Ideja srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića o ”povijesnom kompromisu” o Kosovu, usprkos protivljenjima Angele Merkel kao najutjecajnije europske političarke, civilnog društva Srbije i Kosova u pismu upućenom Federici Mogherini te pismu trojice bivših visokih međunarodnih predstavnika u BiH, ipak nailazi na razumijevanje i prešutnu podršku kod glavnih aktera svjetske politike. [Read more…]
Ne smijemo otjerati Rusiju
Nitko ne želi rat. Ali sjeverna Amerika, Europska Unija i Rusija nezadrživo jure prema njemu, ukoliko konačno ne prekinu fatalnu spiralu međusobnih prijetnji. Svi Europljani, uključujući i Rusiju, snose zajedničku odgovornost za mir i sigurnost.
Ove riječi, istovremeno ispunjene dramatikom prekretnoga povijesnog trenutka i čamotinjom općih mjesta, nije napisao nikakav preplašeni aktivist, politički analitičar tvorničkih novina, polaznik novinarskog tečaja u metropolskom domu umirovljenika, niti kakav uzbihuzureni savjetnik predsjednika republike i komentator pred mirovinu, nego njima, tim riječima, započinje peticija njemačkih uglednika, koju su uputili političkome vrhu svoje zemlje.
Svi stilski prigovori, pogotovu oni koji se tiču općih mjesta, humanističkih fraza i proročkih upozorenja proizašli su iz činjenice da iza teksta ne stoji jedan, nego čak četrdeset četiri čovjeka. Istina, veoma mudra, rječita i odmjerena, ali u osnovi – različita.
Nitko ne želi rat. Ali sjeverna Amerika, Europska Unija i Rusija nezadrživo jure prema njemu, ukoliko konačno ne prekinu fatalnu spiralu međusobnih prijetnji. Svi Europljani, uključujući i Rusiju, snose zajedničku odgovornost za mir i sigurnost
Kolektivni stavovi, usaglašena mišljenja, općenarodne ili tek užestručne deklaracije i deklamacije uvijek pate od tog istog nedostatka: prosjek načinjen od genija i dalje je samo prosjek, od kojeg je često mudriji, uzvišeniji i sadržajniji stav onoga jednog ispodprosječnog među genijima, ali koji ima tu nedostižnu prednost, jer piše i misli sam iz svoje glave.
Njemačka peticija donosi nekoliko važnih konstatacija. Najvažnija glasi: “Ne smijemo otjerati Rusiju iz Europe. To bi bilo nehistorijski, nerazumno i opasno po mir.” Svi koji su takvo što pokušali “doživjeli su krvav neuspjeh, posljednja među njima Hitlerova Njemačka, koja se 1941. otisnula na ubilački pohod da podjarmi Rusiju.”
Druga važna konstatacija: “Sigurnosni interesi Rusije su legitimni i očigledni, baš kao i oni Njemačke, Poljske, baltičkih država i Ukrajine.”
Te interese je, po mišljenju potpisnika peticije, ugrozio Zapad, na način koji bi svima trebao biti očigledan: “Svaki vanjskopolitički novinar morao je razumjeti ruski strah kada je 2008. NATO pozvao Gruziju i Ukrajinu da se pridruže savezu.”
Potpisnici deklaracije pozivaju na povratak Europe politici popuštanja, politici detanta koja je za vrijeme Hladnoga rata spašavala svijet. Istina, tokom dvadesetog stoljeća popuštalo se pred Hruščovom i Brežnjevom, ali i pred Hitlerom. Popuštao je Chamberlain, popuštao je Willy Brandt, ali između te dvojice ljudi i njihova popuštanja nema baš nikakve sličnosti.
Ukrajine u peticiji gotovo da i nema. Istina, kaže se da je aneksija Krima neprihvatljiva, ali joj suprotstavlja politiku popuštanja. To je, bit će, kazna za Ukrajince, jer su bili spremni da se odazovu na poziv NATO militanata.
Njemačka peticija radikalno je antimilitaristička, suštinski proeuropska i okrenuta prema izmirenju s Rusima, pa makar i po cijenu kolateralnih ukrajinskih žrtava. Peticija odiše nekim pomalo starinskim ljevičarskim duhom, od kojeg se, bit će, desnici diže kosa pod šljemom
Od svih važnih i velikih peticija i kolektivnih deklaracija, a ovo je, nema sumnje, jedna od njih, obično su zanimljivija i sadržajnija imena potpisnika. Sama imena ponekad nadopunjuju sadržaj i daju naslutiti tko u nekoj zemlji sačinjava elitu. To je važan podatak, iz kojega, pored ostalog, saznajemo koješta o unutrašnjem ustrojstvu, snazi, kulturnoj i civilizacijskoj konfiguriranosti i razvijenosti pojedinog društva.
Njemačka peticija radikalno je antimilitaristička, suštinski proeuropska i okrenuta prema izmirenju s Rusima, pa makar i po cijenu kolateralnih ukrajinskih žrtava. Peticija odiše nekim pomalo starinskim ljevičarskim duhom, od kojeg se, bit će, desnici diže kosa pod šljemom.
Ali tko su u Njemačkoj ljevičari takve fele: Roman Herzog, bivši predsjednik države, član desne CDU, ali i Gerhard Schröder, bivši kancelar i predsjednik SPD-a, Herta Däubler Gmelin, socijaldemokratska ministrica pravde, koja je odstupila 2002, nakon što je Bushove ratne metode u Iraku usporedila s Hitlerovim, ali i Otto Schilly, ministar unutarnjih poslova, čiji su antiteroristički zakoni išli Bushu i njegovima na ruku.
Peticiju je potpisala evangelička biskupinja Margot Kässmann, bivša predsjednica Savjeta evangeličkih crkava u Njemačkoj, a za njom i nekoliko protestantskih i katoličkih teologa i svećenika.
Tu su umirovljeni sveučilišni rektori i profesori, znanstvenici, novinari, gospodarstvenici. Na listi su i glumci Mario Adorf, Klaus Maria Brandauer, Hanna Schygulla, tu je i Wim Wenders, tu su i pisci Christoph Hein, Eugen Ruge, Ingo Schulze… Potpisnik je i jedan kabaretist, ali je potpisnik i Lothar de Maiziere, prvi i posljednji demokratski izabrani predsjednik DDR-a.
Poruka peticije nije da Ukrajinu valja pustiti niz vodu, i prepustiti je njenoj sudbini i Rusiji. Nije ni ono što bi bilo suprotno od toga. Ali kada razmislimo, što bi bilo suprotno od toga, i što bi Europa mogla da učini za Ukrajinu? Da uđe u rat s Rusijom, ili da se s Ukrajinom solidarizira na neki drukčiji način? I tko je doista solidaran s Ukrajincima, a tko koristi Ukrajince da bi na daljinu vodio kontrolirani rat protiv Rusije?
Bivši ministri, uglavnom s doktorskim titulama, biskupkinje, sadašnje i bivše, katolički i protestantski teolozi, kazališni zabavljači, filmski i umjetnički vizionari, oni koji su stasali boreći se protiv komunizma, i oni drugi koji su rasli boreći se za proleterski internacionalizam i jednakost svih ljudi i naroda, kršćanski demokrati i socijaldemokrati, poznati i prevođeni prozni pisci…
Eto, tako je sastavljena njemačka nacionalna elita. I to onaj njen dio koji je spreman razumijevati Ruse čak i više nego što bi Rusi razumjeli sami sebe, i koji se – što je mnogo, mnogo važnije – plaši njemačke snage, veličine i grubosti, i zaziva Njemačku koja bi bila smjerna i koja bi popuštala, Njemačku koja bi za svoje dobro bila prema drugima bolja nego prema samoj sebi.
To je krupna stvar, čak i kada se na čas izda i previdi cijela jedna Ukrajina. (Uzgred, riječ je uvijek o tački gledišta: da sam građanin Njemačke i da mi je ponuđena ova ista peticija, rado bih je potpisao. Ali to recimo ne bih učinio kao građanin Hrvatske. Pritom, moj stav o predmetu rasprave u oba slučaja je isti…).
Poruka peticije nije da Ukrajinu valja pustiti niz vodu, i prepustiti je njenoj sudbini i Rusiji. Nije ni ono što bi bilo suprotno od toga. Ali kada razmislimo, što bi bilo suprotno od toga, i što bi Europa mogla da učini za Ukrajinu? Da uđe u rat s Rusijom, ili da se s Ukrajinom solidarizira na neki drukčiji način? I tko je doista solidaran s Ukrajincima, a tko koristi Ukrajince da bi na daljinu vodio kontrolirani rat protiv Rusije?
O ovome je dobro misliti čak i ako čovjek gleda na stvari iz uboge i sumorne hrvatske perspektive.
Među potpisnicima peticije nema nijednoga umirovljenog njemačkog generala, obavještajca i špijuna. Nema policijskih inspektora, vlasnika ili direktora nogometnih klubova, ali zato ima novinskih izdavača i direktora kazališta.
Umirovljeni njemački generali vjerojatno imaju penzije o kojima njihovi hrvatski kolege mogu samo sanjati. Ali oni nemaju ni formalnu ni neformalnu vlast. Oni naprosto nisu dio društvene elite, i njih se ne pita kada se ozbiljno razgovara o njemačkoj sudbini. Zato je Njemačka tako velika i jaka, a penzije su u Njemačkoj tako visoke.
(Prenosimo s autorova portala).
Najdraži božićni poklon
U ta doba smo već deceniju i pol živjeli u Holandiji. Bili smo se podobro privikli na inostranstvo koje nam je to uveliko prestalo biti. Supruga je dobila stalni posao, ja sam ga odavna imao. Bio sam na usponu karijere – radio sam za Vladu, bio priznati istraživač, sa ”moćnom” titulom senior onderzoeker ili stariji naučni saradnik po naški i sa statusom visokog državnog službenika, kraljevskog. Rijksambtenaara, kako se to na lokalnom jeziku veli.
Holandija je kraljevina i sve službenike koji tom kraljevstvu služe postavlja sam kralj, lično. Mene je na to mjesto postavila kraljica, Njeno Veličanstvo Koningin Beatris, koja je bila na čelu kraljevstva kada sam ja u njeg doselio. Još uvijek imam odluku o tom postavljenju, papir sa njenim pečatom koji je bio napisan na engleskom jeziku jer ja tada nisam govorio kraljičinim.
Istini za volju, ni dan-danas taj službeni jezik Dvora i Kraljice ne mogu sasma da razumijem, pa bio on engleski ili holandski. Uvijen, arhaičan, totalno izvan današnja vremena, više primjeren danima kada je njen prapradjed Willem van Oranje razmjenjivao poruke sa britanskim Dvorom i Krunom.
Kako god da je posao izgledao dinamičan, raznolik i interesantan kod mene je vremenom počeo izazivati odbojnost, pa i frustracije, svakim danom sve više. Činilo mi se kao da radim nešto nesuvislo, nepotrebno, nekorisno
”Mr. Mikulic, we are glad to inform you that you have been appointed by Her Majesty…” – samo tih par riječi koje kazivaše da su me primili na posao sam uspio razumjeti kada su mi uručili rješenje o postavljenju. To je jedino što i danas iz njega razabirem.
Još nekoliko narednih godina je moja karijera nastavila istim putem, tim holandskim. Bio sam afirmiran naučnik i istraživač, ekonomista i sociolog ujedno, neki tvrdiše još i expert za socijalnu statistiku. Držao sam predavanja i prezentacije na brojnim konferencijama, kongresima, skupovima, naučnim i političkim, svukuda po zemlji i svijetu.
Područje moga rada i profesionalnog interesa je bilo poprilično široko, bavio sam se pitanjima životnog standarda i njegova mjerenja, problemima nejednakosti, siromaštva i socijalne isključenosti. Sa timom mlađih saradnika koji sam vodio pripremao smo studije i analize za holandsku vladu, za njena ministarstva i za naučnu javnost.
Kako god da je posao izgledao dinamičan, raznolik i interesantan kod mene je vremenom počeo izazivati odbojnost, pa i frustracije, svakim danom sve više. Činilo mi se kao da radim nešto nesuvislo, nepotrebno, nekorisno.
Radio sam ono u šta nisam sasvim vjerovao. A kako vjerovati u jaz u dohocima i socijalnu nejednakost u zemlji gdje taj jaz baš i nije bio vidljiv? Kako vjerovati u siromaštvo koje je definisano na način koji ja kao naučnik odobravam, ali kao čovjek sa osjećajem za tuđu patnju ne mogoh da prihvatim?
U mojoj glavi i srcu je pojam siromaštva i bijede bio sasvim drugačiji, mnogo uži, definisan kao izostanak minimuma sredstava za život, kao ekstremna neimaština u kojoj je ugrožena egzistencija, zdravlje i sam život ljudski. Dosta od toga sam bio osjetio na vlastitoj koži. Znao sam šta znači oskudica, iskusio sam je u djetinjstvu
Kriteriji siromaštva od kojih smo polazili u našim analizama su bili sasvim drugačiji od onih koje sam ja imao u mome srcu. Mi smo u grupu ubogih svrstavali sugrađane koji u stanu nisu imali kupatilo ili televizor u boji, koji nisu imali centralno grijanje, nisu sebi mogli priuštiti obrok s mesom bar svaki drugi dan. Socijalno isključeni su nam bili svi holandski žitelji koji bar jednom godišnje nisu mogli otići na sedmodnevni odmor izvan kuće, a da pritom nisu boravili kod znanaca ili rodbine, svi oni koji bar jednom mjesečno nisu mogli pozvati prijatelje na piće u kafanu.
To su bile odrednice siromaštva i oskudice s kojima smo mi činili naše analize, to je bilo i jeste poimanje bijede u bogatim zemljama, u zemlji gdje sam ja tada živio.
U mojoj glavi i srcu je pojam siromaštva i bijede bio sasvim drugačiji, mnogo uži, definisan kao izostanak minimuma sredstava za život, kao ekstremna neimaština u kojoj je ugrožena egzistencija, zdravlje i sam život ljudski. Dosta od toga sam bio osjetio na vlastitoj koži. Znao sam šta znači oskudica, iskusio sam je u djetinjstvu.
Gledao sam neimaštinu sopstvenim očima dok sam odrastao među Romima na Gorici, suosjećao je kasnije sa rodbinom i znancima, paćenicima u izgladnjavanom ratnom Sarajevu, viđao je, i još uvijek viđam, dok putujem po poharanoj i pokradenoj Bosni, po periferiji njenih velikih gradova, po njenim zabitima.
Ta i takva bijeda je ono što je mene mučilo, što mi je san noću remetilo. Ta i takva ljudska muka je bila ono gdje sam htio priskočiti i pripomoći mojim znanjima i iskustvom, ta, a ne ova holandska i zapadnoevropska, koliko god ni ona nije laka za nositi i podnositi.
S večeri bih ležeći u postelji sanjario kako sam dio tima koji krstari kroz Afriku i pomaže samohranim majkama da stanu na vlastite noge, steknu kakvu vještinu kojom će djeci pružiti više šansi u životu nego su ih same imale, zamišljao sam sebe kako sa liječnicima na Andima vakcinišem indijansku djecu protiv opakih bolesti, kako po zabitima Bosne, Kosova ili Gruzije gradimo domove za stare i iznemogle, one bez igdje ikoga svoga
I tako, u procijepu između dnevnog posla istraživačkog i noćne more ljudske ja sam sve više bivao nezadovoljan i razočaran. Znao sam da bi moje vještine, moja znanja, nakupljena iskustva i svi moji talenti bili mnogo dragocjeniji negdje drugo, u zemlji moga rođenja, u zemljama istočno od moje rodne zemlje ili negdje južnije, bilo gdje gdje masa ljudi pati nezaštićena i nesigurna, gdje trpi nepravdu i bijedu svakojaku. No nije bilo prilike da odem kamo me srce zvalo.
Radio sam za holandsku kraljicu, intelektom i glavom, a misleći stalno gdje bih mogao zaposliti sve što imam, gdje bih mogao osjetiti da moj rad ima istinsko značenje za druge. Snivao sam o poslu koji bi mom radu i životu dao dublji smisao.
S večeri bih ležeći u postelji sanjario kako sam dio tima koji krstari kroz Afriku i pomaže samohranim majkama da stanu na vlastite noge, steknu kakvu vještinu kojom će djeci pružiti više šansi u životu nego su ih same imale, zamišljao sam sebe kako sa liječnicima na Andima vakcinišem indijansku djecu protiv opakih bolesti, kako po zabitima Bosne, Kosova ili Gruzije gradimo domove za stare i iznemogle, one bez igdje ikoga svoga.
Čeznuo sam za takvim poslom, raspitivao se, pratio oglase, javljao se na konkurse, dobijao negativne odgovore, ponovo se prijavljivao, gledao, tražio priliku. Tako sam se i molio.
I gle čuda, javi se ta prilika. Odjednom i iznenada. Pred Božić 2004. Na sam Badnjak. I to ne jedna, već dvije. Dobih dvije ponude za posao kakav sam snivao. Jedan je vodio u Afriku, u Botsuanu, drugi u Irsku odakle bih radio za Balkan, za novonastale zemlje od moje rodne zemlje. ”Opet blizanci”, pomislih u trenu i nasmijah se naglas prisjećajući se kako sam desetak godina ranije, nakon višegodišnjeg iščekivanja da mi Borjana podari još jedno, drugo dijete, bio iznenađen dvojkama.
Taj božićni praznik neću nikada zaboraviti, te godine je on meni bio poseban. S izmoljenim poklonima, s tim darovanim mi snovima sam doživio radost neslućenu. I pri tome nisam mogao a da se ne prisjetim gospodina Desaija, Indijca kojeg sam nekoć sreo u Glasgowu, koji mi kaza da nam, ukoliko mislimo na druge, ako smo nesebični i s dobrom namjerom, pa još strpljivi, nakon svakog našeg neuspjeha stiže novi dar, bolji od onoga što ga jučer nismo uspjeli dokučiti. Mnogo bolji. Najbolji.
Amsterdam, decembra 2014. ([email protected]).
EU odbacio ruski veto na države bivšega SSSR-a
Završio je summit Europske unije i zemalja Istočnog partnerstva u litavskom glavnom gradu Vilniusu. Gruzija i Moldavija potpisale su sporazum o stabilizaciji i pridruživanju EU-u, dok je Ukrajina, čini se pod pritiskom Rusije, u posljednji trenutak odustala od potpisivanja tog sporazuma.
Zbog toga u Kijevu već danima prosvjeduju proeuropski aktivisti i traže od vlade da promijeni tu odluku i započne proces pridruživanja Ukrajine Europskoj uniji. Međutim, male su šanse da se to uskoro dogodi, iako ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič i takvo što smatra mogućim jednoga dana.
Rusija s velikim nepovjerenjem gleda na svaki korak približavanja zemalja bivšega Sovjetskog Saveza NATO-u ili Europskoj uniji (dakako, osim baltičkih republika, koje su otišle još 1991.). Te zemlje Rusija, naime, smatra “svojim prednjim dvorištem” pa se žestoko protivi svakom uplitanju neke treće strane.
Shvatio je to i predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso te je zadnjega dana summita poslao poruku Moskvi da Bruxelles ne prihvaća ruski veto kojim se blokiraju integracijske veze s bivših sovjetskim republikama. Barroso je kazao kako je “vrijeme ograničenog suvereniteta u Europi završilo” te da države imaju pravo same odlučivati o tome s kim će i na koji način surađivati.
Države ograničenoga suvereniteta jesu one države koje su formalno neovisne, ali za svaki korak u međunarodnoj politici moraju dobiti odobrenje “starijeg brata”, odnosno snažnije države. To pravilo vrijedilo je u nekadašnjem Varšavskom paktu, a sada ga primjenjuje ruski predsjednik Vladimir Putin, i to prema mnogim bivšim sovjetskim republikama.
Ta politika bila je ključni razlog što je Ukrajina odustala od procesa pridruživanja Europskoj uniji. Moskva, naime, na puno načina može naštetiti Ukrajini ako ona u taj proces odluči krenuti bez njezina dopuštenja – od cijene plina do manevara koje bi ruska flota izvela u Sevastopolju na ukrajinskomu Krimu, inače naseljenom Rusima. Budući da je ekonomski slaba, Ukrajina je primjer zemlje “ograničenog suvereniteta”.
No nije usamljena. Kirgistan je također u tom društvu, ondje su na vlasti proruski kadrovi. Kada je Putin to odlučio, tamošnje vlasti zatvorile su i američku vojnu bazu koja je bila u kirgistanskome glavnom gradu Biškeku. Ta baza bila je logističko središte za dopremanje ratnog materijala u Afganistan.
U boljoj poziciji nisu ni Uzbekistan, Turkmenistan i Kazahstan. Šefovi tih država vode opreznu politiku. Svi naftovodi i plinovodi s toga područja idu preko Rusije do Europe. Još nije napravljen ni jedan koji bi zaobilazio Rusiju, iako je Turkmenistan kanio sagraditi plinovod preko Kaspijskog jezera do Kavkaza. Slično je i s Kazahstanom, koji je Rusiji još važniji. Tamo živi mnogo Rusa, čine otprilike trećinu stanovništva, a u toj je zemlje i ruski svemirski centar Bajkonur.
Netko će reći da bivše sovjetske države mogu unatoč ruskom protivljenju graditi svoje međunarodne veze ako to doista žele i pritom će vjerojatno istaknuti kao primjer Gruziju i Moldaviju, koje su u Vilniusu potpisale sporazume o početku procesa pridruživanja EU-u. To je istina, ali te su zemlje to skupo platile, bilo da su izgubile dio svog teritorija ili na koji drugi, jednako bolan način. Gruzija je tijekom procesa osamostaljivanja izgubila dvije autonomne pokrajine, Abhaziju i Južnu Osetiju. Poslije ih je pokušala vratiti, ali je taj rat s Rusijom izgubila. Europa i SAD ne priznaju rusku okupaciju, ali Moskvu to puno ne zabrinjava.
Slična situacija je i s Moldavijom. I ta država je u sukobu sa snagama koje je podupirala Moskva izgubila dio svoga teritorija, Pridnjestrovlje (područje s lijeve strane rijeke Dnjestar).
Ukrajina je zasad izbjegla takav scenarij. Više je vjerovala Putinovim tajnim prijetnjama iz Moskve nego javnim obećanjima Europske unije. Barroso je bio i jasan i glasan, no u slučaju većih nesporazuma Bruxelles je predaleko od Kijeva da bi imao snage i moći pomoći Ukrajini dođe li u sukob s Rusijom. Doduše, sadašnja ekipa u Kijevu i došla je na vlast uz pomoć Moskve.
Janukovič je stari kadar sovjetske Partije. Bio je odabranik Leonida Kučme, bivšega ukrajinskog čelnika, zbacila ga je “Narančasta revolucija”, a na vlast opet vratila nesposobnost bivših čelnika Viktora Juščenka i Julije Timošenko da Ukrajinu povedu naprijed. Tada su na valu narodnog oduševljenja možda i mogli što napraviti, no sada je ruski veto previsoka prepreka da bi se tako lako mogla preskočiti.