novinarstvo s potpisom
Sanja Modrić
Pa jasno da je ministar zdravstva Kujundžić nevino optužen i da se svi drugi koji su odgovorni za smrt dvojice ljudi u Zaprešiću i Jastrebarskom sada podmuklo skrivaju iza njega i traže njegovu glavu. Hajka je ovo na ministra, evidentno hajka. [Read more…]
Drago Pilsel
U ponedjeljak 7. rujna smo prenijeli (u rubrici Osvrt dana) komentar Sanje Modrić koji je naslovljen ”Hvala lijepo na politici preko leševa” (a objavljen je na portalu Novoga lista 2. rujna). Učinili smo to jer nas je zagolicala potreba Ive Josipovića da kaže kako, prema onomu što on zna, Tomislav Karamarko nije bio doušnik UDB-e. Naime, postala je to velika tema naše javnosti, a kolegica Modrić je pravilno zaključila da je Josipović postupio na etičan način. [Read more…]
Hrvatsko novinarsko društvo ocijenilo je sredinom tjedna da je protiv novinarke i urednice Hrvatske televizije Elizabete Gojan pokrenuta hajka zbog političkih razloga i pozvalo vodstvo HRT-a da odmah obustavi disciplinski postupak. [Read more…]
Nije to bilo kao u onoj pjesmi Ede Maajke gdje zagrebački maturant Ivan Marušić svoju trudnu djevojku Milanu dovodi u stan u Travnom, da ocu Franji i majci Mariji predstavi buduću nevjestu i majku njihova unuka ili unuke.
Nije se dogodilo kao u pjesmi da otac Franjo – ratni veteran, pripadnik Tigrova kojemu su Srbi pobili cijeli odred, a njega ranili, i koji govori da bi trebalo sve Srbe na vrbe – šokiran što mu je sin doveo ”četnikušu” u kuću, vadi osigurač iz bombe kragujevke i kroz plač govori: ”Isto mi je, da mi ovaj srpski geler puče / ili srpsko unuče da imam / isto bi me bolilo, isto bi me ubilo…”
I da mu sin Ivan na to odrepa: ”Slušaj me, tata / pun mi kurac više i tebe i rata / i ustaša i četnika / i partizana i domobrana. / Ja volim nju više nego ti domovinu / Tuđmana i generale. / Ja volim nju / i boli me kurac za ostale. // Ona je moj Bljesak / ona je moja Oluja / moja crkva i papa / ona je moja spomenica rata / UNPROFOR, Prevlaka / ona je moja haška klupa / ona i dijete su mi bitniji / nego ti i mati i sve to skupa.”
Nije zagrebačko vjenčanje Ede Maajke ili – građanskim imenom – Edina Osmića s Izraelkom Lilach Geva u proljeće 2011. ničim podsjećalo na tu staru Edinu pjesmu ”On je mlađi”, snimljenu u zimu 2003. na 2004, pjesmu koja završava prkosnim odlaskom Ivana i Milane iz stana u kojem će se sluđeni otac i nesuđeni svekar i djed Franjo, tek što se spuste na ulicu, raznijeti bombom kragujevkom, sačuvanom iz rata za svaki slučaj, pa eto i takav, skoro pa nezamisliv, kad ti se rođeni sin zaljubi u curu baš one nacionalnosti u koju se zaljubljen biti ne smije.
Nikome na toj svadbi nije bilo ni čudno ni nezamislivo što se Edin i Lilach vole, pa se eto i vjenčaju. Jedino možda cajtungima koji su složili podugačku priču o njihovom zagrebačkom vjenčanju kao o ”vjerskom kompromisu”, tumačeći kako se ”međuvjerski brak” između Edina, koji je ”svojim je rođenjem i odgojem musliman”, i Lilach, koja je ”židovka iz Izraela”, mogao sklopiti ”isključivo na neutralnom terenu, tj. u državi koja u svom zakonu ima formu civilnog braka”.
To je, drvili su cajtungi grada Agrama, bio ”jedini siguran način da njihov brak bude legaliziran u Izraelu i islamskim zemljama”, budući da ”njihove vjere ne priznaju brak ako je međuvjerski”.
Pozvali su cajtungi i vjerske autoritete, zagrebačkoga rabina Kotela Da-Dona i imama Aziza Alilija, da objasne zašto zakoni abrahamskih religija – kako židovstva i islama, tako i kršćanstva – ne priznaju ”međuvjerske brakove”, iako je ta priča u slučaju Lilach i Ede bila posve suvišna. Jer njih dvoje su, kako je objasnio sam mladoženja, zapravo iste vjere.
”Lilach i ja smo pravi sekularisti. Iako poštujemo sve religije, nismo vjernici koji su ovisni o rabinima, popovima i hodžama. Naša duhovnost dolazi iz našeg shvaćanja duhovnosti, a to je da je Bog u svima nama.
Stoga imamo istu vezu s Bogom kao i rabini, hodže i popovi. Razlike su samo gluposti kojima ljudi kontroliraju ljude. Ako treba, zbog žene bih i promijenio vjeru da zadovoljim formu, ali vjenčanjem u Zagrebu mislim da smo ih sve zeznuli.
U Lilachinoj kulturi dijete je po majci židov, a u mojoj po ocu musliman. Tako da nitko ne zna kako se ponašati s nama”, ispovijedao je Edo što ozbiljno a što kroz smijeh to u što vjeruju i on i njegova Lilach.
Tri godine i tri mjeseca nakon njihova vjenčanja, poput one bombe kragujevke u ruci Ivanova oca Franje iz pjesme ”On je mlađi”, u nekim je glavama eksplodirala ta stara novinska vijest da je musliman Edo oženio židovku Lilach.
I taj se tekst iz zagrebačkih novina pod naslovom ”Edo Maajka: Zbog ljubavi sam spreman postati Židov” najednom počeo mahnito šerati po Facebooku i portalima, uz neizostavne prostačke i mrzilačke privitke u tzv. web-komentarima.
Edin FB-profil bio je zasut prijetnjama, uvredama i psovkama, a nekoliko tisuća virtualnih frendova demonstrativno je raskinulo to svoje Face iliti Fake prijateljstvo s bosanskim reperom. Hejterska haranga se zakuhala nakon što je Edo na Facebooku, reagirajući na najnoviju erupciju nasilja na Bliskom istoku, objavio poruku svojim palestinskim i izraelskim prijateljima u kojoj poziva na odbacivanje mržnje i zaziva mir.
Sjetili se tada nik-nejmovi i fejk-frendovi da u svem tom izraelskom razaranju Gaze nema ničega strašnijeg od činjenice da je jedan poznati Bošnjak oženjen Izraelkom. Razguglali ti nickovi i nishtarije onaj tekst o zagrebačkom ”međuvjerskom” vjenčanju deklariranih sekularista – od kojeg su vjerojatno pročitali samo naslov – pa se krenuli iživljavati po ”izdajniku” i ”Čifutu” Edi i njegovoj obitelji.
Mjesec dana je Edo Maajka trpio to iživljavanje, a onda se oglasio porukom ”dragim prijateljima” na Facebooku, napisavši da većina uvreda koja se sručila na njega i njegovu familiju ”dolazi iz razloga jer je oženjen Jevrejkom” i da to ”pokazuje mržnju prema Jevrejima koja ga je iznenadila količinom”.
U toj poruci koja je zavrijedila da bude objavljena na naslovnim stranicama svih novina u Bosni i Hercegovini, a naročito onih sarajevskih, ali ni u jednima od njih – koliko mi je poznato – nije niti spomenuta, Edo Maajka kaže i ovo:
”Dok sam bio oženjen Hrvaticom znalo je biti pljuvanja, ali ovo sada je čista mržnja i totalno pretjerivanje. Ljudi koji generalno mrze Hrvate, Srbe, Bošnjake, Jevreje, Palestince, ili bilo koju etničku, religijsku, ili rasnu skupinu, nisu moji prijatelji i za mene su u najmanju ruku bliski fašizmu. Takvih ima svugdje, moja greška je bila što sam mislio da među Bošnjacima ima malo toga, ali svi ovi komentari na mom profilu, na portalima i netu, ispod članaka vezanih za mene mi govore jednu drugu tešku istinu, govore je svima nama.
Doslovce me se udaljava kao sina koji je uradio nešto loše jer je oženjen za pripadnicu druge religije i nacije, dok se na Jevreje gleda kao na sramotu i dehumanizira ih se sa svakom rečenicom. Ja sam ponosan što sam Bosanac, ponosan sam što imam i BiH i HR pasoš, i volim svoju obitelj ma koliko je vi mrzili. Ja volim sve ljude i ne dijelim ih po naciji i religiji. Većina je samo pokazala da misli da je takva, ali je daleko od toga. Vaš Edo Maajka.”
Bh. štampa je ostala nezainteresirana ne samo za Edinu poruku, već i za vijest da je on ponajprije kao čovjek, a onda i kao jedan od bosanskih autora po čijim pjesmama ovo nesretno vrijeme uopće zaslužuje da bude upamćeno, izložen linču bošnjačkih šovinista samo zato što se – ma zamislite hajvana! – usudio oženiti Izraelkom.
Jednaku ignoranciju prema internetskoj hajci na Edu Maajku pokazale su i novine u Hrvatskoj, zemlji čije su se vlasti godinama – sve do 2010. – bahatile diskrecijskim pravom da ne odgovaraju na zahtjeve stanovnika Zagreba Edina Osmića za stjecanje hrvatskog državljanstva; zemlji o čijim će se devedesetim i nultim godinama, ako o njima bude poštenoga spomena, pjevati u rimama tog ratnog došlje iz Brčkog, koji je u eksploziji bombe kragujevke u stanu ratnog veterana u Travnom čuo sva ona unutarnja pucanja ljudi sjebanih ratom i nacionalističkom spikom od koje njihova djeca moraju pobjeći da bi istinski živjela.
U novinama gdje se prije tri godine i tri mjeseca naširoko raspredalo o konfekcijsko-konfesionalnim aspektima sklapanja ”međuvjerskog braka” između Ede i Lilach danas, dakle, nema ni najkraćeg teksta na najužem stupcu gdje bi se smjestile riječi hajka i Maajka.
Priča o hejterskom cipelarenju Ede Maajke osvanula je samo na rijetkim portalima. Ponegdje da bi bila pošteno ispričana, a ponegdje tek kako bi dežurnome mudroseru poslužila da se o bošnjačkom šovinizmu i antisemitizmu raspiše jednako gorljivo kao što inače prešutkuje šovinističke i antisemitske verbalne proljeve kojima hrvatski desničari zagađuju ovu zemlju.
A kamo to vodi i može li se od toga pobjeći, već vam je rekao Edo Maajka. I svojim životom i svojim pjesmama. Zato, ljudi, slušajte Maajku. ”On je mlađi, rodio se kasno / i nije mu jasno zašto otac govori / da bi trebalo sve Srbe na vrbe…”
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Od sredine lipnja smjenjivali su se kiša i sunce, vrelo ljeto s danima rane jeseni. Jednoga takvog sparnog i teškog četvrtka iznenada je umro Boško Zatezalo. Samo ga je ukinulo, rekli bi u Bosni.
U neka mlada vremena bio je akviziter. Nakon preokreta 1991. osnovao je izdavačku kuću V.B.Z. Započeo je kao autsajder, kojeg u ta doba konzumskoga ponosa neće u svoja društva primati nacionalne ni kulturne elite. Tako je i ostalo.
Zatezalo je trgovac, cerili su se čim bi ga se spomenulo. Kao da oni knjige izdaju iz misionarskih i prosvjetiteljskih razloga, a jedini on je, eto, trgovac. Nije imao talenta, možda ni prilike, da se uklopi u klijentelističke tokove institucija nacionalne kulture, i da tako osigura i zaštiti svoje poduzeće. Do novca za plaće morao je dolaziti sam. Nije bio dobrotvor ni radnička majka, ali nije znao dijeliti otkaze. Nedostajalo mu je snage za činjenje zla. To nužno ne znači da je bio dobar čovjek, ali za zlo nije imao dara.
Prilagođavao se. Govorio je spajajući novostečene zagrebačke sa zavičajnim goranskim naglascima. Neke su mu riječi bile tvrdo seljačke. Nije im ih bilo drago čuti. Ili suprotno tome, jest, drago im je bilo i čuti i znati da im Boško Zatezalo neće biti konkurencija u redu za beriva u Runjaninovoj 2. Imao je blag i bezazlen smiješak, jednu od onih neponovljivih grimasa koje se stoljećima nasljeđuju, i rodovski su, porodični znak. Isto tako smiješi se Boškov sin.
Kada su se doba nakratko promijenila, pa se učinilo da će i Hrvatskoj trebati knjige i živa kultura, Zatezalo se prometnuo u velikog izdavača dobrih naslova. Ali i tada je štedio na svim troškovima, na zalistima i predlistima, nije razumio čemu služe prazne stranice u knjizi, i zašto sve nije duplo jeftinije nego što jest. Bio je elementarno štedljiv čovjek, a galantan u restoranima i na putovanjima. Proturječan u mnogo čemu. Kada je nestalo varke, fatamorgane hrvatskoga izdavaštva i književnosti, Zatezalo skoro da je i prestao objavljivati ozbiljne knjige. Snalazio se i spašavao tvrtku.
Neko vrijeme bili smo bliski. U V.B.Z.-u sam objavio četiri knjige: obje Historijske čitanke, izbor kratkih priča i “Transatlantic mail” sa Semezdinom Mehmedinovićem. Birao sam naslove za jednu malu ediciju koja je nosila moje ime. Predložio sam Bošku pokretanje književne nagrade, i godinama sudjelovao u radu žirija. A onda su se vremena ponovo uskovitlala, dogodile su se stvari preko kojih nisam htio preći, te sam se udaljio bez riječi prepirke i ružnog pogleda.
Kada je, nekoliko mjeseci kasnije, preko Hrvatske televizije i novina na mene pokrenuta ustaška hajka, u kojoj su sudjelovali mnogi koje ovdje smatraju piscima, Boško Zatezalo mi je na privatnu mail adresu uputio pismo podrške i povjerenja, i supotpisao neke od svojih urednika. Bila je to lijepa, ali beskorisna gesta. Ako me je trebalo spašavati, moglo se to raditi samo javno. Ali kako bi Boško to mogao učiniti? Ne, naravno da njemu nisam zamjerio. Dobro je biti nespašen pred ovdašnjima i pred hrvatskom književnošću, onakvom kakva danas jest. Ali dobro je i biti živ, dok god se može.
Boško Zatezalo pokušavao je svoju tvrtku širiti na Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Sloveniju. Osnivao je tvrtke kćeri, otvarao knjižare, postavljao urednike i direktore, na Beogradskome sajmu knjiga zakupio je štand među velikim i moćnim srpskim izdavačima, u središnjem izlagačkom krugu. Svaki put, na svakome novom početku, činilo se da ga ništa i nitko ne može zaustaviti. A onda bi veliki zamah nekako onemoćao i oslabio, nastupala su razočaranja, podcjenjivali su ga i rugali mu se oni koji su ga do jučer hvalili…
Zatezalo je bio žrtva svoje štedljivosti. I žrtva velikih, vrlo ambicioznih i materijalno raskošnih planova. Rastrgnut između krajnosti, paradoksalnih i suprotstavljenih ambicija, nagona i osjećaja, živio je, radio i planirao kao jedini autentični hrvatski poduzetnik u izdavaštvu, jedini koji nije imao ni Tuđmana, ni Vujića, ni otužnu Zarezovu La mammu da mu stvara imperij.
Vjerovao je u tržišnu privredu, u obrt sredstava, u kamatne stope i u vrijednost nekretnina. U svome zagrebačkom predgrađu, tamo na putu prema aerodromu, sagradio je lijepu poslovnu zgradu i magazin za knjige. Uzdao se u logiku tržišta, u taj viši, nebeski poslovni zakon, koji će na kraju poravnati sve zemaljske nepravde i svaku protekciju i klijentelizam. U to je vjerovao kao što božjak vjeruje u svog Boga i u njegovu pravdu. Idealna žrtva ekonomske krize.
Ovakvi nagli odlasci obično ostavljaju dojam kako je nešto između nas ostalo neizgovoreno ili nedorečeno. Najednom, onako plitko i funeralno, krene nas mučiti savjest što nismo komplimentirali odlazećega. Nismo mu rekli koliko ga cijenimo, nismo mu živome halalili, oprostili dugove i sitne ljudske podlosti. U slučaju Boška Zatezala, ne osjećam ništa od toga. Znao je što o njemu mislim, kao što je znao i zašto smo se rastali. Ništa od toga se ne mijenja djelovanjem njegove smrti. Što na lijep način govori o njemu, a ne o meni.
Iako nam to ranije ne bi na um palo, Boško je bio načinjen od jednoga komada. Boško je bio Boško, nikada nije bio netko drugi. Zato za njim ne ostaju neizgovorene riječi, zato mu ne dugujemo komplimente, niti geste one vazda zakašnjele ljudskosti. I da smo bili svjesni kako je i on smrtan, ne bismo se prema njemu drukčije odnosili.
Uskoro, nakon što se zemlja slegne, pričat će se opet iste anegdote o Bošku Zatezalu. Većina tih, uglavnom istinitih pričica govorit će o njegovoj štedljivosti. Recimo, Boško je u V.B.Z. uveo jedno neobično, po suradnike vrlo iritantno pravilo da se pri honoriranju prijevoda, koji se svugdje plaćaju prema broju prevedenih slovnih mjesta, ne računaju razmaci.
U tom načinu da se uštedi bilo je neke šašave metafizike – biva ne prevode se razmaci između riječi, pa ih onda ne treba ni plaćati – sve dok se nije našao domišljat prevoditelj koji je Zatezalu poslao svoj prijevod tako što je prethodno ukinuo razmake među riječima, i tekst pretvorio u beskrajnu gusjenicu od slova i interpunkcija. Pa neka si gazda udara razmake i entere ako ih ne misli platiti.
Kako ova priča djeluje nad živim Boškovim grobom? Smijemo li se nasmijati? Ili da sačekamo da povorka prođe? Ne treba čekati. Ničega sramnog u ovome nema. Najviše što za tog čovjeka možemo učiniti jest da o njemu pričamo onako kako bismo pričali da je živ.
Pokoj vječni neka je hrvatskim akademicima, i život vječni daruj im Gospodine! A Bošku Zatezalu da poživi u našim vicevima, pričama i podbadanjima, danas kada je slobodan od zemaljskih dugova, kamata i od onoga neljudskog straha kako da sljedećeg mjeseca isplati plaće.
(Prenosimo s autorova portala).
