autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Jedinstvo u osudi Šešelja

Autor: Bojan Glavašević / 29.11.2014. 1 Comment

Vojislav Šešelj je ratni zločinac.

 

Odgovoran je za nebrojena zla u Vukovaru, Voćinu, Bosni i Hercegovini i nizu drugih mjesta. Gdje god je djelovao, Šešelj je sijao zlo, nesreću i smrt. Činjenica da je trenutno na slobodi travestija je pravde, i pokazatelj da Haški tribunal nije dorastao misiji zbog koje je osnovan.

 

Reakcija institucija Republike Hrvatske na Šešeljevo puštanje iz pritvora, kao i na njegovo političko djelovanje nakon puštanja bila je brza i primjerena.

 

Predsjednik Josipović odmah je reagirao i poslao pismo predsjedniku Tribunala Teodoru Meronu i pismo našim zastupnicima u Europskom parlamentu. Naši zastupnici u Europskom parlamentu pokrenuli su izglasavanje rezolucije kojom se osuđuje vrijeđanje žrtava, govor mržnje i kojom se upućuje snažna kritika Tribunalu zbog puštanja Šešelja na slobodu, koja je danas i izglasana.

Vojislav Šešelj je ratni zločinac. Odgovoran je za nebrojena zla u Vukovaru, Voćinu, Bosni i Hercegovini i nizu drugih mjesta. Gdje god je djelovao, Šešelj je sijao zlo, nesreću i smrt. Činjenica da je trenutno na slobodi travestija je pravde, i pokazatelj da Haški tribunal nije dorastao misiji zbog koje je osnovan

 

Drugim riječima, Hrvatska je svojim utjecajem u Europi postigla jedinstvo u osudi nepravde i uvrede koja joj je nanesena činjenicom da je jedan od najmračnijih zloduha devedesetih na slobodi te se zlurado smije u lice svim svojim žrtvama.

 

Hrvatska Vlada zatražila je od Tribunala ponovno pritvaranje Šešelja zbog utjecaja na žrtve i kršenja uvjeta za puštanje na slobodu. Uskoro se očekuje rasprava u Vijeću sigurnosti na temelju izvješća Teodora Merona na kojem će Hrvatska iznijeti svoje stavove.

 

Može se, dakle, zaključiti da je učinjeno sve što nam je u moći kako bismo nepravdu pokušali ispraviti.

 

Međutim, nekima to nije dovoljno. Umjesto da svoje poruke usmjere prema žrtvama i ponude im utjehu u činjenici da je naša država stala na njihovu stranu hitro i jednoglasno, neki političari i politički aspiranti odlučili su to slamnato strašilo iskoristiti kako bi, potičući strah i nejedinstvo, pridobili dio glasača za sebe.

 

Ovo je kulminiralo u srijedu, kada je u jednu, doduše marginalnu, emisiju uživo uključen, glavom i bradom, Vojislav Šešelj. Uključivanje zla i zločinaca kao arbitara i svjedoka u političko natjecanje uvijek je završavalo samo na jedan način. Ta se politika sada pokušava opravdavati banalnim tezama o pravu na medijske slobode. A zapravo se radi o onome što je Hannah Arendt prikazivala kao banalnost zla.

 

Svi znamo o čemu se radi, zašto je zločinac pozvan u eter i koga je trebao spašavati. Vrijeme je da prestanemo davati prostora onima koji su spremni eksploatirati zlo i manipulirati tragedijom žrtve.

 

Svako jutro kada dolazim na posao, prosvjednici ispred ministarstva mi okrenu leđa dok prilazim zgradi i ulazim u nju. Na taj mi način poručuju da, po njihovom mišljenju, nisam vrijedan niti da me gledaju.

Zlu i mržnji ne treba davati prostora. Moja država i njezini predstavnici u savezima kojih smo članovi bore se protiv njih u moje ime. A Vojislavu Šešelju moja su leđa odavno okrenuta, jer on, naime, pripada prošlosti. Moj je pogled usmjeren u budućnost

 

Iako se, dakako, ne slažem s njima, način na koji mi šalju poruku itekako je dostojanstven i osobito primjenjiv na Vojislava Šešelja. Instrumentaliziranje Šešelja u svrhu realizacije političkih ciljeva i pridobivanja glasova je nedostojanstveno i ispod svake razine. Još važnije, ono samo ilustrira koliko je Šešelj danas marginalan i nebitan faktor na europskoj političkoj sceni.

 

U neku ruku, Vojislav Šešelj televizijskim je nastupom sam odredio svoju razinu odabirom sugovornika.

 

Hrvatska je danas jedna od najsigurnijih zemalja na svijetu. Za razliku od početka Domovinskog rata, kada nismo imali vojsku, Hrvatsku danas štite profesionalne i dobro opremljene Oružane snage. Hrvatska je članica NATO saveza, što znači da više nikada nećemo biti pred tuđom oružanom agresijom. Dio smo Europske Unije, što znači da na raspolaganju imamo političke alate za ispravljanje svake nepravde koja nam je nanesena.

 

Zlu i mržnji ne treba davati prostora. Moja država i njezini predstavnici u savezima kojih smo članovi bore se protiv njih u moje ime.

 

A Vojislavu Šešelju moja su leđa odavno okrenuta, jer on, naime, pripada prošlosti. Moj je pogled usmjeren u budućnost.

 

(Prenosimo s računa TvitLonger Bojana Glavaševića).

Filed Under: OSVRT Tagged With: autograf.hr, Bojan Glavašević, Bosna, Domovinski rat, Hag, Hercegovina, Hrvatska, misija, osuda, politika, račun, Sabor, Teodor Meron, tribunal, TvitLonger, Vlada, Vojislav Šešelj, vojnik, Vukovar, zločin

Snaga zla

Autor: Filip David / 10.08.2014. 1 Comment

Kakva je prava priroda zla? Odakle potiče? Iz oblasti fiziologije, biologije, religije, politike? Da li je zlo nešto ”banalno”, metafizičko, pratilac civilizacije ili divljaštva? Mnogo pitanja bez pravog odgovora. Savremenici smo epohe velikih zala. Svetski ratovi, holokaust, još bliže našem vremenu: Srebrenica, Sarajevo, Vukovar… Verovatno su i ljudi u nekim drugim vremenima živeli u sličnom uverenju da je njihovo doba doba velikih zločina. Mi za naše vreme pouzdano možemo tvrditi da jeste.

 

O zlu, kao nerazdruživom pratiocu ljudske istorije, začudo, ima mnogo manje objašnjenja nego što se misli i veruje. Tragajući za verodostojnim materijalima koji bi se bavili samom suštinom problema, nalazimo samo na delimična, protivurečna, nepotpuna ili nedovoljno uverljiva i zbunjujuća objašnjenja. Sa jedne strane, bogate, prebogate arhive i svedočanstva o velikim, često nerazumnim, užasnim zločinima, a sa druge strane umesto nedvosmislene osude, često i slavljenje nesumnjivih divljačkih zločinstava.

 

I to je ono što odmah pada u oči, veličina zločina i nemogućnost da se takva količina nagomilanog suludog divljaštva jednako prisutnog u pređašnjim vremenima kao i danas rastumači, shvati, nađe neko razumno objašnjenje.

Nije ni lako ni jednostavno suprotstaviti se zlu. Proizvode ga države, ideologije, verske i političke vođe. Proizvode ga kolektivi i pojedinci. Potiče iz različitih ubeđenja, različitih kultura i različitih interesa. Ono je sveprisutno, neumorno, nezajažljivo. Često se emituje kao državna politika, preobražavajući se u socijalnu patologiju

 

A i objašnjenja, kada ih ima i gde ih ima, uglavnom su svedena na nekoliko: da je zlo posledica prvobitnog greha, da dobra ne bi bilo bez zla, ili se sve tumači urođenom agresijom, patološkom potrebom za destruktivnošću, i slično. Preovlađuju, dakle, religiozna i biološka objašnjenja. No, dominacija zla narušava osnove na kojima počiva stabilnost civilizacijskog poretka, ugrožava opstanak ljudske vrste. Zato su se neki veliki sudski procesi našega vremena kao što su Nirnberški i Haški bavili moralnom i socijalnom stranom zločina, u očitoj nameri da probude uspavane savesti. Zlo nagriza same osnove svake uže i šire zajednice.

 

Nije ni lako ni jednostavno suprotstaviti se zlu. Proizvode ga države, ideologije, verske i političke vođe. Proizvode ga kolektivi i pojedinci. Potiče iz različitih ubeđenja, različitih kultura i različitih interesa. Ono je sveprisutno, neumorno, nezajažljivo. Često se emituje kao državna politika, preobražavajući se u socijalnu patologiju. Shvatiti i razumeti zlo u njegovom izvornom obliku i gotovo kosmičkim razmerama značilo bi shvatiti i razumeti smisao ljudskog postojanja i postojanja života uopšte.

 

Hana Arent pokušala je da pripitomi zlo tvrdeći da je zlo banalno. Napisala je kako do suđenja Ajhmanu u Jerusalimu nije mogla da spava od strahovanja o metafizičkoj prirodi zla, što bi značilo da se zločini poput holokausta mogu u budućnosti ponoviti. Međutim, na suđenju Ajhmanu ona je, kako piše, shvatila da je zlo “banalno“, da je Ajhman samo običan birokrata, a ne zver u ljudskom telu. To je njoj donelo smirenje. Ali njeni najbolji prijatelji ogradili su se od ovakvog tumačenja Arentove.

 

Izgleda, bili su u pravu. I posle suđenja Ajhmanu razni oblici genocida događali su se na različitim mestima naše planete, motivisani rasnim, religioznim i političkim razlozima. A i dokumenta pronađena posle suđenja Ajhmanu samo su potvrdila kako je procena krivice Ajhmana od strane Hane Arent bila pogrešna. Ajhman je bio mnogo više od običnog činovnika smrti. Novootkrivena dokumenta dokazala su da je itekako aktivno učestvovao u donošenju zločinačkih zakona, kao i u njihovoj realizaciji.

Jedan mladi nemački reditelj branio je pogrešan angažman umetnika u mračnim vremenima obrazloženjem kako su bili u zabludi jer je zlo uzimalo izgled dobroga, te su bili uvereni da rade u interesu opšteg dobra. Sabo se suprotstavio ovakvom načinu razmišljanja i opravdanja

 

Događaji iz naše sopstvene bliske prošlosti potvrđuju da je lako probuditi zlo kao drugu, uspavanu ljudsku prirodu. Kada danas sagledavamo monstruoznost počinjenih zločina na prostorima bivše Jugoslavije, ostajemo zapanjeni pred bestijalnom maštom zločinaca. Mnogi zločini počinjeni su iz, kako se čini, čistoga sadističkog zadovoljstva, a zločinci su, bar većina njih, pre zločina važili za porodične ljude, pristojne susede, uzorne građane.

 

U svojoj opsežnoj studiji ”Anatomija ljudske destruktivnosti” Erih From navodi različite razloge ”maligne agresije”: neurofiziološke, društvene, istorijske, savremene i tradicionalne, objašnjavajući kako se agresija pretvara u patologiju, patologija u mržnju, a mržnja u zločin. Zlo poseduje bezbroj lica, javlja se u bezbroj obličja, brzo transformiše i lako zavodi.

 

Šta preostaje pojedincu u ovakvim haotičnim i konfuznim vremenima, kada se zlo često predstavlja i kao tobožnji nacionalni interes, kao patriotizam, lojalnost religiji, partiji ili državi?

 

Na seminaru za mlade filmske reditelje u Beogradu mađarski reditelj Ištvan Sabo poveo je sa studentima razgovor o umetnosti u doba nacizma i krivici umetnika koji su služili takvom režimu. Jedan mladi nemački reditelj branio je pogrešan angažman umetnika u mračnim vremenima obrazloženjem kako su bili u zabludi jer je zlo uzimalo izgled dobroga, te su bili uvereni da rade u interesu opšteg dobra. Sabo se suprotstavio ovakvom načinu razmišljanja i opravdanja. ”Stvarni intelektualac nema pravo na tu vrstu zablude. Takve zablude se ničim ne mogu opravdati!” Prihvatiti i ne prepoznati zlo znači prodati dušu đavolu. Kao potvrdu svog uverenja Sabo je snimio i film o surovoj zabludi umetnika u vreme nacizma – ”Mefisto”.

 

Jedina, prava odbrana od zla jeste, dakle, prepoznavanje zla na vreme, suprotstavljanje zlu. Ali tu već počinje jedna druga priča: o odgovornosti svakog pojedinca pred samim sobom i pred društvom u kojem živi.

Filed Under: BELEŽNICA Tagged With: Ajhman, apokalipsa, autograf.hr, Beležnica, Filip David, Hag, kolumna, Mefisto, metafizika, Nirnberg, politika, Sarajevo, Srebrenica, Vukovar, zlo

Ratna šteta

Autor: Filip David / 28.04.2014. Leave a Comment

Predsednik Srbije Tomislav Nikolić, govoreći na proslavi Dana Vojske Srbije, izjavio je kako je opravdano da Srbija zahteva naknadu štete načinjenu nepravednim bombardovanjem Srbije od strane NATO-a. On je istakao i da je NATO bombardovanje necivilizacijski presedan ”za vjeki vjekov” i nešto čega bi se postideli i ”varvarski narodi iz prethrišćanskog perioda”. Da li bi srpski predsednik bio spreman da isto izjavi i za ono što su jedinice JNA činile Vukovaru ili za četverogodišnju opsadu Sarajeva? A šta tek reći za Srebrenicu? Za grobnicu u Batajnici? Masakr kod Suve reke? Mnogo toga ima za nabrajanje.

 

Razumljivo je da je pohvale i podršku dobio od Miloševićevog ministra za spoljne poslove. To što je rekao predsednik Nikolić, kao i neke njegove ranije izjave, veoma podsećaju na radikalske dane. Da li je to dogovor u vrhu vlasti da Nikolić vraća radikalski program i ljubav prema Rusiji, a Vučić predstavlja ”proevropsko” izdanje i saradnju sa Evropskom unijom? Ili je, uz sve sumnje, ipak reč o suštinskom razlazu dva nekadašnja bliska saradnika?

Verski poglavar propustio je još jednu priliku da traži oprost za sve one brojne zločine, posebno na Kosovu, uz duboko i ponizno izvinjenje svim žrtvama za zločine, od koji su neki učinjeni i uz blagoslov popova, o čemu postoje mnoga svedočanstva i fotografije. Umesto toga čuju se reči sa oltara: “Albanci nastoje da uklone sve tragove srpskog postojanja. Svet to vidi i, nažalost, toleriše.” I dodaje: “Molimo se da se prosvetli um i duša sejačima mržnje”. A ”sejači mržnje” su, očevidno, uvek drugi

 

Ovakva izjava otkriva duboko licemerje srpske politike koje traje još od vremena raspada Jugoslavije ”kad Srbija nije bila u ratu” iako su širom Srbije mobilisani rezervisti i često bez obuke prevoženi na front da se bore i ginu. Ona bi imala svoje relativno pokriće da se prethodno Nikolić izvinio za sve nesreće, stradanja i pogibije koje su učinjene drugim narodima i da je izrazio spremnost da Srbija plati ratnu štetu. Bez toga neodoljivo podseća na radikalsku retoriku.

 

Upravo u vreme kada je Nikolić govorio o varvarstvu iz prethrišćanskog perioda, objavljeno je da je u kamenelomu Rudnica na jugu Srbije pronađena masovna grobnica sa posmrtnim ostacima, kako se pretpostavlja, blizu četiri stotine osoba albanskog porekla, stanovnika Kosova. A nedavno je pristigla još jedna slična informacija – u Tomašici kod Prijedora pronađeni su posmrtni ostaci više stotina tela bošnjačke nacionalnosti.

 

U proteklih 15 godina na području Bosne i Hercegovine pronađeno je više od .000 lokacija na kojima se nalaze masovne, zajedničke i pojedinačne grobnice.

 

Gotovo je sigurno, kažu stručnjaci, da takvih grobnica ima još.

 

Ove brojke kojima se pridodaje sve ono što znamo i što je otkriveno širom bivše Jugoslavije – rušenje gradova poput Sarajeva i Vukovara, masakri na Kosovu, monstruozni prevoz kamionima i pokapanje blizu hiljadu Albanaca na policijskom strelištu u Batajnici kraj Beograda i sve ostalo zašta je suđeno i presuđeno optuženima za  ratne zločine u Međunarodnom sudu u Hagu – užasavaju. Sve ono što smo ”mi” učinili ”njima” pokazuje koliko je nedostojan i licemeran zahtev predsednika Nikolića da se Srbiji prizna ratna šteta sve dok Srbija ne preuzme odgovornost i nadoknadi štetu učinjenu drugima.

 

No, to pokazuje još nešto. Ignorisanje onoga što se u prošlosti događalo, neprihvatanje odgovornosti za zločine inspirisane od strane Mloševića i njegovih saradnika. Mnogi su za te zločine već osuđeni, a nekima se još uvek sudi. Zločini su nepobitno dokazani. Ali još uvek postoji snažan otpor prihvatanju odgovornosti i prihvatanju izrečenih kazni, uz stalno uveravanje naroda kako je Srbija  žrtva zavere velikih sila, o čemu takođe, otvoreno ili između redova, pišu i govore štampani i elektronski mediji ili se čuje u izjavama visokih političkih rukovodilaca, predstavnika Crkve i srpske nacionalne inteligencije.

Ova nespremnost da se prihvati sopstveni udeo u krivici za sve ono što se dogodilo i zatvaranje očiju pred činjenicama krvavog raspleta jugoslovenske krize ujedinjuje u retorici ali i uverenjima dve važne i uticajne ličnosti srpskog društva – jednu na čelu države i drugu na čelu Crkve. To su nimalo ohrabrujuće poruke, nevesele poruke, koje se šalju vaskolikom srpskom narodu na dan, kako kažu, najradosnijeg hrišćanskog praznika

 

Istina, bilo je zločina i na drugim stranama i to zločince bez obzira na nacionalnost ili versku pripadnost ne oslobađa krivice. Međutim, najveća odgovornost je na onima koji su počinili najviše zločina i ostavili iza sebe najveći broj masovnih grobnica, najviše žrtava, koji su otkopavali i zakopavali grobnice prebacujući leševe na skrivene lokacije kako se za zločine ne bi doznalo.

 

Pokajanje je jedna od bitnih odlika vere. Crkva, međutim, nije spremna da pozove na pokajanje i kada za to ima dobrih razloga, ni u dane svojih velikih praznika. Umesto toga patrijarh Irinej u uskršnjoj Poslanici poručuje “Kosovska zemlja je natopljena krvlju i suzama i nemamo pravo da od nje odstupimo…Danas Gospod dolazi i nama uplašenima i preplašenima, uplašenima od globalnog svetskog poretka i besporetka, od velikih i malih inkvizitora, a i od novih Pilata, koji ponovo sude i presuđuju istini i pravdi i ponovo prete Golgotom nasleđu Božjem na zemlji”.

 

Verski poglavar propustio je još jednu priliku da traži oprost za sve one brojne zločine, posebno na Kosovu, uz duboko i ponizno izvinjenje svim žrtvama za zločine, od koji su neki učinjeni i uz blagoslov popova, o čemu postoje mnoga svedočanstva i fotografije. Umesto toga čuju se reči sa oltara: “Albanci nastoje da uklone sve tragove srpskog postojanja. Svet to vidi i, nažalost, toleriše.” I dodaje: “Molimo se da se prosvetli um i duša sejačima mržnje”. A ”sejači mržnje” su, očevidno, uvek drugi.

Ova nespremnost da se prihvati sopstveni udeo u krivici za sve ono što se dogodilo i zatvaranje očiju pred činjenicama krvavog raspleta jugoslovenske krize ujedinjuje u retorici ali i uverenjima dve važne i uticajne ličnosti srpskog društva – jednu na čelu države i drugu na čelu Crkve. To su nimalo ohrabrujuće poruke, nevesele poruke, koje se šalju vaskolikom srpskom narodu na dan, kako kažu, najradosnijeg hrišćanskog praznika.

Filed Under: BELEŽNICA Tagged With: autograf.hr, Beležnica, EU, Filip David, Hag, JNA, kolumna, Kosovo, masakr, Milošević, NATO, predsjednik, rat, Rusija, Sarajevo, Srbija, šteta, Tomislav Nikolić, vojska, Vukovar

Nemoć očiglednog

Autor: Filip David / 21.04.2014. Leave a Comment

Gornji naslov pozajmljen je iz istoimene knjige Mirjane Miočinović, teatrologa i prevodioca, objavljene 1997. u izdanju Beogradskog kruga.

 

Mirjana Miočinović poznata je, između ostalog, kao jedini profesor Beogradskog univerziteta koja je 1991. podnela ostavku na mesto redovnog profesora Fakulteta dramskih umetnosti u znak protesta protiv rata ”suočena sa užasnim razaranjem zemlje” i ”divljačkim rušenjem najvrednijih  spomenika kulture…neizmernim ljudskim stradanjem …vođena dubokim osećanjem ogorčenosti i stida”.

 

U tom naslovu sadržana je jedna od suštinskih karakteristika ovog našeg podneblja i vremena u kojem živimo. Manje se veruje svojim očima, a više neistinitim i šupljim rečima koje dolaze od političara i od medija. Dobro se sećamo međunarodnih sankcija Srbiji kada su radnje bile prazne, prosečne penzije i plate nisu prelazile jednu marku, a na trgovima se u dugim redovima čekalo na veknu hleba, često uz tuču kada se delila ova namirnica. Istovremeno, na televizijskim ekranima prikazivane su tezge pune raznovrsne robe. Za mnoge to je bila stvarnost, a ne ono očevidno: beda i nestašice.

U nedavnim ratovima prilikom raspada Jugoslavije počinjeni su veliki zločini. Oni odgovorni po ”komandnoj odgovornosti” našli su se pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Hagu. Ali mnogi od počinilaca zločina ”na terenu” nisu suđeni. Beogradski tužilac za ratne zločine Bruno Vekarić izjavio je nedavno kako samo u Beogradu slobodno šeta oko tri stotine verovatnih ratnih zločinaca

 

Karadžićev senator Moma Kapor pisao je u to vreme kako će Srbija uskoro biti druga Švajcarska. Iako je bilo očigledno kako je Srbija od Švajcarske nedostižno daleko, mnogi su verovali Kaporu. Kao što su verovali Miloševiću ”da će svi Srbi živeti u jednoj državi” ili Šešelju da će srpske granice biti Karlovac, Virovitica, Karlobag. A svi oni malobrojni koji su dokazivali kako takvi planovi vode jedino krvoproliću, zločinima, proglašavani su za neprijatelje države i naroda. Tamo gde su mozgovi isprani, ono što je očigledno nije dokaz ni za šta.

 

Uopšte, ”nemoć očiglednog” , odbijanje da se sagleda pravo stanje stvari održava mentalno stanje masa zarobljenih u predrasudama, u nestvarnosti, ono stanje svesti čija su posledice opasne, a često i katastrofalne. Čitavo društvo živi u laži koja se prihvata kao istina. Sve to u glavama ljudi izaziva strašnu pometnju.

 

Prisećamo se jednog tipičnog slučaja, danas skoro zaboravljenog. Rezervista Miroslav Milenkovič, rođen pedeset prve, otac dvoje dece, pripadnik teritorijalne odbrane Srbije iz Gornjeg Milanovca, našao se u praznom prostoru između dva sveta kada je njegov major tražio da se opredeli – hoće li u stroj među ”izdajnike”, njegove drugove koji su odbili da se bore za Srbiju ”koja nije u ratu” ili među ”prave Srbe” u drugom stroju. Rastrzan između zdravog razuma i nemoći očiglednog, nekoliko puta je prelazio iz jednog u drugi stroj i u jednom trenutku zastao između dva stroja i ispalio sebi metak u glavu. To se dogodilo negde između Šida i Tovarnika 20. septembra 1991.

 

Kada se stvarnost okrene naopako, kada se laž proglasi za istinu, a ono što je očevidno prekriva plaštom propagande i manipulacija, tada se i svakodnevni život preobražava u neku vrstu simulacije života. A glavna poruka koja se emituje preko televizijskih ekrana, radio talasa, štampanih medija, iz političkog vrha jeste: Ne verujte svojim očima!

 

Na početku rata u Bosni javlja se telefonom iz Sarajeva prijatelj prijatelju u Beogradu. Paničnim glasom govori kako u svom dvorištu vidi srpske tenkove koji su svoje cevi okrenuli prema Sarajevu. Beogradski prijatelj mu odgovara da se smiri, da ne veruje bosanskoj propagandi!

Nemoć da se uspostavi vera u očigledno stvara velike političke i socijalne frustracije. O tu nemoć razbijaju se svi ozbiljni pokušaji da se ostvari diskontinuitet sa vremenima manipulacija i mistifikacija. A bez jasnog i odlučno uspostavljanja takvog diskontinuiteta svaki pokušaj promene društvene svesti i pokretanja neophodnih reformi uzaludan je

 

On iz Beograda više vidi i zna gledajući beogradski televizijski program nego ovaj u Sarajevu u čijem su dvorištu tenkovi. Ovo nije anegdota, to je istinita priča. Svoje oči i svoje uši većina građana zamenila je očima i ušima medija.

 

Nemoć da se prihvati očigledno može se uporediti sa određenom vrstom masovne hipnoze. A u hipnozi pojedinac gubi svoje mišljenje, njegovo mišljenje diktira hipnotizer.

 

U nedavnim ratovima prilikom raspada Jugoslavije počinjeni su veliki zločini. Oni odgovorni po ”komandnoj odgovornosti” našli su se pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Hagu. Ali mnogi od počinilaca zločina ”na terenu” nisu suđeni. Beogradski tužilac za ratne zločine Bruno Vekarić izjavio je nedavno kako samo u Beogradu slobodno šeta oko tri stotine verovatnih ratnih zločinaca.

 

Mogu se sresti na beogradskim ulicama, imaju svoja svakodnevna sastajališta u kafićima, kockarnicama, a i redovni su gosti na nekim od beogradskih televizija sa nacionalnom frekvencijom. Pričaju bez ustručavanja o svojim ”ratnim podvizima”, otkrivaju prljavu pozadinu ratnih dejstava. Predstavljeni su kao zaslužne patriote, pravi rodoljubi. Gotovo svi su regrutovani iz redova najokorelijih kriminalaca bivše Jugoslavije, saradnici državne bezbednosti u likvidacijama političkih protivnika. Ubijali su bez milosti, uzgred se bavili krađama i pljačkom, a potom se uključili u paravojne jedinice pod komandom JNA. Još im nije skinut sa glava oreol heroja.

 

Opet je prisutna ”nemoć očiglednog”. Umesto da država presudi kriminalcima i ratnim zločincima, oni uspostavljaju nekakvu paralelnu stvarnost u kojoj je sve postavljeno naglavačke.

 

Nemoć da se uspostavi vera u očigledno stvara velike političke i socijalne frustracije. O tu nemoć razbijaju se svi ozbiljni pokušaji da se ostvari diskontinuitet sa vremenima manipulacija i mistifikacija.

 

A bez jasnog i odlučno uspostavljanja takvog diskontinuiteta svaki pokušaj promene društvene svesti i pokretanja neophodnih reformi uzaludan je.

Filed Under: BELEŽNICA Tagged With: autograf.hr, Beležnica, Beograd, Bruno Vekarić, Društvo, Filip David, Hag, Karadžić, knjiga, kolumna, Mirjane Miočinović, Moma Kapor, nemoć, politika, reforma, senator, teatrolog, zločin

Prejaka riječ

Autor: Željko Ivanković / 25.12.2013. Leave a Comment

Sintagma ”prejaka riječ” dolazi nam iz poezije. A ako igdje ”prolaze”  prejake riječi onda prolaze u poeziji, pa ipak je pjesnik upozorio ”ubi me prejaka reč”. Prejaka bi riječ bila ona koja u pjesničkom zanosu znači ozbiljan disbalans između označitelja i označenog ili jednostavno rečeno neadekvatnu kvalifikaciju (do)življenog ili mišljenog.

 

Živjeti u vremenu ”buke i bijesa” informacija, posezanje za verbalnim senzacionalizmom čini gotovo običnim. Čak su i sva atribuiranja koja čujemo na ulici, u tramvaju, koliko god krajnje reducirana, osiromašena do banalnosti koja i nema više potrebu skrivati najdublje ponore neobrazovanja, zaražena opozitnim floskulama: super – katastrofa. Super ili katastrofa reći će vam podjednako perač ulice, penzioner i student filozofije, svejedno koju od tih osoba što na ulici pitali.

 

Pozitivna je kvalifikacija – super – tu da bi podjednako odgovorila na pitanje: kakav je danas dan? što mislite za najavu povećanja penzije? kako je bilo na ispitu? Ili negativna – katastrofa – što mislite o čistoći naših ulica? kako živite? vaš stav o studentskom standardu?

Živjeti u vremenu ”buke i bijesa” informacija, posezanje za verbalnim senzacionalizmom čini gotovo običnim. Čak su i sva atribuiranja koja čujemo na ulici, u tramvaju, koliko god krajnje reducirana, osiromašena do banalnosti koja i nema više potrebu skrivati najdublje ponore neobrazovanja, zaražena opozitnim floskulama: super – katastrofa

 

Na muci se u takvoj situaciji nađu novinari koji očekuju čuti mišljenje, bilo kakvo, a dobiju samo ”super” i ”katastrofa”. Isto za kvar nuklearke u Japanu, za uspjeh bh. nogometaša ili neadekvatnu presudu Haškog suda. Pritom, dakako, nipošto ne amnestiram novinare… Tek su ponori njihova neznanja – katastrofa!

 

Otkud poplava ”prejake riječi”? Iz političkog govora, koji masovno generira neadekvatan govor iza kojega ne stoji odgovarajući sadržaj. Riječ je o govoru ispražnjenom od smisla, neobvezujućem govoru, kako je to nekoć elaborirao Slobodan Inić u svojoj studiji Govorite li politički (Beograd, 1984.). Još kamo sreće da je današnji politički govor i upola dobacio do njegovih uvida!

 

Za ovu prigodu kao primjer navodim tri slike u kojima su ”prejake riječi” samo one upotrijebljene pretenciozno.

 

A) U Sarajevu se do pred rat, u Skenderiji, održavao najveći bosanskohercegovački Novogodišnji vašar. Tu je pola BiH dolazilo na prigodne predblagdanske rasprodaje: od gaća i čarapa do televizora i veš-mašina. U tramvaje se i autobuse nije moglo ući od onih koji su nosili jorgane, deke, jastuke, zimsku odjeću… Stvari koje se zovu bijela tehnika ipak su odvožene na trošak prodavca. Skenderija je bila mjesto vašara, sajmova i salona. I jasno je znao i najobičniji puk, što je što i što koja riječ označuje.

 

Više nisam siguran da znam što u današnjem Sarajevu koja riječ što znači. Neću reći da idem na sajmove ili salone, ali na vašare – da. Vašare knjiga. Dok ovo pišem privodi se kraju Zimski salon knjige, u proljeće bude Sajam knjige, ali ni nakon toliko godina nisam uočio bitnu razliku. Nekako je stidljivo, kao sramotna, nestala riječ vašar, ali su i salon (koji bi trebao značiti nešto manje, ali decentno) i sajam (kao velika specijalizirana poslovna priredba), najbliže vašaru u njegovu u nas kolokvijalnom smislu. Ovaj, pak, Zimski salon, pravi je pravcati Novogodišnji vašar. I neka ga. Zašto ne bi i knjiga bila vašarska zabava. Ali što s imenovanjem? Da čovjek ne ode tamo i ne vidi sav taj vašar još bi se osjećao nekako salonski.

 

B) Dok se cijeli svijet, uz svu pompu i patetiku te, kao i uvijek, pohvalu zakašnjelu trijumfu pravde, opraštao od Mandele, a neki ga od svjetskih političara uspoređivali s Lincolnom i Gandhijem, naše su novine posegnule za naslovom: ”Treba biti inspiracija bh. političarima”! Ne samo pretenciozno, nego i do suza smiješno.

Pobogu, Mandela je pola stoljeća mogao biti inspiracija samo svjetskim misicama koje su znale da nemaju nikakve šanse pobijediti ako ne spomenu Mandelu, eventualno Dalaj-lamu, dok Kina nije postala svjetska ekonomska sila i Majku Terezu, dok je još bila živa. I nikome više!

 

Pobogu, Mandela je pola stoljeća mogao biti inspiracija samo svjetskim misicama koje su znale da nemaju nikakve šanse pobijediti, ako ne spomenu Mandelu, eventualno Dalaj-lamu, dok Kina nije postala svjetska ekonomska sila, i Majku Terezu, dok je još bila živa. I nikome više!

 

Danas, kad uopće nema politike, kako bi to rekao Rajko Grlić, politike koja znači ideju, pokret, kad nema više velikana profila Adenauera, Kennedyja ili Brandta, nego je sve svedeno na kleptokraciju i političke (bez)ličnosti, da Mandela negdje i nekome, pa još u BiH bude inspiracija?! No, eto, papir sve trpi, pa i glupost za koju je malo samo nedoučen novinar, nego je potreban i još barem jedan nabildan urednik ili plavuša koja pretendira biti mis svijeta.

 

C) Nedavno obilježavanje 70. obljetnice ZAVNOBiH-a, kad je u Mrkonjić Gradu ratne 1943. donesena deklaracija kojom se ustvrđuje da BiH nije ni hrvatska ni srpska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska, netko je prozvao rodnim listom BiH. I bilo bi to simpatično metaforičko govorenje blizu istini o rođenju suvremene BiH. No, nekako iza rata netko je bez imalo dara i sklonosti metafori, ali svakako mitomanski nabrijan ”rodnim listom” prozvao Povelju Kulina bana pa se tako BiH našla u neprilici da sad zasad ima barem dva rodna lista.

 

Pretenciozno i bezazleno, reći će netko, pa bi se govor jakih riječi i mogao progutati ili na njega odmahnuti rukom kad to ne bi išlo dalje i dalje. A onda je isplivalo da je prvi predsjednik Predsjedništva BiH, svoju zemlju ”u amanet” ostavio turskom premijeru, a to je valjda postalo moguće nakon što je prethodni reis ustvrdio kako je Turska ”naša majka”. Sad kad on više nije reis, njegovi su prijatelji najednom otkrili da je bio suradnik Udbe. No, ta sad prejaka riječ daleko manje i opasnije zvoni od prejakih riječi koje su on i njegovi trabanti prethodno izrekli.

 

Prejaka riječ je zapravo i nejaka riječ, uglavnom izraz nemoći i neznanja. Ali i bezočnost i podvala izgovorena s pozicije moći.

Filed Under: (NE)MIRNA BOSNA Tagged With: autograf.hr, BiH, Dalaj lama, Ghandi, Hag, Kina, kolumna, Lincoln, Majka Tereza, Mandela, Nemirna Bosna, Sarajevo, Željko Ivanković

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Silom na silu

    Silom na silu

    boris-raseta
  2. Genocidnost palanke

    Genocidnost palanke

    boris-dezulovic
  3. Krivosuđe

    Krivosuđe

    marinko-culic

Novosti | Arhiva

KRONIKA SNV-a

  1. Spomenici iznikli iz šikare

    Spomenici iznikli iz šikare

    n-jovanovic
  2. Milka i Anka na kraju tunela

    Milka i Anka na kraju tunela

    paulina-arbutina
  3. Bogdankina želja

    Bogdankina želja

    vladimir-jurisic

Kronika SNV-a | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Objavljen novi Natječaj za obnovu poljoprivrednog zemljišta i proizvodnog potencijala

    Objavljen novi Natječaj za obnovu poljoprivrednog...

    07.01.2022.
  2. Božićni prijem SNV-a uz poruke mira i tolerancije

    Božićni prijem SNV-a uz poruke mira i tolerancije

    07.01.2022.
  3. Poznati dobitnici nagrada Srpskog narodnog vijeća

    Poznati dobitnici nagrada Srpskog narodnog vijeća

    07.01.2022.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Drago Pilsel Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

novosti Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2022 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT