Ante Tomić napisao je, čuli ste, novi roman – nešto kao rukavac priče o mahnitim stanovnicima mitske Poskokove Drage – i predstavio ga objavivši u novinama jedno kraće poglavlje. Nestrpljivo sam, jasno, pročitao priču i odmah nazvao Antu da ga pohvalim. Naš masonski kružok, kako znate, i inače funkcionira po principu međusobnog titranja jaja po novinama, ali ovo je bilo tako briljantno da nisam mogao sačekati novine, već sam da odmah nazvao telefonom.

 

– Svidjelo ti se, a? – namjestio je Ante glas na samouvjereno, točno sam mogao čuti kako uživa. Ante baš voli kad ga ljudi hvale.

 

– Svidjelo? Čovječe, ovo ti je najbolje do sad – rekao sam iskreno. – Znao sam da si sjajan humorist, ali ovo je jebena društvena satira.

 

– Znam – rekao je kratko.

Ante Tomić napisao je, čuli ste, novi roman – nešto kao rukavac priče o mahnitim stanovnicima mitske Poskokove Drage – i predstavio ga objavivši u novinama jedno kraće poglavlje. Nestrpljivo sam, jasno, pročitao priču i odmah nazvao Antu da ga pohvalim. Naš masonski kružok, kako znate, i inače funkcionira po principu međusobnog titranja jaja po novinama, ali ovo je bilo tako briljantno da nisam mogao sačekati novine, već sam da odmah nazvao telefonom

 

– Mislim – nisam se mogao zaustaviti – jebeš popove pedofile i dvore od oniksa, ovo nije samo-još-jedna priča o crkvi, ovo je priča o religiji. To je to. Valja propitati samu čovjekovu vjeru.

 

– Kakvu vjeru, kakva religija? – zbunio se Ante.

 

– Pa ono, korporativni menadžeri kao proroci, trgovački putnici kao misionari, telekomunikacije kao nova religija, religija kao profit – prtljao sam se sad i ja, zbunjen i pokoleban u vlastitom čitanju štiva.

 

– Iskreno – promucao je Ante nakon nekoliko trenutaka neugodne tišine. – Nemam pojma o čemu pričaš.

 

Ante Tomić, shvatili ste, zaista je napisao novi roman i predstavio ga objavivši u novinama jedno kraće poglavlje, ali to što sam ja čitao – nije bio on. U moju obranu, nije se bilo teško zajebati: novinska pastorala iz Graba kraj Trilja bila je Ante u svom najboljem izdanju.

 

Na kućama u toj cetinskoj poskokovoj dragi – prepričat ću u par rečenica, ukoliko niste čitali – ovih dana preko noći osvanule satelitske antene, a svi se seljani naoružali novim tabletima i pametnim telefonima. Do jučer pospano ”malo selo u dva reda“, u kojemu je posljednji krik industrijske revolucije bio valjda onaj mlinski točak u Grapskim mlinicama, odjednom tako ”ki Hong Kong izgleda“: muškarci vrte daljinske upravljače tražeći kanale s natjecanjima drvosječa i utrkama kamiona, žene s tabletima prodaju jaja i sir online, djeca skidaju GPS-aplikacije za praćenje stoke na ispaši, a mjesni mlinar smartphoneom prima narudžbe iz Aržana i Voštana.

 

– Pola sela priko noći prišlo na Vip, pa tako i mi – prepričava jedna seljanka reporteru kako su se u Grabu prije nekog vremena pojavili akviziteri te telekomunikacijske kompanije, pa stali nagovarati seljane da kupe njihove povoljne, kako se to reče, pakete usluga.

Pola sela priko noći prišlo na Vip, pa tako i mi – prepričava jedna seljanka reporteru kako su se u Grabu prije nekog vremena pojavili akviziteri te telekomunikacijske kompanije, pa stali nagovarati seljane da kupe njihove povoljne, kako se to reče, pakete usluga

 

I u svega nekoliko dana, trgovački putnici iz firmi Moderne komunikacije i Significo – što za Vip obavljaju poslove ”avizicije na terenu“ – preobratili selo na Vip. Zavedeni primamljivim Vipovim paketima stanovnici Graba raskrstili tako s T-comom, tradicionalnim teleoperaterom cetinske krajine, pa s novim LG-ovim smartphoneima, kako ono, ”zagrlili život“.

 

Stanovnici okolnih sela, istina, malo su rogoborili, nije pružatelj telekomunikacijskih usluga automobil da se mijenja i bira, ”ne bira se mater niti operater“, kaže stara cetinska poslovica, otkad je svijeta, vijeka i telekomunikacija u Cetinskoj se krajini lemozina plaćala T-comu, stari se Grabljani, vele, u grobovima vrte što su im djeca i unuci za stotinjak minuta besplatnih razgovora i novi pametni telefon promijenili teleoperatera – ”Povipica gori od Vipovca“, govorile su krivodolske babe križajući se lijevom i desnom – ali selo nije marilo: udarili Grabljani po besplatnim minutama i SMS-ovima kao da su džabe.

 

I zaista, nije teško zamisliti Vip-ove akvizitere kao proroke i misionare. Niti je mnogo drugačije moglo izgledati prije hiljadu i koju stotinu godina, kad su ono u sela Cetinske krajine stigli neobični stranci, akviziteri neke talijanske telekomunikacijske kompanije, pa stali nagovarati seljake da prijeđu kod njih, a naši davni preci nepovjerljivo vrtjeli njihove kataloge i slušali bajke o besplatnim pozivima i drugim pogodnostima.

Nije, rekoh, mnogo drugačije izgledalo hiljadu i koju stotinu godina kasnije, kad su u malo selo Grab stigli neobični neki stranci, akviziteri Vip-a, pa seljani preko noći zaboravili pozivne brojeve svojih djedova. I sve je bilo u redu dok nisu stigli prvi računi, pa bijesni Grabljani svojim novim pametnim telefonima nazvali novinare. Jednima, vele, od Vip-a došli tri puta veći računi, drugima naplatilo pakete što ih nisu naručili, trećima T-com zaprijetio penalima zbog raskida ugovora, nadigla se na kraju po selu cika i vriska, baš kao onomad davno, kad su nakon tri mjeseca u novoj vjeri seljacima stigli računi u iznosu od desetine uroda

 

– Kako mislite, samo jedan bog? – zaprepastio se seoski glavešina, koji nikad ništa luđe u svom životu čuo nije.

 

– Samo jedan – nastavio je akviziter. – Nema više bog za ovo, bog za ono, bog za kišu, bog za sunce, bog za pšenicu, nema više ni Svaroga ni Svarožića: kod nas je za sve usluge zadužen samo jedan bog.

 

– I kako on onda zna za šta smo mi metnimo zaklali ovcu? – sumnjičav je stari.

 

– On sve zna. Ali to nije sve – teatralno je akviziter uzeo dramsku stanku, pa potegao najjači adut. – Mi povoljno opraštamo sve grijehe i nudimo vječni život.

 

– Sereš! – otelo nekome u gomili.

 

– Muči, Mucimire – ukorio ga je seoski glavar, pa se okrenuo strancu. – I koliko bi nas to došlo?

 

– Prva tri mjeseca besplatno.

 

Petnaest minuta kasnije, da skratim priču, iz sojenice u kojoj su vijećali seoski mudraci izašao je glavar i kratko upitao akvizitera: ”Di triba potpisat?“

 

Nije, rekoh, mnogo drugačije izgledalo hiljadu i koju stotinu godina kasnije, kad su u malo selo Grab stigli neobični neki stranci, akviziteri Vip-a, pa seljani preko noći zaboravili pozivne brojeve svojih djedova. I sve je bilo u redu dok nisu stigli prvi računi, pa bijesni Grabljani svojim novim pametnim telefonima nazvali novinare. Jednima, vele, od Vip-a došli tri puta veći računi, drugima naplatilo pakete što ih nisu naručili, trećima T-com zaprijetio penalima zbog raskida ugovora, nadigla se na kraju po selu cika i vriska, baš kao onomad davno, kad su nakon tri mjeseca u novoj vjeri seljacima stigli računi u iznosu od desetine uroda.

 

– Uistinu, kažem vam – javio im se u to duboki glas. – Za informacije o računu birajte 1, za tehničku podršku birajte 2, za razgovor s agentom birajte 3.

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).