”Oni koji vas tapšu po ramenu vjerojatno imaju ruku u vašem džepu”, poručio je početkom godine Zoran Milanović stanovnicima Gorskog kotara, jadnima i promrzlima nakon ledene katastrofe i dugotrajne potpune odsječenosti od svijeta. Populističke političke metode premijer im je slikovito objasnio na terenu kada ih je sa zakašnjenjem od nekoliko dana ipak došao potapšati po ramenu, no malo tko mu je zamjerio jer je valjda cijela država prije njega shvatila da je red da se predsjednik Vlade barem kurtoazno pojavi među unesrećenima.

 

Slično je bilo i u poplavljenoj Slavoniji u kojoj se Milanović prvi put uvalio u spasilački čamac, iako je zaobišao sportsku dvoranu s prognanicima. Pa onda i drugi put, kada je važno došao koordinirati vojskom i policijom. Ništa strašno. No eto njega ovog vikenda i u trećem điru po istoku: ovaj put doslovno se uvaljao u blato kako bi odradio prvu pravu turu tapšanja po ramenima. Sve je napravio po populističkim pravilima igre: ne da bi se domogao kakvog novčanika, nego samo da bi utekao od Slavka Linića.

Milanović je očito želio sve skupa proglasiti nebitnim i bezveznim – kao što mu je dosadan i beznačajan svaki malo jači slučaj u kojemu bi trebao pokazati zrnce političke odgovornosti ili državničkog instinkta

 

Za to vrijeme njegov stranački pas čuvar Ranko Ostojić u Zagrebu je zarežao na buldoga Linića i pomutio mu planove o amortiziranju aktualne stranačke kavge. Milanović je očito želio sve skupa proglasiti nebitnim i bezveznim – kao što mu je dosadan i beznačajan svaki malo jači slučaj u kojemu bi trebao pokazati zrnce političke odgovornosti ili državničkog instinkta.

 

Ne, još od iskrcavanja Mirele Holy iz Vlade i nešto kasnijeg odstrela već zaboravljenog Veljka Ostojića, za kojeg još uvijek ne znamo je li došao na red pravosudnih organa zbog onih muljaža sa zemljištem u Istri, premijera i predsjednika SDP-a nam nekako previše često bole prepone. Drugog objašnjenja nema.

 

Pa ne znamo odgovor na pitanje zašto je prije dva mjeseca lagao da odlično komunicira s Linićem ako ovaj tvrdi da četiri mjeseca nisu progovorili ni riječi. Ne znamo ni zašto nije prihvatio ostavku ministra financija kada mu je već bila ponuđena, nego je inzistirao na javnom odstrelu preko afere Spačva – koja svakim danom sve dublje ukapa njega samoga.

 

Što je s tim Malim biskvitima – je li znao za tajni plan uništavanja Kraša državnim novcem? Ima li njegov prijatelj Tedeschi veze s time? Kakve su to obiteljske autopraonice koje uspijevaju izboriti milijunski kredit HBOR-a? Tko više vjeruje Poreznoj upravi?

Ne znamo odgovor na pitanje zašto je prije dva mjeseca lagao da odlično komunicira s Linićem ako ovaj tvrdi da četiri mjeseca nisu progovorili ni riječi. Ne znamo ni zašto nije prihvatio ostavku ministra financija kada mu je već bila ponuđena, nego je inzistirao na javnom odstrelu preko afere Spačva – koja svakim danom sve dublje ukapa njega samoga

 

I je li u zadnje vrijeme razgovarao s bratom Krešimirom Milanovićem? Što on kaže na optužbe da je slobodno vršljao državnim institucijama i sređivao kredite, otpise dugova i zamjene zemljišta? Je li premijer zbilja ”upozoravao ministre da ignoriraju brata”, kako tvrde neki mediji, ili je u zadnjem razgovoru sa Slavkom Linićem zamjerio bivšem stranačkom patrijarhu upravo neosjetljivost prema poslovnim potrebama njegove vlastite uže obitelji? Ljudi možda zbilja ”vode privatne živote i imaju svoje aranžmane”, kako se uvijeno izrazio, a možda mu njegov brat zbilja nije prijatelj u političkom smislu. Ali mu je i dalje brat.

 

Puno je smislenih pitanja, a još više Milanovićevog slijeganja ramena i nervoznog, osornog frktanja. Nigdje odgovora. Njemu slučaj Linić više nije aktualan, ako je ikada i postojao. Živcira ga uopće pričati o tome. Ima važnijeg i zabavnijeg posla. Možda eventualno nešto jasnije progovori o navodnom praćenju, prisluškivanju i korištenju svih mogućih državnih službi kako bi se bivšem ministru nešto napakiralo – ali tek nakon što ti isti špijuni, koji ionako ne potpadaju pod efektivan civilni nadzor, također zaključe da nikakvih problema nema. Naravno.

 

Sve ostalo prepušteno je Uskoku, a on u nedostatku stvarne političke odgovornosti služi kao stranački sud časti. Predsjednik SDP-a došao je u fazu kada ga analitičari već proglašavaju političkim mrtvacom, Štulićevim ”fazanom koji mrtav leti”, zombijem koji besciljno luta frustriranom zemljom u slobodnom padu i samo čeka smrtonosni hitac. Ne samo zbog još ne potpuno dokazanih porezno-zemljišno-nepotističko-špijunskih afera nego i brutalno nevesele gospodarske situacije u kojoj se nakon dvije godine na vlasti novi pad BDP-a opet proglašava ”dobrim znakom”.

Sve ostalo prepušteno je Uskoku, a on u nedostatku stvarne političke odgovornosti služi kao stranački sud časti. Predsjednik SDP-a došao je u fazu kada ga analitičari već proglašavaju političkim mrtvacom, Štulićevim ”fazanom koji mrtav leti”, zombijem koji besciljno luta frustriranom zemljom u slobodnom padu i samo čeka smrtonosni hitac

 

Ako ga ne riješi stranačka horda ove subote, što je malo vjerojatno jer je previše SDP-ovaca zaljubljeno u vlast iz čisto egzistencijalnih motiva, čast će na idućim izborima pripasti notornom HDZ-u i Tomislavu Karamarku. Povijest se ponavlja – kraj ovakvog premijera oni za osvajanje vlasti ne moraju raditi baš ništa.

 

Tko će Milanovića upozoriti na to? Možda Ranko Ostojić? I tako će umjesto ostvarenja snova zagrebačkog ”dečka koji obećava” uslijediti njegov konačan pad, vjerojatno zvučan točno onoliko koliko ga je vlast opijala u samom startu. Krajem ovog tjedna ili krajem iduće godine. Za održanje na njoj nije dovoljno štreberski izrecitirati obećanja i paradirati na raznim druženjima uz sushi i domjencima u Pepermintu, niti umišljati da se nalaziš u politički smrtno dosadnoj Danskoj ili Norveškoj.

 

Treba znati predvidjeti pobunu i osjetiti vonj truljenja u vlastitim redovima. Treba i shvatiti što je Račan zbilja mislio kad je govorio o gubitku vlasti i čuvanju obraza, barem ako su ti stranka i država važnije od vlastite fotelje.

 

A bogme, trebalo bi i nešto konkretno raditi. Ona Milanovićeva ”ljestvica vrijednosti” otprije dvije godine ionako više nije aktualna, jer skok u vis u Hrvatskoj više nije u trendu. Sada smo na borbama pasa. Beskrupuloznim i krvavim obračunima, u kojima kućna pudlica – koliko god bila prefrigana ili pristojno izdresirana – nema ama baš nikakve šanse.

 

(Prenosimo sa tportala).