Bili jednom polarni medvjed, mošusno govedo i los… Ne brinite se, ovo nije vic u kojem se tri životinje sretnu i komentiraju neki događaj! One su odavno mrtve, mumificirane, te zajedno zakopane u piramidi Nadana Vidoševića. U ružičastoj piramidi na Gornjem Prekrižju, za koju je, kao i za ostale svoje brojne nekretnine, valjda do jučer ponavljao da ju je stekao poštenim radom.

 

Nije on budala, kao recimo ja, pa da ne može promijeniti krov na kući, premda mu prokišnjava. On je sposoban biznismen, koji je od samog početka svoje karijere znao gdje leži novac i kako ga prebaciti na svoj račun. A ključ njegova biznisa bio je, pretpostavljam, u njegovu zanosnom izgledu.

Zamislite da ste žena kojoj je njezin šef lijep, ne samo sada nego zauvijek. I da ste za njega, za njegovu zahvalnost, ako ne i ljubav, jer ljubav je u ovoj priči nemoguća, s obzirom na to da evidentno niste njegov tip, bili spremni napraviti sve, pa i organizirati pljačku i pranje novca…

 

Da se razumijemo, nikada on meni nije bio lijep, ni ”kao grijeh”, a još manje ”kao vrlina”. Posljednji žustar razgovor o njegovoj ljepoti vodila sam prije nekih mjesec dana s dvojicom prijatelja, koji su me uvjeravali da je Nadan, u najmanjem slučaju, bio lijep, čak i ako danas više nije.

 

Ta teza pogotovo ne drži vodu, jer nije on neka starletica koja više nikoga ne zanima nakon što joj se spuste grudi. Ljepota se ne gasi u nekim godinama, kao što vidimo na primjeru lijepih ljudi, nego traje. No, ako s vašom ljepotom od samog početka nešto nije ”štimalo”, onda se ona lako i brzo može istopiti, s obzirom na to da joj kronično nedostaje duhovne orkestracije.

 

A koliko je duha bilo u Nadanu, dobro znamo, jer on se ne tako davne 2009. kandidirao za predsjednika. Tada je progovorio o lopovluku i korupciji, kojima definitivno treba stati na kraj. Povjerenje naroda, bez obzira na ljubičastu kravatu i svileno odijelo i ruže koje je izmjenjivao s nježnijim spolom, nije stekao. Ne može se reći da nije ”nit’ smrdio nit’ mirisao”, mirisao je, i to previše.

 

U međuvremenu, napunio je svoj tajni bunker, uz druge životinje, polarnim Ledo-medvjedom, mošusnim govedom i losom. Neke je od ”svojih” životinja hvatao po Africi, a neke po Kanadi. Cijena lova? Prava sitnica, cirka osam tisuća dolara po grlu…

 

Kad raspolažete tuđim milijunima, samo nebo vam je granica. Živite uzbudljivo, punim plućima, na valovima vlastitog ega, iz velike daljine sažaljivo pogledavajući siromašnu zemljicu koju cijedite.

 

Ima nečeg pornografskog u prizorima iz tog bunkera, doista, kao da buljim u raširene noge neke žene. Cijeli slučaj Vidošević zapravo je čista pornografija, čak i gore od toga, jer kako je riječ o ”utrobi” i ”crijevima” Komore, stječe se tjeskoban dojam da je divovska kurva upravo rasporena i svatko koga zanima, a mnoge zanima, jer mnogi su je od nas plaćali, može se zagledati u njezinu nimalo glamuroznu unutrašnjost. A unutra, sve vrvi od sićušnih nametnika lopova…

 

Čovjek, i da neće, postane bijesan, ogorčen, otrovan… I počne ponavljati: ”Nikad on meni nije bio lijep, a još manje simpatičan…” Tu priča o Komori prestaje, jer finiji će se ljudi spontano prestati napajati novim i novim perverzijama, a prostiji će se još dugo i uzaludno pjeniti jer sumnjam da će netko doista ukinuti Komoru ili je makar ozbiljno protresti, tako da sve suvišno poispada kroz prozor.

 

No, zamislite da ste žena kojoj je njezin šef lijep, ne samo sada nego zauvijek. I da ste za njega, za njegovu zahvalnost, ako ne i ljubav, jer ljubav je u ovoj priči nemoguća, s obzirom na to da evidentno niste njegov tip, bili spremni napraviti sve, pa i organizirati pljačku i pranje novca u Komori. I da sada sjedite u istražnom zatvoru i šutite kao riba, jer to će biti posljednji dokaz vaše neumrle ljubavi.

 

Ne ulazimo li s tom pričom u zonu ”Vatri” Marguerite Yourcenar, u zapis o ženi koja se smrtno zaljubi u svoga gospodara i svuda ga slijedi, neutješna, znajući da je bespogovorno služenje jedini odnos koji će ikada s njime iskusiti. Samo, dok su ”Vatre” djelo mašte, i to mladenačke (jer Yourcenarova ih piše u ranim tridesetima, premda u pogovoru ističe kako one nisu djelo mladosti, već njezina prva zrela knjiga), mogu li pisci osjetiti kreativni zanos i potrebu za pretakanjem stvarnosti u priču kad je protagonistica domaća financijašica?

 

Jer svaka priča iz ”Vatri” događa se u posvećenome i banalnosti očišćenom svijetu grčke mitologije, u toj mješavini bogova i ljudi, gdje se teško razaznaje tko je smrtan, tko besmrtan, a općiti s oblakom koji je zapravo bog, ipak je drukčije nego zaljubiti se u marljivog zgrtača tuđeg novca, mumificiranih životinja i umjetnina.

Pljačka kao kompenzacija za neostvarene seksualne maštarije? Složen mehanizam, reći ćete, ali ženska je priroda složena, kao što su i sve prave priče složene i nije istina da nam je dovoljno da ”A voli B, a B ne voli A”…

 

I nije to, da stvar bude bolja, prva zaljubljena financijašica koja pere novac za šefa u povijesti hrvatske korupcije. Bilo je toga i prije, u beskrajnoj aferi bivšeg premijera, a bit će i još. Jer iza svakog pohlepnog muškarca stoji poneka služinski raspoložena žena. Kad mu već ne perem gaće, misli ona, barem ću mu prati novac. Dobro, reći ćete, dobije ona za sebe komad kolača, nije sve samo za njega.

 

Imate pravo, ali reći ću vam da njoj taj ”kolač” i nije toliko presudan, jer da jest, upustila bi se ona već i prije u tko zna kakve lopovske kalkulacije i makinacije, no njezina je biografija manje-više korektna, sve dok joj u život ne ušeće korumpirani Mister Big. Pljačka kao kompenzacija za neostvarene seksualne maštarije? Složen mehanizam, reći ćete, ali ženska je priroda složena, kao što su i sve prave priče složene i nije istina da nam je dovoljno da ”A voli B, a B ne voli A”…

 

Samo, kako bi uopće bila moguća priča u kojoj nema ni jednog pozitivca? I je li moguća ljubavna priča u kojoj čitatelj ne može osjetiti sućut prema zaljubljenoj, a ponajmanje prema objektu njezine ljubavi? Ljubavna priča bez seksa, s mnogo pljačke. Tko bi uopće čitao tu knjigu, gledao taj film? Prepustimo je dnevnoj politici, dok se među nama ne rode neki Zola ili Balzac.

 

A žena koja sjedi u zatvoru i šuti, možda i progovori ovih dana.