S pravom će se netko pitati je li ovo ”književni ogled” i od kuda ovaj protest, žestoki, našega dragoga kolege i suradnika Ivana Lovrenovića, u ovoj rubrici? Razlog je jednostavan i sažet je u Lovrenovićevoj potrebi da digne glas o ”jakim, stojećim mjestima rigidnih ideologija kolektivizma, potpuno i pogubno suprotnih elementarnim načelima slobode…”.

 

Dogodio se, naime, strašan skandal za književnike u Bosni i Hercegovini: ispunjavale su se 1992. liste književnika prema ”kriterijima” koji su sve suprotno od onoga što zagovaramo na našemu portalu. Naš kolumnist Željko Ivanković u jednom tekstu kojeg ćemo uskoro objaviti kaže da ”Nositi svoje i obiteljsko breme na leđima, istraživati mu sve moguće uzroke (…) Lovrenovićevu pisanju dalo dimenziju rekonstruiranja vlastita svijeta ili, a i tako se može reći, njegovo konstruiranje za sebe, za mogućnost života u njemu…”.

 

Može li Ivan Lovrenović imati svijet u jednom komadu i je li mogao ostati sabran da je prešutio da mu je negirana ona sloboda ”na kojoj počiva sama ideja književnosti, književničkoga posla i književničkih društava”?

 

Eh, da, Lovrenović sa dvadeset i dvije godine zakašnjenja saznaje, i u tome se sastoji potreba da uvrstimo njegov protest u ovu rubriku, da mu se i to nasilje dogodilo a pošto je rubrika nastala iz potrebe da se obrani ta sloboda i sačuvaju te ideje, smatram da je to književni ogled par excellence.

 

Drago Pilsel

 

Otvoreno pismo Društvu pisaca u Bosni i Hercegovini:

U to vrijeme, kada gospodin Abdulah Sidran u svojoj kući pravi spiskove podobnih pisaca, i sâm sam na Grbavici, s obitelji, pod strahovladom Karadžića i krvavoga Batka, nemamo pojma ni o kakvim razmjenama, još manje o stvaranju novih književničkih društava, na svoju ruku i na vlastiti rizik gledamo kako iznijeti živu glavu. Kolegi Jakovu Jurišiću, službeno predsjedniku postojećega Udruženja književnika BiH, to nije uspjelo, poginuo je na Zlatištu kao mučenik

 

Trebalo je da prođu pune dvadeset i dvije godine – a da ne bî nedavne tribine Društva pisaca u Bosni i Hercegovini, ni to ne bi bilo dovoljno – pa da saznam što se u vezi s Društvom i piscima spremalo u maju 1992. godine. I to iz usta protagonista i svjedoka, Abdulaha Sidrana. A Sidran je čovjek častan, da parafraziram ”pohvalu“ Brutu Shakespearova Marka Antonija, ima li ikog živa da njemu ne bi vjerovao!

 

Evo, dakle, što nam sad otkriva Sidran, a Oslobođenje prenosi, nadat se vjerno: ”Mi smo onda u razmjeni s Grbavice dobili Zlatka Topčića, napravili smo spisak pisaca koji ispunjavaju književne kriterije, i svi su morali potpisati povelju da se u BiH provodi agresija i nasilje, da mi pišemo na bosanskom jeziku.“ Izvještaj drugoga medija (NAP) sadrži još konkretniji podatak, da je taj sastanak u maju 1992. godine, na kojemu ”se pravio spisak članova koji ispunjavaju književne kriterije“, Sidran ”organizirao u svojoj kući“.

 

U to vrijeme, kada gospodin Abdulah Sidran u svojoj kući pravi spiskove podobnih pisaca, i sâm sam na Grbavici, s obitelji, pod strahovladom Karadžića i krvavoga Batka, nemamo pojma ni o kakvim razmjenama, još manje o stvaranju novih književničkih društava, na svoju ruku i na vlastiti rizik gledamo kako iznijeti živu glavu. Kolegi Jakovu Jurišiću, službeno predsjedniku postojećega Udruženja književnika BiH, to nije uspjelo, poginuo je na Zlatištu kao mučenik.

 

A jedan od najpotresnijih i najknjiževnijih dokumenata evropske logorologije, posthumno objavljena Jurišićeva Škola stradanja, kao ni njegova osobna sudbina, pažnju bosanskohercegovačkoga Društva pisaca nikada nisu na dostojan način privukle. Ove mi je  reminiscencije snažno na površinu izvukla zapanjenost dvadesetdvogodišnjim neznanjem o onome o čemu Sidran danas govori a ja prvi put čujem.

 

Tko su ti koji, na čelu s domaćinom Sidranom, u maju 1992. prave spisak pisaca i utvrđuju kriterije; tko i po kojim kriterijima je njih ovlastio da to rade – o tome ni sada ne doznajemo ništa. Otkud im ovlast da propisuju piscima da moraju potpisati bilo što, pa bila to i forma izjašnjavanja o ”agresiji i nasilju“, ili o imenu jezika na kojemu pišu – ni o tome ne doznajemo ništa.

Blažena je ta neosjetljivost pisaca, zabrinutih za status i sudbinu svojega udruženja, a potpuno nezabrinutih za položaj kolege pisca u većinsko-manjinski strukturiranom gradu i društvu, ugroženoga sistematskim, višemjesečnim javnim patriotskim denuncijacijama uglednoga i časnog A. Sidrana, sve uz ”pljesak prisutnih“ kolega. Blažena, i nepodnošljiva

 

Ali je frapantno jasno kamo u pogledu modela ponašanja i društvene simptomatike spadaju ove figure i postupci. Voluntarističko pravljenje spiskova i utvrđivanje kriterija podobnosti, prisvajanje patriotske ispravnosti, prisvajanje jedinoispravne interpretacije povijesti, prisiljavanje na iskazivanje pravovjernosti (svi su morali potpisati), nacionalistički ekskluzivizam i naredbodavnost u propisivanju jezika kojim ima da pišeš – sve su to jaka, stajaća mjesta rigidnih ideologija kolektivizma, potpuno i pogubno suprotnih elementarnim načelima slobode, pogotovo one slobode na kojoj počiva sama ideja književnosti, književničkoga posla i književničkih društava.

 

Zapravo je šokantno da smo dobili ovako otvoren iskaz, makar i s ovolikim zakašnjenjem, a Sidran je čovjek častan, pa se njegova ispovijest ne može dovoditi u sumnju. Časni su, bez sumnje, i svi oni koji su na spomenutoj tribini saslušali to njegovo priznanje, a ne samo da nitko u njemu nije našao ništa što bi izazivalo zapitanost, zabrinutost, dilemu barem, nego je, po medijskim izvještajima, ”nakon pljeska prisutnih, diskusija nastavljena“.

 

Nitko od prisutnih, također, nije osjetio potrebu da bilo što kaže ni povodom Sidranovih ponovljenih ideoloških invektiva upućenih kolegi Goranu Simiću. Sadržajno i argumentacijski one, doduše, jesu besmislene i bespredmetne, ali su u svojemu opakom populističkom i nacionalističkom namigivanju ulici jako operativne i efikasne, o čemu zorno i tvorno svjedoče neugodnosti što ih Simić već doživljava u divnoj sarajevskoj svakodnevnici.

 

Blažena je ta neosjetljivost pisaca, zabrinutih za status i sudbinu svojega udruženja, a potpuno nezabrinutih za položaj kolege pisca u većinsko-manjinski strukturiranom gradu i društvu, ugroženoga sistematskim, višemjesečnim javnim patriotskim denuncijacijama uglednoga i časnog A.  Sidrana, sve uz ”pljesak prisutnih“ kolega. Blažena, i nepodnošljiva.

 

Pripadati ovakvom Društvu pisaca nespojivo je s elementarnim samopoštovanjem.

 

Tražim da me i formalno brišete sa spiska članova Društva pisaca u Bosni i Hercegovini.

 

S poštovanjem,

 

Ivan Lovrenović

 

U Sarajevu, 7. 7. 2014.

 

(Pismo prenosimo s autorova portala).