Sudište
Ne zanima me
kako si iz ništavila
prizvao svijet [Read more…]
novinarstvo s potpisom
Autor: Alen Kristić / Leave a Comment
Sudište
Ne zanima me
kako si iz ništavila
prizvao svijet [Read more…]
Autor: Entoni Šeperić / Leave a Comment
Je li historija luda i nesretna mjerom ludila i nesreće onih koji je stvaraju, ili ona ima neko posve svoje, od ludila i nesreće ljudi odvojeno i zasebno biće? Robujemo li njezinu ludom i nesretnom usudu, ili nam je sloboda od njezina ludila i nesreće darovana zajedno s patnjama kojima smo radi nje morali biti podvrgnuti? [Read more…]
Autor: Hrvoje Jurić / Leave a Comment
Havla
Kosu mi je spalio, tako to znam:
za centimetar me promašio geler.
Moju lobanju, moj mozak, mene.
Zato sam prešla tri hiljade kilometara,
od Alepa dovde.
I još ću hiljadu i po, akobogda,
odavde do Lunda.
A i Faris je otišao prije toga,
u Švedsku.
Užasno je bilo. I još je.
Hiljade nas, Sirijaca,
Palestinaca, Iračana,
Afganistanaca, Indijaca,
Iranaca,
Marokanaca, Alžiraca,
Afrikanaca, i drugih.
I hiljade njih, policajaca,
humanitaraca,
Turaka, Grka, Albanaca, Crnogoraca, Bosanaca,
Hrvata, i drugih.
A sama sam, sestro, ovdje
i bez njega. Moram dalje.
Probala sam već:
petnaest kilometara do Evrope,
ali me vratilo, dvaput.
Biće bolje: sabur, naučila sam.
Osim toga: šta je petnaest spram hiljada,
i šta su hiljade spram jednog?
Ali
Azra je jedini čovjek kojeg sam upoznao u ovom gradu.
Mislim na Bosance.
Sigurno ni nema mnogo ljudi koji bi se htjeli upoznati sa mnom.
Bosanci prolaze pored nas muhadžira i ne gledaju nas.
Ako me neko pogleda, ja klimnem glavom,
a nekad i kažem: Helou. Sad znam i: Dobar dan.
Ali lakše je: Helou.
Kaže Azra da je bolje da ne govorim ljudima: Es selamu alejkum,
jer bi me neki mogli krivo shvatiti.
– Nije ti ovo Afganistan.
Azra se smijala kad sam govorio: Bi-hak i Za-greb.
Kao, nikad prije nije pomislila na to da je u Bihaću ‘hak’, istina,
i da je u Zagrebu ‘greb’, grob.
– A ‘Minhen’ i ‘Hamburg’ možeš reći bez greške.
Abdulah
Pa šta ako imam iPod?
Svi imaju iPod, ili nešto slično,
i u Maroku i u Bosni.
I naradio sam se da bih ga kupio. I još posudio para.
Zato i nisam mogao krenuti na put prije septembra,
trebao sam skupiti još para za put
nakon što sam kupio iPod.
A trebao mi je iPod, ili nešto slično,
i za Maroko i za Bosnu,
i za put.
Kada me vide sa iPodom
valjda misle:
ovaj je previše crn
i premalo siromašan.
Mahmud
Zanoćili smo u toj kući u koju smo provalili,
ja i Fuad, isto Palestinac.
Trebali smo samo normalan krevet i tuš. Nismo ništa ukrali.
Htjeli smo, bio je tu jedan stari mobitel i još nekoliko korisnih stvari,
ali kad sam u vitrini u velikoj sobi ugledao Kur’an, kao u kući moje nane,
rekao sam Fuadu: Nećemo, brate,
i on se složio, iako je kršćanin.
Ujutro su komšije hodali oko kuće
i prepali smo se da će nas primijetiti i zvati policiju,
pa smo ostavili torbe u toj kući, išuljali se,
i cijeli dan proveli u gradskom parku.
Navečer smo pokupili stvari i odlučili da ćemo prespavati
blizu kuće, na groblju.
Mislili smo: tu nas niko neće dirati, čak i ako nas vide.
Nije to baš bilo pravo groblje,
samo nekoliko razbacanih kamenova, prevrnutih nišana.
Dok smo razvlačili vreće za spavanje,
Fuad je osvijetlio upaljačem jedan kamen i rekao mi:
Vidi ovo.
Vidio sam izlizanu židovsku zvijezdu i nekoliko hebrejskih slova.
– Židovi, reče Fuad.
– Nema veze, to su drugi Židovi, odgovorih ja.
Nikud mi se nije išlo odande.
Ben
Ljudi u Bihaću nisu rasisti.
Vidio sam kako su taksisti, konobari i prodavači ljubazni prema arapskim
turistima, muškarcima, ženama, djeci.
A ni nas Nigerijce ne tuku.
Nadia
Jutros su nam javili:
Alžirac izbo Marokanca. I ovaj umro. Tamo u Kladuši, gdje sam i ja bila.
A baš sam prije nekoliko dana razgovarala sa Nihadom, Bosancem,
koji je studirao književnost, kao i ja,
o tome da smo mi Alžirci najpoznatiji po onom Kamijevom Alžircu,
kojeg je, samo tako, ubio Merso, ‘Stranac’.
Nihad mi je rekao da je čitao i neki drugi roman,
u kojem brat onog Alžirca istražuje smrt svog bezimenog brata.
Taj roman nije napisao Francuz, nego Alžirac.
Mislim da to nema smisla,
to mi zvuči kao osveta.
Mene se ne tiče onaj što me je silovao.
Ja neću da budem Alžirac,
ni Francuz.
Neću da budem ništa što mi kažu
da moram biti.
Zato sam i otišla na put.
Imam svoje tijelo, ideju
o drugačijem životu,
i nadu.
I nisam jedina,
tako zapravo razmišljamo
mi, izbjeglice.
(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.
Autor: Branimir Pofuk / Leave a Comment
U dane poput ovih, označene sjećanjima na rat, vojnike, junake i žrtve, meni u misli uvijek dolazi ista glazba, isti stihovi i molitva: Ratni requiem Benjamina Brittena. [Read more…]
Autor: Miljenko Jergović / Leave a Comment
Ako je Danilo Kiš svoj život i sudbinu ulagao u književnost, tada bi se o Kišu i njegovoj književnosti trebalo pisati isto tako: nudeći svoj život kao potvrdu vjerodostojnosti priče o Kišu. Mark Thompson toga se drži. Ovo je knjiga njegova života.
*
Biti žestoki antikomunist, a iskazivati jednako žestok prezir prema nacionalistima, rugati se srpskome i hrvatskom independentizmu i hegemonizmu, biti zavazda protuklerikalno opredijeljen, protivan Crkvi, Partiji, totalitarnoj državi i svakoj drugoj petrificiranoj instituciji, dosljedno izjednačavati nacističke i staljinističke logore, tvrditi kako nema razlike između sovjetske i jugoslavenske komunističke prakse, i kako ne postoji, niti može postojati takozvani jugoslavenski socijalizam s ljudskim likom, grčevito biti protiv račvanja svoga jedinog srpskohrvatskog jezika na srpski i hrvatski, slutiti antisemitizam i logore u još nepomućenoj iluziji bratstva i jedinstva, istovremeno biti užasnut Sovjetskim Savezom i zgađen Zapadom i njegovim potmulim šovinizmom i neokolonijalizmom; sve to mogao je u jedan životni svjetonazor sabrati samo Danilo Kiš.
Sada se već mirne duše može reći, osim njega u bivšoj Jugoslaviji i u zemljama nastalim na njezinim ustavnim pretpostavkama nije bilo čovjeka koji je istovremeno u svakom času mogao biti antikomunist i antinacionalist.
U balkanskome slučaju, to su ulje i voda. I što je veći bijes onih koji će tvrditi suprotno, to je istinitija, kao u nadgrobni kamen uklesana, ova konstatacija.
Svi jugoslavenski i postjugoslavenski antikomunisti osim Danila Kiša nacionalisti su i šovinisti. Samo je Danilo Kiš uspoređivao Staljina s Hitlerom bez nakane da opravdava Hitlera i njegove balkanske sljedbenike te relativizira i osporava njihove zločine. Mirne duše to možemo reći i napisati u zemlji Hrvatskoj u kojoj visoki crkveni i javni djelatnici, s autoriteta državnih sinekura, danas tvrde kako su zločin u Jasenovcu počinili partizani da bi za njega poslije okrivili Hrvate (ustaše).
Mark Thompson (1959) britanski je povjesničar koji se devedesetih godina krajnje upućeno bavio našim slučajem. Bile su mu trideset tri kada je objavio priču o raspadu, komemorirajući Jugoslaviju metaforom “kuće od papira”. Potom je radio za Unprofor, prokrstario Balkan uzduž i poprijeko, i sjajno naučio materinji jezik Danila Kiša. U Hrvatskoj je prevedeno Thompsonovo akribično istraživanje o ulozi medija u pripremi, izazivanju i vođenju ratova u bivšoj Jugoslaviji. Objavio je i u nas neprevedenu knjigu “The White War: Life and Death on the Italian Front 1915 – 1919”.
Mark Thompson jedan je od onih ljudi sa Zapada, francuskih i engleskih putnika po Bosni i Srbiji, avanturista, diplomata i špijuna, fantasta, pjesnika, geologa, paleontologa, biologa, inženjera šumarstva ili najobičnijih turista, koji su se još od početka devetnaestog stoljeća sudbinski vezivali za svoju balkansku temu.
Nešto što je trebalo biti predmet kratkoga seminarskog istraživanja, putopisa, diplomatskog izvještaja, pretvorilo bi se u cijeli jedan život. Na maru takvih ljudi stvarane su i naše kulture, oni su nam donijeli brojne specijalističke znanosti, struke i zanate, a katkad i najpouzdanija saznanja o nama i o onome što bismo sami o sebi najbolje mogli znati. Recimo o epskim junačkim pjesmama, narodnim običajima i nošnjama. Tako je bilo u devetnaestom stoljeću, a tako je ponekad i danas.
Knjigu “Izvod iz knjige rođenih: priča o Danilu Kišu” Thompson je pripremao dugo, mnogo duže nego što je uobičajeno. Uvelike se služeći biografskom metodom u čitanju i dočitavanju Kišova književnog djela, istovremeno je ispisivao i njegov životopis.
Kao početni predložak, ili neka vrsta hiperteksta, poslužio mu je “Izvod iz knjige rođenih”, kratka, namjenski sastavljena autobiografija iz 1983, što ju je Kiš sastavio, a zatim i pročitao za potrebe neke radio emisije. Sadržajem, stilom, pa ni emocionalnim nabojem, ovaj tekst nije ključan ni sveobjašnjavajući. Nije napisan s onom vrstom kiševske koncentracije s kojom su pisani drugi njegovi tekstovi: odštampan u prvopisu na pisaćoj mašini, a zatim ispravljan rukom, nalivperom, tekst sadrži niz namjernih ili nenamjernih nepreciznosti, i barem jednu uočljiviju faktografsku grešku, ovome piscu naročito dragu.
Kiš je počivšega cara i kralja nazvao Franjom Josipom Drugim, što se i njemu, ne znajući za Kiša, jednom dogodilo, te ga je tom prigodom spopao jedan hrvatski pas greškosljednik. Danas mu je milo što s Danilom Kišom dijeli barem omašku, ako ne i sudbinu da ga džukele grizu za petne tetive, čim prošeće mračnim i zapišanim sokacima njihove metropolice.
Ali Thompsonu Kišov “Izvod iz knjige rođenih” nije trebao kao vjerodostojan književni ili biografski tekst. Njime se on poslužio kao pronađenim dokumentom, koji će slijediti, rekonstruirati, mistificirati, i koristiti se tako fikcionalnim postupkom u komponiranju svoje nefikcionalne knjige.
Kako je riječ o Kišovoj metodi fikcionalizacije, koju je ovaj pisac preuzeo od svojih predšasnika i pisaca na koje se pozivao, a zatim ga razvio i razradio do poetičkih ekstrema, može se reći da je Mark Thompson rabeći ovakav postupak ispisao vlastitu posvetu Danilu Kišu. Osim posvete, eksplicirao je i jedno važno književno i čitalačko načelo: o književnom djelu ima smisla govoriti samo iz perspektive samoga djela, i uz pristanak na pravila igre koja je zadao pisac o čijem se djelu govori.
U petnaestak godina svog istraživanja, Mark Thompson razgovarao je s mnogim Kišovim suvremenicima, prijateljima i poznanicima, obilazio je Beograd i Pariz, išao na Cetinje, mjesto piščeva odrastanja, i u jugozapadnu Madžarsku, u ono danas jednako zatureno selo, gdje je Kiš prije toga živio s majkom i sestrom, a madžarski mu je bio prvi, djetinji jezik.
Sjećali su ga se, u mjesnoj kafani, stariji ljudi iz Kerkabarabása, zvali su ga Dani, i bilo im je žao što se sve tako zbilo, i što je Dani ostao bez oca: “Odveli su Jevreje jer je Hitler tako naredio. – Šteta što nisu odveli više Cigana, njih će sada biti više nego Mađara. Kad smo u novinama čitali nekrolog Daniju, cijelo se selo okupilo jer smo bili ponosni što je tako slavan čovjek došao iz našeg sela.” U Kerkabarabásu Židova nema, ali tu su, piše Thompson, još dvije ciganske porodice, među tristotinjak Madžara.
U načinu na koji Thompson obilazi puste zavičaje i domovine Danila Kiša, u načinu na koji razgovara s ljudima, i čita Kiševe knjige, ima nečega što nadilazi povod i okvir povijesnog, književnokritičkog ili biografskog istraživanja.
Čitatelj ne zna kakvi bi još mogli biti njegovi motivi, što je tog čovjeka, osim znatiželje, čitateljske strasti i jugoslavenske teme, odvelo Danilu Kišu, ali od početka do kraja se čini da od svega toga postoji i još nešto veće i sudbinskije u njegovu interesu. Kao da život ovoga pisca Mark Thompson istražuje i rekonstruira zbog vlastitog života.
Baveći se Kišom, bavi se svojom sudbinom. To je i najveći kompliment koji ovaj čitatelj može pružiti njegovoj knjizi. Osim što je ovo, ali bez ikakve sumnje, do sada najznačajnija knjiga o Danilu Kišu, nismo nikada čitali takvu književnu biografiju o nekome južnoslavenskom piscu.
Thompson nije Kišov idolopoklonik, ne koncelebrira u akademskim liturgijama jednome kanoniziranom piscu, niti daje previše na ono što se diljem Jugoslavije u Kišovu čast do danas sastavilo i ukoričilo, tako da i o njegovim proznim knjigama ima svoje diferencirano, dobro obrazloženo mišljenje. Divi se “Peščaniku” i “Grobnici za Borisa Davidoviča”, dobro ne misli o “Psalmu 44”, tek malo bolje o “Mansardi”, i nije baš siguran – dopušta i jedan i drugi oprečni stav – je li Kišu “Čas anatomije” bio uzaludan, suvišan spis.
“Izvod iz knjige rođenih: priča o Danilu Kišu” objavljen je kod sarajevskog Buybooka, u prijevodu Muharema Bazdulja. Osim što je vjeran Kišov posvećenik, njegov čitatelj, interpretator i prozaist koji zna ispisivati palimpseste preko Kišovih proznih tekstova, Bazdulj je Thompsonovu knjigu preveo na onaj srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik u čiju je obranu Danilo Kiš pisao onako kako je pisao.
Dobro je i važno da je tako, i da sve u vezi ove knjige bude tako sretno sklopljeno, bez suvišnih riječi, krivih svjetonazora i pogrešnih ljudi, bez pogleda na svijet, imena i stavova iz vremena koja Kiš nije doživio, pa o njima nije ni mogao da ima konačni stav.
Bio je jugoslavenski pisac, srpskohrvatskoga jezika, Jevrejin, sahranjen pod pravoslavnim krstom. Taj krst zbunio je mnoge, i stvorio neku vrstu zagrobne intrige, koja je i danas živa. Stvar je bila jednostavna: tražio je da ga pokopaju pod znakom koji mu je kao dječaku spasio život.
(Tekst je objavljen u Jutarnjem listu. Prenosimo ga s autorova portala).
Autor: Nela Vlašić / Leave a Comment
Čelnici četiriju sindikata uoči 1. maja na Mirogoju. Položili vijence na spomen-obilježja branitelja. Lumini ili kako se u ostatku zemlje veli lampaši osvijetlili su Radničku cestu u Zagrebu. Sindikalisti su svijeće palili za umrle tvornice i njihove nekadašnje radnike koji sada polako umiru po burzama diljem Lijepe naše. Gledajući i slušajući sve to, čovjek se u jednom trenutku mora pitati je li prvi dan mjeseca studenog ili prvi svibnja? Da nije bilo onih jutarnjih budnica, pa i one raritetne motorističke u Bjelovaru, s pravom smo se mogli zapitati je li, pobogu, Praznik rada ili Dan mrtvih…
Europska komisija načinila je istraživanje prema kojemu su hrvatski građani na samom dnu po kvaliteti radnog života. Iza nas su, poručuju za prvomajsko dobro jutro s HTV-a, samo grčki radnici. Pretužno!
Posvud rekvijem za radnička prava i posmrtni marš za ugasle tvrtke, svijeće za mrtvu industriju, nigdje one optimistične, drugarske svečane pjesme, što tako dobro paše uz crveni karanfil u zapučku plavih radničkih trliša: “Da nam živi, živi rad”… Ne, nitko više ne slavi rad. Oprezni smo. Ogadio nam se ovakav kakav se u Hrvatskoj nudi!
A možda su ti pogrebni rituali, to nekrofilsko štovanje smrti tek PR trikovi – pokušaj privlačenja pažnje skandalima i hapšenjima razmaženih medija.
Podsjetilo me ovo neobično obilježavanje Prvog maja na jednu zaboravljenu smrt. Točnije, na jedno brutalno ubojstvo što je obilježilo sindikalne početke devedesetih. Sredinom studenoga 1992. godine, kasno navečer, negdje oko dvadeset i tri sata, na kućnome pragu u Velikoj Gorici izboden je vođa Sindikata strojovođa Milan Krivokuća.
Trebam li uopće napominjati da je i ovo ubojstvo, poput, uostalom, onoga obitelji Zec ili Milana Levara, ostalo nekažnjeno, a njegovi počinitelji do dan danas neotkriveni. Još jedan zločin bez kazne, tako da nam na miru žive, žive ubojice!
Čovjek je potaknut lupanjem otvorio vrata, pa je zbog svog kordunaškog prezimena, pripadnosti Horvatovim socijaldemokratima, sindikalnog aktivizma u problemima bremenitim Hrvatskim željeznicama ili tek zbog puke zabave s lanca u ratu puštenih kriminalaca dobio tri smrtonosna uboda… Umire u ambulantnim kolima, na putu do bolnice. Supruzi uspijeva reći da nije prepoznao dvojac koji ga je stajao života. Ubojice obitelji Zec prepoznati su, pa opet ništa.
Na njegov grob sindikalisti ne nose lampaše i ne pale lumine pred institucijama koje su time što ih je politika upokojila do mjere neefikasnosti uskratile pravdu i obitelji Krivokuća. Devedesete lede krv i u žilama današnjih sindikalaca. No, građanski je pristojno sjetiti se Krivokućine obitelji na sindikalni blagdan, reći im da znamo kako je strašno više od dva desetljeća čekati pravdu. Kani li se ikad javnosti objasniti zašto nisu procesuirane ubojice sindikaliste s Korduna, dvojac koji je nožem utjecao na sindikalni pokret u Hrvatskoj.
Da je živ, Milan Krivokuća imao bi danas 66 godina i vjerojatno bio u mirovini. Da je živ…
No živ nije. Ni on, ni dobar dio hrvatskih tvrtki koje su u njegovo vrijeme hranile brojne obitelji. Na Radničkoj cesti, na kojoj su se nekad šepurila zvučna industrijska imena, danas stoluje Hrvatska udruga poslodavaca. Poslodavci u ulici-simbolu hrvatske industrije, Radničkoj cesti, nije li to apsurd kojemu bi se i Eugene Ionesco veselio…
Nedavno, u emisiji Poslovni tjedan zamjenik ministra financija Boris Lalović veli da je Hrvatska u krizi izgubila sto tisuća radnih mjesta, gotovo cijeli jedan proračun! Ej ljudi, cijeli jedan veliki grad radnih mjesta samo da nam živi, živi kapitalizam na lupeški način HDZ-a. I još se usude ponovo se nuditi kao spasitelji. Obraz k’o džon.
Izgubljen je trajno jedan cijeli proračun, ali su gotovo svi sindikati jedinstveni oko toga da neće pristati na preseljenje dvadeset tisuća ljudi iz javnoga u privatni sektor. Moja bi pokojna baka rekla “Dabogda im to bio najveći problem”. Ne žele to oni iz sektora zdravstva, a outsourcing je trenutno riječ kojom na smrt straše i radnike koji čiste i održavaju škole. Znam, iz sindikalnih fotelja svijet izgleda drugačije, ali je nemoguće ne vidjeti neprirodan i nepravedan omjer zaposlenih u javnom i privatnom sektoru. Zaštićenost jednih i vjetrometinu na kojoj su ostavljeni drugi.
Uloga je sindikata izboriti se da svi ti ljudi, kad jednom prijeđu privatniku, dobiju slična ili ista prava kao u javnom sektoru. Ne razumijem, zar su radnici kod privatnika bića drugog reda, zar njih ne vrijedi sindikalno okupljati i štititi? Nije li za sindikate izazov za tih dvadesetak tisuća unaprijed pregovarati, uvjetovati da budu maksimalno zaštićeni od potplaćenosti, izrabljivanja, mobbinga. U ovom općem beznađu, gospodarskome mrtvilu, ta upotreba straha u sindikalne svrhe nema opravdanja. Nepristojno je to dodatno sindikalno strašenje ljudi koji i tako neće imati izbora kad proces krene. Ono samo sindikalistima stvara iluziju da nešto rade.
Iluzija i opsjenara bilo dovoljno, previše u proteklih dvadesetak godina. U danim okolnostima mora se pokušati maksimalno zaštititi krizom izmrcvarene radnike. Ne svijećama i milenijskim fotografijama, već dobro pripremljenim pregovorima i dogovorima s njihovim sadašnjim i budućim – privatnim poslodavcima. Sve ostalo je puka tlapnja i politiziranje sa zaštićenih sindikalnih pozicija.
Jednako i s prvomajskim crvenim kartonom Vladi – zahtjevom četiriju središnjica da Kukuriku vlast odstupi i raspiše izvanredne izbore. Do neba neodgovorno! Pošteno bi bilo da svom članstvu kažu kako će i oni koji eventualno dođu iza Milanovićeve ekipe morati dovršiti započete reformske procese ukoliko se, naravno, ne želi za neke buduće praznike rada paliti lampaše za domovinu umrlu na Europskoj cesti.
Autor: Papa Franjo / Leave a Comment
Ovaj tjedan je tjedan radosti: slavimo Isusovo uskrsnuće. To je prava, duboka radost utemeljena na sigurnosti da uskrsli Krist više ne umire, već je živ i djeluje u Crkvi i svijetu. Ta sigurnost prebiva u srcu vjernikâ od onog uskrsnog jutra, kada su žene pošle na Isusov grob a anđeli im rekoše: “Što tražite Živoga među mrtvima?” (Lk 24, 5).
“Što tražite Živoga među mrtvima?” Te riječi su kao kamen međaš u povijesti; ali i “kamen spoticanja”, ako se ne otvorimo Radosnoj vijesti, ako mislimo da manje smeta mrtvi Isus no živi! Međutim, koliko puta, u svom svakodnevnom životu, imamo potrebu čuti riječi: “Što tražite Živoga među mrtvima?”. Koliko samo puta tražimo živoga među mrtvim stvarima, među stvarima koje ne mogu dati život, među stvarima koje danas jesu a sutra ih više neće biti, među prolaznim stvarima… “Što tražite Živoga među mrtvima?”
Imamo za tim potrebu kada se zatvorimo u bilo koji oblik sebičnosti i samozadovoljstva; kada se dopustimo zavesti zemaljskim silama i stvarima ovoga svijeta, zaboravljajući Boga i bližnjega; kada svoje nade polažemo u svjetovne ispraznosti, u novac, u uspjeh. Tada nam Božja riječ govori: “Što tražite Živoga među mrtvima?”.
Zašto tražiš tamo? To ti ne može dati život! Možda će ti pružiti veselje koje traje minutu, dan, tjedan, mjesec… a zatim? “Što tražite Živoga među mrtvima?”. Ta nam rečenica mora ući u srce i moramo je ponavljati. Hoćemo li je ponoviti tri puta? Hoćemo li učiniti taj napor? Svi: “Što tražite Živoga među mrtvima?” [ponavlja s mnoštvom] Danas, kada se vratimo kući, recimo to od srca, u tišini, i postavimo si ovo pitanje: zašto ja u životu tražim živoga među mrtvima? Bit će to dobro za nas.
Nije lako biti otvoren Isusu. Prihvatiti život Uskrsloga i njegovu prisutnost među nama nije nešto samo po sebi razumljivo. Evanđelje nam omogućuje vidjeti razne reakcije: apostola Tome, Marije Magdalene i dvojice učenika iz Emausa. Dobro je suočiti se s njima.
Toma postavlja uvjet za vjeru, traži očevidnost, traži da dotakne rane; Marija Magdalena plače, vidi ga ali ga ne prepoznaje, postaje svjesna da je to Isus tek kada ju on pozove po imenu; učenici iz Emausa, potišteni i obuzeti osjećajima poraza, susreli su se s Isusom tek kada su dopustili da im se na putu pridruži tajanstveni putnik. Svaki na svoj način!
Tražili su među mrtvima onoga koji je živ i sâm Gospodin ih vodi na pravi put. A što ja činim? Koji pravac slijedim da susretnem živoga Krista? On će nam uvijek biti blizu da nas izvede na pravi put ako smo krenuli krivim pravcem.
“Što tražite Živoga među mrtvima?” (Lk 24, 5).
To nam pitanje pomaže pobijediti napast da gledamo unatrag, na ono što je bilo jučer, i tjera nas naprijed prema budućnosti. Isus nije u grobu, on je Uskrsli! On je Živi, Onaj koji uvijek obnavlja svoje tijelo koje je Crkva i pomaže joj ići putem koji vodi njemu. “Jučer” je Isusov grob i grob Crkve, grob istine i pravednosti; “danas” je trajno uskrsnuće prema kojem nas tjera Duh Sveti, dajući nam punu slobodu.
Danas je i nama upućeno to pitanje. Ti, zašto tražiš živoga među mrtvima ti koji se zatvaraš u samoga sebe nakon jednog neuspjeha i ti koji nemaš više snage za molitvu? Zašto tražiš života među mrtvima ti koji se osjećaš usamljenim, napuštenim od prijatelja i možda i od Boga?
Zašto tražiš živoga među mrtvima ti koji si izgubio nadu i ti koji se osjećaš zarobljenim svojim grijesima? Zašto tražiš živoga među mrtvima ti koji težiš ljepoti, duhovnom savršenstvu, pravednosti, miru?
Imamo potrebu iznova čuti i sjetiti se te anđelove opomene! Ta opomena, “Što tražite Živoga među mrtvima?”, pomaže nam izaći iz naših prostora žalosti i otvara nas obzorima radosti i nade. One nade koja uklanja kamenje s grobova i bodri nas da naviještamo Radosnu vijest, koja je kadra donijeti novi život drugima.
Ponovimo tu anđelovu rečenicu kako bi nam se ona urezala u srce i pamet a neka zatim svatko odgovori u tišini: “Što tražite Živoga među mrtvima?”. Ponovimo je! [ponavlja s mnoštvom] Pogledajte braćo i sestre, on je živ, on je s nama! Ne idimo tolikim grobovima koji ti danas nešto obećavaju, ljepotu, a zatim ti ne daju ništa! On je živ! Ne tražimo živoga među mrtvima! Hvala!
(Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 23. travnja 2014. IKA).