novinarstvo s potpisom
Tomislav Jakić
Kroničari međunarodne scene zabilježili su u prvim danima prosinca 2019. proslavu rođendana jednog sedamdesetogodišnjaka koji bi zapravo već godinama trebao biti mrtav. No ne samo da je živ, on je vrlo živahan. [Read more…]
Milan Gavrović
Nije istina da su se prije trideset godina ujedinile dvije njemačke države, kako se ovih dana tvrdi u brojnim tekstovima i govorima povodom proslave pada Berlinskog zida. Tada se zapravo dogodilo nešto drugo. [Read more…]
Ove godine su preseljenjem u vječnost javnu scenu napustila tri neosporno velika i silno utjecajna Amerikanca: Billy Graham, John McCain i George Bush stariji. Imao sam osobno čast susreti svu trojicu te im stoga dugujem ovaj kratki zajednički posmrtni osvrt. [Read more…]
Tomislav Jakić
Hrvatska je, kažu, odlučila. Hrvatska se, kažu, opredijelila za Evropsku uniju i SAD, a protiv Putinove Rusije.
Neki to oprezno kritiziraju, mnogi entuzijastički podržavaju. A pri tome nitko, ama baš nitko, da postavi ključna pitanja: je li se Hrvatska odlučila u svojem, hrvatskom, interesu i koristi li takvo opredjeljivanje Hrvatskoj. [Read more…]
Donald Trump
Foto: Channel Guide
Administracija Donalda Trumpa stara je samo mjesec dana, a po Washingtonu se već priča o opozivu predsjednika. Njegova budućnost možda ovisi o tome što će izroniti iz kongresne istrage o Trumpovim poslovima s ruskim režimom. [Read more…]
Noam Chomsky
Foto: Wikipedija
Jedan od najvećih živućih intelektualaca govori za ”Novosti” o političkom i ekonomskom stanju na globalnoj razini i najvećim opasnostima za čovječanstvo: Ne zna se što bi on mogao učiniti. Ne zna vjerojatno ni on sam. Njegova moguća pobjeda je ne samo opasna, nego potencijalno katastrofalna. Ideja da ignorantski megaloman ima prst na okidaču za nuklearnu bombu je zastrašujuća. [Read more…]
Leminzi su sitne životinje. Slični miševima. Jedu zelenje. Ne spavaju zimski san, ali preživljavaju i najveću studen. Kada trava zazeleni, kada nastupe uvjeti za razmnožavanje, posvete se ljubavi i hrani, brzo se množe.
Njihova popularnost pripisuje se čudnom običaju da se, kada im je najbolje, okupljaju na klifovima i skaču u more. Taj masovni fenomen suicida, mističan i morbidan, poslužio je kao podloga za mnoge legende i priče, crtane filmove i drame. [Read more…]
Robert Service, ”Povijest suvremene Rusije”, Sandorf, Zagreb, 2015.
”Povijest suvremene Rusije” Roberta Servica u izdanju Sandorfa i prijevodu Marina Bublea, Ane Bunčić i Nade Uglješić maestralna je historiografska sinteza perioda ”od carizma do 21. Stoljeća”, kako glasi podnaslov ove vrijedne knjige. Britanski povjesničar Service, inače stručnjak za Oktobarsku revoluciju, svojim direktnim stilom kompleksne povijesne mijene čini razumljivim svakom čitatelju [Read more…]
Najveće prevare na svijetu zahtijevaju i najveću i najskuplju logistiku, koštaju mnogo i pokrivene su agresivnim PR-om koji čak ne mora da bude ni osobito sofisticiran. Narod guta sve što kaže dirigirani večernji TV dnevnik. Ostalo mimo toga je za pojedince koji su zanemariva manjina.
Jedna od trenutno najvećih planetarnih prevara valja se na relaciji Zapad–Rusija, a zove se Hladni rat koji navodno vodi u konačnici u nuklearni, svjetski rat. U njemu Rusija napada “sve nas”, i obrnuto. Ovisi tko tumači i za koga navijate. Pod onim Zapad, u ovom slučaju, a sve češće i u svakom drugom, podrazumijevaju se prije svega Washington i NATO kao njegova udarna pesnica. Ostali s te strane su poslušni logističari i izvođači naručenih radova.
Zašto bi bio ovaj rat, pitaju oni što ga prizivaju uz sve više histerije. Galama kojom se iznose prijetnje, naravno, ne doprinosi snazi argumenata, ali koga se to tiče. Optužba je da Putin želi obnovu carstva, zato želi da uništi Zapad i posebno osvoji Istok. Pri tome ima i medicinske sindrome, “maniju gonjenja” (Die Zeit), “živi u vlastitom svijetu” (Merkel) i “ima ambiciju kao Hitler” (H. Clinton). Ali, tu je i precizniji odgovor. Zapad je stameno jak i nepokolebljiv, pa će mu uzvratiti kako zaslužuje: “Rusija je jednom otela nezavisnost baltičkih država, ali se to nikada više neće desiti! Ko će pomoći Estoniji, Letoniji, Latviji ako ih napadnu? NATO i trupe SAD!” (Obama).
Prije nego što se pogleda šta kažu činjenice, mada danas činjenice ništa ne vrijede u slučaju prevara i tzv. novog međunarodnog poretka koji se i bez inauguracije zdušno primjenjuje na cijelom planetu, morat ćemo se složiti da sve što se kaže na gore spomenutu slutnju rata važi taman onoliko koliko je jedna ili druga strana među promatračima ove prevare spremna da sasluša argumente. Posebno one što dolaze s “druge strane”. Vlastita viđenja se svakako podrazumijevaju kao jedino validna. Zato neka svatko sluša sebe, a rezultati će mu se kazati sami.
Za promatrače hladne glave, u odnosima Zapad–Rusija nekoliko bitnih činjenica treba biti neupitno.
Doskorašnji trend pomirljivih odnosa između Zapada i Rusije trajao je punih (ili svega) 25 godina. Za to vrijeme, uz ostalo, odnosi su bili dovedeni dotle da su Rusi imali respektabilan partnerski status sa zapadnom vojnom alijansom, temeljem tzv. Osnovnog akta NATO-Rusija… Ruski i američki kosmonauti zajednički jezde svemirom, a Francuska se spremala da isporuči Rusiji zadnje čudo pomorske vojne tehnike (ovdje najvažnije), goleme morske nosače helikoptera. Isporuka je, uz golem pritisak Washingtona na Pariz, prije neki dan zaustavljena… U NATO-u se sve glasnije traži raskidanje “Osnovnog akta”, pa tako i neograničeno raspoređivanje specijalnih snaga Alijanse u zemlje koje graniče s Rusijom…
Kraj ljubavi s mnogim preljubima, duge četvrt stoljeća, označen je direktnim i jednostranim razvodom, provociranim iz Washingtona. Prekršen je do kraja precizni dogovor koji je postignut s Gorbačovom 1989. godine. U povodu rušenja Berlinskog zida i ulaska nove, cijele Njemačke u NATO, američki državni tajnik Baker tada je precizno priopćio da se NATO više neće “ni pedlja širiti na Istok”, prema ruskim granicama.
Obećanje se protokom vremena i ubrzanim ulaskom nekada “istočnih” zemalja s oboda bivšeg SSSR-a u EU, pa u NATO, korak po korak pretvaralo u prevaru. Očigledna namjera da se taj proces radikalno privede kraju idejom o ulasku Ukrajine u EU, a zapravo s otvorenom namjerom da to bude početak ulaska NATO-a u ovu zemlju, bila je kap koja je u Moskvi prelila čašu. Kompletna strategija šireg regiona i sigurnosti Rusije promijenjena je.
Jednostavno rečeno, Zapad je ušao u “dvorište” Rusije, sve do njenih granica, a Rusija nije prekoračila granice “dvorišta” u zoni utjecaja Zapada. Krim je bio prva posljedica, a ne uzrok početka drame u ovoj zoni. Tumačenja su bila sasvim drugačija.
Ostalo je poznato, od tada do danas, i nepotrebno je interpretirati jer su viđenja tih događanja od početka mimo poznatih pa pometenih činjenica, već su rezultat do karikaturalnosti modificiranih “istina” koje o svemu kruže svijetom.
Mnoge zanimljivosti, opet u sferi činjenica, približavaju nas osnovnom pitanju koje je tema osvrta: hoćemo li u rat s Rusijom?
NATO je nastao kao vojna zaštita Zapada od Sovjetskog Saveza. Ukidanjem SSSR-a i snaga Varšavskog pakta, bilo je predviđeno i njegovo ukidanje. Nitko se toga, poslije raspada Sovjetskog Saveza, više nikad nije sjetio. Očigledno je bilo da će održavanje goleme vojne mašinerije s nizom pripadajućih civilnih priljepaka, a bez inicijalnog cilja i razloga, postati opterećenje zemljama koje su financijski hranile tu monstruoznu strukturu.
S druge strane, taj se vojni mastodont morao održavati i obnavljati oružjem i opremom. Treba li kazati, prije toga dopremanim iz tvornica u SAD-u. Započeta je tako potraga za razlogom preživljavanja i rasta. “Na sreću”, prvo je došla Bosna, i to nakon tri godine krvarenja, onda kada je bilo najpogodnije NATO-u, a ne Bosni, još 1992. Potom je došla Srbija, kao meta “povodom Kosova”. Kasniji sporadični vojno-kazneni izleti po svijetu nisu cijeloj mašineriji bili dovoljni. Ukrajina je došla kao bogom dana. Pojam “došla” veoma je dubiozan. Svako objašnjenje opet će se čitati na najmanje dva potpuno različita, nepomirljiva načina.
Međutim, kao neuobičajeno relevantan izvor za razumijevanje ove priče pojavljuje se, na početku istorijskih događanja u Kijevu, za svjetsku javnost neočekivan uvodnik u New York Timesu. Napisao ga je Henry Kissinger. Tri su teze kapitalne i pojednostavljeno rečeno njima se poručuje: prvo, Ukrajina se ne smije gurati u opredjeljivanje za jednu ili drugu stranu. Mora se naći diplomatska formula da država ostane neutralna. Drugo, NATO se ne smije instalirati u Ukrajinu. Treće, Putin se ne smije dovoditi u bezizlaznu poziciju da mora reagirati vojno.
Možda prvi put u svojoj karijeri koja je sudbinski obilježila vanjsku politiku Amerike i njenu ekspanziju preko leđa drugih, Kissinger nije poslušan. Urađeno je i radi se sve protiv onoga što je precizno definirao kao uvjet u interesu Zapada i SAD-a, prije svega. Malo kasnije, uočljiva su bila još neka zanimljiva njegova zapažanja povodom ove teme. Dosta znakovito bilo je da demonizacija Putina na Zapadu nije dokaz politike, nego odsustva politike Zapada prema njemu i Rusiji…
Ono što je izvjesno u moru činjenica i zbivanja u cijeloj priči – od dnevno zaoštravajućih izjava, stalno iznova novih sankcija od kojih je većina nosila u sebi i efekt bumeranga, do američke igre s uvlačenjem Evrope u ovaj sukob, na način koji unutar EU-a sve otvorenije uzgaja klicu neslaganja – jest da istina o nizu pogrešnih procjena na kojima se zasniva ovaj globalni pokret prema Putinu razgolićuje novu realnost:
Obama je na neodoljivo “marketinški način” u Tallinnu, uoči samita NATO-a, širom otvorio vrata novom Hladnom ratu. Retorika je zaoštrena do granice na kojoj bi naivni pomislili da se učinio dramatičan iskorak prema velikom ratu. Trezvenima je, u isto vrijeme i istim povodom, postalo jasno da se radi o onom businessu u kojem Washington treba da pokupi plodove proizvedenog straha na “Baltiku” ali i kod svih drugih: ako nismo NATO, progutat će nas Rusija!
I opet “tehnički podaci” koji se nikoga ne tiču u velikoj proizvodnji lažnog rata, o dva golema interesa na Zapadu. Jedan je interes u NATO-mašineriji koja treba da pokrije cijeli planet i u kojoj je, evo, pobijedio prirodno militaristički histerični ego, a “struktura” se spasila od smrti jer im je prijetilo da postanu tigar od papira koji nikomu ne služi. Drugi su dobitnik korporacije koja se zovu pojednostavljeno Washington, jer sve te nove brze i spore snage, sve te stotine hiljada novih raketa, dronova, pokretnih kompjutera što ubijaju, aviona, tenkova i vojnika što se raspoređuju po Istoku, sve je to planetarni posao za tu “centralnu” svjetsku korporaciju.
A ostali? Ostali će dobiti naredbu možda malo mekše priopćenu, ali s istim bespogovornim učinkom, da moraju već od iduće godine, ma koliki bili i s kakvim vlastitim problemima, podići postotak izdvajanja u državnom proračunu za vojsku do dva posto, jer toliko, za sada, treba platiti korporaciji koja će ih tim oružjem, “za njihovo dobro” opskrbiti. A i važnom u udjelu NATO-ovih operacija, recimo protiv Rusa kad napadnu Latviju!
A što ako sve “pogrešne procjene”, Putinova “bolesna megalomanija”, nabrijani ekstremisti, patrioti i nacionalisti, fašisti, plaćenici i ostali što srljaju u rat doista prijeđu tamo neku granicu, pa krenu da “opet otmu nezavisnost baltičkih država”. Ili bilo koga drugoga, jer Car je poludio. A Obama dao svoju riječ da to može samo preko njega i NATO-a živog? Što ako rata bude?
Neće ga biti.
Pored ostalog, opet iz činjenice koja je “tehničke prirode”. Točna je, rečena je, a nitko je nije htio slušati u militarističkoj euforiji koja je potresala NATO-samit u Walesu: oni koji se profesionalno bave tehnikom ratovanja, a ne politikom unutar NATO-a, precizno su ustvrdili proteklih sedmica da Alijansa neće imati načina i snage da odgovori na hipotetički napad Rusije na baltičke zemlje – konvencionalnim oružjem. Pa kako onda može, kad “im” je već obećano s onako moćnog mjesta da će ih obraniti. Nuklearnim?
Hajdemo pobrojati evropske, pa i unaokolo ostale svjetske države koje bi bile spremne da prihvate nuklearni rat protiv Rusije, ili Rusije protiv ne znam koga, iz razloga koji doista za njih nije “svjetski” onoliko koliko to opravdava svjetska globalna nuklearna kataklizma.
Da se ne ulazi u nijanse u vezi s temama iz katastrofičnih filmova kao što su tko ostaje poslije tog rata, čemu pobjednik i tko je poražen, što je tu NATO nakon svega, gdje su oni koje je trebalo “braniti”, čiji je Krim, a tko će Evropi doturiti plin preko Ukrajine. Koje Ukrajine…
Frontalnog konvencionalnog rata s Rusijom neće biti, jer on evropskim zemljama što graniče s Rusijom, do kojih taj rat mora da dođe, ne treba. Ni zbog sebe, a kamo li radi Ukrajine ili Estonije, Letonije ili Latvije. Onaj hipotetički širi i brutalniji rat s gljivama iznad glava, koji je nemoguć bez Amerike kao sudionika, ne bi mogao biti za Washington proxy-rat, na tuđem terenu s logističkom podrškom “umjerenim revolucionarima”.
Šta je onda ostalo? Ostalo je dalje napuhavanje tenzija kroz marketinšku pobjedu Hladnog rata, radi nabijanja cijena na tržnici straha i oružja. Jednoga dana, kada i ova prevara bude otkrivena, bez obzira na neviđeno skupu logistiku i PR za koji su dovoljni dirigirani TV dnevnici i narodi koji to gutaju, ostaje na sonu, nadamo se, logika zajedničkih interesa u okvirima dogovorenih interesnih modaliteta za koje je neophodan mir. Što zajednički interesi budu veći, i dobici od mira kao posla bit će veći.
Da ne bi sve izgledalo toliko jednostavno i prosto, optimistički u momentima kada se marketinške ambicije NATO-a i “centralne korporacije” plaćaju evo već hiljadama života u Ukrajini, mora se uočiti i jedno veoma riskantno mjesto u cijeloj priči. Hladni rat koji je počeo veoma je, veoma opasna i složena igra. O tome kako će se odigrati ovisi hoće li se ugrijati do usijanja i eksplozije ili će se ohladiti do nestajanja. To je do igrača koji ga igraju, njihove mudrosti, znanja, osjećaja za mjeru, refleksa, jednom riječju, do njihova ukupnog ljudskog i posebno političkog kalibra.
Ovi što su se sada upustili u igru, uz definitivne prijetnje koje ne trpe povlačenje, pokazuju u startu da spomenute pobrojane kvalitete za tu igru nemaju. E, tu je cijela gore predstavljena konstrukcija povodom realnosti u kojoj se nalazimo, na izuzetno tankom ledu. Gluposti igrača malih kalibara taj tako tanak led teško može izdržati. A ni prevare ne pomažu.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Nakon promišljanja o načelima ekumenizma s drugim kršćanskim zajednicama koje se, unatoč teološkim i povijesnim prijeporima oko shvaćanja autoriteta apostolskog nasljedstva, smatraju sestrinskima, Drugi vatikanski koncil je uznastojao i u odnosu na druge, nekršćanske religije, svraćati pozornost na ono što je ljudima zajedničko i što ih vodi međusobnom jedinstvu a ne na ono što ih razdvaja onemogućujući istinski dijalog. U tom ozračju je i Pavao VI. učinio simboličku gestu: za posjete Carigradu 1966. patrijarhu Atenagori I. poklonio je ikonu na kojoj su Petar i Andrija, dvojica osnivača Crkava – jedne u Rimu, druge u Carigradu – naslikani u bratskom zagrljaju.
Ivan Pavao I. najavio je unutarnje reforme te daljnje otvaranje Crkve svijetu, no umro je 33. dana svojega pontifikata. Ivan Pavao II. počeo je lijepim riječima, sigurno i najboljim namjerama, ali odškrinute su se dveri ubrzo počele zatvarati. U dijalogu s drugim kršćanskim Crkvama obznanio je da rješenje, u konačnici, vidi u prepoznavanju njegova vrhunskoga autoriteta.
Doduše, što se tiče odnosa s drugim kršćanskim vjeroispovijestima i drugim religijama, bilo je nekoliko dojmljivih manifestacija (susret u Asizu 1986. i 2002, post posljednjeg dana ramazana 2001.), no doktrinarna tvrdokornost i zaprečivanje institucionalnije suradnje, posebice s Ekumenskim vijećem Crkava, postavljali su neprekoračive granice napredovanju u ekumenskom dijalogu.
Ivan Pavao II. pokazivao je prirodnu simpatiju za Istočno kršćanstvo. Sve dok je Sovjetski savez još postojao, teološki dijalog odvijao se u skladu s teorijom o Europi koja “mora disati s oba plućna krila”, misleći pritom na suradnju racionalne, juridičke Latinske crkve s mističkom i kontemplativnom duhovnošću kakav nalazimo u Istočnoj. No, kada se Sovjetski savez raspao, a Gorbačov u prosincu 1989. bio posjetio Papu, povela se borba za crkvenim posjedima u Ukrajini, a Papa je otvorio katoličke biskupije na ruskom teritoriju. To je bio razlog da je patrijarh Aleksije II. govorio o prozelitizmu i odbijao sudjelovati u ekumenskim događanjima. Ruske episkope se, k tome, često vrijeđalo zbog njihove navodne KGB-ovske prošlosti.
Na temelju pojedinih izjava kardinala Ratzingera jasno se da zaključiti da je s neodobravanjem gledao na Wojtyłine ekumenske pothvate. Kada je Ivan Pavao II. 1996. sazvao više od dvjesto vjerskih vođa u Asiz kako bi “bili zajedno i molili”, Ratzinger je uvjeravao novinare da to ne može biti “primjer za ekumenski dijalog“. Što se tiče Židova, 1987. izrekao je da “pravi judaizam sada postoji u Katoličkoj crkvi”, te time, dakako, izazvao buru među Židovima: “Pronašavši vjeru u Krista, Crkva je ušla u puninu Abrahamove baštine…
Ušavši u jedinstvo s Kristom, ušla je u samo srce judaizma”. Ova izjava, inače radikalizacija tradicionalnog učenja o tome da je Stari zavjet prefiguracija i anticipacija Novoga, nagnala je Židove da otkažu svoje sudjelovanje na katoličko-židovskoj konferenciji u Washingtonu. Ratzingerov napad na ekumenizam u deklaraciji Dominus Iesus (Gospodin Isus, 2000) u kojoj druge kršćanske Crkve zabranjuje zvati “sestrinskima”, išao je i dalje no što je Ivan Pavao II. to bio htio. Kardinal je još je 1998. s pozicija “nepogrešivosti” Crkve, izjavio da su anglikanska, kao i pravoslavna ređenja nevaljana jer da ne proizlaze iz izravne apostolske linije.
Njegov dokument koji govori o sveopćoj Isusovoj spasiteljskoj funkciji, prekida jednako tako i mogućnost da Crkva ponovno promisli o odnosima s velikim religijama Orijenta: taj su tekst pojedini odgovorni azijski redovnici i političari tumačili kao opravdanje prozelitizma u društvima koja s mukom pronalaze svoj kulturni identitet, posebice vjerski.
Epohalan obrat u teološkom mišljenju što ga je omogućio Drugi vatikanski koncil, prikočen je strahovima od pluralizma i globalizacije.
Premda je Koncil bio riješio ključna čvorišta koja su kočila svaki dijalog – Katolička crkva više ne inzistira na tvrdnji da ona “jedina spašava”, a krajnje je pozitivno vrednovana sloboda savjesti – raniji ekskluzivistički stav i svjesna netolerancija prema onima koji su bili izvan “jedine Crkve koja spašava”, preselili su se unutar same Katoličke crkve: pojedini biskupi i kardinali si uzajamno odriču pravovjernost koju žele povezati s određenim oblicima pobožnosti, tumačenja Biblije i shvaćanja morala.
Očito valja tražiti rješenje u kristološki utemeljenoj hermeneutici priznavanja drugih i drukčijih kakva nadilazi i ekskluzivistički i inkluzivistički model, a moguće ga je naći u konceptima ‘‘slobode savjesti“ i ‘‘slobode religije“.
Upravo priznavanje prava na slobodan odabir religije omogućuje međureligijski dijalog i nov pogled na ekumenizam. No, pritom nije samo riječ o odluci da se drugoga poštuje, nego o priznanju drugoga u njegovu traganju za istinom. Tolerancija je tu više od pukog podnošenja. Usmjerena je na etiku priznavanja drugoga.
Taj “drugi” može nešto značiti tek kad s njim komuniciramo o nečemu što je i nama vrlo važno te ako mu priznajemo pravo da se suprotstavi našim pretpostavkama i uvjerenjima. Takav proces priznavanja nema više ništa s pasivnom tolerancijom, nego je aktivno prihvaćanje. Iako se tolerancija ne događa bez odricanja i bez boli, tek ona otvara prostor za istinski dijalog. Međureligijski dijalog moguć je tek tada kada svatko od sugovornika onoga drugog smatra kadrim da bude istinit, kada je spreman slušati drugoga u onome što je njemu važno te kada ponajprije u dijalogu traži ono što im je zajedničko. Međureligijski dijalog nuka nas jednako tako da preispitamo i vlastita vjerska gledišta te produbljujemo vlastite stavove.
Katolička crkva danas na različite načine biva stavljana pod povećalo: s jedne strane, provjerava se koliko je ozbiljna njezina tolerancija, a s druge strane kako pritom čuva vlastit identitet.
Još je Hannah Arendt pisala o tome kako postoje dvije razine identiteta koje bi, u najboljem slučaju, trebale biti u ravnoteži: identitet onoga što smo i identitet onoga tko smo. Ovo ‘‘što“ odnosi se na naše rodne i spolne karakteristike, porijeklo, kulturu, nacionalnost, religijsku pripadnost, o ovo ‘‘tko“ na ono kako se ponašamo i kako govorimo, na našu sposobnost da držimo zadanu riječ te umijemo tražiti i primati oproštenje. U nasilnoj redukciji onoga ‘‘tko“ na ‘‘što“ identitet ima tek jedan identifikacijski marker koji služi isključivanju svega što ne pripada prostoru našega ‘‘što“ identiteta. U miroljubivom uključivanju ‘‘tko“ identiteta, pak, jedini marker jest jednostavno: naša zajednička ljudskost.
Crkva je obavezna na toleranciju zbog dvaju razloga: teološki, zbog jednaka dostojanstva svih ljudi pred Bogom i Njegove sveobuhvatna spasenjskog nauma; povijesno, jer Crkva ima funkciju uzora kako toleranciju treba živjeti među ljudima koji drukčije misle. Kršćanska vjera, zapravo, upravo jest miroljubiva tolerancija.
Kršćanski ekumenizam vrst je “alternativne globalizacije”. Stoga je Ekumensko vijeće Crkava, 1998. u Harareu, izjavilo: “Vizija koja se skriva iza globalizacije jest vizija koja se na neki način nadmeće s kršćanskom vizijom ekumenizma: jedinstvenosti čovječanstva cijele nastanjene Zemlje. Pojedini kršćani i Crkve pozvani su ovaj izazov globalizacije shvatiti kao stvar vjere, pružati otpor rastućoj dominaciji gospodarske i kulturne globalizacije te tražiti alternative sadašnjem ekonomskom sustavu”. Upravo je prepoznata zajednička odgovornost kršćana nov poticaj za međureligijski i uopće međuljudski dijalog.
Papa Franjo, slobodan čovjek koji umije istinski susretati ljude, očito živi i djeluje potaknut upravo takvom odgovornošću. Ne boji se otvorenih vrata. Njegove geste nisu tek simboličke, nego zbiljske, spontane i ljudske. Za boravka u Izraelu od 25. do 26. svibnja ove godine on carigradskom patrijarhu Bartolomeju nije poklonio ikonu, nego ju je ozbiljio: zagrlio ga kao što bi Petar zagrlio svojega brata Andriju. Štoviše, s poštovanjem mu poljubio ruku, onako kako bi pravovjerni katolički teolozi i kardinali htjeli da svi ljube ruku katoličkome papi. To nije najava budućega jedinstva kršćana, nego jest izraz toga jedinstva. Kao što je bio otklonjen kamen s Isusova groba, tako Papa otklanja prepreke koje sprečavaju istinski dijalog.
Njegovi susreti nisu kurtoazni izrazi diplomatske vještine, nego zbiljska mjesta prepoznavanja, sućuti i radosti: rabina Abrahama Skorku i imana Omara Abbouda, što ih poznaje još iz Buenos Ariesa, spontano je zagrlio pred Zapadnim zidom kao svoju dragu braću i prijatelje; onima koji su preživjeli Šou, njima šestero, pošto je saslušao njihove priče, šutke je, s dubokim poštovanjem, jednom po jednom, poljubio ruku; Šimona Peresa i Mahmuda Abbasa pozvao je u svoj dom da 8. lipnja, o blagdan Duhova, zajedno mole za mir, mir kakav se gradi jednostavnim, osobnim, svakodnevnim gestama poput njegovih.
Da ga sretnemo možda ne bismo poželjeli pitati ga kako vidi budućnost ekumenizma ili kako napreduje s reformom Rimske kurije, ili pak mnoga druga važna pitanja. Time neka se – kako je i sam rekao na konferenciji za novinare prilikom povratka u Rim – bave povjerenstva, teolozi i kardinali. Što se njega tiče, vrata su otvorena te, ukoliko ga nitko neće priječiti, Duh Sveti može slobodno puhati.
Da sretnemo papu Franju, vjerujem da bismo ga, barem mnogi od nas, naprosto – zagrlili kao brata.
