novinarstvo s potpisom
Goranka Lalić Novak
Foto: IJU
Izbjeglička kriza, mađarska gradnja graničnog zida, hrvatsko otvaranje granica za izbjeglice, slovensko nećkanje i neujednačen odgovor zemalja Europske unije na masovan priljev izbjeglih na južne granice Unije, otvorili su niz pravno-političkih pitanja na koje smo odgovore pokušali dobiti od dr. Goranke Lalić Novak, docentice na Katedri za upravnu znanost Pravnog fakulteta u Zagrebu. [Read more…]
Tuk na utuk! Tako bi se ukratko moglo nazvati ponašanje dvojice premijera – našeg Zorana Milanovića i predsjednika srpske Vlade Aleksandra Vučića. Nakon što je istekao ponoćni rok za ultimatum što ga je Srbija postavila Hrvatskoj zbog blokiranja kamionskog prometa, Beograd je odlučio blokirati ulazak hrvatske robe te ostavio otvorenu mogućnost donošenja još drastičnijih mjera. Zagreb je pak odgovorio zabranom ulaska vozila srpskih registracija preko graničnih prijelaza Bajakovo i Tovarnik. [Read more…]
NACIONALNO STAJALIŠTE U SJENI O POLITICI EU SPRAM IZBJEGLIČKE KRIZE POVODOM IZVANREDNOG EU SUMMITA 23. RUJNA 2015.
Ovo Nacionalno stajalište u sjeni pripremili su stručnjaci i stručnjakinje za politiku azila, ljudska prava i politiku izgradnje mira okupljeni u Inicijativu ”Dobrodošli“ koju koordinira Centar za mirovne studije uoči izvanrednog summita EU o izbjegličkoj krizi, zakazanog za 23. rujna 2015. godine u Briselu. Stajalište je upućeno Vladi RH i javnosti. [Read more…]
Vjekoslav Huzjak
Foto: Peoplecheck.de
Izjava Komisije Hrvatske biskupske konferencije Justitia et pax o važnosti međunarodne zaštite izbjeglica i kršćanskoj solidarnosti u njihovom zbrinjavanju
1.Posljednjih mjeseci svjedoci smo kretanja velikog broja izbjeglica s područja Bliskoga istoka, posebno iz ratom i nemirima zahvaćenih Sirije, Iraka i Afganistana. Dio njih, kroz tzv. europsku jugoistočnu rutu, ovih je dana stigao i dalje pristiže i u Republiku Hrvatsku. Stanje u Republici Hrvatskoj, osobito na državnim granicama i mjestima uz granicu, ocjenjujemo ozbiljnim, a sasvim je izvjesno da će, zbog razmjera izbjegličke krize kao i zbog odnosa nekih susjednih država prema ovome problemu, u razmjerno kratkome vremenu i naša zemlja biti u još većoj mjeri izravno pogođena ovom humanitarnom krizom.
Nažalost, strateška promišljanja o stvarnim uzrocima i načinima rješavanja ove krize dosad su uglavnom izostala, kako na državnoj tako i na europskoj i međunarodnoj razini, premda je prihvat i briga za izbjeglice u prvome redu odgovornost država i Vlada, odnosno mjerodavnih državnih tijela.
Kao i svaki puta dosad, izražavamo spremnost da i u ovoj humanitarnoj krizi, koja se s izbjegličkim valom počela prelijevati preko hrvatskih granica, zajedno s nadležnim državnim tijelima, drugim Crkvama i vjerskim zajednicama te domaćim i međunarodnim humanitarnim organizacijama, pomognemo unesrećenim ljudima koji su bez mogućnosti izbora morali napustiti svoj dom i domovinu u potrazi za sigurnošću i zaštitom.
2.Pomoć i zaštita osoba s izbjegličkim statusom nije samo iskaz dobre volje država, već i njihova pozitivna međunarodna obveza sukladno Konvenciji o pravnom položaju izbjeglica iz 1951. godine (i Protokolu iz 1967. godine). Prema tom međunarodnom ugovoru, izbjeglicom se ima smatrati svaka osoba koja se nalazi izvan zemlje koje je državljanin, zbog opravdanog straha od progona zbog rase, vjeroispovijesti, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili zbog političkog uvjerenja i nemoguće joj je da se koristi, ili se zbog straha ne želi koristiti, zaštitom zemlje iz koje dolazi.
Pomoć i zaštita koju države moraju osigurati izbjeglicama ne ograničava se tek na nužni smještaj već mora obuhvatiti svu potrebnu zdravstvenu, psihološku, pravnu i inu pomoć. S obzirom da, zbog nestabilnosti područja iz kojeg dolaze, za većinu izbjeglica nije moguć njihov dragovoljni povratak u države podrijetla, nužno je razraditi modele njihove lokalne integracije ili preseljenja u treće države. Pritom je potrebno posebno voditi računa o potrebama spajanja obitelji.
3.U tom vidu neprihvatljive su politike i prakse koje su u suprotnosti s načelima kršćanske solidarnosti, strogim normama međunarodnog prava i duhom otvaranja granica i zbližavanja ljudi u Europi bez granica. To se u prvom redu odnosi na zabranu protjerivanja izbjeglica i njihovog vraćanja u države iz kojih su izbjegle i u kojima prijeti opasnost njihovom životu i slobodama (načelo non-refoulement), kao i tzv. kolektivna protjerivanja stranaca (collective expulsions of aliens).
Ocjenjujemo neprimjerenim i prakse potpunog zatvaranja granica te afirmaciju koncepcija strogog kažnjavanja izbjeglica zbog nedopuštenih prelazaka preko državnih granica. Smatramo kako takve mjere, osim što nisu i neće biti učinkovite u smislu smanjenja priljeva izbjeglica prema Europi, nisu niti pravedne jer se usmjeravaju na kažnjavanje nedužnih, a potiču i djelovanje organiziranog kriminaliteta koji se pod takvim uvjetima u većoj mjeri uključuje u krijumčarenje osoba, na što ukazuje i papa Franjo u enciklici „Hvaljen budi” (Laudato si, 197), a što dovodi do patnje i strašnih tragedija pa i pogibije izbjeglica, čemu smo nažalost svjedoci posljednjih mjeseci i godina.
4.Države, dakako, imaju pravo na zaštitu svojih granica, kao i dužnost zajamčiti sigurnost i poštivanje prava svim osobama koje se nalaze na području pod njihovom jurisdikcijom. Međutim, to ne smije doći u koliziju s pozitivnim obvezama pomoći i zaštite osobama s izbjegličkim statusom.
S obzirom da izbjeglice kao posebno osjetljiva kategorija ljudi (zbog nepoznavanja jezika, lokalnih običaja i kulture, neimaštine i financijske nužde i sl.) lako mogu postati žrtvama trgovanja ljudima radi iskorištavanja (za prisilni rad, prosjačenje, prostituciju i sl.), potrebno je poboljšati sustav identifikacije kada je riječ o izbjeglicama koje prelaze državnu granicu, tražiteljima azila ili azilantima i osobama kojima je zajamčena supsidijarna zaštita. Propusti i manjkavosti sustava u tom smislu neće značiti samo povredu pozitivne obveze države na zaštitu od ropstva već i nijekanje temeljnih postulata humanosti i kršćanskog čovjekoljublja koji osuđuju svako podjarmljivanje i porobljavanje čovjeka.
5.Na ratovima i nemirima ugroženim i opustošenim područjima Bliskog istoka stradali su i još uvijek stradavaju milijuni ljudi, među kojima je i veliki broj pripadnika nacionalnih i vjerskih manjina. Među njima je i veliki broj kršćana koji su izloženi ubijanjima i masovnim progonima.
Podsjećamo na trajnu opredijeljenost Katoličke crkve i Svetog Oca za uspostavu pravde i mira kao i na zaštitu kršćana te očuvanje kršćanskih civilizacijskih vrijednosti, kako na području Bliskog istoka koje se s pravom smatra ”kolijevkom kršćanstva”, tako i na područjima u koja su naša braća i sestre izbjegli. No, uvjetovanje pomoći i pružanja zaštite izbjeglicama na temelju njihove vjerske pripadnosti bilo bi u suprotnosti ne samo s načelom nediskriminacije izbjeglica po međunarodnom pravu, već i s temeljnim postulatima kršćanstva.
6.Kad je u pitanju pružanje pomoći ljudima u potrebi, Sveto pismo ne ostavlja prostor za različita tumačenja: ”Ako se stranac nastani u vašoj zemlji, nemojte ga ugnjetavati. Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga. Ta i vi ste bili stranci u zemlji egipatskoj. Ja sam Gospodin Bog vaš.” (Lev 19, 33-34).
I sam Isus Krist nedvosmisleno nas je poučio kad je na pitanje: “Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?”, odgovorio: “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Usp. Mt 25, 37-40).
U tome duhu, kao i u duhu višekratnih javnih poziva Svetoga Oca i nedavnoga Apela vjerskih predstavnika u Republici Hrvatskoj za pomoć izbjeglicama, i mi pozivamo i vjernike i druge ljude dobre volje da, u okviru svojih mogućnosti, riječju i djelom, pruže pomoć izbjeglicama i institucijama koje za njih skrbe. Istodobno potičemo i međunarodnu zajednicu da učini sve što je u njenoj moći kako bi se u ratom opustošenim krajevima Azije i Afrike, ali i drugdje u svijetu, uspostavio pravedan mir i poboljšali životni uvjeti te tako uklonili uzroci izbjegličke krize.
Apeliramo i na vodstvo Europske unije i europskih zemalja da u humanitarnoj krizi kojoj smo svjedoci pokažu toliko potrebnu djelotvornu solidarnost kako s izbjeglicama, tako i sa zemljama koje podnose teret aktualne izbjegličke krize.
U Zagrebu, 18. rujna 2015.
mons. Vjekoslav Huzjak,
biskup bjelovarsko-križevački,
predsjednik Komisije HBK Justitia et pax
Zoran Pusić
Foto: Delo
Postupak hrvatske Vlade prema izbjeglicama koje su, poslije zatvaranja granice između Mađarske i Srbije od strane mađarskih vlasti, krenule prema Hrvatskoj bio je civiliziran i korektan, a prihvat, za sada, dobro organiziran. [Read more…]
Branislav Mikulić
”Najezda azilanata”, ”Bujica tuđinaca pred našim vratima”, ”Poplava izbjeglica”, ”Prijeti li nam potop migrantski?” to su samo neki od ksenofobičnih novinskih naslova koje srećemo ovih dana. Čitamo da Europa hoće zidove betonske na granicama svojim graditi, Mađarska ga je već započela prema Srbiji, Rumunjska to isto priželjkuje. I drugi, mnogi. [Read more…]
Vjekoslav Huzjak
Foto: Peoplecheck.de
Izjava Komisije Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije ”O potrebi poštivanja međunarodnog prava u razgraničenju Republike Hrvatske i Republike Slovenije”:
Ova Komisija HBK već je u dva navrata, najprije u listopadu 2009., a zatim ponovno, u listopadu 2012. godine upozorila hrvatsku i međunarodnu javnost na dvostruku opasnost za pravdu i za mir koja se može pojaviti kod određivanja granica između novonastalih demokratskih država: [Read more…]
Brzopotezne ostavke sa slovenske strane nakon objavljivanja obavještajno snimljenih telefonskih razgovora o tijeku arbitražnog postupka između Hrvatske i Slovenije oko Piranskog zaljeva iliti Savudrijske vale, trebale bi, umjesto euforije i isforsiranog otkazivanja arbitražnog sporazuma, u službenom Zagrebu biti poziv na oprez. [Read more…]
Dajte nam standardnu definiciju Istočne Europe. Tako je u vidu sažete zamolbe zapravo glasilo složeno pitanje jednog zbunjenog postdiplomca u tijeku mog nedavnog predavanja na jednom američkom sveučilištu. Većina Amerikanaca još uvijek razmišlja u jednostavnim kategorijama hladnoratovske podjele svijeta u kojoj je Istočna Europa donedavno jednostavno značila ”istočni blok”, zemlje ”iza željezne zavjese” pod komunističkom vlašću. Urušavanjem totalitarnih sustava, raspadom Sovjetskog Saveza i nastankom većeg broja novih država takva hladnoratovska geografija, kolikogod neprecizna, postaje irelevantna. [Read more…]
Što mislite na čemu se zasniva Geografska škola Zorana Milanovića? Kada se početkom veljače zakuhalo u Bosni i Hercegovini, a premijer je, sve uz Jamareve pohvale, odjurio u Mostar da podrži Dragana Čovića i tamošnji HDZ, nevješt i bezazlen netko upitao ga je zašto nije išao u Sarajevo? “Zato što je Mostar bliže!”, odgovorio je on, da bi zatim krenuo nizati, jednoga za drugim, i ostale razloge za izbor baš takve diplomatske destinacije.
Čemu je to Mostar bliže? Dicmu, Trilju, Prgometu, pa i Kominu – sigurno jest, ali Zagrebu Mostar neće biti od Sarajeva bliži ni u slučaju značajnijeg pomicanja tektonskih ploča i ponovnog zbijanja afričkoga i euroazijskoga kopna. Je li to, možda, bio premijerov lapsus? Nije, riječ je, ponovimo, o Geografskoj školi, koja bi trebala ponijeti ime po Zoranu Milanoviću, premda je sam Milanović nije utemeljio.
Kada se ponovo spremao na put, ovaj put u Australiju, i to na dva tjedna, nevješt i bezazlen netko upitao ga je nije li to, s obzirom na prilike u Hrvatskoj i oko nje, malo dugo. “U ovih 10, 11 dana procjena je da se neće ništa događati, a ako se događa u Ukrajini, to je dovoljno daleko od Hrvatske, bez obzira što Ukrajina graniči s EU-om”, kazao je premijer, taktički zbunivši protivnika sugerirajući mu da je Ukrajina dalje od Australije (i Novog Zelanda, jer i tamo nam Zoran M. putuje), premda Australija (a ni Novi Zeland) ne graniči s Europskom unijom.
Eto što ti je perspektiva i ugao gledanja. Ono što je na prvi pogled jako blizu, zapravo je veoma daleko, a ono što se čini da je daleko, na dohvat je ruke, samo ako se dovoljno protegneš. Zato Milanović u Australiju vodi ministra obrane Kotromanovića, visok, krakat, pa kad se s Pantovčaka protegne, eto ga već u Perthu. A kad se još jednom protegne, već je u Sidneyu. Tako Vlada štedi na putovanjima.
Do Ukrajine se, međutim, iz Zagreba može stići biciklom. Ima ih, u generacijama naših djedova i pradjedova, koji su se 1918. i 1919. iz Ukrajine vraćali pješke. Odrpani, ušljivi i poluludi, ali ne zato što je Ukrajina daleko, nego zato što su shvatili koliko im je Ukrajina blizu. Istina, tada se, pa sve dok su nam djedovi i pradjedovi bili živi, nije govorilo o Ukrajini, nego o Galiciji, ali to je, manje-više, ista zemlja. Samo što ukrajinska imena i identiteti, ukrajinski gradovi, kultura, književnost i povijest nisu jednoznačni, nego su promjenljivi, fluktuirajući, dvosmisleni, pa su često još i koješta drugo, osim što su ukrajinski.
Tako je glavni ukrajinski grad Kijev rodno mjesto mitskoga ruskog nacionalnog identiteta. Kijev je jedan od tri najvažnija ruska grada, uz Moskvu i Petrograd, a svejedno je sasvim ukrajinski. Kako je to moguće? Tako kako je i veliki ruski pisac Nikolaj Vasiljevič Gogolj, ispod čijeg su šinjela ili kabanice – i to ovisi o uglu gledanja – izašli svi geniji ruskoga književnog realizma i koji se, kao i Dostojevski, Čehov ili Ivan Bunjin, osjećao Rusom, zapravo bio Ukrajinac. I nije prestao biti Ukrajinac kad je shvatio da je Rus.
Identiteti su vražja stvar, mnogo čudnija od geografskih širina i razdaljina, jer su unutar sebe proturječni, jer postoje samo kao množina, jer je ono što je nedvosmisleno jedno najčešće i nešto sasma drugo, jer je veliki Rus često još veći Ukrajinac… Ukrajina je živi dokaz da kultura per definitionem ne može biti čisti ekstrakt. U čistom obliku kultura postoji samo kao nekultura, kao represija, etničko čišćenje, teror…
Zašto je Zoranu Milanoviću Ukrajina daleko? Možda bismo na to pitanje mogli naći odgovor gledajući Hrvatsku televiziju. U specijalnoj emisiji posvećenoj Ukrajini, emitiranoj jednoga od ovih dana, odmah poslije televizijskog Dnevnika, urednik i voditelj Damir Matković, za kojega tvrde da nešto zna o svim tim inozemstvima, rekao je, odmah na početku, da bi Ukrajina Hrvatima mogla biti zanimljiva jer su Hrvati u Ukrajini zastali da se odmore kada su se ono iz ruskih stepa spuštali prema Jadranu.
Zastali i ostali nekoliko stotina godina, a onda su nastavili dalje, poučava tako Matković svoje gledateljstvo i obrazlaže mu zašto bi trebalo gledati njegovu emisiju.
A kako su Hrvati došli iz daleka i grdno se namučili na tom putovanju – što zorno možemo vidjeti na onoj slici Otona Ivekovića, reproduciranoj u svakoj čestitoj hrvatskoj kući – mora da je i ta Ukrajina, u kojoj su po Matkoviću na nekoliko stoljeća zastali, baš onoliko i onako strašno daleko kao što se učinilo hrvatskome premijeru pred njegovo kratko putovanje u Australiju. Ukrajina je Hrvatima daleko kao Šuma Striborova. Ukrajine, zapravo, i nema. Ukrajina je, iz hrvatske perspektive, plod posvađane europske i ruske mašte.
Za Hrvate Ukrajina postoji tek kada se na Krimu pojave četnici. Tačnije, kada ih tamo uspije pronaći naš sjajni fotograf i putopisac Srđan Vrančić. Četnici su, napokon, nešto poznato u toj masi nepoznatih i nejasnih podataka o zemlji o kojoj jednakog pojma nemaju urednici i gledatelji Hrvatske televizije, kao ni hrvatski premijer i njegova ministrica vanjskih poslova profesorica Pusić – u privremenom detašmanu u Čileu, jer urednici, gledatelji i hrvatski ministri i ministrice ne žele ništa znati, jer im je javljeno da se “u ovih 10, 11 dana, procjena je, neće ništa događati”. Osim ako četnici ne stignu na Krim. A nakon što otamo odu, opet više neće biti ni Krima, ni Ukrajine.
Ukrajinci su se dugo i ustrajno borili protiv svoga proruskog, ali demokratski izabranog predsjednika Viktora Janukoviča. U tome su imali sasvim načelnu podršku Bruxellesa i onih Europljana koji su trajno zbunjeni pred nemogućnošću definiranja istočnih granica Europe. Jesu li te granice negdje u Ukrajini, kao što su prije nekoliko godina bile u Gruziji? Jesu li istočne granice na Baltiku, u Bjelorusiji, pod Moskvom ili, možda, iza Vladivostoka?
Odgovor na to pitanje, na tu opasnu zagonetku, zasad plaćaju nedužni ljudi u Tbilisiju, u Kijevu, na Majdanu, ali bi ga, u konačnici, mogla plaćati Europa. Zbog unekoliko sličnih zagonetki u ljeto 1914. izbio je Veliki rat. Onaj rat iz kojega se vraćalo pješke, u kojemu su naši djedovi i pradjedovi naučili kako je Europa mala, ali i kako je u Europi, na istoj livadi, u istom gradu, moguće nekoliko različitih domovina.
O tome je, pak, pisao još jedan Rus, koji nije bio samo Rus, nego je bio Ukrajinac, ali nije bio ni samo Rus i Ukrajinac, nego je bio Židov, ali bi sasvim nedovoljno bilo reći da je bio Rus, Ukrajinac i Židov, jer je taj genijalni pisac bio – Odešanin.
Zvao se Isak Babelj, nestao je u Gulagu 1940., a njegova knjiga “Kako se to radilo u Odesi”, koju su, davno, u Nolitu preveli Gustav Krklec i Milivoje Jovanović, jedna je od, to mi morate vjerovati, najboljih knjiga koju sam u životu čitao. Bila je takva kad mi je bilo osamnaest, takva je i trideset godina kasnije, kad mi više nije osamnaest.
I kad na tom mentalnom i emocionalnom retardantu od HTV-a čujem što se govori o Ukrajini, o Krimu i o Odesi, mene, evo, Babelj u grudima mojim boli! A kad čujem od Jamarevog jarana Milanovića da je Ukrajina daleko, ispsovao bih ga do u deveto koljeno.
No, da odgovorimo na pitanje s početka priče: Na čemu se zasniva Geografska škola Zorana Milanovića? Na dojmu da nam je daleko sve ono čemu smo okrenuli dupe.
(Prenosimo s autorova portala)
