su uigrani, nadahnuti, poneseni nekom unutrašnjom vatrom koja opet s nogometom nema previše veze.
Patriotizam? Da, mislim da se i ovaj put radilo o tome.
U publici, među bezbrojnim navijačima u crveno-zelenim bojama, bilo je i malo previše momaka obrijanih glava, u crnome, koji su u ritmu skandiranja dizali desnicu ruku negdje iznad glave. Ili mi se to samo učinilo? Nadam se da jest.
Pogotovu stoga što mi se svidjelo kako Madžari igraju.
Iako nije riječ o igračima one kvalitete kakvu ima Hrvatska, nemaju Madžari ni Luku Modrića ni Ivana Perišića, igrali su sjajno. I naravno, imali su sreće.
Fanatici i fantasti u nogometu uvijek imaju sreće.
Istočna Europa u svom siromaštvu i jadu, u moralnom i političkom deficitu, političkom ekstremizmu i huliganizmu na nogometnim terenima podsjeća na Latinsku Ameriku u malom. Znači li to da se veliki nogomet rađa iz bijede, materijalne i duhovne? Može i to biti. A može biti i još nešto: nogometne pobjede u takvim su zemljama ravne porazima. Ili bolje rečeno: sretniji su i pametniji kada gube nego kad pobjeđuju.
A Austrija? Možda Austrija nije imala sreće. Da se nisu našli u grupi s napaljenim Madžarima, s opasnim Islandom i s Portugalom, možda bi dalje dogurali.
Sudeći po imenima i po igri u kvalifikacijama, imali su reprezentaciju koja je bila bolja od svih austrijskih državnih ekipa još od Svjetskog prvenstva 1982, ali to se na igralištu nije moglo vidjeti. Na kraju im je, zapravo, malo nedostajalo da utakmicu preokrenu na svoju stranu, ali je najprije Dragović promašio jedanaesterac, nakon čega su na jedvite jade izjednačili, i nisu imali snage ni moći da učine išta više.
Od svih Balkanaca, ako u Balkance računamo i stare balkanske imperatore Austrijance, a uz njih, možda, i naše kosovske i albanske rođake Švicarce, Hrvatska ne samo da je najviše pokazala, nego, kako se sada čini, ima realnu šansu da osvoji prvenstvo Europe. Naprosto, nitko ne igra kao oni. Druga je stvar da li bi bilo dobro da se to dogodi
I, što je na kraju zaključak?
Od svih Balkanaca, ako u Balkance računamo i stare balkanske imperatore Austrijance, a uz njih, možda, i naše kosovske i albanske rođake Švicarce, Hrvatska ne samo da je najviše pokazala, nego, kako se sada čini, ima realnu šansu da osvoji prvenstvo Europe.
Naprosto, nitko ne igra kao oni.
Druga je stvar da li bi bilo dobro da se to dogodi.
Iz europske perspektive, pa i iz perspektive hrvatskih susjeda, bilo bi to baš zgodno i lijepo. A iz hrvatske perspektive to bi značilo još tko zna koliko zgaženih, poniženih, samljevenih, kažnjenih… suparnika.
Mislite da je to zdravo? Jest ako oba partnera uživaju.
A šta ako onaj drugi i nije svjestan toga da je zgažen, ponižen, samljeven i kažnjen? Mora da onda s onim prvim i njegovom imaginacijom nešto opasno nije u redu.
(Tekst pisan za Blog ARD Studija Beč. Prenosimo s autorova portala).
Draga Dalija
Znam da nije sasvim pristojno obraćati se ovim tonom i frazom. Istina, susretali smo se i popili kave, ali to nije dovoljno za direktnu familijarnost. [Read more…]
Neka nostalgičari ušute
Teško mi je biti skroman i ne biti tašt. Pročitao sam u jednom komentaru da sam čovjek starog režima, dakle čovjek prošlog vremena. Nostalgičar. U prvi trenutak to me je naljutilo. Valjda sam nedovoljno star da sve shvatim kao šalu, a premlad da sve zaboravim (Ich bin zu alt, um nur zu spielen, Zu jung, um ohne Wunsch zu sein – Goethe, ”Faust”). [Read more…]
Politika izazivanja bijesa: stvara se atmosfera mržnje i zla
Mediji imaju posla s nezainteresiranom i hladnom publikom. Zato vijest nastoje utopliti dirljivom pričom o osobi: svjedoku, akteru, žrtvi. Prikaz uništavanja Alepa, tragedija migranata, teroristički napad prate dirljive osobne priče. A tek slike! [Read more…]
Je li za nacionalista zdravo da mu reprezentacija pobjeđuje?
Sociološki gledano, europske nogometne reprezentacije mogu se podijeliti u dvije grupe. U prvu spadaju ekipe visokorazvijenih zapadnih država – recimo Švicarske i Austrije – gdje je nogomet oblik socijalnog, ekonomskog i kulturnog samopotvrđivanja za useljenike i njihovu djecu, a pomalo i za strance koji bi da se preko svoga loptačkog talenta dočepaju dragocjenih pasoša i identiteta koji im pružaju mogućnost sigurnoga i lagodnog života, daleko od siromašne, nesigurne ili ratom opustošene domovine.
U tim zemljama nogomet je u velikoj mjeri fenomen s društvenih i kulturnih margina, i ne služi nacionalnom samopotvrđivanju i dokazivanju pred svijetom.
Švicarci i Austrijanci imaju mnogo toga čime bi se ponosili pred svijetom, ili čime bi napuhavali svoj nacionalni ego, pa im je u tom smislu gotovo nebitan.
Osim toga, njihovi veliki patrioti, hoću reći nacionalisti, svoj nacionalni ponos ne mogu identificirati s ekipom državnih izabranika sastavljenom od sve samih stranaca, južnjaka, doseljenika, ljudi druge boje kože, koji ne pjevaju na sav glas državnu himnu, niti se mogu identificirati s njezinim sadržajem.
Sociološki gledano, europske nogometne reprezentacije mogu se podijeliti u dvije grupe. U prvu spadaju ekipe visokorazvijenih zapadnih država – recimo Švicarske i Austrije – gdje je nogomet oblik socijalnog, ekonomskog i kulturnog samopotvrđivanja za useljenike i njihovu djecu, a pomalo i za strance koji bi da se preko svoga loptačkog talenta dočepaju dragocjenih pasoša i identiteta koji im pružaju mogućnost sigurnoga i lagodnog života, daleko od siromašne, nesigurne ili ratom opustošene domovine
Ne samo da patrioti ne mogu naći sebe u takvoj državnoj reprezentaciji, nego je ona ostvarenje svih njihovih noćnih mora. Bez imalo zlobe i bez ikakvih nacionalnih strasti možemo tako reći da je Švicarska po svome sastavu i kulturnom habitusu najbalkanskija reprezentacija na ovogodišnjem Euru.
U drugu grupu spadaju reprezentacije onih zemalja u koje se tokom prošloga stoljeća nije useljavalo, nego se iz njih, uglavnom, iseljavalo, bilo iz ekonomskih ili političkih razloga, ili u surovim ratnim i mirnodopskim kampanjama etničkog čišćenja.
Riječ je o istočnoeuropskim postkomunističkim zemljama, uglavnom onim koje su bile dio sovjetskog lagera (izuzetak je Hrvatska, koja je bila dio Jugoslavije, koja se, pak, nakon 1948. zatekla izvan sovjetske interesne sfere).
Reprezentacije tih država su, manje ili više, etnički homogene i vrlo često reprezentiraju onaj i onakav nacionalni i kulturni ideal koji će se jako svidjeti njihovim patriotima, nacionalistima i ekstremnim desničarima.
Za razliku od reprezentacija Švicarske ili Austrije, koje predstavljaju kulturnu marginu, a ne momčad od prvorazrednoga nacionalnog i državnog interesa, reprezentacije Hrvatske ili Albanije nacionalni su titani, uzori za najšire nacionalne mase, ali i preporučena nacionalna i kulturna elita.
Ono što je za Njemačku Goethe i što je za Italiju Dante, to je za Hrvatsku Davor Šuker. Važnijeg pjesnika i mislioca od Šukera Hrvatska nema ili ga ne želi imati. Nogomet je u toj zemlji istovremeni simbol nacionalne superiornosti, sve po principu jedna zemlja, jedan narod, jedan nogometni tim, i potpune inferiornosti u svemu drugom. Tamo gdje prestaje nogomet, počinje depresija.
Daleko najjači igrački dojam u borbi po grupama ostavila je reprezentacija – Hrvatske. Na kraju, to i nije neobično: dok je austrijskim reprezentativcima nogomet, ipak, samo sudjelovanje u dobro plaćenoj igri, za Hrvate to je način nacionalnog samopotvrđivanja.
U drugu grupu spadaju reprezentacije onih zemalja u koje se tokom prošloga stoljeća nije useljavalo, nego se iz njih, uglavnom, iseljavalo, bilo iz ekonomskih ili političkih razloga, ili u surovim ratnim i mirnodopskim kampanjama etničkog čišćenja
Treba samo pogledati naslovnice ovdašnjih novina, jutro nakon pobjede nad Španjolskom: “Tako melju Hrvati” U drugim novinama piše da su Španjolci zgaženi, u trećim da su poniženi. Rječnik kao iz sadomazohističkih porno filmova, s puno sperme, krvi i znoja, i naravno – s puno poniženja.
Naravno, poniženi su uvijek oni drugi. Danas Turci, Češi i Španjolci. A već sutra, ako Bog da, i ako blažena djevica Marija usliši navijačke molitve, gaženje, poniženje i mljevenje ima da dožive Talijani, Englezi, Nijemci, sve do vrhunca hrvatskoga nogometnog samopotvrđivanja koji bi, valjda, bio da se jedanaest izabranih titana pomokri Europi po licu i dojkama.
Čini vam se da pretjerujemo? Lijepo bi bilo da ste u pravu.
Hrvatski reprezentativci igraju onako kako to nacija od njih očekuje. Većina njih djeluju bolje i moćnije nego dok igraju u svojim klubovima. Očito je da imaju posebnu inspiraciju.
Doping patriotizmom u nogometu pomaže bolje od bilo kojeg drugog dopinga. A nije zabranjen. Nakon svake utakmice čestitkama ih bodri predsjednica Republike. A dnevne novine donose informaciju kako je vladajuća stranka u državi, ultradesna Hrvatska demokratska zajednica, pred predstojeće izvanredne parlamentarne izbore preko svojih glasnogovornika objavila da joj za pobjedu trebaju samo uspjeh turističke sezone i pobjede hrvatske reprezentacije na Euru.
Prvo bi dokazalo njihovu gospodarsku i ekonomsku genijalnost, a drugo bi značilo pobjedu patriota nad onima koji to nisu. Upitate li se kakve veze imaju pobjede nogometaša s patriotizmom i po kojoj to logici reperezentacija predstavlja desne Hrvate u okršaju s lijevim Hrvatima, značit će da ništa niste razumjeli i da vam ništa u vezi s Hrvatskom nije jasno.
Albanija je, pak, prvi put na nekom velikom nogometnom natjecanju. I kao većina istočnoeuropskih ekipa ima potrebu za nacionalnim samodokazivanjem, pa je i za Albaniju, skoro kao za Hrvatsku, nogomet nešto daleko veće i važnije od sporta. Nešto što sa sportom ima malo veze.
Ono što je za Njemačku Goethe i što je za Italiju Dante, to je za Hrvatsku Davor Šuker. Važnijeg pjesnika i mislioca od Šukera Hrvatska nema ili ga ne želi imati. Nogomet je u toj zemlji istovremeni simbol nacionalne superiornosti, sve po principu jedna zemlja, jedan narod, jedan nogometni tim, i potpune inferiornosti u svemu drugom. Tamo gdje prestaje nogomet, počinje depresija
Zanimljivo je bilo gledati njihovu prvu utakmicu, onu koju su igrali protiv Švicarske. Pomalo je to bila utakmica između ponosne zemlje orlova i njezinih prvih susjeda, međunarodno polupriznate Republike Kosovo, čija reprezentacija nije mogla sudjelovati na kvalifikacijama za ovo Europsko prvenstvo.
Valon Brahrami, Xherdan Shaquiri, Admir Mehmedi, Blerim Džemaili, Shani Tarashaj i najveći među njima, genijalni vezni igrač Granit Xhaka, koji je za nezamislivih četrdeset pet milijuna eura ovoga ljeta prešao iz Borusije u Arsenal, branili su boje i čast Švicarske pred neusporedivo manje plaćenim i klupski uspješnim sunarodnjacima iz Albanije.
I kao u kakvom balkanskom narodnom spjevu, udario je u toj utakmici brat na brata, jer je veliki Granit protiv sebe na albanskoj strani imao svoga rođenog brata Taulanta Xhaku. Obojica rođeni u Baselu, ali Granit je mnogo darovitiji, pa je zaigrao za bogatiju Švicarsku, dok je stariji brat, kojega Gospodin naš nije nadahnuo takvim talentom za nogometnu igru, odabrao da igra za Albaniju. Obojica su, naravno, porijeklom Kosovari.
Švicarska je pobijedila golom golom jednoga od svojih stopera. Dotični se zove Fabian Schär, što je, možda, sretna okolnost, jer nikoga tim golom nije iznevjerio, pa neće postati lik iz balkanskih mitologija ispunjenih poučnim i gorkim pripovijestima o velikim izdajnicima. Samo su oni, izdajnici, u našim očima veći od naših junaka. Samo što im je veličina u obrnutom smjeru.
U toj su se utakmici, kao i u sljedeće dvije, Albanci borili kao lavovi. Trčali su, uklizavali među protivničke napadače, gurali glavu tamo gdje drugi ne bi ni nogu, te su pokazali neviđenu srčanost i borbenost. Ali ni protiv Francuza nisu mogli. Još jednom su izgubili od boljih, da bi u trećoj utakmici došli do svoje povijesne pobjede, prve u nacionalnoj povijesti. Pobijedili su Rumunjsku, koja je u toj utakmici trebala biti favorit.
Rumunji su, za razliku od Albanaca, čest sudionik svjetskih i europskih prvenstava. Ali nogomet im nije dominantan oblik nacionalnog samopotvrđivanja, igre reprezentacije nemaju većeg utjecaja na rezultate parlamentarnih izbora, niti se po navijanju za rumunjsku reprezentaciju mjeri je li netko patriot ili je izdajnik.
Također, Rumunji nemaju veliku dijasporu, ili – tačnije rečeno – njihova dijaspora ne rađa nogometne talenta, kao albanska ili hrvatska. Po koječemu, Rumunjska je sličnija kakvoj zapadnoeuropskoj nogometnoj reprezentaciji nego ekipi iz patriotski napaljena i desnici sklone istočne Europe.
Na ovom su prvenstvu djelovali nekako bezvoljno i neuigrano. Povremeno se činilo kao da je riječ o skupini solidnih nogometaša čija je jedina mana što su se prvi put u životu sreli. A nisu.
U prvoj utakmici koju su igrali protiv Francuske djelovali su najbolje. Nisu bili impresionirani velikim događajem, niti su se uplašili moćnijeg protivnika. Ravnopravno su se borili, i za malo izgubili. Protiv Švicaraca bili su već mnogo nesigurniji. U utakmicu s Albancima kao da su se sasvim raspali. Ili kao da su više vodili računa da sačuvaju noge pred oštrim startovima protivničkih braniča, nego što im je bilo do igre.
Brzo ćemo zaboraviti da su Rumunji uopće igrali na ovom Europskom prvenstvu. Bit će to ona reprezentacija koje se nećemo sjetiti jednom u budućnosti, kada u kasnonoćnim kafanskim razgovorima budemo odlagali odlazak kući nabrajajući sudionike Eura 2016.
Njihovi susjedi Madžari za ovog su gledatelja najveće iznenađenje Eura. Naime, u mojih pedeset godina života i četrdeset dvije-tri godine aktivnog sudjelovanja u igri – naravno ne kao nogometaš nego kao fanatizirani gledatelj nogometnih utakmica, Madžarsku sam samo dvaput gledao na europskim i svjetskim prvenstvima. Zadnji put bilo je to na Svjetskom prvenstvu u Meksiku. Imao sam, dakle, dvadeset godina. To je ono ozbiljno u nogometu: prođe ti pola života prije nego što se Madžari opet pojave na velikom natjecanju…
Pamtim da bi otac kad god bi Nijemci osvojili neko svjetsko ili europsko prvenstvu, ili kad god bi meni na um palo da izjavim kako nitko, barem kada je riječ o Europljanima, nije igrao nogomet kao Nijemci, samo uzdahnuo: “E, Madžari, sine moj, da ti samo znaš kakvi su nekad bili Madžari…”
Da je neka druga zemlja u pitanju, to i ne bi bilo toliko zanimljivo, ali Madžarska je, ipak, neka mitološka sila i snaga iz daleke prošlosti. Mom pokojnom djedu, kao i mom jednako pokojnom ocu, ona Madžarska iz 1954. bila je pojam nogometne igre. “Laka konjica”, pod vodstvom Ferenca Puskasa navodno je bila jedna od najimpresivnijih pojava u povijesti nogometa. Kažem navodno, jer se toga ne mogu sjećati.
Ali pamtim da bi otac kad god bi Nijemci osvojili neko svjetsko ili europsko prvenstvu, ili kad god bi meni na um palo da izjavim kako nitko, barem kada je riječ o Europljanima, nije igrao nogomet kao Nijemci, samo uzdahnuo: “E, Madžari, sine moj, da ti samo znaš kakvi su nekad bili Madžari…”
I eto nam, konačno, Madžara. Sve tri utakmice odigrali su jako dobro, pogotovu onu s Portugalom, koja je, ne samo zato što je u njoj palo najviše golova, možda i najljepša utakmica dosadašnjeg toka prvenstva. Bili su uigrani, nadahnuti, poneseni nekom unutrašnjom vatrom koja opet s nogometom nema previše veze.
Patriotizam? Da, mislim da se i ovaj put radilo o tome.
U publici, među bezbrojnim navijačima u crveno-zelenim bojama, bilo je i malo previše momaka obrijanih glava, u crnome, koji su u ritmu skandiranja dizali desnicu ruku negdje iznad glave. Ili mi se to samo učinilo? Nadam se da jest.
Pogotovu stoga što mi se svidjelo kako Madžari igraju.
Iako nije riječ o igračima one kvalitete kakvu ima Hrvatska, nemaju Madžari ni Luku Modrića ni Ivana Perišića, igrali su sjajno. I naravno, imali su sreće.
Fanatici i fantasti u nogometu uvijek imaju sreće.
Istočna Europa u svom siromaštvu i jadu, u moralnom i političkom deficitu, političkom ekstremizmu i huliganizmu na nogometnim terenima podsjeća na Latinsku Ameriku u malom. Znači li to da se veliki nogomet rađa iz bijede, materijalne i duhovne? Može i to biti. A može biti i još nešto: nogometne pobjede u takvim su zemljama ravne porazima. Ili bolje rečeno: sretniji su i pametniji kada gube nego kad pobjeđuju.
A Austrija? Možda Austrija nije imala sreće. Da se nisu našli u grupi s napaljenim Madžarima, s opasnim Islandom i s Portugalom, možda bi dalje dogurali.
Sudeći po imenima i po igri u kvalifikacijama, imali su reprezentaciju koja je bila bolja od svih austrijskih državnih ekipa još od Svjetskog prvenstva 1982, ali to se na igralištu nije moglo vidjeti. Na kraju im je, zapravo, malo nedostajalo da utakmicu preokrenu na svoju stranu, ali je najprije Dragović promašio jedanaesterac, nakon čega su na jedvite jade izjednačili, i nisu imali snage ni moći da učine išta više.
Od svih Balkanaca, ako u Balkance računamo i stare balkanske imperatore Austrijance, a uz njih, možda, i naše kosovske i albanske rođake Švicarce, Hrvatska ne samo da je najviše pokazala, nego, kako se sada čini, ima realnu šansu da osvoji prvenstvo Europe. Naprosto, nitko ne igra kao oni. Druga je stvar da li bi bilo dobro da se to dogodi
I, što je na kraju zaključak?
Od svih Balkanaca, ako u Balkance računamo i stare balkanske imperatore Austrijance, a uz njih, možda, i naše kosovske i albanske rođake Švicarce, Hrvatska ne samo da je najviše pokazala, nego, kako se sada čini, ima realnu šansu da osvoji prvenstvo Europe.
Naprosto, nitko ne igra kao oni.
Druga je stvar da li bi bilo dobro da se to dogodi.
Iz europske perspektive, pa i iz perspektive hrvatskih susjeda, bilo bi to baš zgodno i lijepo. A iz hrvatske perspektive to bi značilo još tko zna koliko zgaženih, poniženih, samljevenih, kažnjenih… suparnika.
Mislite da je to zdravo? Jest ako oba partnera uživaju.
A šta ako onaj drugi i nije svjestan toga da je zgažen, ponižen, samljeven i kažnjen? Mora da onda s onim prvim i njegovom imaginacijom nešto opasno nije u redu.
(Tekst pisan za Blog ARD Studija Beč. Prenosimo s autorova portala).
Jacques Mourad i ljubav kršćana prema islamu u Siriji
Govor povodom primanja mirovne nagrade njemačkog nakladništva 2015.
Istog dana kad sam primio vijest o mirovnoj nagradi njemačkog nakladništva otet je u Siriji Jacques Mourad. Dvojica naoružanih muškaraca su ušla u samostan Mar Elian na rubu gradića Qaryatein. Tražili su oca Jacquesa. Našli su ga, jasno, u skromnom, malom uredu koji je i njegov dnevni boravak i njegova spavaća soba, zarobili ga i odveli. Dana 21. svibnja 2015. Jacques Mourad je postao talac tzv. Islamske države. [Read more…]
Jacques Mourad i ljubav kršćana prema islamu u Siriji
Govor povodom primanja mirovne nagrade njemačkog nakladništva 2015.
Istog dana kad sam primio vijest o mirovnoj nagradi njemačkog nakladništva, otet je u Siriji Jacques Mourad. Dvojica naoružanih muškaraca je ušla u samostan Mar Elian na rubu gradića Qaryatein. Tražili su oca Jacquesa. Našli su ga jasno u skromnom, malom uredu koji je i njegov dnevni boravak i njegova spavaća soba, zarobili su ga i odveli. Dana 21. svibnja 2015. Jacques Mourad je postao talac tzv. “Islamske države”. [Read more…]
Velika buka male scene
Oliver Frljić održao je zadanu riječ. Slobodan Šnajder ni jednom riječju nije spomenut u predstavi “Hrvatsko glumište” što je svoju riječku premijeru doživjela u srijedu navečer na maloj, “Zajc off ” sceni, mada je i ovaj komad po tko zna koji puta potvrdio novinarima omiljenu rečenicu da fotografija često govori više od riječi…Slika Slobodana Šnajdera na stražnjici nekolicine glumaca mnogo je govorila svima koji su pratili u medijima polemiku između Slobodana Šnajdera i Olivera Frljića.
No, Šac nije jedini. Genitalije i guze glumaca prekrivene su bile otisnutim fotografijama Zlatka Viteza, Mile Budaka, Ozrena Prohića, Jasena Boke, Joška Juvančića, Krešimira Dolenčića, Jakova Sedlara, Anje Šovagović Despot, Snježane Banović, Vitomire Lončar i Mani Gotovac. Sviju koji su, po mišljenju autorskog dvojca Blažević- Frljić, u jednom razdoblju svog života neodgovorno prodali dušu Mefistu, posegnuli za govorom mržnje i stavili se u funkciju ove ili one “prave stvari” nanijevši zlo i bol drugima i drugačijima od njih.
Predstava je, naime, posljednja u nizu trilogije o hrvatskom fašizmu (prve dvije su ”Bakhe” i ”Aleksandra Zec”). Prvotno je zamišljena kao spomen na “Hrvatskog Fausta ” Slobodana Šnajdera, dramu koja propituje odnos intelektualca i ideologije progovarajući o stvarnom događaju, o premijeri Goetheovog Fausta u vrijeme NDH-a, u Zagrebu 31.ožujka 1942. godine.
Predstava “Hrvatsko glumište” posljednja je u nizu trilogije o hrvatskom fašizmu (prve dvije su ”Bakhe” i ”Aleksandra Zec”). Prvotno je zamišljena kao spomen na “Hrvatskog Fausta ” Slobodana Šnajdera, dramu koja propituje odnos intelektualca i ideologije progovarajući o stvarnom događaju, o premijeri Goetheovog ”Fausta” u vrijeme NDH-a, u Zagrebu 31. ožujka 1942. godine
No, Šnajder je smatrao kako su Frljić i Blažević bez konzultacije s njim preradili djelo i ostavili prekratak rok za uvježbavanje (svega nekoliko tjedana), pa im je osporio pravo da se koriste njegovim imenom i imenom njegova djela.
Oliver Frljić pak javno tvrdi da se proteklih pet mjeseci intenzivno pripremao za postavljanje ”Hrvatskog Fausta”, djela koje je želio postaviti na scenu od trenutka, kako kaže, kad ga je prvi put pročitao.
Svoju intendaturu shvatio je kao šansu, jedinstvenu priliku da se drama koja je Slobodana Šnajdera učinila poznatim na međunardnoj kazališnoj sceni, napokon izvede i u jednom od hrvatskih nacionalnih kazališta, u riječkom HNK Ivana pl. Zajca, dakle na mjestu “zločina”. U teatru grada čija je lijevo obojena politika svojevremeno odbila njegovu kandidaturu za čelnu kazališnu poziciju.
U odgovoru Na Šnajderove primjedbe Frljić je jednostavno poručio: “Ne bih htio da se međusobno uvjetujemo – niti ti vrijeme koje je meni potrebno za postavljanje Hrvatskog Fausta, niti ja tebi mogućnost da tvoj tekst doživi organski rast” i stavio ad acta Šnajderovu dramu. Žao mi je što su dvije autorske taštine uskratile Riječanima mogućnost da u skoro vrijeme na daskama ”Zajca” vide komad koji je ovog, u Rijeci rado čitanog autora, proslavio u Austriji i Njemačkoj. Velika je to šteta jer trenutno u Hrvatskoj nema boljeg redatelja za tu provokativnu temu.
Spora, međutim, nema o tome da je petomjesečna priprema itekako inspirirala Olivera Frljića za brilijantnu predstavu koja je u srijedu navečer doživjela ovacije na premijeri usprkos svih kontroverzi koje su njezin nastanak pratile.
Žao mi je što su dvije autorske taštine uskratile Riječanima mogućnost da u skoro vrijeme na daskama ”Zajca” vide komad koji je ovog, u Rijeci rado čitanog autora, proslavio u Austriji i Njemačkoj. Velika je to šteta jer trenutno u Hrvatskoj nema boljeg redatelja za tu provokativnu temu
Brilijantna igra Jelene Lopatić, Tanje Smoje, Nike Mišković, Damira Orlića, Jasmina Mekića, Jerka Marčića, Nikole Nedića, Damira Mikulića i Jolande Pahor, nadahnuta kreativnom energijom dvojca Frljić – Blažević, nikoga nije ostavila ravnodušnim. Otud i ovacije za ovu žestoku kritiku novije hrvatske prošlosti.
A mnogo se buke podiglo oko njezina postavljanja na malu scenu ”Zajca off”, pa i one političke. Članovi Gradskog vijeća iz redova HDZ-a zahtijevali su raspravu o Frljićevoj smjeni i prije premijere iščitavajući njegovu estetiku pobune, njegovu vjeru u oslobođenje kazališta od zadanih shema nacionalističke kič kulture devedesetih, kojoj još uvijek mnogi pripadaju, kao politički čin.
Frljić nije politički aktivist. On, istina, onako šnajderovski kroz većinu svojih režija od “Turbo folka” do “Aleksandre Zec”, od “Bakhi” do “Hrvatskoga glumišta” bez kompleksa spaja kazalište i politiku, hrabro i beskompromisno zadire u tabue i mitove društva koje živimo.
Ispituje u kojoj mjeri smo kao gledatelji u toku dva desetljeća izgubili receptivne osobine i možemo li uopće, sakati kakvi jesmo, prepoznati mefistovski zov moćnih nacionalističkih truba, osjetiti posljedice tog zavođenja, izgubljenost i bol onih drugih i drugačijih koje takva politika odbacuje i zlostavlja.
Vjerujem da će nakon što odgledaju “Hrvatsko glumište” svi gradski vijećnici shvatiti kakav su dobitak za grad Blažević i Frljić i stati uz ansambl koji je bezrezervno podržao novog intendanta odolivši mefistovskom zovu dijela oporbene gradske politike
Frljić se, bez obzira na to radi li u Splitu, Beogradu, Zagrebu ili Rijeci, bavi upravo tim drugima, odbačenima, izopćenima i zlostavljanima zbog spolnog, nacionalnog, političkog opredjeljenja ili tek zbog ljudskog izbora, poput onog Bojana Glavaševića koji, proživljenom usprkos , ne mrzi i ne kapitalizira status vukovarske žrtve.
Riječko kazalište idealno je mjesto za njegov koncept socijalno odgovornog teatra. U svom dvorištu ima trbuh grada – tržnicu. Doslovno ga od place dijeli nekoliko kvadrata omanjeg parka. Na stotine ljudi svakodnevno odlazi u kupovinu i ne može ne vidjeti plakate s porukama istaknute na pročelju.
Bez obzira na to piše li “Hrvatsko LGBT kazalište” na Dan državnosti, “Hrvatsko talijansko kazalište” ili tek “Bojan Glavašević heroj -a ne zločinac” on ljude koji možda nikada nisu nogom kročili u HNK tjera na komentar, stav, na slaganje ili neslaganje s njegovim konceptom kazališta kao prostora slobode i emancipacije građana od uhodanih formula.
Nekazališnim sredstvima, zastavama, panoima i plakatima komunicira tako sa svima. Briše razliku između elite (stalne publike) i puka koji u taj dio grada dolazi isključivo po ribu i blitvu. Izvlači predstavu iz mraka pozornice na pročelje i porukom ”Kazalište narodu” nudi interakciju s građanima. Svakome – ama baš svakome, i onima ispred koji se nikada neće ohrabriti i ući i onima unutra koje gledanje njegovih predstava istovremeno šokira eksplicitnošću, istinom bez ostatka i oduševljava hrabroću i redateljskom kreativnošću.
Vjerujem da će nakon što odgledaju “Hrvatsko glumište” svi gradski vijećnici shvatiti kakav su dobitak za grad Blažević i Frljić i stati uz ansambl koji je bezrezervno podržao novog intendanta odolivši mefistovskom zovu dijela oporbene gradske politike.