Ovih dana, vjerojatno i pod dojmom tribina koje su podignute ispred zagrebačke koncertne dvorane kako bi uzvanici 4. kolovoza s njih promatrali vojni mimohod u slavu 20. godišnjice pobjedonosne ”Oluje”, netko je od mlađih zaposlenika Lisinskog nešto načuo, pa prenio dalje, i tako nekoliko puta, sve dok nije nastala ova interna glasina: u slučaju lošeg vremena parada će se održati u Lisinskom! [Read more…]
Nečovječno postrojavanje
Sunce sad želi izaći sjajno kao da se ništa strašno sinoć nije dogodilo. Nesreća se dogodila samo meni, ali sunce svima jednako sja. Čovjek ne smije noć umotati u sebe, nego je mora utopiti u vječnom svjetlu.
Ovako u mom slobodnom prijevodu glasi prva strofa pjesme “Nun will die Sonn’ so hell aufgeh’n” njemačkog pjesnika Friedricha Rückerta. To je samo jedna od ukupno 428 pjesama koje je veliki njemački pjesnik napisao 1833. i 1834. nakon agonije i smrti dvoje svoje djece od tada smrtonosnog šarlaha. Manično pišući stihove pjesnik se borio protiv tuge i ludila. Nije pisao da bi pjesme objavio, nego da sebi pronađe utjehu, a svijetu oko sebe i nastavku života smisao.
Među stotinama hrvatske djece ubijene u ratu u Hrvatskoj jedno se ime ipak pamti i često spominje. To je ime Aleksandre Zec. Malo je ljudi koji pamte njezin život. Oca su ubili prije nje. Mala strašna utjeha u toj smrti, usred noći i mraka sljemenske šume, jest u tome što je strah i smrt s Aleksandrom podijelila njezina majka
U prvim godinama dvadesetog stoljeća tih se pjesama prihvatio veliki skladatelj Gustav Mahler. Odabrao ih je pet i uglazbio ih za glas i orkestar. Prva je upravo ona o suncu koje ne mari za užas prošle noći. Riječ je o jednom od najpoznatijih i najpotresnijih glazbenih djela te vrste. Naslov je Mahlerovog ciklusa, baš kao i Rückertovih pjesama, “Kindertotenlieder”. Pjesme o mrtvoj djeci.
Pjesme o mrtvoj djeci praizvedene su u Beču 29. siječnja 1905. godine. Dirigirao je sam Mahler. Okrutnom igrom sudbine samo dvije i pol godine kasnije, u srpnju 1907., Gustava i Almu Mahler zadesila je ista strašna nesreća kao i pjesnika Rückerta. Njihove dvije kćerkice oboljele su od šarlaha i difterije. Samo jedna je preživjela.
Ta biografska nesretna okolnost dodatno je bacila još malo sablasnog svjetla na “Kindertotenlieder”, ali nije bila presudna za žalobnu slavu tog djela. Mahler je odabrao one Rückertove stihove koji u ljudima bude suosjećanje i empatiju. Čak i čovjeku koji sam nije iskusio brigu za život vlastitog djeteta lako je uživjeti se u očaj roditeljskoga glasa koji sanja kako su njegova mrtva djeca samo nakratko izašla iz kuće i svakog će trenutka nahrupiti kroz vrata uz zvonki smijeh i topot nožica, kao u pjesmi “Oft denk’ ich, sie sind nur ausgegangen”.
Pjesma koju je Mahler stavio na kraj svog ciklusa nosi naslov “In diesem Wetter”.
“Nikada ne bih poslao svoju djecu van po ovom vremenu, po ovakvoj oluji, Njih su odnijeli prije nego što sam ih stigao upozoriti da se čuvaju”.
Uvijek će biti onih kojima su ratovi blagoslovljeni i sveti. Teško je razgovarati s takvim ljudima. Ja ih osobno i ne poznam. Među ljudima koji su mi po vlastitom izboru prijatelji nema nijednog s toliko uvrnutim i otrovanim umom da bi pamćenje Aleksandre Zec doživio kao osobnu uvredu ili blaćenje hrvatstva, hrvatske države i Domovinskog rata
Ipak, na samom kraju, pjesnik nalazi utjehu u čvrstoj vjeri da nad njegovom mrtvom djecom bdije i od nevremena ih čuva neka veća i viša sila koju zove Božjom rukom. I zato vjeruje da njegova djeca tamo vani, na tom nevremenu i oluji, počivaju mirno kao u majčinom domu.
Utjeha za neutješne, tako je muzikolog Andreas Dorschel nazvao svoj članak o “Kindertotenlieder” ukazujući na posebnu poruku upisanu u note samog završetka skladbe. Tu je Mahler citirao jednu od glavnih tema svoje Treće simfonije i njenog stavka koji nosi programatski naslov “Što mi govori ljubav”. Smrt je jaka, ali ljubav je još jača.
Nisu Mahlerove pjesme samo još jedan antologijski dragulj u povijesti europske glazbe i kulture. One su ritualno djelo za kojim se poseže sa strahopoštovanjem i u trenucima onih najvećih i najstrašnijih nesreća nakon kojih je najteže pronaći utjehu i smisao. Od umiranja djece malo što je strašnije, osim jednog: ubijanja djece. Nažalost, među desecima tisuća žrtava posljednjih balkanskih ratova bila su i djeca. Njih na stotine samo u Hrvatskoj.
Kod svih velikih stradanja, kada smrt ljude kosi kao snoplje, imena se vrlo brzo prestaju i zapisivati, a kamoli pamtiti. Kolektivno pamćenje ne vodi računa o pojedinačnim smrtima. Zato pojedinačne mrtve ljude, njihova imena i prezimena, njihova lica, oči, glas i njihove ljudske značajke pojedinačno pamte i čuvaju u sjećanju oni koji su ih poznavali, koji su im bili bliski, koji su ih voljeli. A vjerojatno ih pamte i oni koji su ih ubili.
Svaki je rat blatan da se više zablatiti ne može. Hrvatsku državu oblatili su ubojice Aleksandre Zec i oni koji ih su ih pretvorili u vitezove i heroje. Sjećati se sa suosjećanjem Aleksandre Zec znači skinuti barem jednu blatnu grudicu s lica Hrvatske i s vlastitih usana dok izgovaramo njeno ime. Mobilizacije mrtvih kod nas su nažalost redovite, ali postrojavanje ubijene djece protiv jednako mrtve i nedužne Aleksandre Zec krajnje je nečovječno. I nekršćanski
Među stotinama hrvatske djece ubijene u ratu u Hrvatskoj jedno se ime ipak pamti i često spominje. To je ime Aleksandre Zec. Malo je ljudi koji pamte njezin život. Oca su ubili prije nje. Mala strašna utjeha u toj smrti, usred noći i mraka sljemenske šume, jest u tome što je strah i smrt s Aleksandrom podijelila njezina majka.
Aleksandru Zec i njezine roditelje ubili su ljudi u hrvatskim uniformama, s hrvatskim grbovima, oružjem i mecima koje im je dala hrvatska država.
Vlasti ove naše hrvatske države krive su što ubojice obitelji Zec nisu osuđeni, premda su zločin priznali. Institucije ove naše hrvatske države tim su ubojicama dijelile odlikovanja i pomilovanja.
Zbog svega toga svi mi, državljani te iste Hrvatske, mi koji želimo vjerovati da je hrvatski grb častan simbol koji predstavlja nešto vrijedno i plemenito, moramo pamtiti ako već ne život, a onda barem ime i smrt Aleksandre Zec.
Time govorimo svoje NE takvoj Hrvatskoj koja je dopustila da u njeno ime, njenim metkom i pod njenim grbom bude ubijena dvanaestgodišnja hrvatska djevojčica srpske nacionalnosti. Napraviti jednu kazališnu predstavu, objaviti knjigu, nazvati jedan mali trešnjevački park njenim imenom, u svemu tome vidim upravo tu namjeru: upamtiti ime Aleksandre Zec da bismo, nažalost prekasno i za nju i za nas, ipak rekli NE suučesništvu u njenom ubojstvu.
Rückertove i Mahlerove “Kindertotenlieder” nažalost su preslabe kao rekvijem i za Aleksandru Zec i za svu onu ostalu djecu, njih preko četiri stotine, koja su na razne načine ubijena u Hrvatskoj u posljednjem od prokletih ratova. To je doista traženje utjehe za neutješne i spašavanje časti u beščašću.
Sunce sad želi izaći sjajno kao da se ništa strašno sinoć nije dogodilo. Nesreća se dogodila samo meni, ali sunce svima jednako sja. Čovjek ne smije noć umotati u sebe, nego je mora utopiti u vječnom svjetlu
Nažalost, uvijek će biti onih kojima su ratovi blagoslovljeni i sveti. Teško je razgovarati s takvim ljudima. Ja ih osobno i ne poznam. Među ljudima koji su mi po vlastitom izboru prijatelji nema nijednog s toliko uvrnutim i otrovanim umom da bi pamćenje Aleksandre Zec doživio kao osobnu uvredu ili blaćenje hrvatstva, hrvatske države i Domovinskog rata.
Svaki je rat blatan da se više zablatiti ne može. Hrvatsku državu oblatili su ubojice Aleksandre Zec i oni koji ih su ih pretvorili u vitezove i heroje. Sjećati se sa suosjećanjem Aleksandre Zec znači skinuti barem jednu blatnu grudicu s lica Hrvatske i s vlastitih usana dok izgovaramo njeno ime. Mobilizacije mrtvih kod nas su nažalost redovite, ali postrojavanje ubijene djece protiv jednako mrtve i nedužne Aleksandre Zec krajnje je nečovječno. I nekršćanski.
Mnogi koji to čine slavit će Uskrs, a dušom ostati u grobu kao da sunce nije izašlo, kao da ubijeni Krist nije umro i uskrsnuo za sve. Oni i živu i mrtvu djecu dijele na njihovu i našu. Oni i jedinog Boga razvlače na svoju i njihovu stranu, oni slave samo svoj, a ne njihov Uskrs. Ali su im duše zato u zajedničkom grobu iz kojeg i nama živima ne daju van.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista)
Suze za Abbada i Horvata
Mrtav sam za metež svijeta i počivam u mirnom kraju! Živim sam u svom nebu, u svojoj ljubavi i u svojoj pjesmi!
Iako ovi stihovi njemačkog pjesnika Friedricha Rückerta završavaju uskličnicima, to su usklici blažene tišine i spokoja i upravo tako ih je u svom poznatom ciklusu pjesama za glas i orkestar uglazbio Gustav Mahler. Zvuk orkestra postaje sve tiši dok sasvim ne iščezne. Najpotresnija izvedba te skladbe koju sam ikada čuo i koju ću pamtiti dok sam živ zaustavila je i vrijeme i dah ama baš svakog od slušatelja u prepunoj Zlatnoj dvorani bečkog Musikvereina te svibanjske večeri 2002.
Nakon što joj je glas zamro u najdelikatnijem pianissimu, na pozornici je ukočena izraza lica i bez daha ostala stajati solistica, glasovita njemačka mezzosopranistica Waltraud Meier. Nepokretno su i bez šušnja, baš kao i publika, ostali sjediti i glazbenici Berlinske filharmonije. Mnoga su lica bila okupana suzama.
Trajanje tog nadnaravnog trenutka bilo je u rukama dirigenta koje su ostale zamrznute u zraku. Čitavo njegovo tijelo pred našim očima kao da se pretvaralo u vlastitu sjenu. Claudio Abbado tada je doista i izgledao kao vlastita sjena, vidno izmučen, izduženog i mršavog lica koje je i svojom bojom odavalo teško bolesnog čovjeka na korak-dva od smrti, ne samo one glazbeno-poetske, nego i prijeteći stvarne, fizičke.
Nakon što joj je glas zamro u najdelikatnijem pianissimu, na pozornici je ukočena izraza lica i bez daha ostala stajati solistica, glasovita njemačka mezzosopranistica Waltraud Meier. Nepokretno su i bez šušnja, baš kao i publika, ostali sjediti i glazbenici Berlinske filharmonije. Mnoga su lica bila okupana suzama
Emotivnost trenutka pojačavala je i spoznaja da svjedočimo oproštaju jednog velikana, maestra Claudija Abbada, od orkestra Berlinske filharmonije s kojim je prethodnih trinaest godina, naslijedivši Herberta von Karajana, ispisivao europsku glazbenu povijest.
Maestro Abbado tada je izgledao kao čovjek koji je jednom nogom već na drugoj strani. Teška bolest ga je izjedala, zbog raka mu je već bio odstranjen gotovo čitav želudac, ali za umjetnost kojoj je posvetio život to očito nije bio vitalan organ.
Kada su se njegovi sasvim istanjeni prsti napokon spustili, sablasnu, potresnu i svečanu tišinu prekinule su ovacije. I kad je bio najzdraviji, Claudio Abbado se nije znao nositi s aplauzima. Od gospodara vremena i glazbe u tim bi se trenucima pretvarao u čovjeka zbunjenog izraza lica kao da se pita što je ovim ljudima, zašto stvaraju toliku buku, zašto viču ”Bravo“ meni koji sam tek obični sluga.
Kada bi mu donijeli uobičajeni buket, on bi uvijek pogledom potražio najbližu ženu u orkestru i smjesta proslijedio cvijeće kao da ga sam nije dostojan. Međutim, u ovoj posebnoj prigodi nijedna od dvanaestak glazbenica slavnog orkestra to mu nije dopustila. Naprotiv, preduhitrila ga je svaka. Svaka od njih imala je spremnu crvenu ružu s kojom je krenula prema dragom maestru koji je postao još zbunjeniji poput sramežljivog dječarca.
Ipak, te je večeri bio slomljen i njegov otpor prema primanju potpuno zasluženih počasti kada su sa zlatnih balkona slavne dvorane na pozornicu i maestra krenuli slapovi cvijeća i cvjetnih latica. Bio je to neviđeni iskaz ljubavi i poruka dragom i velikom maestru da u tom nadnaravnom svijetu koji je do maločas gradio svojom pameću, srcem i rukama nije sam.
Maestro Abbado vladao je šapatom. Nije podizao glas, pažnju glazbenika osvajao je govoreći vrlo tiho. Neki misle da je sve to, uključujući i njegovu prividnu plahost i smušenost, bila proračunata strategija. No, kako god bilo, svi se slažu u tome da se s prvim tonovima glazbe događao preobražaj. U tim bi se trenucima zapravo uvijek događalo ono o čemu pjeva Rückertova pjesma “Ich bin der Welt abhanden gekommen” (Ja sam izgubljen svijetu)
Ali, da netko neupućen ne bi pogrešno shvatio, sve to cvijeće i ovacije zbog kojih se dirigent ispijenog lica i tijela morao vraćati na pozornicu još nekoliko puta nakon što je s nje već otišao orkestar, sav taj dobrohotni metež nije bio izraz samilosti prema teško bolesnom čovjeku. Claudio Abbado je sve to zaslužio svojim godinama i desetljećima služenja glazbi, glazbenicima i publici, od rodnog Milana i Scale, preko Londona i Berlina, a osobito u Beču koji nije slučajno odabran za završetak posljednje Abbadove turneje na kraju njegovog mandata na čelu slavnih Berlinera.
Kada mi je maestro Ivo Pogorelić ovih dana pričao o svojim uspomenama na Abbada, prisjetio se da ga je taj Talijan između ostalog fascinirao i savršenim poznavanjem njemačkog jezika i kulture, a to je stekao u prvom redu u Beču, gdje je studirao i kamo se preselio nakon nesretnog razlaza s rodnim gradom i Scalom.
Kao što svjedoče brojni primjeri u povijesti, muzičkom direktoru Državne opere nije nimalo teško postati jednom od najomraženijih osoba Beča. Osobito kad je stranac. Abbado je i s tog mjesta osvajao svojom uronjenošću u glazbu. Mnogi njegovi veliki kolege i prijatelji ovih se dana u svojim žalovanjima prisjećaju kako je Abbado vladao – šapatom.
Nije podizao glas, pažnju glazbenika osvajao je govoreći vrlo tiho. Neki misle da je sve to, uključujući i njegovu prividnu plahost i smušenost, bila proračunata strategija. No, kako god bilo, svi se slažu u tome da se s prvim tonovima glazbe događao preobražaj. U tim bi se trenucima zapravo uvijek događalo ono o čemu pjeva Rückertova pjesma “Ich bin der Welt abhanden gekommen” (Ja sam izgubljen svijetu).
Dirigent je postajao mrtav za sve ono površno svjetovno i svjetsko, za svu vrevu i buku, pa i onu obožavateljsku, a svoj bi život nastavio u ljubavi i pjesmi vodeći za sobom pjevače, svirače i slušatelje.
Smrt velikih dirigenata stvar je biologije. Ali, kad umiru ili tijekom dugih godina odumiru njihovi orkestri, onda to umire čitava jedna kultura i naš duh skupa s njom
Srećom, taj bečko-berlinski oproštaj, kada smo mnogi strahovali da gledamo kako velikan polako odlazi i s ovoga svijeta, bio je početak novog razdoblja za Claudija Abbada. Nastavio je živjeti, dirigirati i raditi mnoge itekako važne stvari za ovaj svijet, njegovu kulturu i duh.
Kao i u čitavom dirigentskom životu, tako su mu sve do smrti, o kojoj nas je vijest pogodila i rastužila prije nekoliko dana, na srcu osobito bili mladi glazbenici i osnivanje novih orkestara. Nažalost, kako je ispravno u svom nekrologu istaknuo cijenjeni kolega Inoslav Bešker u Jutarnjem listu, samo deset dana prije smrti velikog maestra izdahnuo je i orkestar koji je posljednji osnovao, onaj s Mozartovim imenom u Bologni. Financijska kriza tako se još jednom pokazala i krizom duha i kulture.
Od sličnog gubitka velikog umjetnika i čovjeka na samu Novu godinu uzdrhtala je i hrvatska glazbena kultura na vijest o smrti maestra Milana Horvata.
Za nas koji ostajemo sjećati se, sanjati i boriti se utješna je prije nekoliko dana bila večer u Lisinskom gdje su Hrvatska i Zagreb pokazali da se znaju dostojno oprostiti od svog velikana. Sve ono što je na svojim mnogim umjetničkim i direktorskim funkcijama u Hrvatskoj gradio maestro Horvat srećom još uvijek živi.
Ali, već dugo smo svjesni znakova odumiranja i nemogućnosti naših orkestara, opernih kazališta i festivala da dosegnu one najviše standarde zahvaljujući kojima smo bili ravnopravni dio velikog svijeta. Gledamo kako se ruše kriteriji u postavljanju kojih su ljudi poput maestra Horvata bili nepopustljivi. Čuvanje uspomene na njih zato nam je ohrabrenje, ali istodobno i opomena te ljubavlju koje više nema ispunjen prijekor.
Smrt velikih dirigenata stvar je biologije. Ali, kad umiru ili tijekom dugih godina odumiru njihovi orkestri, onda to umire čitava jedna kultura i naš duh skupa s njom.
(Prenosimo s partnertskog portala Večernjeg lista).
