Dvadeset je godina prošlo od užasnih srpanjskih događaja u Srebrenici 1995., koje jedni zovu genocidom, drugi strašnim zločinom, a treći o njemu šute. Kao da se cijeli svijet trudi pokazati kako je plemenit, pri čemu mu uspijeva tek posvjedočiti da je bio i ostao licemjeran. Najavljene su brojne rezolucije kojima njihovi predlagači umiruju nečistu savjest. Negatori genocida u Srebrenici se i dalje bave relativizacijom krivnje i odgovornosti. Jedva da netko, izuzev pape Franje, postavlja pitanje neetičnosti u unutarnjoj i svjetskoj politici. [Read more…]
Brišite me sa svojega spiska
Foto: Dnevni list Mostar
S pravom će se netko pitati je li ovo ”književni ogled” i od kuda ovaj protest, žestoki, našega dragoga kolege i suradnika Ivana Lovrenovića, u ovoj rubrici? Razlog je jednostavan i sažet je u Lovrenovićevoj potrebi da digne glas o ”jakim, stojećim mjestima rigidnih ideologija kolektivizma, potpuno i pogubno suprotnih elementarnim načelima slobode…”.
Dogodio se, naime, strašan skandal za književnike u Bosni i Hercegovini: ispunjavale su se 1992. liste književnika prema ”kriterijima” koji su sve suprotno od onoga što zagovaramo na našemu portalu. Naš kolumnist Željko Ivanković u jednom tekstu kojeg ćemo uskoro objaviti kaže da ”Nositi svoje i obiteljsko breme na leđima, istraživati mu sve moguće uzroke (…) Lovrenovićevu pisanju dalo dimenziju rekonstruiranja vlastita svijeta ili, a i tako se može reći, njegovo konstruiranje za sebe, za mogućnost života u njemu…”.
Može li Ivan Lovrenović imati svijet u jednom komadu i je li mogao ostati sabran da je prešutio da mu je negirana ona sloboda ”na kojoj počiva sama ideja književnosti, književničkoga posla i književničkih društava”?
Eh, da, Lovrenović sa dvadeset i dvije godine zakašnjenja saznaje, i u tome se sastoji potreba da uvrstimo njegov protest u ovu rubriku, da mu se i to nasilje dogodilo a pošto je rubrika nastala iz potrebe da se obrani ta sloboda i sačuvaju te ideje, smatram da je to književni ogled par excellence.
Drago Pilsel
Otvoreno pismo Društvu pisaca u Bosni i Hercegovini:
U to vrijeme, kada gospodin Abdulah Sidran u svojoj kući pravi spiskove podobnih pisaca, i sâm sam na Grbavici, s obitelji, pod strahovladom Karadžića i krvavoga Batka, nemamo pojma ni o kakvim razmjenama, još manje o stvaranju novih književničkih društava, na svoju ruku i na vlastiti rizik gledamo kako iznijeti živu glavu. Kolegi Jakovu Jurišiću, službeno predsjedniku postojećega Udruženja književnika BiH, to nije uspjelo, poginuo je na Zlatištu kao mučenik
Trebalo je da prođu pune dvadeset i dvije godine – a da ne bî nedavne tribine Društva pisaca u Bosni i Hercegovini, ni to ne bi bilo dovoljno – pa da saznam što se u vezi s Društvom i piscima spremalo u maju 1992. godine. I to iz usta protagonista i svjedoka, Abdulaha Sidrana. A Sidran je čovjek častan, da parafraziram ”pohvalu“ Brutu Shakespearova Marka Antonija, ima li ikog živa da njemu ne bi vjerovao!
Evo, dakle, što nam sad otkriva Sidran, a Oslobođenje prenosi, nadat se vjerno: ”Mi smo onda u razmjeni s Grbavice dobili Zlatka Topčića, napravili smo spisak pisaca koji ispunjavaju književne kriterije, i svi su morali potpisati povelju da se u BiH provodi agresija i nasilje, da mi pišemo na bosanskom jeziku.“ Izvještaj drugoga medija (NAP) sadrži još konkretniji podatak, da je taj sastanak u maju 1992. godine, na kojemu ”se pravio spisak članova koji ispunjavaju književne kriterije“, Sidran ”organizirao u svojoj kući“.
U to vrijeme, kada gospodin Abdulah Sidran u svojoj kući pravi spiskove podobnih pisaca, i sâm sam na Grbavici, s obitelji, pod strahovladom Karadžića i krvavoga Batka, nemamo pojma ni o kakvim razmjenama, još manje o stvaranju novih književničkih društava, na svoju ruku i na vlastiti rizik gledamo kako iznijeti živu glavu. Kolegi Jakovu Jurišiću, službeno predsjedniku postojećega Udruženja književnika BiH, to nije uspjelo, poginuo je na Zlatištu kao mučenik.
A jedan od najpotresnijih i najknjiževnijih dokumenata evropske logorologije, posthumno objavljena Jurišićeva Škola stradanja, kao ni njegova osobna sudbina, pažnju bosanskohercegovačkoga Društva pisaca nikada nisu na dostojan način privukle. Ove mi je reminiscencije snažno na površinu izvukla zapanjenost dvadesetdvogodišnjim neznanjem o onome o čemu Sidran danas govori a ja prvi put čujem.
Tko su ti koji, na čelu s domaćinom Sidranom, u maju 1992. prave spisak pisaca i utvrđuju kriterije; tko i po kojim kriterijima je njih ovlastio da to rade – o tome ni sada ne doznajemo ništa. Otkud im ovlast da propisuju piscima da moraju potpisati bilo što, pa bila to i forma izjašnjavanja o ”agresiji i nasilju“, ili o imenu jezika na kojemu pišu – ni o tome ne doznajemo ništa.
Blažena je ta neosjetljivost pisaca, zabrinutih za status i sudbinu svojega udruženja, a potpuno nezabrinutih za položaj kolege pisca u većinsko-manjinski strukturiranom gradu i društvu, ugroženoga sistematskim, višemjesečnim javnim patriotskim denuncijacijama uglednoga i časnog A. Sidrana, sve uz ”pljesak prisutnih“ kolega. Blažena, i nepodnošljiva
Ali je frapantno jasno kamo u pogledu modela ponašanja i društvene simptomatike spadaju ove figure i postupci. Voluntarističko pravljenje spiskova i utvrđivanje kriterija podobnosti, prisvajanje patriotske ispravnosti, prisvajanje jedinoispravne interpretacije povijesti, prisiljavanje na iskazivanje pravovjernosti (svi su morali potpisati), nacionalistički ekskluzivizam i naredbodavnost u propisivanju jezika kojim ima da pišeš – sve su to jaka, stajaća mjesta rigidnih ideologija kolektivizma, potpuno i pogubno suprotnih elementarnim načelima slobode, pogotovo one slobode na kojoj počiva sama ideja književnosti, književničkoga posla i književničkih društava.
Zapravo je šokantno da smo dobili ovako otvoren iskaz, makar i s ovolikim zakašnjenjem, a Sidran je čovjek častan, pa se njegova ispovijest ne može dovoditi u sumnju. Časni su, bez sumnje, i svi oni koji su na spomenutoj tribini saslušali to njegovo priznanje, a ne samo da nitko u njemu nije našao ništa što bi izazivalo zapitanost, zabrinutost, dilemu barem, nego je, po medijskim izvještajima, ”nakon pljeska prisutnih, diskusija nastavljena“.
Nitko od prisutnih, također, nije osjetio potrebu da bilo što kaže ni povodom Sidranovih ponovljenih ideoloških invektiva upućenih kolegi Goranu Simiću. Sadržajno i argumentacijski one, doduše, jesu besmislene i bespredmetne, ali su u svojemu opakom populističkom i nacionalističkom namigivanju ulici jako operativne i efikasne, o čemu zorno i tvorno svjedoče neugodnosti što ih Simić već doživljava u divnoj sarajevskoj svakodnevnici.
Blažena je ta neosjetljivost pisaca, zabrinutih za status i sudbinu svojega udruženja, a potpuno nezabrinutih za položaj kolege pisca u većinsko-manjinski strukturiranom gradu i društvu, ugroženoga sistematskim, višemjesečnim javnim patriotskim denuncijacijama uglednoga i časnog A. Sidrana, sve uz ”pljesak prisutnih“ kolega. Blažena, i nepodnošljiva.
Pripadati ovakvom Društvu pisaca nespojivo je s elementarnim samopoštovanjem.
Tražim da me i formalno brišete sa spiska članova Društva pisaca u Bosni i Hercegovini.
S poštovanjem,
Ivan Lovrenović
U Sarajevu, 7. 7. 2014.
(Pismo prenosimo s autorova portala).
Udari na PEN Centar BiH
Već dulje vremena traju udari na PEN Centar BiH, a ovih su dana kulminirali. Zašto? Zato što onaj koji te udare predvodi – Abdulah Sidran – nije primljen natrag u PEN BiH. Njemu blizak dio medija neće, ne može i ne želi vidjeti bit problema, nego, kako to inače biva s novinarima u svoj njihovoj površnosti, uhvate se na prvu, najprizemniju i grizu ko pit bul, unatoč svakom zdravom, logičnom rezonu.
Sidran, čovjek koji je svojedobno izišao iz PEN-a, tobože ili stvarno nezadovoljan njegovim radom, sad bi se najednom, nakon desetak godina, vratio kao da se u međuvremenu ništa nije dogodilo. Kao da sve te godine nije iznapadao i izvrijeđao kroz te iste medije koji ga sad ”prate” (nekad ih je bojkotirao jer ga ”nisu pratili” – njegov izraz) sve i svakoga u tom istom PEN-u i to na najgori mogući način, onaj koji je direktno u suprotnosti s temeljnim aktom PEN-a – Poveljom PEN-a.
Zašto sad hoće unutra? Je li se to promijenio PEN ili on? Ili mu je pod starost došlo iz guzice u glavu, kako se to kaže u BiH? PEN se nije promijenio, a nije ni Sidran, jer životni ”račun svodeći” i dalje kleveće, laže, etiketira, optužuje…, ali bi ipak da ga negdje ima, da ga se negdje i za nešto pita…
Goran Simić je nedavno u polemičkom tekstu svekolikoj javnosti zorno pokazao kako su npr. Sidranove optužbe na njegov račun, a ”za krvno srodstvo”, iz arsenala metoda koje je koristio Hitler (a treba reći i Staljin!), dok bi brojne druge Sidranove optužbe protiv kolega i etikete na njihov račun ispunile cijelu jednu ovakvu kolumnu, a Sidrana pokazale onakvim kakvim ga u moralnom smislu desetljećima doživljava ogroman broj kolega i intelektualno Sarajevo
Goran Simić je nedavno u polemičkom tekstu svekolikoj javnosti zorno pokazao kako su npr. Sidranove optužbe na njegov račun, a ”za krvno srodstvo”, iz arsenala metoda koje je koristio Hitler (a treba reći i Staljin!), dok bi brojne druge Sidranove optužbe protiv kolega i etikete na njihov račun ispunile cijelu jednu ovakvu kolumnu, a Sidrana pokazale onakvim kakvim ga u moralnom smislu desetljećima doživljava ogroman broj kolega i intelektualno Sarajevo.
O čemu je, dakle, riječ? Na nedavnoj je Skupštini PEN-a posvećenoj prijemu novih članova uredno apliciralo 17 potencijalnih kandidata. To znači da su imali ono traženo: prijavu i preporuku najmanje tri člana. Sljedeća je proceduralna instanca bila tajno glasovanje svih Skupštini nazočnih članova PEN-a i onih koji taj dan nisu mogli biti nazočni, ali su svoje glasove ranije zapečaćene deponirali u PEN-u.
Od tih je 17 kandidata 15 primljeno jer su dobili natpolovičnu većinu glasova nazočnih, tj. onih koji su pristupili glasovanju, što je taj dan značilo imati najmanje 21 glas od 41 nazočna člana PEN-a.
Demokracija je procedura, zar ne? A Sidran i njemu slični, koji se bore za demokraciju i demokratske procedure, nisu mogli prihvatiti činjenicu da je ”najveći živi” (misli se u Bošnjaka!), kako mu laskaju njegovi novinari i mediji u sve tješnjoj Dolini Miljacke, dobio manje od trećine glasova. Računica je beskrajno jednostavna. Taj dan ogromna većina članstva njega nije htjela imati za sudruga u PEN-u.
No, taj dan nisu prošla ni druga četiri kandidata, kao što neki raniji put nisu prošli neki drugi. Zašto? Trebalo bi pitati one koji nisu glasovali za Abdulaha Sidrana i Džemaludina Latića, a koja su dvojica u svom nezadovoljstvu neizborom uz svoje ime počeli upotrebljavati i ime Amira Brke i otpočeli novu medijsku hajku protiv PEN-a. Zašto upotrebljavaju samo Brkino ime kad taj dan u PEN nije primljeno ukupno 5 ljudi?
Čak mislim da Brki nije nimalo prijatno što ga Sidran i Latić uzimaju uza se, ali on šuti i ne javlja se, osim ako njegovu priču ”O jednoj drevnoj igri” iz knjige ”Crna sveska” koja je kolala internetom baš nekako uoči te ”sporne” Skupštine PEN-a ne uzmemo kao jasno distanciranje od Sidrana, kako je to prikazivala, strasno likujući, sarajevska intelektualna čaršija. No, priča je ipak i ”samo” priča…
Nijedan od izabranih, jasno je, kao i ni jedan od neizabranih kandidata nije izabran ili neizabran iz istih razloga. Ali da Sidran ili Latić ne bi bili ”sami” protiv PEN-a, sami protiv svih, pridodali su svome imenu i ime Amira Brke, a začudo namjerno propustili uopće spomenuti da postoje još dva člana koja nisu prošla. Istina, s mnogo više glasova od njih, ali, eto, nisu…
Čak mislim da Brki nije nimalo prijatno što ga Sidran i Latić uzimaju uza se, ali on šuti i ne javlja se, osim ako njegovu priču ”O jednoj drevnoj igri” iz knjige ”Crna sveska” koja je kolala internetom baš nekako uoči te ”sporne” Skupštine PEN-a ne uzmemo kao jasno distanciranje od Sidrana, kako je to prikazivala, strasno likujući, sarajevska intelektualna čaršija. No, priča je ipak i ”samo” priča…
Ne iznenađuje nastavak Sidranova ”pljuvanja” po PEN-u, jer on neće vidjeti ono što vide svi – da ga PEN (još uvijek) neće i ne želi upravo stoga što je na najogavniji način etiketirao mnoge od svojih kolega s kojima bi, kao, sutra trebao sjediti u tom istom PEN-u. Čak se medijski hvali da se sa 17 tih kolega-u međuvremenu ”obračunao”.
K tomu je uoči Skupštine PEN-a u intervjuu sklonim mu novinama rekao da je ”PEN otet bh. piscima i da im treba biti vraćen”?! Treba biti blesav, pa ne vidjeti da je Sidran taj koji se nudi za Mesiju, spasitelja i izbavitelja (a znamo što je uradio Društvu pisaca!), a eto ti isti pisci, beznačajni i anonimni, trebali bi ga sad primiti da im on kaže tko su, što su, čiji je i kakav je PEN te kakav bi trebao biti…
A njegov je sudrug Džemaludin Latić u svome inače legendarnom neznanju osnova logike to još jednom demonstrirao, pa je otišao toliko daleko da je pozvao kolege da izađu iz PEN-a. Zamislite, pozvati one koji u PEN-u nisu bili za tvoj izbor da, nakon što te nisu izabrali, izađu iz tog istog PEN-a! Ludilo! Normalnije bi, valjda, sudeći po broju glasova koje je dobio, bilo očekivati da oni izađu iz PEN-a da je on kojim slučajem primljen ili ušao u tu instituciju, jer su ne glasujući za njega penovci pokazali da odbijaju sjediti u društvu s nekim tko je svojim pisanjem i djelovanjem širio netoleranciju i ideje suprotne Povelji PEN-a!
Iz PEN-a je, zbog toga što u njega nisu izabrani Sidran i Latić, nekoliko dana potom istupio Esad Duraković. I to razumijem. To je gesta neslaganja i solidariziranja, ali ne razumijem i odbijam ne samo sve silne insinuacije i etikete njegove i onih koji su se potom oglasili pokazujući da nisu u stanju prihvatiti demokratske uzance izbora ili neizbora… Jer da su kandidati koje oni preferiraju izabrani, poštovali bi demokratski izbor, a kad nisu – ne poštuju, pa čak i kleveću i optužuju… Čudno poimanje demokracije!
Iz PEN-a je, zbog toga što u njega nisu izabrani Sidran i Latić, nekoliko dana potom istupio Esad Duraković. I to razumijem. To je gesta neslaganja i solidariziranja, ali ne razumijem i odbijam ne samo sve silne insinuacije i etikete njegove i onih koji su se potom oglasili, pokazujući da nisu u stanju prihvatiti demokratske uzance izbora ili neizbora… Jer da su kandidati koje oni preferiraju izabrani, poštovali bi demokratski izbor, a kad nisu – ne poštuju, pa čak i kleveću i optužuju… Čudno poimanje demokracije!
A tek druge insinuacije drugih ”sidranobranitelja”. Jedan od njih, očito iz sarajevske nelogičke škole, kaže kako Sidran tobože nije primljen zbog ”sporne ratne prošlosti”. Smiješno, pa već je bio član i iz PEN-a je izišao 2000., kako sam kaže i Sidran i taj smiješni autor! Čudno da čovjek ne vidi koliziju između svoje dvije rečenice, dvije tvrdnje!
Drugi, pak, kaže da je ne primanje Sidrana i Latića ”inkvizicijski postupak” i da npr. Latića PEN nije primio jer je profesor na Fakultetu islamskih nauka. Glupost, jer je u PEN-u već Enes Karić, također profesor tog fakulteta, koji je i sam bio na ”spornoj” Skupštini te i sam glasovao i očigledno prihvatio i demokratsku proceduru i rezultate glasovanja.
Vrijeđa, međutim, i moral i zdravu pamet da ”sidranobranitelji” pritom i ne spominju ostale taj dan neprimljene kandidate, svoje potencijalne PEN-kolege, a koji su, sva trojica (!), imali više glasova i od Sidrana i od Latića; čudno je da ne spominju ni njihovu ”ratnu prošlost” ni rad na ”fakultetu”…
Bezobrazna je neodgovornost; ako već misle da imaju ”argumente” (tj. objašnjenje) za ne primanje Sidrana i Latića, neodgovorno je ne biti principijelan, pa ne reći koji su to ”argumenti” protiv Brke ili se barem ne zapitati zašto nisu prošli i drugi kandidati… Čak im ni imena ne spominju!? Ili zašto se nakon nekih prethodnih skupština ”principijelno” nisu pitali za neizbor nekih drugih kandidata, nego su baš sad udarili s najjeftinijim etiketama… Valja ovdje, zarad radoznalih, reći da doista neki koji su ranije imali manje od natpolovične većine glasova i koji nisu tada bili primljeni, ovaj put jesu…
Pa, pobogu, ima li išta normalnije nego da ljudi, ako već imaju priliku birati – biraju. I što je tu sporno? Izabrali su! I kad su izabrali, oni bi onda one koji su sebi izabrali društvo optužili što baš njih nisu izabrali. Pa ne žele ih! A ako te netko ne želi, koji je to đavo koji čovjeka još uvijek tjera da pošto-poto želi s njima? Suludo! Da ti i takvi imaju imalo dostojanstva i samopoštovanja, rekli bi: ”O.K. Hvala i zbogom”. Ali ne. Oni sve te ljude koji za njih nisu glasovali bezobrazno nastavljaju vrijeđati i pritom inzistirati da sami unutra pripadaju, jer su značajni ili veliki pisci
Da, o etiketama je riječ. Da, baš ih sve te nove etikete, i Sidranove i Latićeve, ali i ”sidranobranitelja”, daleko od bilo koje logične razložnosti, etikete gluposti i mržnje kandidiraju za neki novi prijem kad se opet kojim slučajem predomisle i odluče ponovno biti ”unutra”, a kad bi ponovo trebali aplicirati i dobiti natpolovičan broj glasova?! I onda bi se ponovo ista ta čaršija, čaršija kratke pameti, uspravila na tren na zadnje noge i jednako zapitala: ”Tko se to i zašto urotio protiv Sidrana”!?
Pa, pobogu, ima li išta normalnije nego da ljudi, ako već imaju priliku birati – biraju. I što je tu sporno? Izabrali su! I kad su izabrali, oni bi onda one koji su sebi izabrali društvo optužili što baš njih nisu izabrali. Pa ne žele ih! A ako te netko ne želi, koji je to đavo koji čovjeka još uvijek tjera da pošto-poto želi s njima? Suludo! Da ti i takvi imaju imalo dostojanstva i samopoštovanja, rekli bi: ”O.K. Hvala i zbogom”.
Ali ne. Oni sve te ljude koji za njih nisu glasovali bezobrazno nastavljaju vrijeđati i pritom inzistirati da sami unutra pripadaju, jer su značajni ili veliki pisci. A zaboravljaju, uporno zaboravljaju da PEN nije udruga ”velikih i najboljih pisaca”, nego samo onih pisaca koji, uza sve ostalo, prihvaćaju i Povelju PEN-a. Sitnica? Neće biti!
A da samo malo, za promjenu, razmisle zašto ih netko ne bi želio, ako prije toga to nisu debelo nečim zaslužili, da ne kažem isprovocirali?
Do te i takve jednostavne demokratske matematike, ustvari demokratske tablice množenja, Sidran i Latić te njima sklon dio novinara koji, kao i većina novinara, inače ima ozbiljne obrazovne defekte nisu u stanju dobaciti? Kako tim vrlim ”matematičarima” nije jasno da vas manje od trećine dobivenih glasova, koliko su dobili Sidran ili Latić, ne kandidira nigdje i nizašto, taman da ste i nobelovac!? Uostalom, zašto bi neki akademik ili nobelovac bilo gdje nužno bio i član PEN-a, Društva pisaca ili bilo koje instance?
I onda još poneki od njih kažu kako će o svemu biti obaviještena i centrala u Londonu. Ma, super! Baš je to dobra prilika da se toj istoj centrali i svjetskom PEN-u pokaže debeo dossier koji brojni pojedinci i neke od ovdašnjih instanci kulture imaju o intenzivnoj ”demokratskoj” djelatnosti nekih bh. pisaca u zadnja više od dva desetljeća.
