Sin je bio jako nervozan. Kako i ne bi. Ekipa je vani, a on je glavu zabio u klupu. Ima ga tek koji centimetar manje od dva metra. Ni otac nije puno niži, ali zato ima barem dvadeset kilograma više. Imaju i sličnu boju kose, s tim da je otac svoju frizuru davno zaboravio, ali zato potomak uzgaja nekakvu, valjda, irokezicu. [Read more…]
Tim bilding (Team Building)
Podrugljivost je oduvijek stanovala na ovim prostorima. Nosite li naočale, šepate li, imate li klempave uši, velik nos, mucate… kad-tad doći ćete na dnevni red vazda revnih šaljivdžija spremnih na sprdnju na tuđi račun. Ništa drukčije nije mogao očekivati ni mandatar za novog premijera Tihomir Tim Orešković. [Read more…]
Ivo Banac, najpoznatiji konvertit novije generacije
Ivo Banac najpoznatiji je hrvatski konvertit novije generacije. Za razliku od prethodnika koji su, najčešće, prelazili iz komunističkog u nacionalistički tabor uoči i za vrijeme rata, Banac je ideološki habitus promijenio preko noći. I evo ga uoči izbora kao jedne od udarnih HDZ-ovih uzdanica čiji su tekstovi, o čemu god bili, predvidljivi poput pornića: [Read more…]
Šibenčani su neki fino odgojeni svijet
– Ma šta je ovo? – pitala je zainteresirano mlada majka gledajući gomilu ljudi koja se tiskala u velikoj sali bivšega hotela Krka, zapravo napuštenoj razvalini smještenoj uz šibensku rivu, pravom simbolu onoga što se dogodilo tom posrnulom gradu.
– To ti je onaj komunistički festival – odgovorio joj je muškarac preuzimajući ruku dječaka. [Read more…]
Asfalt pišu pobjednici
Ima jedna uska cesta. Ide od Benkovca, pa tamo preko Biljana Donjih udara na magistralnu od Zadra prema Obrovcu.
Ne morate tim pravcem. Možete i preko Smilčića i Paljuva, pa dolje na Novigrad ili prema Posedarju.
Ma možete iz Benkovca i odmah na autocestu. To vam je najsigurnije, posebno noću. Em je najbrže, em se vozite u miru božjem. Nit’ policije, nit’ radara. Samo Ina, Tifon i mrčina. Divota! [Read more…]
Hakeri srušili Forum.tm
Prije nekoliko dana Forum se našao pod napadom hakera. Premda ošamućeni i pod nokdaunom, ipak smo smogli snage usred odbrojavanja podignuti se s poda i nastaviti borbu.
Nokauta, kao što vidite, nije bilo. [Read more…]
Klemm, državni udar i HDZ
Ima jedna dobra knjiga. Zove se ”Anatomija jedne pobune“. Napisao je španjolski književnik Javier Cercas. Objavljena je 2009. godine, a u Hrvatskoj je lani prijevod Silvane Roglić izdala nakladnička kuća Fraktura.
Zašto je nama važna ”Anatomija jedne pobune“?
Riječ je o publicističkom djelu u kojem je vrlo temeljito opisan pokušaj državnog udara u Španjolskoj 23. veljače 1981. godine, koji je zauzimanjem Kongresa pokušala izazvati veća skupina časnika i dočasnika, predvođena pukovnikom Tejerom. Premda je, naravno, kontekst bitno drukčiji, sličnost sa stanjem u Hrvatskoj nije nezamjetna. [Read more…]
Lovac na Srbe i novinare
Za početak, valja pohvaliti Kolindu Grabar Kitarović.
Ovakvo što Ivo Josipović nikad ne bi napravio, nema šanse!
Po njemu bi na predsjedničkom brdu i dalje stolovali nekakvi perkovići, tatalovići, cvrtile… sve odreda nesposobna čeljad što ni vlastita oca nije znala obraniti od sudskog progona.
O ne! Taj film više nećete gledati. Kolinda Grabar Kitarović traži samo najbolje.
Kod nje prolaze isključivo uspješni. Oni koji ne samo da znaju što treba napraviti, nego i kako to učiniti.
Premda su to bila gadna vremena, kada se slušalo i pratilo na sve strane, Buljević je uvijek bio nazočan. Odan do groba. Ništa mu nije bilo teško: hoćete novinare, hoćete opozicionare, hoćete Srbe…
Sumnjate? Evo vam primjer. Za savjetnika za nacionalnu sigurnost izabrala je Josipa Buljevića, provjereni kadar hrvatskih tajnih službi. Čovjek koji tamo od prve polovice devedesetih jede težak špijunski kruh. Još od vremena SZUP-a, kada se hrabro u splitskoj ispostavi borio protiv nenarodnih elemenata. I to uspješno, ako treba posebno naglašavati.
Premda su to bila gadna vremena, kada se slušalo i pratilo na sve strane, Buljević je uvijek bio nazočan. Odan do groba. Ništa mu nije bilo teško: hoćete novinare, hoćete opozicionare, hoćete Srbe…
Zato je i napredovao. Malo, pomalo i dočepao se zagrebačke centrale i pozicije šefa protuobavještajnog odjela POA-e. Kasnije su mu podvaljivali da bi i dalje po splitskim Brdima naganjao sitne dilere da ga Ivi Sanaderu nije toplo preporučio njegov brat don Vinko, inače jedan od glavnih kadrovika tog vremena.
Ako je i istina, to više nije važno, jer je Buljević svojim samoprijegornim radom itekako zaslužio svako promaknuće koja ga je u karijeri pratilo, pa i ono kada je imenovan za prvog čovjeka SOA-e, u isto vrijeme kada je Tomislav Karamarko postao ministar unutarnjih poslova.
Karamarko je, svakako, za Buljevićevu karijeru važnija persona i od don Vinka i od Joška Podbevšeka, kratkotrajnog mu šefa čiji je mandat u POA-i – po davno utvrđenim HDZ-ovim kriterijima – bio obilježen špijuniranjem tadašnjeg predsjednika Stipe Mesića i opozicijskih političara, a potom i slučajem novinarke Helene Puljiz, koju su agenti u teško shvatljivom nadahnuću pokušali zavrbovati za svoje ciljeve.
Reference, očito, sjajne. Čovjek je pohvatao sve što je trebalo pohvatati, pa stoga valja pohvaliti i njega i odluku Kolinde Grabar Kitarović da ga imenuje za glavnog ”bezbednjaka” na Pantovčaku. A i treba mu posla nekon što je nekoliko godina proveo na poziciji generalnoga konzula u Los Angelosu, gdje ga je sklonio premijer Zoran Milanović, nakon što se njegovo ime počelo vezati uz jake igrače iz podzemlja i curenje informacija iz državnih struktura
Afera je Podbevšeka koštala smjene, a državu više stotina tisuća kuna troškova za izgubljene sudske parnice zbog prijetnji, ucjena, pokušaja podmićivanja i psihičkog maltretiranja kojima je Helena Puljiz bila izložena.
Dok je, dakle, zbog svega ovoga Podbevšek odletio, Buljević je uzletio. Njemu je Karamarkovim imenovanjem svanulo. Padali su jedan za drugim Ante Gotovina, Hrvoje Petrač, Ico Mateković… POA/SOA nikad nije bila uspješnija. I to upravo zahvaljujući ovom dvojcu. Karamarko mentor i teoretičar, Buljević operativac i organizator. Ni prekaljeni ratnik i džentlmen Gotovina nije imao šanse.
Nije da je njihov trud ostao nepriznat. Nekoliko godina potom Karamarko ide za ministra unutarnjih poslova, a Buljević postaje šef ”ujedinjene službe” SOA-e, koju je, raspisali su se mediji, želio transformirati u modernu špijunsku službu što će se boriti protiv međunarodnog organiziranog kriminala i preventivno protiv terorizma u regiji.
Reference, očito, sjajne. Čovjek je pohvatao sve što je trebalo pohvatati, pa stoga valja pohvaliti i njega i odluku Kolinde Grabar Kitarović da ga imenuje za glavnog ”bezbednjaka” na Pantovčaku. A i treba mu posla nekon što je nekoliko godina proveo na poziciji generalnoga konzula u Los Angelosu, gdje ga je sklonio premijer Zoran Milanović, nakon što se njegovo ime počelo vezati uz jake igrače iz podzemlja i curenje informacija iz državnih struktura.
Utvrđeno je, ipak, da ovaj nije kriv baš kao što nije bio ni kada je – očito zabavljen naganjanjem islamskih terorista – previdio i Ivu Sanadera i Branimira Glavaša, a za crne fondove HDZ-a čuo tek kada su mediji o njima počeli pisati.
Sada je, očito, došlo vrijeme za povratak. I to odmah na brdo!
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Gdje li ih samo nađu?
Gdje li ih samo nađu? Gdje se odgajaju takvi? U koje škole idu? Tko su im roditelji? Kako na njih gledaju susjedi? Što kaže rodbina? Kako se osjećaju bake kad vide što im unuci i unuke rade? U pristojnim vremenima, kad bi netko iz obitelji zabrazdio “na krivu stranu”, spuštale su se rolete, zatvarale škure, nije se izlazilo van, jer je sramota bila opća, familijarna. Stid se, na taj – danas – čudan način, pokušavao javno prikriti.
Možda ovaj uvod na prvu izgleda dramatično, ali je daleko od toga. Pročitajte sljedeće rečenice. One su dramatične.
Ovako kaže priča: Slobodna Dalmacija je u srijedu 17. prosinca objavila tekst Marine Karlović Sabolić, novinarke koja je dan ranije bila na sjednici Upravnog vijeća Agencije za zaštitu okoliša. Tamo se raspravljalo o onoj famoznoj selidbi Agencije u Zagreb Tower do koje je došlo na inicijativu resornog ministra Mihaela Zmajlovića, o kojoj su novinari namrčili već previše tinte i potrošili megabajte i megabajte internetskog prostora. Ovo je, međutim, korak dalje.
Gdje li ih samo nađu? Gdje se odgajaju takvi? U koje škole idu? Tko su im roditelji? Kako na njih gledaju susjedi? Što kaže rodbina? Kako se osjećaju bake kad vide što im unuci i unuke rade? U pristojnim vremenima, kad bi netko iz obitelji zabrazdio “na krivu stranu”, spuštale su se rolete, zatvarale škure, nije se izlazilo van, jer je sramota bila opća, familijarna. Stid se, na taj – danas – čudan način, pokušavao javno prikriti
Na toj je sjednici prvi put objavljen i službeni podatak o tome koliko će ta zajebancija (da, zajebancija, jer je vrlo teško pristojnim rječnikom opisati tešku otimačinu javnog novca) koštati građane. Izračun je jasan. Uostalom, napravio ga je, javlja Slobodna, glavom i bradom ravnatelj Agencije Neven Voća: preseljenje Agencije u novu građevinu u tzv. zagrebački City s dviju lokacija (Trg maršala Tita u strogom centru Zagreba i Ksaver, nekadašnji elitni kvart u sjevernom dijelu) porezne obveznike svaku godinu koštat će više od 667 tisuća kuna!
Za pet godina, kako se ovakve akcije obično i računaju, ova zajebancija u režiji državne vlasti koštat će nas 3,38 milijuna kuna. Plus troškovi selidbe 431 tisuću kuna, što zajedno daje više od 3,8 milijuna kuna, što – izračunala je predstavnica radnika Hana Mesić – znači da će po svakom od 87 zaposlenika država ubuduće plaćati trošak od 20 tisuća kuna, umjesto dosadašnjih 10 tisuća. Dakle, dvostruko!
U brojkama, troškovi najma prostora povećani su s 252 tisuće kuna na 1,1 milijun kuna, a režija i tehničkog održavanja prostora s 386,3 tisuće na 512,6 tisuća kuna. Proći će, kaže izračun, bolje tek s parkiranjem (14,4 tisuće prije, a 4,6 tisuća poslije), telefonom (prije 320 tisuća, poslije 288 tisuća) te sa zaštitarima (46,9 tisuća), pričuvom (185,9 tisuća) i transportom dokumentacije (20 tisuća), koje neće plaćati, dok će čišćenje ostati na istoj razini od 11 tisuća kuna.
Radnici, odnosno njihovi predstavnici, glasali su protiv takve odluke na Upravnom vijeću, dok su članovi koje je imenovalo Zmajlovićevo ministarstvo bili, naravno, za. Još se samo čeka potvrda Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom, Ministarstva zaštite okoliša i Ministarstva financija i evo nesretnih radnika, a vrlo zadovoljnog ministra, u onom kukuruznom tornju u istočnom dijelu glavnoga grada.
Za pet godina, kako se ovakve akcije obično i računaju, ova zajebancija u režiji državne vlasti koštat će nas 3,38 milijuna kuna. Plus troškovi selidbe 431 tisuću kuna, što zajedno daje više od 3,8 milijuna kuna, što – izračunala je predstavnica radnika Hana Mesić – znači da će po svakom od 87 zaposlenika država ubuduće plaćati trošak od 20 tisuća kuna, umjesto dosadašnjih 10 tisuća. Dakle, dvostruko!
Mirne duše možemo ovdje zaključiti komentar. Postaviti par retoričkih pitanja poput: ma nije valjda da je Zmajlović uzeo neki novac od vlasnika Zagreb Towera da ih sve preseli tamo, ma nije valjda da su nekome obećane prestižne lokacije na kojima se sada nalaze Agencija i Ministarstvo, pa da će Zmajlović i njegovi podijeliti novac od najma, ma nije valjda da imamo višak novca, jer prostorije još nisu nikome iznajmljene, pa ćemo kao porezni obveznici (da, mi, svi mi!) plaćati dvostruki iznos – i najam i troškove praznih prostorija?
Ma nije valjda da ne znaju da država grca u dugovima, da je šestu godinu u recesiji, što znači da je u depresiji i da je veliko pitanje hoće li se i kako uopće iz nje izvući?
Ili sve to skupa znaju, ali nas naprosto – zajebavaju?
Ali ne, nije ovdje kraj. Ima i nastavak. Pomoćnica ministra Zmajlovića i nova predsjednica Upravnog vijeća Marija Šćulac-Domac na ovu vrlo jasnu argumentaciju radnika odgovorila je da u fokusu Agencije nije razdvojenost te institucije na dvije lokacije, pa još izgovorila nekoliko rečenica koje također ne možemo objasniti nikako drukčije nego zajebancijom i s ovom državom (koja to zaslužuje!) i s ovom Vladom (koja ju je imenovala), a najviše s građanima koji je plaćaju.
“Vrlo je teško govoriti o ovom prostoru za vijeke vjekova”, kazala je Šćulac-Domac, pa sve onako u istom duhu nastavila: “Ovo jest državna imovina, no to ne znači da se ona tijekom vremena ne može raspoređivati. Sad se čini da se za najam ništa ne plaća, ali to je statičko gledanje.”
Što bi, na primjer, rekla obitelj cijenjene Šćulac-Domac da ih je krenula nagovarati da odu iz stana u svom vlasništvu kako bi iznajmili drugi? Vjerojatno bi je sažaljivo pogledali zabrinuti za njezino duševno zdravlje, dok bi ona objašnjavala da ništa nije za vijeke vjekova, da se imovina tijekom vremena može raspoređivati i da, iako se možda čini da sada ne plaćaju najam, tko zna je li to točno i da je sve to skupa, uostalom, statičko gledanje
Što je pomoćnica ministra htjela reći, valjda ni njoj samoj nije jasno. Tužna verbalna bravura po modelu “može da bidne, a ne mora da znači”, jer “ništa nije onako kako izgleda da jest”, do kraja je ogolila svu glupost preseljenja iz prostorija u državnom u one u privatnom vlasništvu.
Što bi, na primjer, rekla obitelj cijenjene Šćulac-Domac da ih je krenula nagovarati da odu iz stana u svom vlasništvu kako bi iznajmili drugi? Vjerojatno bi je sažaljivo pogledali zabrinuti za njezino duševno zdravlje, dok bi ona objašnjavala da ništa nije za vijeke vjekova, da se imovina tijekom vremena može raspoređivati i da, iako se možda čini da sada ne plaćaju najam, tko zna je li to točno i da je sve to skupa, uostalom, statičko gledanje.
Gdje pronalaze ovakve ljude?
Otkud su iskopali Sinišu Vargu, koji se mrtav-hladan zaputi službenim automobilom na skijanje (na što ima pravo, da se razumijemo), pa se tjedan dana pravi lud (to mu nitko ne može oduzeti), da bi onda vratio novac i rekao kako je put ionako mislio platiti s obzirom da je znao da će biti rekreativnih sadržaja na Dolomitima, gdje se uputio kako bi održao predavanje o zdravstvenom osiguranju. Jeste li ikad čuli da ministar jedne države ide na skijanje u drugu kako bi tamo održao slovo o prednostima osiguranja?
Gdje su pronašli Vedrana Mornara, koji je odmah po imenovanju odlučio po mišljenje o obrazovnom procesu ići na Kaptol? Gdje su pronašli ovu Šćulac-Domac, koja mrtva-hladna radi budale od svih nas.
Ili je zajebancija ili ovdje netko zaista nije normalan!
Kako bilo, piši propalo!
(Prenosimo s portala forum.tm).
IKEA, tvornica laži
I to smo dočekali. U Hrvatskoj se otvara prvi prodajni centar Ikee, poznate švedske niskotarifne korporacije za trgovinu namještajem.
Napokon, uzviknuli su mnogi željni jeftinog, ali skladno dizajniranog namještaja koji su proteklih desetljeća punili stanove Ikeinim proizvodima vraćajući se sa šoping-hodočašća po Austriji i Italiji. Napokon, uzviknuli su i oni koji nemaju dovoljno novca ni za lampu iz luksuznog Ikeina kataloga koji je prethodnih dana dostavljen na stotine tisuća zagrebačkih adresa. Napokon, zavapili su i iz susjedne Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije…
Napokon, reći ćemo i mi. Da je svako obećanje o otvaranju prodajnog centra prethodnih osam godina bilo ispunjeno, Hrvatska bi imala više Ikea nego Super Konzuma. Redovito, svakih pola godine, javio bi se netko iz same kompanije ili bi “sretnu vijest” priopćio neki ministar, ili bi je prisvojio kakav načelnik najavljujući da će Šveđani investirati golem novac baš u njegovoj općini. U kampanju se uključio i sam premijer Zoran Milanović, koji je – premda nesklon takvim dosadnim susretima – prije dvije godine primio direktore moćne korporacije podržavši ih u nastojanjima obogaćivanja ponude namještaja u državi.
Da je svako obećanje o otvaranju prodajnog centra prethodnih osam godina bilo ispunjeno, Hrvatska bi imala više Ikea nego Super Konzuma. Redovito, svakih pola godine, javio bi se netko iz same kompanije ili bi “sretnu vijest” priopćio neki ministar, ili bi je prisvojio kakav načelnik najavljujući da će Šveđani investirati golem novac baš u njegovoj općini
Ikea se selila posvuda – bila je u Svetoj Nedelji, pa u Šibeniku, Splitu i Rijeci, da bi se napokon skrasila u Rugvici.
Bila je svuda, ali zapravo nije bila nigdje.
Dućan u predgrađu
Potpuno jednaku igru Šveđani su igrali svuda u regiji. Najviše u Srbiji, ali izleta je bilo i u BiH. Najave su uvijek bile pompozne. Uz prodajne centre, spominjala se i gradnja tvornice. Onda bi negdje zapelo. Najčešće kod državnih potpora. Otvaranje – budimo iskreni – najobičnijeg dućana velike površine u takvom se marketinško-poslovno-političkom nadmudrivanju pretvorilo u pitanje nacionalnog ponosa.
Oni stariji sjećat će se grafita u Zagrebu “McDonald’s – 442 kilometra istočno”, kojim su Beograđani osamdesetih slavili činjenicu da je McDonald’s odabrao baš njihov grad kao prvi u Jugoslaviji u kojem će otvoriti pečenjarnicu. Nema veze što se njihov neveliki hamburger plastičnog okus mogao sakriti pred tadašnjim domaćim Hambyjem. Imati McDonald’s jednostavno je bilo pitanje prestiža za tadašnje socijalističko društvo željno konzumerizma i zapadnih brendova. McDonald’s, Coca Cola iz konzerve, Wrigley’s žvakaće gume, Lee Cooperice, starke, margarin Rama, Trst, Graz… sve su to bili simboli jednog boljeg, dalekog svijeta koji je tisućama kilometara udaljen od naše palanke.
Vrijeme se promijenilo. Dvije i pol dekade poslije konzumerizam – uključujući sve ono što ide s njim – Hrvatima polako ide na jetra. Shvatili su da puni izlozi prepuni svega zapravo nisu namijenjeni njima, baš kao ni sve one blještave reklame kojima su okruženi.
Danas uistinu ima svega, ali na žalost nema – novca.
“Inteligentno rješenje iz Švedske”
I onda, kada bi čovjek pomislio da smo se definitivno izguštali, da nas šareni artikli više ne mogu dići sa stolca, da su zauvijek prošla vremena kada se satima stajalo u koloni prema zagrebačkom predgrađu iščekujući otvaranje šoping-centara, pojavi se “inteligentno rješenje iz Švedske”, onaj moćni logo ispisan u verzalu u bojama švedske zastave: Ikea dolazi u Hrvatsku!
Kada bi čovjek pomislio da smo se definitivno izguštali, da nas šareni artikli više ne mogu dići sa stolca, da su zauvijek prošla vremena kada se satima stajalo u koloni prema zagrebačkom predgrađu iščekujući otvaranje šoping-centara, pojavi se “inteligentno rješenje iz Švedske”, onaj moćni logo ispisan u verzalu u bojama švedske zastave: Ikea dolazi u Hrvatsku!
Vijest vrijedna naslovnice tamo negdje prije deset-petnaest godina! I to prave naslovnice, one koja će prodati novine. Ne poput ovih današnjih koje može kupiti i lokalni vulkanizer, ako poželi, a kamoli moćna Ikea. Uostalom, Šveđani to rade pametnije. Oko zapošljavanja u Rugvici napravili su takvu medijsku priču da je izbor njihova skladištara ispao jednako važan kao i odluka o osobi za ministra zdravlja.
U vrijeme kada oglasi novinama kaplju sporije nego ikad, izdavači će spustiti gaće i više nego što treba ne bi li ušićarili koju kunu. Još ako znate da iza Ikee stoji zaista moćna mašinerija i vješta marketinška tvrtka koja je preko svoje zaposlenice i bivše glasnogovornice Vlade uspjela doći i do Milanovića, jasno vam je o čemu je ovdje riječ i da je Ikeina priča puno veća od priče o jednom običnom dućanu namještaja.
Obećanje – ludom radovanje
Počelo je tamo negdje 2007. ili 2008. godine. Najavljivana je gradnja trgovačkog centra velikog 260 tisuća četvornih metra na površini od 400 tisuća kvadrata u kojem će raditi 2000 ljudi zaduženih za predviđena dva milijuna posjetitelja. “Dugo godina smo čekali i napokon možemo potvrditi informaciju da Ikea dolazi u Hrvatsku”, rekao je Dragan Skalušević, regionalni direktor Ikeine prodaje prije šest godina. Ukupna vrijednost investicije u centar koji se ubraja među “srednje velike” – 300 milijuna eura, godišnji promet između 50 i 60 milijuna eura. Nakon Zagreba, idući centar trebao bi se graditi u Splitu, gdje će se uložiti 200 milijuna eura, pa se spominjala i Rijeka, potiho i još neki gradovi…
Planova je, dakle, bilo koliko hoćete. Čak i prije. Početkom 1990-ih kupili su zemljište u Svetoj Nedjelji nedaleko od Zagreba, pa su zbog rata odustali od njega i prodali ga za 12 milijuna eura. Nije nevažno da su pritom i dobro zaradili, jer ako se i u čemu Ikea dobro snalazi – onda je to u profitu. Prodali su ga, objasnili su poslije, jer je bilo predaleko od grada i premale površine za velike ambicije koje imaju. Potom su se preselili u Rugvicu, koja je, valja objasniti, udaljenija od centra nego Sveta Nedjelja, ali su zato dobili punu potporu ne samo lokalnih vlasti, nego i države, prije svega u prenamjeni zemljišta, financiranju premještanja naplatnih kućica i gradnji novog čvora, da bi se olakšao pristup centru.
Oko zapošljavanja u Rugvici napravili su takvu medijsku priču da je izbor njihova skladištara ispao jednako važan kao i odluka o osobi za ministra zdravlja. U vrijeme kada oglasi novinama kaplju sporije nego ikad, izdavači će spustiti gaće i više nego što treba ne bi li ušićarili koju kunu. Još ako znate da iza Ikee stoji zaista moćna mašinerija i vješta marketinška tvrtka koja je preko svoje zaposlenice i bivše glasnogovornice Vlade uspjela doći i do Milanovića, jasno vam je o čemu je ovdje riječ i da je Ikeina priča puno veća od priče o jednom običnom dućanu namještaja
Iz same Ikee kažu da su 42,3 hektara zemljišta u Rugvici kupili po cijeni od 65 eura za četvorni metar od 90 privatnih vlasnika zemljišta, što ih je ukupno koštalo 30-ak milijuna eura, otprilike trećine dosadašnje investicije. Budući da je nešto više od polovice površine (oko 250 tisuća kvadrata) imalo poljoprivrednu namjenu, od Općine Rugvica i Zagrebačke županije očekivala se prenamjena u građevinsku zonu. Naravno da cijena zemljišta nije ista kada se kupuje poljoprivredna ili građevinska površina, što je Ikeu trebalo koštati dodatnih između 25 i 100 posto vrijednosti okolnoga građevnog zemljišta.
Iz proračuna 150 milijuna kuna
Dolazak Hrvatske u Ikeu pomogla je i Vlada. Samo za premještanje naplatnih kućica na autocesti Zagreb-Beograd iz proračuna je izdvojeno 110 milijuna kuna, dok je novo čvorište koštalo 125 milijuna, ali je dogovorom s Ikeom određeno da kompanija plati 80 posto troškova silaska s autoceste. Tako su porezni obveznici iskeširali gotovo 150 milijuna kuna, preko HAC-a, samo za ovu prometnu vratolomiju. HDZ-ova Vlada opravdavala je tu odluku tvrdeći da će Ikea u Rugvici uložiti 300 milijuna eura, dakle dvije trećine više od dosadašnjeg ulaganja.
Prema tvrdnjama Marijana Kavrana, direktora Hrvatskog drvnog klastera, državna potpora Ikei ukupno dostiže 500 milijuna kuna. “Ispucali smo sve adute. Kroz raznorazne pogodnosti, prenamjenu zemljišta, premještanje naplatnih kućica, komunalije, država je Ikei dala potporu od nekih 500-tinjak milijuna kuna. Da je nešto slično napravljeno za neku hrvatsku firmu, izbio bi skandal”, rekao je Kavran ovih dana za Tportal.
Premda je krajnja cifra vjerojatno nešto niža, Kavranov bijes je razumljiv s obzirom na to da se i ova Vlada s jedne strane uporno zaklinje u slobodno tržište i liberalni kapitalizam, a s druge nekima itekako pogoduje u investicijama pa ispada da jedno novotvoreno radno mjesto u Ikei državu košta milijun kuna!?
Iz švedske tvrtke kažu da su takvi prigovori neosnovani, da su i tako zbog hrvatske birokracije izgubili previše vremena, da su se naplatne kućice trebale premjestiti bez obzira na njihov prodajni centar, da prenamjenu zemljišta može zatražiti bilo tko, da bi oni uložili 250 milijuna eura da nije bilo konstantnih problema s projektom, a zbog čega je ulaganje njihovih partnera odgođeno za 2015. godinu i na kraju da je iznos od 500-tinjak milijuna kuna koji se spominje kao neizravni državni poticaj – potpuno nerealan.
Prema tvrdnjama Marijana Kavrana, direktora Hrvatskog drvnog klastera, državna potpora Ikei ukupno dostiže 500 milijuna kuna. “Ispucali smo sve adute. Kroz raznorazne pogodnosti, prenamjenu zemljišta, premještanje naplatnih kućica, komunalije, država je Ikei dala potporu od nekih 500-tinjak milijuna kuna. Da je nešto slično napravljeno za neku hrvatsku firmu, izbio bi skandal”, rekao je Kavran ovih dana za Tportal
Njemačka građevinska operativa
Bilo kako bilo, centar je napravljen i u četvrtak će biti otvoren. Sagradila ga je tvrtka Strabag, koja i inače radi njihove dućane, za 22 milijuna eura, Bauer Spezialtiefbau za 3,4 milijuna eura radio je na temeljima, a hrvatske kompanije poput Zagorje gradnje radile su manje poslove poput melioracijskoga kanala za milijun eura. Kamgrad je za isti iznos pripremao zemljište, a Tehnika za 3,4 milijuna eura montirala betonsku konstrukciju. Sve skupa, kažu u Ikei, barem 100 milijuna eura.
Nije malo, ali sigurno nije ni iznos zbog kojeg bi država trebala pasti u trans koji se umjetno želi izazvati u pokušaju da se privuku kupci koje se ovih dana zasipa katalozima i serviranim vijestima o različitim pogodnostima kupnje. Tako će, tvrde Šveđani, od “9500 proizvoda cijena za njih 7000 biti jednaka ili niža u od onih u Austriji”, gdje su kupci iz Hrvatske radili petinu ostvarenog prometa. Njima bi se pridružili i oni iz tzv. regije koji mogu ostvariti povrat poreza.
Što će kupovati u Ikei? Proizvode izrađene kod domaćih tvrtki očito – neće, jer je virovitički TVIN – uz Feroplast iz Buja, koji proizvodi žičane košare – jedina hrvatska kompanija koja još od osamdesetih godina prošlog stoljeća radi za tu firmu.
Suradnja se pokušala proširiti, ali se pokazalo da hrvatske tvrtke s preskromnim kapacitetima i radnom snagom koja primanjima daleko premašuje onu istočnoeuropsku ili azijsku, teško mogu računati na ovaj posao, što će dovesti do daljnjeg pada udjela prodaje domaćeg namještaja u Hrvatskoj s 30 na 20 posto, a time i potencijalnoga gubitka radnih mjesta, i to znatno većega nego što će biti broj zaposlenih u Rugvici.
Imidž skromne i samozatajne tvrtke na čelu sa štedljivim, ali pravednim vlasnikom, prvi je put ozbiljno narušen kada je prije pet godina Johan Stenebo (…) objavio knjigu “Istina o Ikei: jedan menadžer svjedoči” u kojem je izravno optužio Kamprada da špijunira zaposlenike, (…) da ilegalno sječe šumu, iskorištava dječju radnu snagu i izbjegava plaćanje poreza
Nije nevažan ni odnos ove kompanije, koja je dobila naziv po skraćenici od imena i prezimena svoga osnivača Ingvara Kamprada Elmtaryda Agunnaryda, prema radnicima. Prije nekoliko dana vozači kamiona u Belgiji i Nizozemskoj prosvjedovali su protiv Ikee tvrdeći da je otvorila fiktivne tvrtke u istočnoj Europi i tako im oduzela posao s obzirom na znatno niže troškove radne snage u tranzicijskim državama.
Lažna skromnost i rasizam
Imidž skromne i samozatajne tvrtke na čelu sa štedljivim, ali pravednim vlasnikom, prvi je put ozbiljno narušen kada je prije pet godina Johan Stenebo, dugogodišnja desna ruka Ingvara Kamprada, objavio knjigu “Istina o Ikei: jedan menadžer svjedoči” u kojem je izravno optužio Kamprada da špijunira zaposlenike, da na visoke funkcije zapošljava isključivo Šveđane i to “po mogućnosti iz Kampradova sela”, da ilegalno sječe šumu, iskorištava dječju radnu snagu i izbjegava plaćanje poreza.
Stenebo je ustvrdio da su priče o usmjerenosti na ekološko i društveno odgovorno poslovanje, kao i dobrotvorne akcije, tek pranje savjesti vodstva kompanije zadriglog u rasizam.
Naravno da ta činjenica neće bitno utjecati na dužinu kolone koja će se u četvrtak zaputiti put Rugvice. Hrvati, jednostavno, vole Ikeu. Ako već neće ništa kupiti, moći će nešto pojesti. Ikea, naime, nudi ”tipična švedska jela poput mesnih okruglica“, kao i lokalna hrvatska, jer – kako kažu u Ikei – ipak “smo mi ozbiljna tvrtka”!
(Prenosimo s portala Forum.tm).
- « Previous Page
- 1
- …
- 4
- 5
- 6
- 7
- Next Page »