novinarstvo s potpisom
Vjeran Zuppa, ”Subjekt kao gost – Mala hermeneutika dramskog lika”, Durieux, Zagreb, 2014.
Dva pojma zauzimaju središnje mjesto u ovoj knjizi Vjerana Zuppe, uglednog pisca, esejiste, dramatologa i, nadasve, ”teatarskog čovjeka”. To su pojmovi subjekta i lika, koji tvore tematsku i problematsku okosnicu njegovih razmatranja ili, možda je bolje reći, njegovih diskurzivnih majstorija. [Read more…]
Ovih septembarskih dana u Beogradu je boravio ”poseban gost” glumac Gerard Depardieu.
Zanimljivo je i karakteristično u kojoj meri neki događaj u javnom životu, prividno bez naročitog značaja, može da razgoliti suštinu državne politike. Takav je slučaj sa posetom opskurne ličnosti kakav je francuski glumac Gerard Depardieu, poznat po tome što se odrekao francuskog državljanstva ”zbog visokih poreza za bogataše”. Inače, ovaj glumac, obožavalac Putina, koji mu je dao rusko državljanstvo i oslobodio ga poreza u Rusiji, predstavlja se i kao predstavnik ruske republike Mordovije.
U jednodnevnoj poseti Srbiji, ”maloj zemlji velike istorije i kulture”, kako je istakao prilikom dolaska, sastao se sa premijerom Aleksandrom Vučićem, ministrom kulture Ivanom Tasovcem, gradonačelnikom Beograda Sinišom Malim. Bio je gost Jugoslovenske kinoteke i Beogradske filharmonije, gde je u jednom trenutku uzeo u ruke dirigentsku palicu. Ne sećamo se da je u novije vreme jedna u suštini nevažna poseta dobila toliki publicitet u elektronskim i štampanim medijima i prihvaćena sa toliko predusretljivosti i uvažavanja.
Izjave Gerarda Depardieua bile su u velikoj meri providno ulagivačke. Pošto je video maketu Beograda na vodi, izjavio je kako je oduševljen projektom koji će, kako smatra, ljudima iz Srbije doneti posao, dolazak investicija, ali i nove objekte, prodavnice, bioskope, pozorišta, restorane…
Ocenio je kako je taj projekat po meri čoveka i da predstavlja “novu sliku Srbije”. ”Omogućava novi život koji vodi računa o ljudima, jer će biti mnogo prostora, moći će da koriste reku, kao i da plivaju u njoj, što je veoma retko, jer su reke uglavnom zagađene”.
Zapažene su i njegove reči kako reka koju je video u Beogradu nije zagađena, da je primetio jednu plažu u kojoj može da se pliva. Ova njegova izjava zbuniće, ali verovatno i nasmejati Beograđane koji najbolje znaju koliko su zagađeni Dunav i Sava.
Tako je, sve u duhu obilaska kulturnih spomenika i beogradskih znamenitosti, za popodnevne sate planirana poseta Skadarliji, mestu dobre zabave i dobre kuhinje kako bi se posebni gost odmorio posle napornog dana i probao nadaleko poznate domaće specijalitete.
Premijer Srbije, otkrivaju isti izveštaji, uputio je francusko-belgijskom-ruskom glumcu i jednu molbu, svesrdno prihvaćenu.
”Zamolio sam ga da se napravi neki vid saradnje i nešto napravi u vezi sa Srbijom. Nisam stručnjak za umetnost, da li je to neki film koji će da govori o Srbiji ili će da snimi nešto u Srbiji. To je samo bila ideja i Depardje je to prihvatio”, izjavio je Vučić.
Možemo samo zamišljati kakav film o Srbiji želi srpska vlast, a kakav je spreman da snima, verovatno u glavnoj ulozi Gerard i koliko je srpska vlada spremna da uloži u taj film sa još uvek nepostojećim scenarijem. Takvi filmovi se ne snimaju sirotinjskim budžetom. Pitanje je samo gde će se naći pare u situaciji kada u državnom budžetu nije predviđeno gotovo ništa za domaću filmsku proizvodnju, kada su izdvajanja za kulturu na istorijskom minimumu, kada se smanjuju plate i penzije, a Srbija je po svim zvaničnim domaćim i međunarodnim statistikama među najsiromašnijim zemljama Evrope sa najnižim životnim standardom.
No, sve dosada spomenuto u poseti francusko-belgijsko-ruskog glumca i bogataša koji ne želi da plaća poreze sporedno je u odnosu na ono što je posebno istaknuto u izjavama ovoga glumca i što je dobilo najveći publicitet. To su Depardieuove pohvale ruskom predsedniku Vladimiru Putinu. ”Putin je inteligentan čovek kojie nije za rat i koji će problem sa Ukrajinom rešiti”.
Posle sastanka sa premijerom Srbije Aleksandrom Vučićem u Vladi Srbije Depardieu je izjavio novinarima kako smatra da je Srbija pokazala vidovitost, odlučnost i humanost odlukom da ne uvede sankcije Rusiji i da ga veoma raduje činjenica što se Srbija u tome nije pridružila Evropi.
U ovim rečenicama krije se zapravo razlog, smisao i važnost posete Gerarda Depardieua Srbiji. Vlada Srbije, očevidno, organizovala je i iskoristila ovu posetu da preko Depardieua pošalje određenu poruku Evropskoj uniji, onu vrstu poruke koja sama ne želi da pošalje ovako direktno, jasno i nedvosmisleno.
Tu više nije toliko važan ”poseban gost” kome su ukazane sve počasti. On je svoju ulogu ispunio i ne sumnjamo da će biti nagrađen još nečim osim posete Kinoteci, Filharmoniji i Skadarliji.
Jedan blogovski komentar ove posete vredan je da se pomene: ”Važno da se najeo, napio i rekao par gluposti i sve to o trošku građana Srbije. Ne čuh jel se sastao sa nekim iz svoje branše da priupita kako žive, od čega žive, koliko država daje kulturi? Ako to ne kaže, trošak da plate iz svog džepa oni što su ga dočekali.”
Istina je da vlada Aleksandra Vučića i Srpske napredne stranke, uprkos svim nepopularnim merama koje direktno utiču na još veće i drastičnije smanjenje standarda stanovništva, ima i dalje veliku podršku biračkog tela kakvu nijedna vlada pre njih nije imala. Pitanje je koliko će ta podrška trajati. U takvoj situaciji bratska Rusija, kao svetionik pravoslavlja i panslovenstva, predstavlja nekakvu, još uvek ne dovoljno snažnu alternativu Evropskoj uniji.
I u prošlosti, u Miloševićevo vreme, Srbiju su pohodili gosti slični Depardieuu, poznati i manje poznati, od Handkea do Šifera, ozvaničeni ”prijatelji Srbije”, koji su srpskoj politici davali podršku i zamah, ali u pogrešnom smeru. ”Slučaj Depardieu” neodoljivo podseća na ta vremena. Vremena za koja smo se iskreno i duboko nadali da se više nikada neće ponoviti.
Teofil Pančić, ”Gost iz Galaksije”, Hena COM, Zagreb, 2014.
“Gost iz galaksije” devetnaesta je knjiga pisca, kolumnista, kritičara i novinara Teofila Pančića. U njoj su sabrani eseji i kolumne koje je tijekom 2013. i 2014. pisao za radijsku emisiju “Praskozor” i za novinski portal Autograf.
Teofil Pančić rođen je 1965. u Skopju, odrastao u Zagrebu, a danas živi u Zemunu i Novom Sadu. Piše za brojne medije s ovih prostora, a redakciju tjednika Vreme smatra svojom matičnom lukom. “Gost iz galaksije” treći je njegov naslov objavljen u Hrvatskoj.
U “Famoznih 400 kilometara” (VBZ, 2007.) pratio je hrvatsku književnost od kraja devedesetih pišući o knjigama domaćih autora te o svim važnijim fenomenima ovdašnje književne scene, a “Aleja Viktora Bubnja” (Ljevak, 2013.) autobiografska je knjiga o odrastanju u Zagrebu i životu nakon napuštanja doma u novozagrebačkoj Aleji Viktora Bubnja.
U svom najnovijem naslovu Teofil Pančić vlastitu autorsku perspektivu tumači iz pozicije “gosta iz galaksije” koji se, sa svog intimnog planeta, dovoljno udaljenog od svakog zla i besmisla, “pača” u hrvatska i u “tuđa” posla kao nepotkupljivi zastupnik čovječnosti koji ispisuje svoju “autobiografiju o drugima”.
Prvi dio knjige, “Priroda i društvo”, donosi dvadeset i osam tekstova emitiranih u “Praskozoru”, emisiji Trećeg programa Hrvatskog radija. Ovdje se Pančić bavi aktualnim temama hrvatske društvenopolitičke i javne stvarnosti – od implementacije dvojezičnosti u Vukovaru i moralne panike zbog mladih “na stranputici”, do korumpiranih političkih struktura, ulaska Hrvatske u Europsku uniju, referendumskog pitanja ili, primjerice, monopolizacije imena istarskog terana.
U drugi dio knjige, “Meki trbuh demokratije”, uvrštena su trideset i dva Pančićeva eseja s Autografa, portala koji društvenu zbilju komentira pod sloganom “Novinarstvo s potpisom”. U tim tekstovima Pančić progovara o licemjernom “fetišu” tradicije i paradama ponosa, o pražnjenju frustracija u cyber kozmosu, o “malim ljudima” koji se ne usuđuju pregaziti žutu crtu vlastitih kulturoloških ograničenja, o epidemiji samoemitiranja na društvenim mrežama i o brojnim drugim nuspojavama naše suvremenosti.
U “Gostu iz galaksije” Pančić dosljedno zastupa pravo na identitet izvan kolektivnoga, što je osnovno obilježje njegovog autorskog rukopisa. Zajednički nazivnik Pančićevih tekstova u ovoj knjizi najtočnije će definirati njegove rečenice iz kolumne “A bunt je tako lijepo počeo”: ”Ima nečega suštinski pogrešnog, i uostalom sasvim nepodsticajnog, u tome da se bude zadovoljan stanjem stvari: u sebi, u okolini, u kvartu, u državi, u svetu. Svako ko drži do sebe, a osobito “javni intelektualac” ili neko ko bi to mogao postati, ima nekovrsnu dužnost da ohrabruje pobunu protiv postojećeg.”
No ipak, osnovna intonacija njegovih eseja nije u pukom buntu i negodovanju, nego u neoklijevanju da misli mimo većine i u smirenoj odlučnosti da obrazloži lakoću mišljenja koja ne podliježe ni moralnoj ni intelektualnoj dezorijentaciji.
Pored sadržaja koji opominje na vlastitost, toleranciju i čovječnost, iznimna vrijednost ove knjige sadržana je i u jeziku. Pančićeva vještina baratanja riječima daje dodanu vrijednost sadržaju. Ovdje se ne radi samo o jeziku atipičnom za novinarstvo – onom koji u komentar društvene zbilje uključuje pripovjedački žanr – nego i o izvornoj sintaksi koja gramatiku koristi kao alat za demistifikaciju stvarnosti u koju bismo po inerciji mogli greškom povjerovati.
To je jezik koji zvuči, i koji intonacijom ležerne, nenametljive duhovitosti opominje na sve propuštene prilike za autonomiju mišljenja. Formulirana na Pančićev način i tumačena njegovim jezikom, težnja za drukčijom stvarnošću postaje uvjerljiva do mogućeg.
To moguće podržava metaforu iz naslova knjige, koja neizbježno asocira na igrani SF film “Gosti iz galaksije” Dušana Vukotića iz 1981., u kojem glavni junak, pisac SF romana, otkriva da može materijalizirati svoje misli. Svi ga smatraju ludim, a njegov psihijatar dijagnosticira mu bolest “telurgiju” – sposobnost da se snagom volje predmeti i bića materijaliziraju. Junaku ovog filma okolina povjeruje tek na kraju, kad mu njegovi junaci izvanzemaljci dođu u “stvarni” posjet.
Ulogu gosta iz galaksije Teofil Pančić u ovoj je knjizi “odigrao” na gotovo vanzemaljski način, smiono materijalizirajući istinu mimo kolektivne i strpljivo uvjeravajući druge u mogućnost mišljenja i djelovanja za civiliziranu stvarnost lišenu zla i besmisla – pa makar ga zbog toga uvrstili na popise “nepoćudnih” ili mu “prišili” neku novu “telurgiju”.
Ne odstupajući ni jednom mišlju od svoje verzije poželjne stvarnosti, u tekstu “Svakom svoje” reći će: ”Zato je, kažem vam, uistinu bolje biti na Spiskovima nego ih pisati, gde god to bilo, i pod bilo kojim patetičnim izgovorom.”
A “Gost iz galaksije” doista je knjiga bez izgovora.
(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića).
