Država i religijske zajednice imaju moć provođenja legitimnog nasilja. Budući da zakoni čovjeka obvezuju izvana, a moralne i religijske norme iznutra, sasvim je razložno da država, provodeći legitimno nasilje putem zakona (to nasilje je zato i legalno) i institucija, ne zahvaća čovjeka kao čovjeka, ne želi urediti njegovu individualnu povijest, nego se usredotočuje na čovjeka kao društveno biće i njegovu ulogu u društvu, dok se, naprotiv, religija usmjerava prema čovjeku kao čovjeku, prema njegovoj individualnoj povijesti, njegovom doživljaju sebe samoga i smislu njegovog života. [Read more…]
Antisuverenistički manifest pape Franje
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autora).
Kada piše svoju ”Tužbalicu mira” daleke 1516. godine, europski teolog i humanist Erazmo Roterdamski objavljuje da rat odgovara parazitima, svodnicima, razbojnicima, ubojicama, kukavicama, imbecilima – drugim riječima, svekolikom ljudskom otpadu. Ne samo zbog toga već i zbog britke ironije kojom šiba sve ratne huškače, ovo je njegovo djelo završilo među knjigama koje je Katolička Crkva zabranila. [Read more…]
Antisuverenistički manifest pape Franje
Kada piše svoju ”Tužbalicu mira” daleke 1516. godine, europski teolog i humanist Erazmo Roterdamski objavljuje da rat odgovara parazitima, svodnicima, razbojnicima, ubojicama, kukavicama, imbecilima – drugim riječima, svekolikom ljudskom otpadu. Ne samo zbog toga već i zbog britke ironije kojom šiba sve ratne huškače, ovo je njegovo djelo završilo među knjigama koje je Katolička Crkva zabranila. [Read more…]
Kolinda, građanin i koza
Jeste li ikada razmišljali o tome zašto djeca sa sela ne upisuju pravni fakultet? Medicinu da, dramaturgiju, metalurgiju i šumarstvo, čak se čestitih seljačkih sinova nađe i na studijima antropologije, elektrotehnike i likovnih umjetnosti, naročito književnosti i filozofije, tih omiljenih seoskih razbibriga u zimskim večerima kad nestane struje, ali kako smo čuli, u dvjesto trideset i devet godina koliko u ovom ili onom obliku postoji Pravni fakultet u Zagrebu, gotovo da se i nije našlo seljačkoga sina koji bi ne samo upisao studij, nego i pristupio prijemnom ispitu. Onda zašto?
Odgovor prost i jasan svima: Građansko pravo jedan i dva. S građanskim pravom jedan bi još i nekako: valja i seljačkom sinu znati kakve to pravne norme vladaju u gradu, šta se dogodi kada ne platiš kartu u tramvaju ili kada bez šešira izađeš na ulicu, ali čemu, to vas ja pitam, građansko pravo dva? Tomu, gospodo, da bi se naglasilo kako seljaci na Pravnome fakultetu u Zagrebu, te na svim ostalim pravim fakultetima u Hrvatskoj, Europi i Americi, gdje god se pravo i pravnost izučavaju na osnovu duboko diskriminatorskih zapadnih tradicija, nemaju što da rade i što da studiraju.
Hrvatska zemlja je seljačkih sinova i kćeri. Zato pravna država i ne funkcionira dobro. Zbog građanskoga prava jedan i dva. Između dva svjetska rata preko devedeset posto stanovništva živjelo je na selu. Ni kasnije se, pod srbokomunističkom strahovladom nije puno toga promijenilo, osim što je seljacima oduzeta njihova zemlja, pa su se naselili u gradove.
Hrvatska zemlja je seljačkih sinova i kćeri. Zato pravna država i ne funkcionira dobro. Zbog građanskoga prava jedan i dva. Između dva svjetska rata preko devedeset posto stanovništva živjelo je na selu. Ni kasnije se, pod srbokomunističkom strahovladom nije puno toga promijenilo, osim što je seljacima oduzeta njihova zemlja, pa su se naselili u gradove
Ali i dalje u njima je ostalo živo ono iskonsko seljačko. Ostala je živa spremnost da se bore za svoju pravicu i da zanavijek i do u deseto buduće koljeno ostanu uvrijeđeni teškom uvredom koja se zove građansko pravo jedan i dva. Zato neće Hrvati na zelenu granu, nema nam svima istinske reforme pravosuđa, sve dok umjesto građanskog prava dva ne bude uveden ispit iz seljačkog, seoskog ili selskog prava, o nazivu neka odluče eksperti s Instituta za hrvatski jezik.
Što mislite, dragi moji, što na hrvatskome jeziku znači riječ građanin? Ako ste ikada listali rječnik, onda ste zamijetili da svaka, ili skoro svaka riječ ima svoje primarno i sekundarno značenje. Eto, naprimjer riječ magarac. Magarac je, primarno, kopitar neparnoprstaš, dugouha domaća životinja za nošenje tereta. Ali magarac nije samo to. On je i onaj komu je upućen blaži prijekor zbog samovolje, neposlušnosti i drugog.
Sekundarno značenje je, u pravilu, metaforično, posredno, izvedeno. Ono sugerira stepen razvoja, književnost nekoga jezika, njegov inherentni humoristični potencijal. Ili, naprimjer, riječ koza. Koza je, pazite ovo, rod pravih preživača iz porodice šupljorožaca, kao domaća životinja raširena po cijelom svijetu. E, ali koza je, piše u rječniku, i živahna, ali glupa ženska osoba. I ne samo to, nego i: nogari za piljenje; jarac. Biva, ako se nekom iz rodno korektnih razloga ne sviđa narečene nogare imenovati jarcem, slobodan je da ih zove kozom. To vam je, vidite, jezik. Najmoćnije oružje svih obespravljenih.
Tako postoji i riječ građanin. Ako je magarac kopitar neparnoprstaš, a koza je šupljorožkinja raširena po cijelom svijetu, što je, pitam ja vas, onda građanin? Stanovnik grada? Ama jok, pogriješili ste, ne znate dobro hrvatski jezik. Primarno značenje riječi građanin, ono na koje prvo pomišlja izvorni govornik hrvatskoga jest: državljanin neke države ili skupine država koji uživa liberalnodemokratske slobode i prava.
Što mislite, dragi moji, što na hrvatskome jeziku znači riječ građanin? Ako ste ikada listali rječnik, onda ste zamijetili da svaka, ili skoro svaka riječ ima svoje primarno i sekundarno značenje. Eto, naprimjer riječ magarac. Magarac je, primarno, kopitar neparnoprstaš, dugouha domaća životinja za nošenje tereta. Ali magarac nije samo to. On je i onaj komu je upućen blaži prijekor zbog samovolje, neposlušnosti i drugog
Sekundarno značenje, naglasimo ga navodnicima, jest: “stanovnik grada prema stanovniku sela”. Dakle, čak i u prenesenom smislu, stanovnik grada može se u ovome jeziku nazvati građaninom samo ukoliko se u istoj ili u vezanoj rečenici konfrontira stanovniku sela, seljaku. Ima, međutim i dalje: građanin je, u povijesnom smislu, stanovnik grada čija su prava regulirana prema posjedničkom plemstvu, pripadnik polisa u antičkoj Grčkoj ili u Rimu. I na kraju, već vrlo udaljeno značenje, koje nalazi tradiciju u našoj tradicionalnoj kućnoj pedagogiji (kućnom odgoju, kaj ne?): građanin je osoba civiliziranog ponašanja.
Kada neki političar, naprimjer francuski predsjednik Hollande, svoj govor započinje s dragi građani i građanke, on nipošto ne kani uputiti prozvanima blagi prijekor zbog samovolje, neposlušnosti i drugog, niti ih označiti kao živahne ali glupe ženske osobe, nego im se obraća izravno, kao što bi se obratio kopitarima neparnoprstašima i šupljorošcima. To je nešto što se ama baš nikako ne može pogrešno shvatiti, jer jezik je nedvosmislen dok god je živ i dok god ga razumijemo.
Kada svakoga dana gospođa Luce u Konavlima odlazi da pomuze kozu, nitko od njenih ukućana, a ni povremenih gostiju iz Zagreba neće pomisliti da je naumila pomusti živahnu ali glupu žensku osobu. Jednako tako, kada se gospođi Luci obrate kao građanki, njoj neće ni na kraj pameti biti da demantira sugovornika konstatacijom da je ona seljanka ili seljakinja. Ona to, naime, jest, ali u nekoj drugoj priči, iz drugog ugla.
Iako nije studirala pravo, niti se bavila tekovinama Francuske revolucije, iako nikad nije čitala nikakvu teorijsku literaturu, gospođa Luce odnekle podrazumijeva pojam građanina. To je znanje dio njenoga kulturnog habitusa. Između Boga, Hrvatske i građana i građanki gospođa Luce vrlo jasno razabire stvari.
Kada svakoga dana gospođa Luce u Konavlima odlazi da pomuze kozu, nitko od njenih ukućana, a ni povremenih gostiju iz Zagreba neće pomisliti da je naumila pomusti živahnu ali glupu žensku osobu
Riječ građanin najširi je pojam kojim se mogu obuhvatiti svi pripadnici jedne formalizirane društvene zajednice, republike ili monarhije. Osim što nikoga ne isključuje, ovaj pojam podrazumijeva i kontingent pripadajućih prava i obaveza. Pritom, u tom pojmu nema ničega što bi nas odveć familijariziralo, ni što bi zajednicu opasno homogeniziralo.
Građani su uvijek pojedinci, nikad rulja. Da bi se postalo ruljom, traba pripadati nekoj partikularnoj ili partikularizirajućoj društvenoj skupini. To je razlog što se svi diktatori dvadesetoga stoljeća, tačnije svi diktatori nakon ere feudalizma, svojim podanicima tako rado obraćaju s: braćo i sestre. Toga se valja plašiti, od toga bježati. Isto tako, kada vam se političar ili političarka obraća po vašoj etnonacionalnoj pripadnosti, ona to čini da bi vas s nekim konfrontirala ili da bi nekoga iz svog obraćanja isključila.
Ali čak i ako nije tako, izbjegavajući pojam građana i građanki, ona izbjegava kontingent značenja koja taj pojam podrazumijeva. A to je sigurno gore od samog efekta isključivanja manjina ili pojedinaca koji se loše osjećaju kada im se obraćate kao pripadnicima većine.
No, da se vratimo na početak: kada ćete već jednom ukinuti građansko pravo dva i uvođenjem seljačkog prava jedan Hrvatice i Hrvate bez obzira na stališ i podrijetlo izjednačiti pred polaganjem prijamnog ispita na Pravnom fakultetu u Zagrebu?
(Prenosimo s autorova portala).
Globalno zatupljivanje
Da je bar apsurd to što je građanski odgoj završio kao međupredmet. Uvesti ga ili odbiti, to bi značilo barem nekakav stav, ali ovako…
No, to je posve logična posljedica mentaliteta koji niti zna niti može biti išta drugo nego ni vrit ni mimo. Ostaviti građanski odgoj u predvorju obrazovnog sustava, tražiti neutralnu varijantu zdravstvenog odgoja, odustajati od bilo kakvih reformi i prije no što ih se najavi, karakterna je crta ne samo hrvatskih vlasti, nego i cijelog naroda. Jednostavno, mi se bojimo tražiti ono što nam pripada, a još više se bojimo toga da bi nam nešto i moglo pripasti.
Pitanje građanskog odgoja najmanje je pitanje formalnog obrazovanja jer, budimo iskreni, malograđanski odgoj toliko je duboko pustio korijene u obiteljskim, religijskim, kulturnim i općedruštvenim tradicijama da ga ni šest nastavnih sati tjedno u udarnom terminu i pod prijetnjom mature ne može pobijediti.
Ono što se napravilo građanskom odgoju koji se, dakle, obespredmetilo da ne bi nikad ni postao predmetom, simbolika je koja zauvijek otvorenom drži dilemu je li postojanje građanske kulture posljedica građanskog odgoja ili je građanski odgoj preduvjet postajanja građanske kulture. Na sreću, to nikad nećemo doznati
Ipak, ono što se napravilo građanskom odgoju koji se, dakle, obespredmetilo da ne bi nikad ni postao predmetom, simbolika je koja zauvijek otvorenom drži dilemu je li postojanje građanske kulture posljedica građanskog odgoja ili je građanski odgoj preduvjet postajanja građanske kulture. Na sreću, to nikad nećemo doznati.
Najbolje je praviti se da se ništa ozbiljno ne događa. Premda se u društvu odvijaju ogromna previranja što će, posve neizbježno, dovesti do konačnog puknuća, možda i na naizgled perifernom pitanju.
Socijalna motivacija ne može biti zanemarivana. Njezini odjeci sve su razgovjetniji. Mnogima će u tom kontekstu građanski odgoj izgledati upravo kao dimna, društvena bomba, što ona na razini školske satnice doista može biti, ali na razini samoodređivanja jednog društva ona je vjerno ogledalo pomanjkanja njegove smjelosti, polakog, ali konstantnog odustajanja od poduzimanja mjera koje bi možda i mogle biti rizične, ali bi barem svjedočile o spremnosti na suočavanja s rizikom promjena.
Samo u toj točki počinje ili završava naša predvidljivost. Uostalom, ovdje se od ljudi očekuje da budu katolici, ali se od katolika ne očekuje da budu vjernici. Forma je puno važnija od sadržaja kada treba stvoriti prevladavajuću pasivnost utopljenu u većinskom stavu onih koji nemaju svoje mišljenje. Ljudima je teško razmišljati izvan koordinata autoriteta ma kako se on zvao i kako ga definirali.
Građanski odgoj nikako ne bi smio biti kontra vjeronauku koji danas nije ništa drugo nego predvojnička obuka, religijski ONiDSZ i, ako se novi predmet htio uvesti isključivo ideološke ravnoteže radi, onda je jednostavnije ukinuti i vjeronauk. Kad smo već kod rasterećenja
Bog ili predsjednik predsjedništva, prosječnom građaninu skroz je svejedno ako su upute koje emitira za potrebe svrsishodnog ponašanja dovoljno jasne da se bez propitivanja mogu slijediti.
Bi li to građanski odgoj promijenio? Jasno da ne bi, ali je otklonjena i najmanja mogućnost za dobivanje informacije koja bi mogla promil znatiželjnih navesti na razmišljanje.
To je luksuz koje si nijedno društvo ne želi dopustiti ma kako se taj mogući školski predmet zvao.
Ma znate, ne prijeti danas svijetu globalno zatopljivanje, nego mu prijeti globalno zatupljivanje.
Koliko dugo slušamo o nužnosti rasterećivanja djece što se nastave tiče? Svako malo nas netko uvjerava kako je to nužno za dječju dobrobit, a meni se čini da se rasterećenje svodi na puko oduzimanje znanja. Uskoro nećemo imati poluobrazovane ljude, nego ćemo, s obzirom na to da se smisao znanja danas svodi na informiranje, imati temeljito dezinformirane ljude. “I upadljivo glupe”.
Građanski odgoj nikako ne bi smio biti kontra vjeronauku koji danas nije ništa drugo nego predvojnička obuka, religijski ONiDSZ i, ako se novi predmet htio uvesti isključivo ideološke ravnoteže radi, onda je jednostavnije ukinuti i vjeronauk. Kad smo već kod rasterećenja.
Društvo koje ostavljamo iza sebe, uokvireno u trenutačne i ne pretjerano jasne granice hrvatske države, isprebijano je tolikom količinom nesuvisle i zle gluposti da je sila koja ga još drži na okupu pravo čudo
Novi predmet morao bi biti model koji će i vjeronauk tjerati da se mijenja i da postane medijem širenja vidika za sve one koji ga iskreno žele pohoditi, a prestane biti ideologija dogme u kojoj se “kaptolska” i “kumrovečka škola” razlikuju tek u nedalekim lokacijama, ne i u metodologiji. Može li ta tendencija biti boguugodna ili je postala oličenjem hrvatskog prokletstva nagle neodlučnosti?
Društvo koje ostavljamo iza sebe, uokvireno u trenutačne i ne pretjerano jasne granice hrvatske države, isprebijano je tolikom količinom nesuvisle i zle gluposti da je sila koja ga još drži na okupu pravo čudo. No, rastakanje se nastavlja, ubijanje u pojam i odgajanje pokornih pokojnika sustavno se provodi.
Mijenjanje takvog stanja više nije pitanje građanskog odgoja ni građanske hrabrosti, nego je to pitanje samopoštovanja svakog pojedinca. Ako ga je ostalo.
I samopoštovanja i pojedinca.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Pobijediti nezaposlenost
U povodu Međunarodnog praznika rada, predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović uputio je čestitku sljedećeg sadržaja:
”Prvi svibanj, Međunarodni praznik rada, ove godine obilježavamo u okolnostima višegodišnje gospodarske krize, nezaposlenosti i osiromašenja mnogih naših sugrađana. Kriza nas je iscrpila, unoseći nesigurnost i strah za budućnost.
Ovo je važan trenutak, trenutak odgovornosti, trenutak važnog povijesnog ispita, trenutak u kojemu nitko ne bi smio zatvoriti oči i propustiti učiniti baš sve da pobijedimo recesiju, nezaposlenost i bijedu.
Pravo na rad i zasluženu plaću, primjerene uvjete rada, dostojan život radnika, umirovljenika i njihovih obitelji te pomoć onima koji su bez posla ili ne dobivaju primjerenu plaću, zahtjevi su solidarnosti, pravednosti i humanog društva
Ima radnika, obrta i tvrtki koje su, unatoč krizi, uspješni. Neka nam oni budu uzor! Zajedništvo i solidarnost, kult rada i njegovo vrednovanje, pravi su put u borbi s bijedom.
Pravo na rad i zasluženu plaću, primjerene uvjete rada, dostojan život radnika, umirovljenika i njihovih obitelji te pomoć onima koji su bez posla ili ne dobivaju primjerenu plaću, zahtjevi su solidarnosti, pravednosti i humanog društva.
Hrvatska može i mora ostvariti te vrijednosti. Moramo se toga sjetiti svaki dan, posebno na Međunarodni praznik rada.
Svim građankama i građanima Republike Hrvatske, posebice radnicama i radnicima, srdačno čestitam 1. svibnja – Međunarodni praznik rada, sa željom da dogodine ovaj praznik proslavimo u znaku gospodarskog oporavka.“
Aleksandar Tijanić, šteta što nije bio samo novinar
Iznenada, ovoga ponedjeljka, u 64. godini, u Beogradu je umro Aleksandar Tijanić, glavni urednik Radio-televizije Srbije i novinar čiji lik i djelo desetljećima izazivaju oprečne komentare, od divljenja do osporavanja.
Novinarsku karijeru počeo je u NIN-u 1977. godine kao foto-dokumentarist, da bi ubrzo – zahvaljujući potpori tadašnjega glodura, u to vrijeme najznačajnijega jugoslavenskog političkog tjednika Sergija Lukača, počeo i pisati.
Tih 80-ih godina prošloga stoljeća pisao je posvuda i po državama nastalima raspadom bivše Jugoslavije ga pamte: objavljivao je tekstove u ”Startu”, (sjetimo se intervjua s Vukom Draškovićem, kad je te novine nadležno Okružno tužiteljstvo zabranilo!), u ”Slobodnoj” i ”Nedjeljnoj Dalmaciji” – kolumne En Passant, u zagrebačkom tjedniku ”Danas”, sarajevskom ”Oslobođenju”, ljubljanskoj ”Mladini”… Do smrti se, inače, nije uspio riješiti zlobne opservacije onih koji ga nisu voljeli da je, zbog svoje prilično dugotrajne suradnje s hrvatskim tiskom ”gigant hrvatskoga novinarstva”.
Potkraj 80-ih godina postaje glavnim urednikom tjednika ”Intervju”; nije dugo potrajao, vlastima se nije sviđalo ono što je objavljivao. Potom slijedi ”Sportski žurnal”, onda RTV ”Politika”, pa 1994. godine BK Televizija, tadašnjeg tajkunskog imperija Bogoljuba Karića, koju je postavio na noge (poslije će ta televizija biti ugašena u obračunu s dosad jedinim tajkunom kojega su vlasti razvlastile većeg utjecaja i dijela imovine).
Tih 90-ih Tijanić ostaje zapamćen i po emisiji ”Umijeće življenja”, koju je radio s Mirjanom Bobić Mojsilović i Draganom Babićem, (također nedavno preminulim), u kojoj su gostovale tada viđene javne ličnosti. Emisija, kojoj je producent bio Yutel, nasilno je prekinuta zbog gostovanja Vojislava Šešelja…
Pokušao je Tijanić 1997. godine s dnevnim listom ”Građanin”, ali to je bilo kratkoga vijeka. Potom je pisao u tjedniku ”Evropljanin”, vlasnika Slavka Ćuruvije, ubijenog u travnju 1999. godine, za trajanja intervencije NATO-a. Jest da je u ”Evropljaninu”, u eksplozivnom tekstu koji je potpisao zajedno s Ćuruvijom, tražio da Slobodan Milošević podnese ostavku i spasi Srbiju, da je u jednom od prvih brojeva ”Građanina” napisao da ”zemlji u kojoj je predsednik Vlade Mirko Marjanović, samo Bog može pomoći”, ali je činjenica da je sam nešto prije sjedio kao ministar informiranja u toj istoj Marjanovićevoj vladi.
To razdoblje svoga života okončao je ostavkom i nije ga pretjerano volio spominjati, a na svako pitanje o tome reagirao je nervozno, osobito na podsjećanje da je u ministarskom svojstvu čak promovirao jednu od blesavih knjiga Mirjane Marković. Ipak, politika ga je i poslije privlačila, pa je tako od 2001. do 2004. godine bio savjetnik za medije predsjednika SR Jugoslavije Vojislava Koštunice.
Od ljubavi prema premijeru Zoranu Đinđiću prešao je put do mržnje prema Đinđiću i naklonosti Koštunici, pa se pamti njegova izjava: ”Ako Đinđić preživi, Srbija neće”. Zlokobnom je postala nakon atentata na premijera u ožujku 2003. godine, osobito garnirana činjenicom da je zajedno s Koštuničinim okružjem kabinetski dočekao predaju Milorada Ulemeka Legije 2004. godine.
Do smrti je Tijanić bio direktor RTS-a. Posljednji je put u javnosti viđen 23. listopada na raspravi o javnim medijskim servisima; u međuvremenu, uspio je ”zaratiti” i s novim ministrom kulture Ivanom Tasovcem i s mnogima koji ne plaćaju TV pretplatu, ne obazirući se na optužbe da sve vrijeme ima ”svoje” dobro plaćene novinare i urednike te svu silu onih koji u gomili životare u javnom servisu…
O Tijaniću baš svi imaju mišljenje, jedni ga vole, drugi ni blizu. Sigurno je da nije bio ni tih ni neprimjetan onako arogantan, često silovit i nadasve glasan. Tko god i što god mislio o njemu, ostavio je more sjajnih tekstova, kao i (navodno) nedavno završenu knjigu ”Ja i niko moj”, koja bi trebala izaći potkraj godine. ”Računam da će knjigu čitati moji protivnici. Tiraž je, dakle, obezbeđen. Tu je i stotinak javnih ličnosti s tajnim sklonostima o kojima sam pisao tokom tri decenije. Bez obzira na naslov, nisam glavna ličnost knjige, već mali novinar rastrzan željom da preživi i manjkom hrabrosti da bude kukavica”, rekao je nedavno. Kakva šteta što nije bio samo novinar!