Maksim Gorki, čovjek imena koje zvuči kao program, nekoć neobično iliti pretjerano poznat i slavan, najprije ruski, potom sovjetski, onda i svjetski pisac, rođen je 1868. godine u Nižnjem Novogorodu, koji od 1932. g. više ne postoji, ali ne stoga što bi bio uništen, razoren ili sl., već stoga što je piscu u čast preimenovan u Gorki.
Ti bokca, rekli bi udivljeno naši fini psovači, pa ni ja neću biti sočniji, a koje li zasluge ima dotični Aleksej Maksimovič Peškov, (što je rodno ime Maksima Gorkoga), pa da se dovinuo takva priznanja?! To treba pitati frizer(k)e njegove biografije, kako nam je ova u skorašnje vrijeme, a prigodom premijere Gorkijeve drame “Na dnu” (iz 1902. g.), predočena u programskoj knjižici u zagrebačkome HNK-u 3. listopada 2013. g.
Dobro, dobro, u takvoj prigodnoj kronotaksi nije moguće, a možda ni potrebno, navesti sve nijanse u nečijoj burnoj, kontradiktornoj, čak i (namjerno?) zbrkanoj biografiji, ali krupnije iliti prijelomne događaje nema smisla (ili možda, ima razloga?) zaobilaziti, previdjeti, maskirati, zamumuljivati…
Naime, upravo te 1932. g., kad se Gorki, “na osobni Staljinov poziv”, (iz Italije) vraća u Rusiju i dobiva Lenjinov orden, a kao pride i (tuđu) luksuznu vilu u Moskvi i daču iliti “vikendicu” u umjetničkome naselju Peredelkino, (poznatom i kao Staljinov “višnjik”!), upravo se tad i N. Novogorod preimenuje u Gorki, (kakva slučajnost, ti bokca!?). Velika zemlja (SSSR) naveliko časti svoga pisca br. 1, toga protojereja socijalističkoga realizma, (a koji će, kao diktat, kanon iliti šablona kapitalno zbuniti i zavesti gotovo sve lijeve pisce u Jugoslavijama između dva velika svjetska rata!), pa se to interpretira, (kao što je Paolo Magelli, redatelj premijere u HNK-u u programskoj knjižici) da je Gorki “postao žrtvom brutalne ideološke spekulacije” i “koristili su ga često kao propagandni materijal…”
Naime, upravo te 1932. g., kad se Gorki, “na osobni Staljinov poziv”, (iz Italije) vraća u Rusiju i dobiva Lenjinov orden, a kao pride i (tuđu) luksuznu vilu u Moskvi i daču iliti “vikendicu” u umjetničkome naselju Peredelkino, (poznatom i kao Staljinov “višnjik”!), upravo se tad i N. Novogorod preimenuje u Gorki, (kakva slučajnost, ti bokca!?). Velika zemlja (SSSR) naveliko časti svoga pisca br. 1, toga protojereja socijalističkoga realizma, (a koji će, kao diktat, kanon iliti šablona kapitalno zbuniti i zavesti gotovo sve lijeve pisce u Jugoslavijama između dva velika svjetska rata!
Ti bokca! Kao samoskrivljena žrtva, Gorki u “svojoj” vili, valjda na nagovor samoga “hazjajina” (Staljina), 26. listopada 1932. g. priređuje večericu za nekih 40-ak pisaca, koji su se zatekli u Moskvi (među inim Šolohov i Katajev), ali neće izostati ni članovi Politbiroa kao Molotov, Vorošilov i Kaganovič. U žestokom ritmu nizanja votka-zdravica, napokon Staljin intervenira govorancijom u kojoj će lansirati sintagmu koja će postati famoznom, čak i širom svijeta, (upotrebljiva još i danas u vrijeme “kapitalističkoga realizma”). Praveći paralelu s tenkovima, koji da su “bezvrijedni ako su duše koje njima trebaju upravljati od gline. Stoga, govorim: proizvodnja duša važnija je od proizvodnje tenkova…”
No, dakle, kako se to može primijeniti na pisce? “To je važno” – podučavao je Staljin svoje sluge, (a od 40 pisaca nazočnih te večeri 26. 10. 1932. g., njih 11 neće preživjeti čistke!), “proizvodnja ljudskih duša!”. I, stoga, dižem čašu za vas, pisce, za “inženjere duše”! (Ovo se sve, odlično ispričano, može pronaći u knjizi “Inženjeri duše”, Franka Westermana; prev. s nizozemskoga Maja Weikert, naklada Durieux, Zagreb, 2007.).
Eto, gdje su se rodili “inženjeri duše” (ne “duše” u množini, kako se oduvijek pogrešno navodi), rodili su se, eto, u (tuđoj) vili jedne “žrtve” i ne bi M. Gorki ni po čemu bio ni kriv ni zaslužan što je Staljinov slogan već umalo jedno stoljeće posvuda direktivan (tako da se i “holivudski realizam” njime obilato nadahnjuje!), da i sam nije rado pokleknuo. Naime, već iduće godine, tj. 1933., dok su u “Sovjetskome Savezu u tijeku Staljinove čistke, uhićenja, progonstva i ubojstva svih ‘neprijatelja’ režima, od političara, intelektualaca, pjesnika, vojnika i generala do sirotinje” i dok je te iste godine u “Dachauu u Njemačkoj otvoren prvi koncentracijski logor” (u navodnicima su podaci iz kronotakse), što te iste godine poduzima tada najveći sovjetski pisac? Ni manje ni više, nego u vrijeme “terora gladi” uz čašćenje sirom, kavijarom, čokoladom, vinom, konjakom… čak 120 pisaca vodi na ekskurziju u GULAG!
Već iduće godine, tj. 1933., dok su u “Sovjetskome Savezu u tijeku Staljinove čistke, uhićenja, progonstva i ubojstva svih ‘neprijatelja’ režima, od političara, intelektualaca, pjesnika, vojnika i generala do sirotinje” i dok je te iste godine u “Dachauu u Njemačkoj otvoren prvi koncentracijski logor” (u navodnicima su podaci iz kronotakse), što te iste godine poduzima tada najveći sovjetski pisac? Ni manje ni više, nego u vrijeme “terora gladi” uz čašćenje sirom, kavijarom, čokoladom, vinom, konjakom… čak 120 pisaca vodi na ekskurziju u GULAG!
Ti bokca, koja morbidna ideja! A ne, ne, kad je to odlična i jedina prava tema za socijalističkog umjetnika, naime, vidjeti na licu mjesta kako se stari čovjek preodgaja u novoga putem tjelesnoga rada. Zato su se siti i pijani na buljuke povedeni pisci – među inima i Iljif i Petrov, Aleksej Tolstoj, Boris Piljnjak, Mihail Zoščenko i dr. – provezli duž najnovije prokopana plovnoga toka iliti kanala između Lenjingrada i Bijeloga mora. “Bjelomor – kanal” u dužini od 227 kilometara, u roku od 20 mjeseci, svojim je rukama iskopalo 126.000 na prisilni rad osuđenih logoraša, a po Gorkome pozvani pisci trebali su opjevati taj robovski rad, kojim je u slavu Staljinu i Partiji ostvareno ono što ranijim vladarima nije uspjelo (kao caru Petru Velikom!). Kao kruna socrealizma u nekakvom formatu “grupne literature” nastala je tako knjiga “Bjelomor, povijest izgradnje kanala nazvanog imenom J. V. Staljina između Bijelog mora i Baltika”, djelo koje je zaslužilo epitet “najsramotnije knjige u povijesti literature: glorifikacija koncentracionih logora” (kako su je odredili M. Heller i A. Nekrich, u knjizi “Utopija na vlasti – povijest SSSR-a od 1917. do naših dana”, prev. s ruskoga, fr. izd., Pariz, 1982.).
Ti bokca, baš “najsramotnija knjiga”, a nema je u piščevoj kronotaksi kakva nam je podvaljena u knjižici za premijeru ”Na dnu” u zagrebačkome HNK-u 3. listopada ove godine? Nema je jer krijumčarenje socrealizma počinje upravo lakirovkom i friziranjem biografija, pa tako nema ni spomena o jednom ranijem posjetu M. Gorkoga jednom od najstrašnijih otoka u “Arhipelagu Gulag”, naime zloglasnim Solovjeckim otocima, a što se zbilo još 1929. g., kad je ovaj, po mišljenju nekih naših današnjih kolumnista, bio samo u “turističkom” posjetu domovini.
Nažalost, A. Solženjicin, koji je u svojem “danteovskom” “Arhipelagu Gulag” ostavio dokument o tome, kod nas nije poznat, pa je stoga i moguće koješta konfabulirati i prešućivati u programskoj knjižici, kao i u novinama!