novinarstvo s potpisom
Vučko
Foto: Imrana Kapetanović
Najviše sam kao dijete volio kada bi me djed poveo za ruku u grad kod čika Dušana na egipatski rolat i sladoled. Najprije bismo se kratko zadržali u pionirskom parku Boška Buhe, ne bih li se malo klackao i ljuljao s ostalom djecom, ali bi meni to uvijek brzo dosađivalo, jer sam već unaprijed znao gdje smo se zaputili i jer sam bio nestrpljiv. [Read more…]
Vučko
Foto: Imrana Kapetanović
Volio sam jutrima promatrati baku dok se uređuje u kupatilu.
Obično bi širom rastvorila veliki dvokrilni prozor iznad kade ”da uniđe svježi zrak”, a potom bi u ružičasti plastični lavor nalila hladne vode i napravila pjenu od sapuna, koji je čuvala samo za sebe i od kojega bi cijela kuća u mah zamirisala na šerbet i slatko od ruža. [Read more…]
Vučko
Foto: Imrana Kapetanović
Fadila Labrnju ni vlastita mater nije mogla pogledati, a da ne zaplače. Pričalo se da joj je još kao dojenče ispao iz naručja na pločnik takvom silinom, da su mu se od udara pošemerile sve kosti čeljusti i glave, pa je koševski konzilij sedam dana muku mučio da od onoga što je ostalo sastavi makar jednu, koliko-toliko normalnu, vilicu. [Read more…]
Vučko
Foto: Imrana Kapetanović
Djed je u podrumu Lenjinove pod ključem držao češku Jawu 350, koju je od milja zvao ”Cindap”. [Read more…]
Svjetlana Hribar
Četvrt stoljeća nakon rata u kojem se na najgori način raspala Jugoslavija, na prostoru bivše države ne prestaje potpirivanje mržnje i nesnošljivosti. I dok mediji i političke struje ne propuštaju nijednu priliku da nas podsjete ”što su nam oni drugi radili”, neki ljudi na ovim istim prostorima, već dvadeset godina liječe ratne rane knjigom koja govori kako u zlu vremenu ima i bilo je – dobrih ljudi! [Read more…]
Foto: Dnevni list Mostar
S pravom će se netko pitati je li ovo ”književni ogled” i od kuda ovaj protest, žestoki, našega dragoga kolege i suradnika Ivana Lovrenovića, u ovoj rubrici? Razlog je jednostavan i sažet je u Lovrenovićevoj potrebi da digne glas o ”jakim, stojećim mjestima rigidnih ideologija kolektivizma, potpuno i pogubno suprotnih elementarnim načelima slobode…”.
Dogodio se, naime, strašan skandal za književnike u Bosni i Hercegovini: ispunjavale su se 1992. liste književnika prema ”kriterijima” koji su sve suprotno od onoga što zagovaramo na našemu portalu. Naš kolumnist Željko Ivanković u jednom tekstu kojeg ćemo uskoro objaviti kaže da ”Nositi svoje i obiteljsko breme na leđima, istraživati mu sve moguće uzroke (…) Lovrenovićevu pisanju dalo dimenziju rekonstruiranja vlastita svijeta ili, a i tako se može reći, njegovo konstruiranje za sebe, za mogućnost života u njemu…”.
Može li Ivan Lovrenović imati svijet u jednom komadu i je li mogao ostati sabran da je prešutio da mu je negirana ona sloboda ”na kojoj počiva sama ideja književnosti, književničkoga posla i književničkih društava”?
Eh, da, Lovrenović sa dvadeset i dvije godine zakašnjenja saznaje, i u tome se sastoji potreba da uvrstimo njegov protest u ovu rubriku, da mu se i to nasilje dogodilo a pošto je rubrika nastala iz potrebe da se obrani ta sloboda i sačuvaju te ideje, smatram da je to književni ogled par excellence.
Drago Pilsel
Otvoreno pismo Društvu pisaca u Bosni i Hercegovini:
Trebalo je da prođu pune dvadeset i dvije godine – a da ne bî nedavne tribine Društva pisaca u Bosni i Hercegovini, ni to ne bi bilo dovoljno – pa da saznam što se u vezi s Društvom i piscima spremalo u maju 1992. godine. I to iz usta protagonista i svjedoka, Abdulaha Sidrana. A Sidran je čovjek častan, da parafraziram ”pohvalu“ Brutu Shakespearova Marka Antonija, ima li ikog živa da njemu ne bi vjerovao!
Evo, dakle, što nam sad otkriva Sidran, a Oslobođenje prenosi, nadat se vjerno: ”Mi smo onda u razmjeni s Grbavice dobili Zlatka Topčića, napravili smo spisak pisaca koji ispunjavaju književne kriterije, i svi su morali potpisati povelju da se u BiH provodi agresija i nasilje, da mi pišemo na bosanskom jeziku.“ Izvještaj drugoga medija (NAP) sadrži još konkretniji podatak, da je taj sastanak u maju 1992. godine, na kojemu ”se pravio spisak članova koji ispunjavaju književne kriterije“, Sidran ”organizirao u svojoj kući“.
U to vrijeme, kada gospodin Abdulah Sidran u svojoj kući pravi spiskove podobnih pisaca, i sâm sam na Grbavici, s obitelji, pod strahovladom Karadžića i krvavoga Batka, nemamo pojma ni o kakvim razmjenama, još manje o stvaranju novih književničkih društava, na svoju ruku i na vlastiti rizik gledamo kako iznijeti živu glavu. Kolegi Jakovu Jurišiću, službeno predsjedniku postojećega Udruženja književnika BiH, to nije uspjelo, poginuo je na Zlatištu kao mučenik.
A jedan od najpotresnijih i najknjiževnijih dokumenata evropske logorologije, posthumno objavljena Jurišićeva Škola stradanja, kao ni njegova osobna sudbina, pažnju bosanskohercegovačkoga Društva pisaca nikada nisu na dostojan način privukle. Ove mi je reminiscencije snažno na površinu izvukla zapanjenost dvadesetdvogodišnjim neznanjem o onome o čemu Sidran danas govori a ja prvi put čujem.
Tko su ti koji, na čelu s domaćinom Sidranom, u maju 1992. prave spisak pisaca i utvrđuju kriterije; tko i po kojim kriterijima je njih ovlastio da to rade – o tome ni sada ne doznajemo ništa. Otkud im ovlast da propisuju piscima da moraju potpisati bilo što, pa bila to i forma izjašnjavanja o ”agresiji i nasilju“, ili o imenu jezika na kojemu pišu – ni o tome ne doznajemo ništa.
Ali je frapantno jasno kamo u pogledu modela ponašanja i društvene simptomatike spadaju ove figure i postupci. Voluntarističko pravljenje spiskova i utvrđivanje kriterija podobnosti, prisvajanje patriotske ispravnosti, prisvajanje jedinoispravne interpretacije povijesti, prisiljavanje na iskazivanje pravovjernosti (svi su morali potpisati), nacionalistički ekskluzivizam i naredbodavnost u propisivanju jezika kojim ima da pišeš – sve su to jaka, stajaća mjesta rigidnih ideologija kolektivizma, potpuno i pogubno suprotnih elementarnim načelima slobode, pogotovo one slobode na kojoj počiva sama ideja književnosti, književničkoga posla i književničkih društava.
Zapravo je šokantno da smo dobili ovako otvoren iskaz, makar i s ovolikim zakašnjenjem, a Sidran je čovjek častan, pa se njegova ispovijest ne može dovoditi u sumnju. Časni su, bez sumnje, i svi oni koji su na spomenutoj tribini saslušali to njegovo priznanje, a ne samo da nitko u njemu nije našao ništa što bi izazivalo zapitanost, zabrinutost, dilemu barem, nego je, po medijskim izvještajima, ”nakon pljeska prisutnih, diskusija nastavljena“.
Nitko od prisutnih, također, nije osjetio potrebu da bilo što kaže ni povodom Sidranovih ponovljenih ideoloških invektiva upućenih kolegi Goranu Simiću. Sadržajno i argumentacijski one, doduše, jesu besmislene i bespredmetne, ali su u svojemu opakom populističkom i nacionalističkom namigivanju ulici jako operativne i efikasne, o čemu zorno i tvorno svjedoče neugodnosti što ih Simić već doživljava u divnoj sarajevskoj svakodnevnici.
Blažena je ta neosjetljivost pisaca, zabrinutih za status i sudbinu svojega udruženja, a potpuno nezabrinutih za položaj kolege pisca u većinsko-manjinski strukturiranom gradu i društvu, ugroženoga sistematskim, višemjesečnim javnim patriotskim denuncijacijama uglednoga i časnog A. Sidrana, sve uz ”pljesak prisutnih“ kolega. Blažena, i nepodnošljiva.
Pripadati ovakvom Društvu pisaca nespojivo je s elementarnim samopoštovanjem.
Tražim da me i formalno brišete sa spiska članova Društva pisaca u Bosni i Hercegovini.
S poštovanjem,
Ivan Lovrenović
U Sarajevu, 7. 7. 2014.
(Pismo prenosimo s autorova portala).
Gledao sam svojim očima kako specijalna policija bije nogometne navijače ili ‘‘samo“ huligane uoči nikad održane utakmice Željezničar – Hajduk. Na televiziji sam nerijetko vidio i višak policijski upotrijebljene sile, pa i za prvog dana socijalnih nemira u Tuzli. Ali sam u petak, vraćajući se s posla oko pet popodne, u Sarajevu vidio potpuni izostanak policije dok je pet-šest huligana, naočigled stotina Sarajlija koji su mobitelima snimali taj huliganski happening, uporno kamenovalo zgradu Predsjedništva BiH prije nego će je i s glavnog ulaza zapaliti.
I malo im je bilo to, nego su porazbijali i opljačkali i okolne trafike (na FB se čak slikali s trofejima – štekama cigareta) te bankomat iz nedaleke banke. I pritom nije bilo nigdje nijednog policajca, a već i najmanja količina suzavca bi ih otjerala i zapriječila razbijački pohod, a time bi i policija pokazala da jest ono za što je plaćena: čuvar reda, ljudskih života i imovine.
Isto sam poslije vidio i na televiziji kao reprizu i u Mostaru, gdje su nekolicina huligana i tv-kamere bili jedini akteri ‘‘nemira“! U Sarajevu ono što sam ja sa stotinama građana gledao kamere nije zanimalo! Već su bile umorne od borbe i vatre.
Ljudi, čak i oni koji su navijali za socijalni bunt građana diljem bh. gradova, najednom su shvatili da je stvar otišla k vragu i da vam huligani ujutro mogu doći na vrata, jer su ohrabreni višesatnim izostankom policije… Oni mudriji, međutim, domišljali su da su nemiri istina ‘‘spontani“, ali da je huliganizam itekako organiziran, kontroliran i plaćen. Huligani su, dakako, najčešće mobilizirani među maloljetnicima, onima koji za učinjeno mogu najviše jednu noć prenoćiti u zatvoru.
Običnom Sarajliji koji je mobitelom za svoju arhivu snimao atmosferu kakvu Sarajevo nije vidjelo od 1992. kad je od upada četnika na Skenderiji obranjeno Predsjedništvo i kad nije bilo mobitela da se to snimi, nije ostalo nezamjetljivo ni to da se sve događalo nakon što su ‘‘džumaši“ i ‘‘džipaši“ otišli sa svojih radnih mjesta. Naime, ‘‘džumašima“ Sarajlije zovu muslimane koji petkom odu na molitvu (džumu) i ne vraćaju se više na posao, a ‘‘džipaši“ su dužnosnici koji tu priliku iskoriste, pa u isto vrijeme upale svoje džipove i krenu iz Sarajeva put RS-a ili Hercegovine.
Ponetko bi u hodu, u strahu i tiho dobacio i ovo: opet će se ovo preko naše grbače obnavljati, zašto ne idu na Poljine paliti… A na Poljinama je, Sarajlije to znaju, nakon rata naglo izraslo elitno naselje sarajevskih političkih i gospodarskih moćnika… Ponetko bi rekao da je ovo izvlačenje na ulicu problema koji se mjesecima ne mogu riješiti u kantonalnim i federalnim skupštinskim klupama…
Ponetko da je počela predizborna kampanja i da nas sve do izbora čeka nemirna Bosna… Ponetko bi spomenuo arapsko proljeće, ponetko Ukrajinu, Husinsku bunu, psovku ili anarhistički povik, ali užitak snimanja mobitelima bio je jedina konstanta. Uz užasnu vatru na Općini Centar, destrukciju onog dijela zgrade u kojemu je Kantonalna vlada vidio sam i požar u zgradi Predsjedništva, tamo gdje je Arhiv BiH… Užas. Prva misao, nakon Vijećnice i Orijentalnog instituta koji su zapalili neki drugi, sad gori (koliko?) Arhiv BiH!
I to bi bilo sve što sam izbliza, na licu mjesta, u tih pola sata ja i vidio i čuo, sve ostalo vidio sam poslije na tv-u.
Dobra ili loša režija, kako tko voli: no, nigdje suzavca, nigdje vodenih topova kojima bi se stvar riješila brže i vjerojatno bi bilo spašeno više toga. Ili policija toga nema ili to nije koristila – ne znam, no na televiziji čujem kako kantonalni ministar policije kaže da policija neće ići na demonstrante… A na huligane? Kao na one kad je Hajduk trebao igrati na Grbavici?
Kako god, no zabrinjavajuće je da nakon ubojstva dječaka u tramvaju, hiljada ukradenih automobila, česte pucnjave i ubijanja po sarajevskim kafićima, drogerskih obračuna, prepada na žene koje imaju zlatne naušnice ili lančiće, na djecu koja imaju mobitele ili malo skuplje tenisice, nakon ataka na profesore u školama sad imamo i masovnu eskalaciju huliganizma na ulicama s iznimno skupim posljedicama…
Ne, nitko nije blesav da ne razlikuje opravdani socijalni bunt onih koji su gladni, poniženi, opljačkani, čak se svijet pita kako to da bunt nije počeo i ranije, godinama ranije, i huliganizam kao nešto što se tu brzo infiltriralo u pokušaju da se sve čestito, a socijalno tako bolno – diskreditira… No, kod onih koji demonstriraju nisam vidio jasno formulirane ciljeve, a kod onih koji ruše i pale – ciljevi su više nego očiti…
Zabrinjavajuća je, jednako tako, i utrka medija da ‘‘pokriju“ svoj prostor i ponude što više površnosti, panike, dezinformacija i zapaljive retorike. Njihove kamere i izvjestitelji često nisu htjeli vidjeti ni ono što sam ja, zajedno sa stotinama drugih vidio, nego su izvještavali iza nekog zida i uporno nas uvjeravali da se čuju sirene hitne pomoći, da vatrogasci ne mogu prići, da…
Smirivajuće je tek, doduše post festum i nakon što su gotovo cijeli dan, u zemlji koja gori uzduž i poprijeko izostali čelni ljudi države, federacije, kantona, grada, čelnici sindikata, djelovalo u središnjoj informativnoj emisiji gostovanje kardinala Puljića i reisa Kavazovića, ljudi koji predstavljaju ipak društveno najbrojnije i najutjecajnije institucije u BiH.
No, otkud oni i zašto oni sad kad su vjerske zajednice godinama onkraj svake ozbiljne zauzetosti za socijalno obespravljene? One su izgubile kompas pred rat i u ratu i nisu ga pronašle još ni dvadeset godina nakon rata, osim jednog načelnog stidljivog spominjanja ‘‘grijeha struktura“. Što su ta dva dostojanstvenika u tom trenutku, kad je noć već učinila svoje, imali i mogli reći osim, ponavljajući moralizatorske fraze, opravdavati vlastitu savjest za višegodišnju šutnju!?
Znan je dabome, i iz naših post-jugoslavenskih iskustava, njihov problem. No najpreciznije je ipak iskazan riječima A. Máté-Tótha: ‘‘Naime, određene političke strukture tranzicijskih zemalja nudile su Crkvi državnu potporu u pojedinim područjima pastorala, stvarajući dojam da su spremne pomoći joj da dođe do istih društvenih povlastica koje je Crkva uživala prije Drugog svjetskog rata. No, one zauzvrat od Crkve traže njezin konformizam u odnosu prema sustavu, te time i odricanje od bilo kakve društvene kritike.“
Crkva, vidimo to, pritjerana uza zid (i od UN-a konačno!) zbog nedjelovanja ili krivog djelovanja za prethodnih papa, tek s papom Franjom kuša nešto učiniti, no svi oni na nižim razinama, od Kurije do biskupa i kardinala na hrvatskom crkvenom-jezičnom području, još spavaju svoj srednjovjekovni zimski san.
Oni još ne znaju i ne vide ono što je još prije dvadeset godina vidio kao dolazeću opasnost iskusni Branko Mikulić, tj. da se narodima u BiH ‘‘manipulira, obećava im se ‘med i mlijeko’ u ‘nacionalnim torovima’, a izgubit će sve i biti tlačeni od nacionalnih oligarhija u njihovim nacionalnim posjedima”. Ne vide ni ono što piše Chomsky da ‘‘politika danas služi za bogaćenje pojedinaca”. Ni ono što kaže papa Franjo da djeca današnjih političkih moćnika jedu korupcijskim novcem ukaljan kruh.
Crkva namjerno godinama zaboravlja i salvadorskog biskupa Romera, koji je ubijen zbog svoga beskompromisnog i nenasilnog angažmana za socijalnu pravdu upozoravajući: ‘‘Čuvaj se Crkve koja ne trpi zbog progona i uživa u povlasticama i potpori zemaljskih vlastodržaca! Crkva mora trpjeti zbog govorenja istine, zbog ukazivanja na grijehe, zbog njihova iskorjenjivanja. Društvo, svećenici, biskupi i svi kršćani moraju se obratiti i izabrati solidarnost sa siromašnima. Moraju raskrinkati sve idole društva. Crkva mora biti na strani siromašnih, ali mora na obraćenje neposredno pozivati i bogate i siromašne.“
Crkva nije čula ni za D. Bonhoeffera koji trajno upozorava: ‘‘Crkva mora pitati državu: može li odgovoriti da je njezino vladanje zakonito državno vladanje? Crkva mora pomoći onima koji su žrtve državnog nasilja, neovisno o tome tko su oni; neizostavno ih mora pomagati bez obzira jesu li članovi Crkve ili nisu. Ako vidi da država postupa beskrupulozno, ne poštuje red i zakon, onda Crkva mora ne samo suosjećati sa žrtvama nego biti spremna da i sama padne pod kotače i bude žrtvom nasilja.“
Crkva nije čula i ne želi čuti ni za Sobrinovu knjigu ‘‘Izvan sirotinje nema spasenja“; Crkva, najposlije ili prije svega, nije čula i ne želi čuti ni za nauk Isusa Krista!
A i kako bi kad joj strah od “lijevog”, od “seksualnog” zasljepljuje pogled na cjelinu ljudskog…, pa i ako se bavi “socijalnom politikom”, bavi se posljedicama, a ne uzrocima… Ona se uvijek i samo bavi posljedicama, a dijagnozama i prevencijama samo načelno, deklarativno, frazeološki, bljutavo…
O, kako je u pravu mladi teolog Alen Kristić kad kaže da su vjerske zajednice u nas ‘‘utvrde nedemokratske političke kulture“, pa čak da ‘‘igraju jednu od ključnih uloga u procesu političke socijalizacije nedemokratske političke kulture“. A socijalna pravda jest i trebala bi biti jedan od temeljnih njihovih nauka i prostora djelovanja. Treba li ih podsjećati na ta mjesta u njima svetim knjigama?
Obećanje raja i slično nije jedino što bi narodu trebali nuditi, to je znao još i F. Bacon ‘‘Nada je dobar doručak, ali vrlo loša večera“. Više od metafizičke sreće narodu bi trebali pružati zemaljsku pomoć i utjehu, no, nažalost, jedino na što su se spremni dići i angažirati ‘‘vjerničke potencijale“ je seks, pa i to samo tad kad je izvan njihovih institucija. O svemu ostalome samo brbljavo fraziraju zaklonjeni u svoje srednjovjekovne utvrde.
Hoćemo li ih ikad vidjeti uz one koji traže socijalnu pravdu? (Ni sindikat nije bio!?) Siguran sam da tada i uz takvo njihovo sudjelovanje ne bi bilo previše prostora za huligane, a uz svoje metafizičko poslanje, pokupili bi i simpatije svekolikih svojih ‘‘stada“… Zar se, uostalom, ne hvale da su pastiri, čobani? Pa zar nije normalno da su čobani uz svoja stada, čak da idu za onom jednom izgubljenom, jadnom ovcom?
No, bi li, nakon toga, od ‘‘moćnika ovoga svijeta“ dobili sve te silne novce ili ordenja, ili mig da će im biti vraćena imovina, ili garanciju da im neće biti poslani financijski inspektori od kojih strepe čak i oni koji plate svaku marku poreza…? Hoće li se ikad pojaviti uz one koji pate, trpe, koji su poniženi?
Gaston Bachelard je, barem ako je slušati Foucaulta, prvi veliki poetičar prostora. Dakako, prostor ima svoju poetiku. A ako idemo deduktivnim putem, zaključit ćemo da kada nešto ima svoju poetiku, ima i svoj identitet. Ili više njih.
Kako je moguće istovremeno biti u dvije ulice? Za takvo nešto, ravno žilvernovskoj anticipirajućoj mašti, nije potreban nikakav vanzemaljski aparat ili čudnovata tehnologija. Za tako nešto nisu potrebna čak ni tehnička otkrića kojima se sada naslađuje čovječanstvo oholo samjerajući svoj razvoj time koliko se stanovnika zemlje koristi ipodima ili tabletima. Tome je bila potrebna jedna elementarna, no time ne manje zla i brutalna ljudska pojava koja će (pro)izvesti političko raslojavanje prostora, ali i njegovu podjelu na nekad i sad. Rat.
Na sebi svojstven način rat preoblikuje prostor. Civilizirani prostori, pri čemu se ovdje, dakako, ne misli na vrijednosni sud, već na prosto prisustvo ljudske civilizacije bilo kojeg oblika, uvijek imaju značenje. Štaviše, slijedom Bachelarovih promišljanja, prostori su zasićeni značenjem. Ljudi ispunjavaju prostore sobom i svojim značenjima i bivaju sretno uljuljani u njih sve do nekog sloma kakav je rat. Prostor je ogledalo identiteta i njegovih odrednica i kao takav biva brižno njegovan, ljubljen i pažen. Rat donosi neke stare-nove identitete, zavisno od ishoda, i njima boji osvojene prostore. Otuda preuređivanje parkova, grobalja, trgova i mijenjanje naziva ulica.
Kada se desi rat, prostori se izmijene. Prvo fizički, a onda i smisaono. Svjedoči tome praksa promjena naziva ulica koja je od rata naovamo postala uobičajena u svim postjugoslavenskim zemljama. S druge strane, prostori se i u stanju mira i u stanju rata uvijek nastoje podrediti poretku. Otuda se osvajaju, mijenjaju se prostorni planovi, gradi se i ruši. Topografija je vjerovatno najdinamičnija ljudska djelatnost, ako pod njom podrazumijevamo pisanje prostora.
Istovremeno, topografija je stvar od prvorazrednog političkog interesa jer prostor postaje jedna vrsta staklenke u kojoj se strogo čuva identitet i u kojoj se, pod kontroliranim uvjetima, kao u fabrici, proizvodi kolektivno pamćenje. U uslovima kakvi danas vladaju Balkanom, modelima kolektivnog pamćenja moguće se suprotstaviti osobnim pamćenjem.
Preispisivanje sarajevskih prostora je bilo dvostruko. Prvo su granatama sa okolnih brda reljefno promijenjena naselja, a time je promijenjena i dječija igra. Više nismo pravili kule od pijeska ili memljivog sarajevskog blata kao nekada. Pravili smo rovove i igrali se vojnika. Djevojčice su, naravno, bile logistika. Bolničarke.
Ako je igra temeljni proces izgradnje dječijega identiteta, ali i svojevrsna subverzija budući da se svodi na odbacivanje stvarnog svijeta i poredaka za račun onih iz mašte, onda je ovaj primjer odličan i paradigmatski pokazatelj kako prostor utječe na identitet. Alternativa ratu oko nas je bio naš mali izmišljeni rat. A naši “oni” su postala djeca iz susjedne zgrade. Rat se morao živjeti.
Nakon što je svijest ljudi promijenjena na ovaj način, onda se javio i jedan novi oblik mijenjanja svijesti. Onaj unutrašnje-sarajevski kojemu nismo mogli ništa. Promijenili su se nazivi ulica koji su još i u “ono doba” bili utemeljeni na herojstvu. Socijalističkom. A i ta su, socijalistička, imena u nekoj prošlosti na pločama na kućama i trgovima smijenila neka druga imena. I tako, čini se, unedogled.
Pošto su (po)ratne gradske vlasti odlučile da socijalistički heroji imaju nepoćudna imena, pa više ne mogu ni biti heroji, imena ulica su promijenjena. I, to se baš ozbiljno shvatalo.
Kada je rat već ostao iza nas i kada smo počeli polako da se budimo iz strašnog košmara u kojem su politički moćnici spiskali naše djetinjstvo, jedan dječak iz moje ulice koja je iz Palmira Toljatija preimenovana u Gradačačka je rekao kako je Gradačačka zapravo pravopisna greška i da se radi o ulici Grada Čačka. Njegov zdravi cinizam koji je svojstven inteligentnoj buntovničkoj mladeži na ulasku u pubertet nije ostao nekažnjen. Nastavnici nisu krili svoje nezadovoljstvo. Zar da se tako preimenuje ulica kada konačno imamo pravo da je nazovemo kako treba? Uslijedile su kazne, tako karakteristične za sva postjugoslovneska društva.
Naime, dječak iz ulice Grada Čačka je morao napisati sastav o tome zbog čega je Gradačac važan grad. Mi ostali smo se mjesecima smijali tome, da bi na kraju ipak to prestalo biti važno više ikome osim onima kojima su imena ulica suština čuvanja neke zamišljene čistoće. A svaki je od sistema, pa tako i “onaj” prošli, čija su imena skrajnuta sa sarajevskih ulica imao jednak pristup imenovanju svijeta oko sebe. Svijet se imenuje po onima koje dotična vlast smatra herojima.
Vratimo se prvom pitanju. Kako je moguće biti istovremeno na dva mjesta, istovremeno u dvije ulice?
Prolazeći kroz ulicu koja se zove Grbavička, sjetila sam se vremena kada sam se tu igrala i išla u vrtić. Prije rata i prije izgnanstva s Grbavice. U tom se vremenu ulica zvala Lenjinova. Ipak, kada sam se sjetila svojih odlazaka u vrtić, u predratna maglovita i ustajala sarajevska jutra, nisam više bila niti u Grbavičkoj niti u Lenjinovoj ulici. Bila sam u svom vlastitom prostoru, onome kojega nisu oblikovali niti razobličavali ratovi i ideologije. Bila sam u trećem prostoru. Svom, intimnom.
Kada prostor kakav su ulice bude izveden iz svog čvrstog ideološkog ležišta, ili pak iz dijalektičke napetosti više njih, moguće je ući u svoj intimni prostor koji je s političkim prostorom u stanju obrnute proporcije. Što je on stvarniji, politički je prostor manje stvaran. I obrnuto. Što je politički prostor širi, intimni je prostor uži. U intimnom prostoru čovjek nesamjerljivo može da doživljava svijet lišen uzusa normalnog. A normalno je već odavno vrijednosna i ideološka kategorija kojom se ne označava odsustvo bolesti kao dijagnoze već uprosječenost. Koja je, s druge strane, najstrašnija dijagnoza barem u društvenom smislu. Zbog toga prostor slobode nije između (jer to implicira ograničenost), već ponad svih ostalih prostora kao zatvorenih entiteta.
Možda bi, pri sveukupnim prečitavanjima prostora, trebalo uvesti i tu vrstu poimanja. Treći prostor bi bio prostor slobode i intimizacije sa svijetom oko sebe. Prostor koji postoji u svakom čovjeku na svijetu i koji samo treba znati osloboditi ideoloških stega i naziva koji su mu nametnuti. Prostor beskrajnog u tom slučaju ne bi više bio neki kvazi-religijski fenomen već bi postao sav svijet i čovjek u njemu.
Bachelard, veliki poetičar prostora, kako ga je nazvao Foucault, s prostorom je povezao sanjarenje, beskonačnost i iznimnost. Sve ono što čovjeka, u bujicama racionalnosti, čistoće i ispravnosti kojima ga zatrpavaju sa svih strana, čini slobodnim i otvara mu mogućnost da izađe iz poretka.
Gdje se ovo uklapa u bh. ali i realnost drugih balkanskih zemalja? U svakom su društvu nužna memorijalna mjesta, ona su prosto historijska i socijalna nužnost. I u tome, sve dok se društva sistemski ne fašiziraju, nema ništa sporno. Poredak je uvijek zahtijevao svoja mjesta, anti-poredak ih nikada nije nalazio. Problem nastupa onda kada se sve prostorno promišljanje svede na okoštale i doktrinarne ideje. A to se najbolje postiže deindividualizacijom sjećanja.
Nije problem kada čovjek prođe nekom od balkanskih ulica sjetivši se ko je tu poginuo ili koja je tu vojska prolazila. Problem je kada se čovjek sjeća samo toga. I problem je kada samo prema tome oblikuje svoj svijet. I problem je kada osjeti stid zbog toga što se prošavši nekom ulicom drznuo da se sjeti svoga djetinjstva koje je tu proveo, umjesto da se sjeti “naših” heroja ili “njihovih” zločinaca.
U sklopu programa 7. Vox Feminae festivala, koji se ove godine bavi propitivanjem feminističkih teorija i praksi, u nedjelju navečer u kinu Europa prikazan je novi film proslavljene bosanskohercegovačke redateljice Jasmile Žbanić ”Za one koji ne mogu da govore”.
Jasmila Žbanić, autorica filmova ”Grbavica” i ”Na putu” i dobitnica ”Zlatnog medvjeda”, i u ovome se filmu bavi ratnom tematikom i mučnom temom silovanja žena u BiH. Film se temelji na istinitoj priči, a glavna je junakinja Australka Kym Vercoe, koja dolazi na godišnji odmor u Bosnu, u Sarajevo, i zatim poželi posjetiti Višegrad da vidi Andrićev most te rezervira sobu u hotelu Vilina kosa. Tek poslije povratka u Australiju otkriva da su se u tom hotelu tijekom rata događala masovna silovanja Bošnjakinja i da je ondje 1992. godine ubijeno 1757 ljudi.
Iskustvo s tog putovanja, koje je trebalo biti idilično turističko razgledanje Bosne, toliko je bilo intenzivno da joj je zauvijek promijenilo život. Putovanje po Bosni inspiriralo ju je da realizira kazališnu predstavu ”Sedam kilometara sjeveroistočno”, a kada ju je redateljica Jasmila Žbanić pozvala da sudjeluje u njezinu novom filmskom projektu, spremno je pristala na suradnju.
Scenarij za film ”Za one koji ne mogu da govore”, inače Andrićev citat, napisali su Kym Vercoe, Jasmila Žbanić i Zoran Solomun, a film je sniman u Sarajevu, Višegradu i Sydneyju. A glavnu ulogu glumi Kym Vercoe.
Kako je rečeno nakon projekcije filma u diskusiji ”Pravda za one koje ne mogu da govore”, kada je predstavljena i Inicijativa za ženski sud – feministički pristup pravdi,
film je podsjećanje na žene kojima spomenik nikada nije podignut.
Kako na čitavom području nema nikakva spomen-obilježja, Jasmila Žbanić izjavila je da je ona zbog toga filmom ”Za one koji ne mogu da govore” silovanim Bošnjakinjama i žrtvama rata podignula svojevrsni spomenik. Govoreći o tome može li umjetnost mijenjati stvarnost, Rada Borić, izvršna direktorica Centra za ženske studije, podsjetila je da su žene silovane u ratu nakon filma ”Grbavica” Jasmile Žbanić u BiH dobile zakonski reguliran status civilnih žrtava rata.
No film ”Za one koji ne mogu da govore” nije samo film o silovanjima u ratu nego i o prešućivanju, negiranju i prepravljanju povijesti, što nije povezano samo s ratom u BiH nego s ljudskim rodom općenito. Uz to, film postavlja pitanje može li u današnje vrijeme humanost mijenjati svijet.
