Dan je državnosti, ne farbajte Hrvatsku u crno!
Moja domovina! Poetski usklik hrvatskih glazbenika koji su u najtežim trenucima agresije na Hrvatsku zapjevali o ljepoti naše zemlje srdaca punih ljubavi i želje za mirom. [Read more…]
novinarstvo s potpisom
Autor: Ivo Josipović / Leave a Comment
Dan je državnosti, ne farbajte Hrvatsku u crno!
Moja domovina! Poetski usklik hrvatskih glazbenika koji su u najtežim trenucima agresije na Hrvatsku zapjevali o ljepoti naše zemlje srdaca punih ljubavi i želje za mirom. [Read more…]
Autor: Silvije Tomašević / Leave a Comment
”U ime Katoličke crkve molim vas oprost za nekršćansko, pa čak i neljudsko, držanje i ponašanje koje smo tijekom povijesti imali prema vama. U ime Gospodina Isusa Krista, oprostite nam”, kazao je papa Franjo u ponedjeljak u hramu Valdeške crkve u Torinu.
Franjo je prvi Papa koji je ušao u jednu crkvu valdeških protestanata. Već ta činjenica je povijesna, a onda je tražio oprost za povijesna sučeljavanja. To traženje oprosta je temeljna etapa ekumenskog procesa kojim je odlučno krenuo Jorge Mario Bergoglio. Evangelističku valdešku crkvu osnovao je u 12. stoljeću Pierre Valdo, bogat trgovac iz Lyona u Francuskoj, koji je sav svoj novac razdijelio sirotinji i prihvatio život prosjaka i propovjednika. [Read more…]
Autor: Drago Pilsel / 1 Comment
Ivo Josipović je bio gost u jučerašnjem terminu emisije ”Nedjeljom u 2” na HTV1 i ne mogu reći da sam oduševljen izvedbom niti bivšega predsjednika, niti voditelja i urednika Aleksandra Stankovića (emisija ne ispadne bolja ako voditelj prekine sugovornika i to nekoliko puta usred važne rečenice). Počnimo od nepotrebnoga ponavljana stvari iz kampanje, na što se potrošilo puno vremena. Koga to više zanima, odnosno, koliko je puta to već apsolvirana stvar? Zar kolega Stanković zaista misli da je potrebno po enti put ponavljati Josipovićevo priznanje kako je griješio u predizbornoj kampanji? I da to priznanje životno zanima gledatelje emisije kada su ga već čuli ili pročitali jedno deset puta?
Bilo je zaista smiješno na kraju emisije slušati teme koje urednik i voditelj ”nije stigao, a imao je namjeru otvoriti”. Pa, kume, što nisi bolje koncipirao emisiju? [Read more…]
Autor: Helena Puljiz / Leave a Comment
Zbog čega se HDZ-u toliko žuri preuzeti potpunu vlast u državi? Gospodarski program nemaju. Nude samo ezoteričnu teoriju novodomoljublja Tomislava Karamarka, a ona sve jače destruira ovo ionako nestabilno društvo.
Kad se netko toliko verbalno upire dokazati vlastitu ljubav prema domovini, osporavajući je svima drugima, samo mi produbljuje uvjerenje kako uopće nije siguran u tu svoju ljubav, a uvjerena sam i u to da ima problem s vlastitim nacionalnim i političkim identitetom.
Nije to nimalo čudno za Tomislava Karamarka.
Njegov politički put je put lutanja stazama moćnih. Sigurno mora biti teško objasniti samome sebi, a onda i drugima, kako se možeš malo zaklinjati u Josipa Manolića i Franju Gregurića, onda malo u Franju Tuđmana, pa ga prevariš sa Stipom Mesićem, pa se prebaciš na Ivu Sanadera, snubiš kratko Jadranku Kosor, da bi u sezoni 2014/15. završio opet ljubeći Franju Tuđmana. Ako to nije kriza političkog identiteta, ne znam što jest.
Ova, posljednja faza Karamarkove potrage za domoljubom u sebi odvija se u punoj raskoši pred očima i u ušima cijele nacije te ozbiljno računa na varljivu prirodu ljudskog pamćenja.
Evo, na primjer, Karamarko u povodu 25. obljetnice Prvog općeg sabora HDZ-a kaže kako je ”zlo korupcije i samopromocije zakinulo HDZ, ali i čitavu Hrvatsku”. U ovu stranku je ušao tek 2011, na poziv Jadranke Kosor koju je ubrzo brutalno izbacio i skupa s njom – u virtualnom svijetu – izbrisao povijest HDZ-a od 1999. do 2012.
Prema toj, Karamarkovoj povijesti HDZ-a, nakon smrti Franje Tuđmana u spomenutoj stranci i sa spomenutom strankom, dok je on nije preuzeo, nije se događalo ama baš ništa.
U Karamarkovom malom novodomoljubnom svijetu nije bilo Ive Sanadera, nije Ivo Sanader bio predsjednik HDZ-a i vladao Hrvatskom od 2003. do 2009, nije ni HDZ pod vodstvom Jadranke Kosor nastavio vladati do izbornog poraza 2011. Sanader i Kosor oslanjali su se na Karamarka, ali i na iste ljude na koje se danas oslanja Karamarko – od Milana Kovača, preko Ivana Šukera i Vladimira Šeksa, do Božidara Kalmete.
I Kosor i Sanader danas u javnim nastupima aktualnog predsjednika HDZ-a uživaju status lorda Voldemorta – onih čije se ime ne spominje. Njihove godine za Karamarka i stranku su izbrisane. Sanaderove godine ispraznile su nam džepove, duše i državnu blagajnu, Kosoričine godine donijele su nam Karamarka na poziciji šefa opozicije.
Karamarko je povjesničar, a povijest, kažu, pišu pobjednici. U HDZ-u je pobijedio i izbrisao dio stranačke povijesti. Htio bi pobijediti i u Hrvatskoj – hoće li htjeti izbrisati značajan dio svoje političke povijesti?
U tim ”izbrisanim godinama” Tomislav Karamarko bio je šef glavne tajne službe, a zatim i ministar unutarnjih poslova. Na dužnosti šefa POA/SOA-e bio je od 2004. do 2008, a s te dužnosti otišao je na onu ministra policije, na kojoj se zadržao do HDZ-ovog odlaska s vlasti.
Prema svjedočanstvima na suđenju za slučaj Fimi media, u kojem je HDZ nepravomoćno osuđen za udruživanje u zločinačku organizaciju te da se okoristio za više od 24 milijuna kuna izvlačenjem novca iz državnih tvrtki, spomenuta pljačka Hrvatske počela je 2004. i nesmetano se odvijala sve do 2009.
Naravno, to nije i jedini kriminalni slučaj u kojem je sudjelovao HDZ-ov i Karamarkov šef Sanader, ali to sad više nije ni važno.
Tomislav Karamarko danas se predstavlja kao domoljubni borac protiv zla korupcije i htio bi da mu povjerujemo kako je baš on taj pravovjerni Hrvat spasitelj za kojim, zahvaljujući nesposobnom i bahatom Zoranu Milanoviću, čezne sve više ljudi u ovoj depresivnoj zemlji.
Međutim povijesna je činjenica da je upravo Tomislav Karamarko propustio povijesnu priliku da dokaže svoju bezuvjetnu ljubav prema domovini.
Bio je na dužnostima na kojima je i mogao i morao znati, a onda i spriječiti da se odigra brutalna operacija neviđene pljačke hrvatskog naroda.
Nije učinio ništa.
Ako nije znao, onda je bio posve nesposoban za dužnosti koje su mu bile povjerene, a htio bi biti hrvatski premijer.
Ako je ipak znao, a nije učinio ništa, onda nikad od njega iskrenog patriote.
(Prenosimo s tportala).
Autor: Ante Tomić / Leave a Comment
Švicarski franak ponovno je narastao. Švicarski franak, čini se, pije viagru. Ova zapanjujuća činjenica mogla bi skoro ući u narodnu predaju, da u noćnu uru u seoskoj gostionici u Šestanovcu nekolicina krupnijih Vlaja stave jedni drugima ruke na ramena, gurnu kažiprste u uho i uglas zaojkaju veselu gangu: [Read more…]
Autor: Jelena Lovrić / Leave a Comment
Ni nakon sto dana prosvjeda hrvatski branitelji još nisu imali priliku da u hrvatskom Saboru kažu što zaista žele – ustvrdio je Josip Klemm, jedan od kolovođa braniteljske bune, na sjednici saborskog Odbora za ratne veterane, tražeći da se Đuri Glogoškom, njegovom drugu iz šatora u Savskoj, omogući obraćanje zastupnicima. Naravno da Klemm nije u pravu.
Glogoški je bio u Saboru na velikom skupu koji je organiziran upravo radi razgovora s prosvjednicima, ali je on odbio svaku komunikaciju. Popeo se do Markova trga samo kako bi okupljenim zastupnicima rekao da razgovora s njima neće biti, a potom okrenuo leđa i otišao. Njegova demonstrativna gesta visoki je kor izabranih sabornika ostavila pokisla perja.
Zahtjevom za obraćanjem javnosti s govornice nacionalnog parlamenta, i još više zahtjevom da zakon o braniteljima dobije ustavni karakter, dio će veteranske populacije, s epicentrom u Savskoj, pokušati osvojiti status države u državi. Što vrijedi za ostatak nacije, za njih ne vrijedi. Klemmovi momci aspiriraju na specijalan položaj. Privilegiran u odnosu na sve druge.
Ustupanje saborske govornice bilo bi svojevrsni presedan. S istim pravom sutra će svoje službeno obraćanje državnom parlamentu tražiti i neke druge grupacije, recimo, radnici Ine, otpušteni ili deložirani, žrtve podivljalog švicarca, uništeni poljoprivrednici…. Vrata Sabora svakome moraju biti otvorena, ali najviši organ državne vlasti ne može biti prostor proceduralne improvizacije i voluntarizma.
Nije uostalom točno ni to da su stavovi branitelja nepoznati javnosti. Vođe aktualne pobune jednog dijela veteranske populacije svojim izjavama danima i tjednima već prebukiraju medije, premda je prezentnost njihovih razloga i dalje uglavnom zakukuljena. Možda i zato jer ni sami ne znaju što bi.
Volja za prosvjedima bila je veća od sposobnosti artikuliranja vlastitih zahtjeva. No, sigurno je da svoj poseban, ekstra položaj u društvu već konzumiraju. Kome bi još bilo moguće podići šator i skoro već tri mjeseca logorovati usred grada, na javnoj površini, na ključnoj prometnici, i da ih nitko ne dira?
Branitelji već uživaju status države u državi i po svojim pravima. Možda oko 25.000 kuna mjesečnih primanja za Đuru Glogoškog i njegovo ratno stradanje nije previše, ali je 1200 kuna naknade za civilne invalide daleko premalo.
Ne mogu pare zacijeliti rane ni nadoknaditi izgubljeno zdravlje, ali razlike u zbrinutosti vojnih i civilnih stradalnika neopravdano su visoke. Pogotovo pogleda li se kompletna lista njihovih prinadležnosti.
Tako najteži ratni invalidi imaju pravo na auto svakih sedam godina, ljudi slične vrste, ali koji nisu stradali u ratu, na nova kolica, uz vlastitu financijsku participaciju, svakih pet godina. Osobe koje njeguju najteže vojne invalide, a najčešće su to bračni partneri, država svakog mjeseca plaća 3800 kuna, ljudi koji njeguju vlastitu invalidnu djecu primaju 2500 kuna. Jesu li majke koje brinu o nepokretnoj djeci manje vrijedne, rade li manje zahtjevan posao, od žena ratnih vojnih invalida?
Materijalna prava visoke razine, kakva Hrvatska osigurava svojim braniteljima, a posebno onima koji su zdravstveno nastradali, nemaju ni mnogo bogatije zemlje. Ali istodobno, primjerice, slijepe osobe u Hrvatskoj primaju naknadu koja je višestruko manja nego u nekim ne bogatim, nego u susjednim, slično siromašnim zemljama.
Veteranska populacija morala bi biti svjesna da je svojim mirovinama i drugim pravima privilegirana u odnosu na druge segmente hrvatskog društva. Ta izdvojenost može biti razlogom distanciranja, pa i sve primjetnije javne zlovolje prema njihovim zahtjevima. Nastavi li se od njih stvarati posebna kasta u socijalno sve ugroženijoj zemlji, mogu postati omrznuti slično kao odnarođena politička klasa.
Sličnu vrstu izdvojenosti iz društva trebalo bi osigurati i zatraženo podizanje braniteljske problematike na razinu ustavnog zakona. Postoji oko toga mnogo nerazumijevanja i prodavanja magle. Iz redova braniteljskih velmoža često se zna govoriti da Domovinski rat i branitelje treba ugraditi u hrvatski Ustav. Ne treba!
Ništa ne treba ugrađivati, jer se i Domovinski rat i branitelji već nalaze u Ustavu (doduše, branitelji rame uz rame s hrvatskim narodom, gdje je u međuvremenu u realnom životu nastala prilična pukotina). Nešto je posve drugo sa zahtjevom da zakon o braniteljima dobije status ustavnog zakona.
Ako bi, kako to ovih dana formuliraju šefovi veteranskih prosvjeda, “zakon o vrijednostima Domovinskog rata i pravima branitelja” dobio karakter ustavnog zakona, to znači da bi se morao donositi i mijenjati samo voljom dvotrećinske parlamentarne većine, što znači da bi praktično mogao postati gotovo pa nepromjenjiv.
Zašto je braniteljima toliko stalo do takvog cementiranja vlastitog statusa? Zato što je vjerojatno i njima jasno da vrijeme odricanja tek dolazi. Da se javne financije raspadaju i da su rezovi nužni. Ali oni u tome, izgleda, ne žele sudjelovati. Svoje jahanje na ustavnom zakonu objašnjavaju potrebom “da ne može svaka nova vlast koja dođe mijenjati prava hrvatskih branitelja”. Svima ostalima prava se mogu mijenjati.
Ustavni zakon tako se zapravo otkriva kao sredstvo odvajanja branitelja i njihovih prava od ostatka hrvatskog naroda. Moglo bi se reći da veteranska populacija za sebe traži status kakav nitko drugi u hrvatskoj državi nema. Zašto po istoj logici ne bi, recimo, hrvatski radnici dobili zakon ustavne razine? Inzistiranjem na ustavnom zakonu njegovi glasnogovornici, nekadašnji ratnici, pokazuju da ne žele dijeliti sudbinu nacije.
Je li im zaista cilj da za sebe izbore status države u državi?
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Autor: Saša Cvetojević / Leave a Comment
Divim se ljudima koji idu u sportske kladionice. Koji igraju sportsku prognozu ili uplaćuju loto ili bingo. Nije to lako. Gledam s koliko žara pokušavaju pogoditi budućnost. Koliko truda ulažu u pojačavanje svojih šansi, proučavajući klubove, igrače, prošle susrete. Kako pozorno u birtijama prate rezultate na teletekstu. Uvijek me čudilo zašto nikad u birtijama ne vrte oglase za posao. A toliko radišnih ljudi tamo sjedi.
Bez previše sarkazma – nije to lako. Toliki trud kako bi se od jedne kune stvorilo deset ili stotinu. Ali nije to – to. Cilj je od jedne otići na tisuću. Ma kakvih tisuću, na milijun. Par milja, taman da riješimo sve svoje životne probleme. Ponekad mi se čini da se kladioničari ili lotomani trude više nego neki koji rade 8 sati za nekih prosječnih 5000 kn.
Napor koji ulažu u procjene i analize, u gledanje svih tekmi ili popisivanje brojeva izvučenih prošlih mjeseci te u nadglasavanje je li bolji Messi ili onaj drugi, uplaćen na klub ili sretan broj – uložen u pokušaj stvaranja npr. nove gume za žvakanje s okusom nogometne lopte, dao bi opipljiv rezultat. Financijski opipljiv. Možda od jedan ne bi napravili deset, ali uz toliku upornost i napor, rezultat bi vrlo lako mogao biti više od jedan. A to je puno.
Novac se stvara u postotcima na uloženo, a umnožavanje uloženog je iznimka. No, mi volimo bajke. Za nas je sve to više od igre. Volimo jednim udarcem ubiti ne dvije, nego bar tisuću muha. Jer tako nam govori plavokosa Šveđanka s TV ekrana.
I tako, svi smo vidoviti Milani, svi se kladimo na budućnost, svi pokušavamo pogoditi nešto što pogoditi može samo Onaj koji nas gleda s visina, kako god ga zvali. A do Njega ne možemo ni ajfonom šest, kojeg smo kupili za samo 99 kuna uz ugovor na 24 mjeseca i mjesečnu potrošnju od samo 599,99 kn. Praktički džabe. Sa svima razgovaramo besplatno, ali džabe nam to. Tarifa nam ne uključuje poziv do Njega, a samo On zna što će biti sutra.
Nisu vam rekli da ti pozivi ne idu u najpovoljniju mobilnu tarifu? Hoćete li zato tužiti telekom operatora? Manje bitno. Bitno je imati ajfon. Jer kako inače u birtiji staviti na stol staru Nokiju? Ajfon je ”must have”. A ponuda je, i tako, bila super povoljna, pa ste zagrlili život i otišli živjeti zajedno. Zajedno s novim ajfonom i starim dugovima telekomu lijepog slogana.
Povoljna je bila i ponuda za stambeni kredit. Tamo negdje, davne 2007. godine. Tko se još toga sjeća? To je bilo tako davno, da smo tad imali tek ajfon jedinicu. Povoljno smo ga dobili, evo baš smo ga prekjučer otplatili. S troškovima odvjetnika, sudskim pristojbama i kamatama.
Kamata na stambeni kredit je bila niska, a kredit bez troškova obrade. Što ne znači da nas nisu obradili. Nije bilo bitno s kim bankarite; svi su nudili i reklamirali, a mi smo tražili i uzimali. Mogli smo birati euro ili švicarac. A mogli smo birati i ne živjeti na kredit. Ne kupiti novi auto ili ostati u podstanarstvu. Plaćati najam mrskom stanodavcu. Svaki mjesec.
Ako ne želimo, mogli smo se iseliti i uzeti drugi stan. Ako nam je taj bio preskup, mogli smo u manji. Ako bismo našli posao na drugom kraju grada, mogli smo se preseliti u roku od mjesec – dva. Izaći iz toga stana i unajmiti drugi. No, tko je glup plaćati mjesečno 500 eura najam, kad za samo 600 eura i ciglih 30 godina imamo svoj stan? Najam plaćaju samo budale i papci.
Matematika je jasna. Kreditom imaš i ovce i novce. K’o Gregor. Osim toga, bolje je uzet kredu (ne posudit, nego uzet) u švicarcima, kamata je i do 2% niža. A 2% godišnje na trideset godina nije mala svota. Osim toga, taj stan ostaje našoj djeci. Stan je trajna vrijednost, investicija na kojoj se ne može izgubiti.
Vidi koliko je susjed Marko zaradio – kupio je pred par godina stan i sad već taj isti stan vrijedi upola više. I super je da djeca imaju naš stan. I da čekaju da mi odemo u starački dom ili na Mirogoj, pa da se mogu i oni nauživati te prekrasne nekretnine. U miru.
Ponašali smo se kao da naša tarifa uključuje besplatne razgovore s Njim. Kao da znamo što će biti sutra, što za pet, a što za deset godina. Jer, evo, jučer je bilo super, zašto ne bi bilo super i sutra? Švicarac je bio ispod 5 kuna. Nema šanse da pređe 6 kuna. Nikad i nije. To ti je kao da Hajduk nabije Dinamo usred Zagreba s pet razlike. Nema šansi.
Umislili smo si da znamo odgovore. Da znamo pogoditi rezultat utakmice života koja će trajati trideset godina. U kojoj ćemo svaki mjesec morati zabijati gol. A sve smo to radili bez poznavanja ekipe na koju smo se kladili. Nismo znali tko je na golu. Može li vratar naše ekipe obraniti penal Švicarcima? Kakav je srednji vezni? Koliko vrijedi špica i može li svaki mjesec zabijati gol? I to na stranom terenu – valuti.
Ušli smo u rizik koji, sad vidimo, nismo mogli ni pojmiti. To jest, mogli smo pojmiti, jer tko kaže da sutra CHF ne može biti jednak nula kuna? No, vjerovali smo da crni scenarij nije opcija. Ružičasti je opcija, možda malo sivi, ali crni nikako. A ispao je tamno crni.
Ugovor koji smo potpisivali, nismo baš čitali. Pitali smo bankara koja je najbolja opcija. Kao što narkić pita dilera jel’ bolje u venu ili šmrkat. Kao što smo pitali nasmijanu tetu na šalteru telekom operatora koja je najbolja opcija. I rekla nam je najbolju opciju. Najbolju za nju. I njenog šefa. I njegove dioničare.
I sad smo ljuti. Na proklete telekom operatore. Na gramzive bankare. Pogotovo one koji su bili inspirirani nama. A mislili smo da nam je bankar frend (isprika najboljem bankaru Jurici). Da telekom teta baš nama daje najpovoljniju tarifu. Jer ta tarifa vrijedi još samo do kraja mjeseca. A dobijemo i set noževa pride, ako baš danas potpišemo.
Ispalo je da nam nisu pomogli izabrati najbolju opciju. Pa ćemo ih sad tužiti jer nismo zadovoljni ishodom. Nisu bili fer i nisu nas upozorili na sve potencijalne probleme i rizike. Nisu pogledali u kristalnu kuglu i rekli da franak može na osam kuna. Nisu nam rekli da možemo ostati bez posla. Nisu nam rekli da naša nekretnina koju dajemo u kolateral može za par godina, u slučaju kraha tržišta nekretnina, biti nedovoljna za otplatu ostatka glavnice i da čak i da prodamo istu, plaćat ćemo im rate još deset godina nakon što nas deložiraju.
Na ugovoru nije pisalo –“Za sve rizike ili nuspojave upitajte svog bankara ili telekom operatora”. Pa je on zato ništavan. Tko bi reko, čuda da se dese, da Miljacka tečaje odnese? Što, Halide, ne predvidi i tečaj švicarca, ako si već predvidio poplave?
Vratite nam pare! Ali ostavite stanove! I aute! I ajfone! Jer mi to zaslužujemo. Nije u redu da nam se smiju ovi papci što su ostali podstanari i ovi što nisu kupili aute i ajfone. Neka i oni osjete našu bol. Neka pokažu solidarnost. Nismo krivi mi. Krive su banke. Telekomi su krivi. Kriv je onaj što ide s nama kroz život a koji nam omogućuje kupnju špeceraja na rate. I njegov gazda koji na nas s brijega gleda. Krivi su masoni i Bin Laden. Što su nam uopće nudili taj ajfon? I te švicarce. Da nije došlo do Franakgeddona, sve bi bilo ok.
Vratili bismo mi. Da nismo razbili taj auto koji još 4 godine moramo otplaćivati, vratili bismo mi. Da nam nisu ukrali taj ajfon, platili bismo mi. Četiri jahača Franakalipse sjuriše se bez najave i povećaše nam već debelo pretjerane rate za još 20% . Preko noći naš se dug vratio na stanje od prije par godina. A mi smo vraćali i vraćali. Što se to dogodilo da 4,8 kuna sad postade 7,5 kuna?!
Neka tamo banka u nekom planinskom gradu odlučila da neće branit tečaj? Neki tamo Rus krenuo trpat svoje rublje, čisto i prljavo, u švicarce. Kakve to veze ima s nama i našim kreditom? S našim stanom i autom? E, očito ima. Nismo znali, nije fer. Pa nismo mi vidoviti. A nismo? Ček malo, hmmmm…
Zato – spašavaj nas ministre financija. Spašavaj nas vlado. Konvertirajte nam kredite u eure, u kune u drahme u bilo što. Samo ne u švicarce. Poništite te zločinačke odredbe tih nametnutih nam ugovora. Odriješite nam duge naše, kako i mi… ma čekaj…ok, ipak susjed Štef mora vratit onih 500 kuna što je posudio još pred Božić.
A čini se da ovo nije kraj. Jahači Frankalipse su projahali tek prvi krug. Kraj je kad debela dama zapjeva. Al’ ne čuje se sa čardaka, pjesma stara, pjesma laka…
Napomena iliti, po hrvatski, disklejmer – autor od 2008. vraća bezobrazno visok kredit u švicarskim francima. Ekonomski je relativno pismen, gotovo prosječne inteligencije. Zna čitati i razumije pojam valutne klauzule. Nema pojma o nogometu ni klađenju. Ne pada mu na pamet ikoga kriviti zbog toga što je izabrao podići kredit u stranoj valuti, izlažući sebe i svoju obitelj izrazito velikom valutnom riziku, dodatno računajući na porast ili bar fiksiranje cijene nekretnina u jednoj maloj zemlji, na žalost, još uvijek u mnogim glavama lociranoj na brdovitom Balkanu. Kako bi mučki šutio i s guštom vraćao kredit s manjom kamatom da se Franakgedon nije dogodio, tako će i sad vraćati kredit i sprdati se javno sa svojim promašajem.
Neće druge kriviti za svoj promašaj, koji je većinom proistekao iz njegove želje da ima krov nad glavom, i to onakav kakav zaslužuje. Sad ima baš to što je zaslužio (uključivo i debelo precijenjen krov nad glavom) i nada se da je iz toga bar nešto naučio. Naučio je da ne može predvidjeti budućnost. Naučio je da nema tako crnih scenarija koji se ne bi mogli desiti. Naučio je da se za poslove koji traju dugo u budućnost uputno osigurati protiv rizika, pa čak i onih nepojmljivih. Vraća i vraćat će ono što je posudio i poštivat će potpis koji je svojevoljno stavio (i skupo ovjerio) na dokument. Dok mu živo srce bije!
(Prenosimo s tportala).
Autor: Inoslav Bešker / Leave a Comment
S ovih predsjedničkih izbora Hrvatska nije izišla samo podijeljena, nego rascijepljena. Ako su kandidati i gledali koliko-toliko unaprijed, opće ozračje raskola nisu determinirale njihove programske razlike, nego ideološka podvojenost njihovih aparat i pristaša, koja se i dalje uglavnom hrani prošlošću, u kojoj se opet sukobljavaju ustaše i partizani, Hitler i Stalin, kao da je 1945 bila jučer, kao da nije svanula ni 1948, kamoli 1989.
Hrvatska je zemlja čvrsto zagledana unazad. Zemlja spremnija za sukob nego za razvoj. To nitko izvan nje ne može promijeniti – a Hrvatska neće.
Ove je izbore izgubio Ivo Josipović, naravno, ali demiurg poraza je Zoran Milanović, s vjerojatno najnesposobnijom a jamačno najneodlučnijom vladom nakon raspada Jugoslavije. Iako se u tom pogledu može govoriti o čvrstom kontinuitetu od druge vlade Ive Sanadera, preko vlade Jadranke Kosor, do, evo, posljednje godine sada vladajuće koalicije koja je uzalud kukurijeknula, pa sama sebe spravila u lonac.
Naime, u pogledu privrednog nazadovanja dvije jedine snažne stranke – Hrvatska demokratska zajednica i Socijaldemokratska partija – postigle su prešutni konsenzus.
Možda bi se konsenzusom moglo smatrati, u ovoj našoj sarkastično paradoksalnoj državi, što nitko nije više učinio za popularnost SPD od Tomislava Karamarka, te što mu se Zoran Milanović nesebično odužio, ne samo sapunajući dasku svom kandidatu, nego navalivši mu na pleća i vrat breme neuspjeha bez ikakve optimistične perspektive.
Kako sada stvari stoje, Zoranu Milanoviću ostaje još nepuna godina političkog života, do sljedećih parlamentarnih izbora. Ne čini se uopće više upitnim hoće li preživjeti, pitanje je samo koja će dijagnoza pisati u umrlici političkog pokojnika: da li ”zgasnuo kao nepopravljiv šeprtlja“ ili ”barem je poginuo junački“.
Jadranka Kosor – čija se Vlada činila nenadmašno nesposobnom i nevoljnom, dok su joj se kadrovski odabiri pokazali ama baš suicidalnima – bila je tih svojih očito posljednjih mjeseci ipak usredotočena na jedan cilj, ne za samu sebe i svoj opstanak, nego za Hrvatsku: na ulazak u Evropsku uniju, koji nije bio zajamčen kad joj je predana vlast. To joj nedovoljno priznaju, i nije fer.
Zoran Milanović je potkraj prošle godine ipak, jednom i napokon, svoj prznički karakter upregao korisno, da podrži ministra Lalovca protiv ostalih svojih ministara razmetnih i da održi tekući budžetski deficit barem djelomice pod kontrolom.
U preostalih deset mjeseci može životariti, optužujući sve i svakoga osim sebe, kao i dosad – ili može, prekasno ali časno, ruknuti u ostvarenje Plana 21, na temelju kojega je izabran i koji je izdao, izdavši prvo svoje birače a onda, kao kolateralnu žrtvu, i dosadašnjeg predsjednika Josipovića.
Može pokušati postići konsenzus s oporbom o promjeni izbornog sustava (nikada nije lijepo da ga mijenja sama stranka na vlasti, etički nije dopustivo da to čini sama u posljednjoj predizbornoj godini), kako bi sastav Sabora izvukao iz pohlepnih kandži stranačkih vrhuški i vratio ga, koliko je to moguće, samim biračima.
Može provesti, uz nos klijenteli i vlastite i suparničkih stranaka (što može izgubiti, napokon?), temeljit teritorijalni preustroj i jamačno pojeftiniti mastodontski državni aparat na razinama od općina do Republike, a možda i tog dinosaura učiniti efikasnijim. Može spriječiti klijentelističko uhljebljivanje stranačkih pijavica u javnim poduzećima uvodeći obvezatne natječaje i ombudsmana za nadzor nad njima. I tako dalje.
Pitanje je, naravno, je li barem u ovu izbornu nedjelju shvatio koliko je njegovo dosadašnje taktiziranje bilo samoubojstveno po njega, po njegovu stranku i, na žalost, po Hrvatsku, hoće li tvrdoglavo narcisoidno nastaviti po svojoj dosad zajamčeno gubitničkoj putanji, ili će barem na kraju svoje prekratke političke parabole učiniti nešto da ga ne bude sram dok sljedećih četrdesetak godina bude hodao među stanovnicima ove države usredotočene na povijest, i sam kao nov element sporne prošlosti.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Autor: Peter Kuzmič / 1 Comment
Godina 2015.mogla bi ozbiljno ugroziti budućnost Europe. Nisu u pitanju samo zloguka predviđanja kakva inače očekujemo od dežurnih euroskeptika. I cijeli niz respektabilnih analitičara upozorava na neuralgične točke na kojima puca tkivo zajedničke Europe. Eurokriza svakako nije ništa novo jer se radi o kroničnoj bolesti koja traje već godinama, no u naše vrijeme je došlo do akutne upale čitavog sustava, pa se argumentirano postavlja pitanje da li će 2015. godina označiti početak kraja Europe?
Svakako da o budućnosti Europske unije odlučuju glasači. Gorespomenuti strah je upravo koncentriran na nepredvidivost ishoda serije ovogodišnjih izbora u kritičnim zemljama članicama. Izborna serija je impresivna: Grčka, Velika Britanija, Španjolska, Poljska, Danska, Finska, Portugal i Estonija.
Izbori u tim zemljama trebaju odgovoriti na dva ključna pitanja. Prvo, da li je Europska unija stigla do samog ruba svoje održivosti? Drugo, da li je došao kraj modelu vladanja 20. stoljeća, naime periodičkim izmjenama na vlasti iz središnjice upravljanih velikih stranaka desnog (demokršćanskog) i lijevog (socijaldemokratskog) centra?
Uz ta dva pitanja posljednjih se godina sve češće i žešće postavlja i temeljno pitanje same naravi suvremene demokracije: tko zapravo vlada u demokraciji – narod (demos) ili kapital? Ili kako to znaju zaoštriti Amerikanci, posebice u vrijeme svojih sve skupljih izbornih kampanji: imamo li mi demokraciju ili je ona zamijenjena dolarokracijom? No bez obzira na njihovu materijalnu cijenu, izbori već odavno nisu jedini kriterij po kojem se demokracija razlikuje od diktature.
U vrijeme dugotrajnih kriza demokracija ima ugrađenu tendenciju da postaje sve autoritarnijom. Sjećamo se kako je bivši predsjednik Europske komisije Barosso prije nekoliko godina izjavio da “tržišta postaju nestrpljiva jer je demokracija prespora”. Komplicirane i dugotrajne procedure znaju novac otjerati tamo gdje se on lakše investira i brze okreće.
Stara idealna Lincolnova definicija demokracije kao “vladavine naroda od naroda za narod” je u našim vremenima transformirana u kompleksni sustav “vladavine eksperata za eksperte”, a u njemu se više vodi računa o kretanju profita, nego potrebama i volji naroda. Stoga ne čudi percepcija da banke i multinacionalne kompanije imaju veću moć u vladanju nego od naroda izabrane političke stranke.
Zapadnu Europu hvata panika s obzirom na ono što će se dogoditi na izborima u Grčkoj 25. siječnja, a slična zabrinutost se odnosi i na izbore u Španjolskoj. U obje gospodarski iscrpljene i prekomjerno zadužene zemlje prema svim relevantnim ispitivanjima javnog mnijenja na vlast bi mogle doći ljevičarske stranke koje su usredotočene na promjenu sustava, a i na izlaz iz europskih asocijacija i(li) radikalno restrukturiranje odnosa.
Zapad shvaća da je nespremnu Grčku prerano i neodgovorno primio u eurozonu te da je upravo grčka ekonomija središnji, iako ne jedini, problem eurokrize. Europa je, uz dvokratno financijski masovno spašavanje zemlje od totalnog urušavanja gospodarskog sustava i nacionalne kataklizme, Grčkoj nametnula i vrlo striktan režim štednje koji je doveo do izuzetno visoke stope nezaposlenosti i radikalnog pada životnog standarda na svim razinama te do rastućeg nezadovoljstva čitavog naroda.
Stoga ne čudi privlačnost radikalnih rješenja i popularna retorika ljevičarske stranke Syriza pod vodstvom komunistički orijentiranog Alexisa Tsiprasa.
Tsipras najavljuje da će prekinuti s programom štednje koju im je nametnula Njemačka, prekinuti, odnosno promijeniti način otplate enormnih inozemnih zaduženja koja predstavlja omču oko vrata grčkog gospodarstva, a najavljuje i mogućnost napuštanja eurozone. Nešto konkretnije o raspletu grčke drame ćemo saznati već za desetak dana.
Dok u sjevernoj Europi postoji tendencija da u kriznim vremenima raste popularnost desničarskih stranaka, u zemljama južne Europe se događa upravo suprotno. Osim rasta popularnosti ljevice u Grčkoj, najbolji primjer sličnih procesa predstavlja Španjolska. “Crveni” Podemos (Mi možemo) je stranka koja je nakon svega 12 mjeseci od osnutka izrasla u vodeću političku silu u Španjolskoj, a proučavatelji političkih fenomena ukazuju i na činjenicu da se radi o najbrže rastućoj stranci u svijetu!
Njezin lider je 36-godišnji profesor političkih znanosti Pablo Iglesias, od ranije prepoznatljiv predvodnik pokreta Indignados, koji je masovnim prosvjedima protiv kapitalizma već jednom uzdrmao Španjolsku. Podemos je pokret mladih intelektualaca i aktivista ljevičarske orijentacije koji su ozbiljni u svojim namjerama da demontiraju kapitalizam kao nepravedan sustav u čijim je temeljima sprega političkih elita i krupnog kapitala.
Podemos se u propagiranju svojih ideja i ideala vrlo vješto koristi društvenim mrežama i internetom, a nailazi i na širok prijem prosječnih građana koji su gladni promjena jer na svojoj koži svakodnevno osjećaju nepravde sustava koji guši njihovu zemlju. “Ako se građani ne uključe aktivno u politiku, to će napraviti drugi, a time se otvaraju vrata da se građani liše demokracije, prava i novčanika” – programatski i proročki im je navijestio Pablo Iglesias.
Da se danas održavaju izbori u Španjolskoj, Podemos bi sasvim sigurno osvojio parlamentarnu većinu, a ljevičar Iglesias bi postao premijer zemlje s petom najjačom ekonomijom u Europi. Važno je spomenuti da osim drugih radikalnih uglavnom ekonomskih mjera (kao što je problematična nacionalizacija) Iglesias najavljuje i napuštanje NATO saveza, što stvara priličnu nervozu ne samo u Bruxellesu nego i u Washingtonu.
Ovdje nemamo mjesta za promišljanje posljedica svibanjskih izbora u Velikoj Britaniji. David Cameron je svojim konzervativnim sljedbenicima i narodu kao središnju točku svog izbornog programa obećao referendum (2017.) o članstvu u Europskoj uniji. Europi skloniji laburisti takva obećanja ne moraju davati, pa će već sami izbori mnogo toga reći o europskoj budućnosti Velike Britanije. Perspektive su s Millibandovim laburistima ipak nešto više obećavajuće, pa je zbog mira (barem u zapadnoj) Europi promjena na izborima u ovom slučaju poželjna.
Zaključimo s našim eurošokantnim južnoeuropskim ljevičarima. Uspjeh grčke Syrize će zasigurno otvoriti put kojim će do vlasti krenuti španjolski Podemos, a time će se ohrabriti slični lijevo orijentirani pokreti u drugim zemljama koje čeznu za promjenama. A to znači da počevši s 2015. Europa više neće i ne može ostati ista.
Autor: Filip David / Leave a Comment
Pri kraju svake godine sabiraju se rezultati. A prave se i prognoze. Kakva je bila protekla godina, a šta donosi godina koja dolazi.
Gotovo jednodušan zaključak političara, ekonomista i običnih građana jeste da je ova, 2014. godina bila loša. Pogoršao se život u svim oblastima važnim za prosperitet države i njenih stanovnika: državni dugovi su se popeli do neslućenih razmera, nezaposlenost je dostigla uznemirujuće brojke, standard je na nezaustavljivoj nizbrdici.
Sa govornice Skupštine, iz Vlade, od ministara, od predsednika Vlade čuju se, međutim, ohrabrujući glasovi. Započete su reforme koje obećavaju uspešan oporavak, samo treba izdržati još strašniju krizu koja od prvog januara kuca na vrata. Ukratko: da bi nam bilo bolje, mora nam biti još malo (ili malo više) gore.
Ono što brine, pa i plaši nešto starije stanovnike ove namučene zemlje jeste da se neprekidno, kroz dugi niz godina, ponavlja ta, jedna pa ista mantra: ”Strpite se, još samo godinu ili dve treba stezati kaiševe, a onda dolazi vreme blagostanja!” Ta rečenica se u svojim različitim varijantama ponavlja od završetka Drugog svetskog rata, od Titovih vremena, spominjala se i u vreme samoupravljanja, a aktuelna je i danas.
Ispada nekako da je krize uvek bilo, a boljeg života nikako. Bolji život je, kako se činilo, bio tu negde skriven, ali je izmicao pred krizom, sunce nikako da se pomoli iza dalekog brdovitog horizonta. Nada je umirala poslednja. Nikada nije sasvim potonula.
U komunističkim vremenima obećavao se na kraju puta komunistički raj, danas, sa mnogo više opreza, kapitalistički raj u kojem, istina neće svi podjednako profitirati: oni bogatiji mnogo više, nego oni siromašni. Nisu svi jednako zaslužili Ali, svejedno, gladnih, navodno, neće biti, u šta, istine radi, ozbiljni ekonomisti ozbiljno sumnjaju.
Ako ćemo iskreno, vele, gladnih će uvek biti, biće i siromašnih, nikada neće biti posla za sve, tržište kapitala je ćudljivo, a interes profita nemilosrdan i to se mora prihvatiti kao neminovnost.
Iz modernog rečnika briše se i ona anahrona reč: solidarnost. Solidarnost je zaostala reč iz doba socijalizma, pa i tada je više bila demagoški ukras, nego socijalna stvarnost. Takav je poredak sveta: uvek je bilo onih ”zrikave sreće”.
Sa starom godinom rastajemo se sa gorčinom i brigom zbog svega onoga što se nagoveštava u novoj. Nije to zbog reformi, stvarnih ili prividnih, koje, po uverenju svih, znače još teži život i još veću neizvesnost. Promene su potrebne, neophodne, ali nekako uvek su išle na pogrešnu stranu. I uvek su na kraju ispaštali oni kojima već dugo nije dobro. Uvek su prave žrtve, bilo tranzicije, bilo reformi, oni koji su najbespomoćniji, najranjiviji, bez podrške sa bilo koje strane.
Neko je već sve ovo u čemu se nalazimo nazvao ”igranka bez prestanka”. Vrteška koja se kreće sve većom brzinom i ne može da se zaustavi. Vožnja od koje se mnogima zavrtelo u glavi, ali nemaju kud. Da se zaustave i siđu, ne mogu, da se dalje tako voze – neće izdržati.
Ipak, nada umire poslednja. Negde, u najskrivenijem delu svoga bića, kod najvećih gubitnika učaureno je verovanje da budućnost donosi i neka iznenađenja, da nije sve predvidljivo i sve izgubljeno. Život nije reka koja teče jednim koritom.
Ima svoje meandre, svoje rukavce i negde u nekom od tih rukavaca krije se ta nada, još uvek samo u neizvesnom iščekivanju, još uvek skrivena.
Ali, nisu u pitanju samo ekonomske reforme. Nije samo u pitanju unutrašnja politika i sav onaj teret koji sobom nosi: neuništivu korupciju, nesavladivu ”sivu ekonomiju”, neiskrenost vlasti, potkupljivost medija. Budućnost postavlja i druge zamke: Ni spoljna politika ne uliva previše ohrabrenja. Srbija je u sporovima, većim ili manjim, sa gotovo svim susedima, ali i sa Evropskom unijom čiji član želi da postane.
Traži se pomoć sa strane u svim kritičnim situacijama, bilo da se radi o krpljenju budžeta, bilo o nesrećama koje su prouzrokovale prirodne nepogode. Srpska politika postala je prepoznatljiva po tome što opstaje u nekakvom maglovitom okružju, u raskoraku između reči i dela – jedno se obećava, a drugo čini. Sklapaju se sporazumi na najvišem nivou koji se ne poštuju i ne sprovode, računa se da će neki iznenadni obrat u svetskoj politici vratiti točak istorije mnogo godina unazad.
Ako treba, srpski političari se pozivaju i na nesvrstanost, na Titovu politiku, na sve ono što im u određenim okolnostima i u određenom trenutku može pribaviti praktičnu političku korist, na sve ono čega su se sa dubokim i iskrenim gađenjem doskora odricali. To je politika duboke hipokrizije koja je zahvatila ne samo politički vrh nego široke društvene slojeve. Za mnoge je nestabilna i daleka Rusija ostala svetionik koji pokazuje puteve u budućnost.
Sa čitavim balastom naizgled nerešivih problema ulazi se u novu godinu. Da li će zaista od 1. januara 2015. ova zemlja i njeni stanovnici biti u nečemu drugačiji nego što su bili do 31. decembra 2014.? Hoće li se otvoriti nebesa i učiniti da se promene politika, ekonomija, mentalitet, da odjednom sve bude drugačije nego što je bilo?
Čuda se ne događaju često, ali se ipak događaju. Mada i na čudima treba poraditi.
Pa, sretna nam nova!