Priča o tome kako je devedesetih godina prošloga stoljeća fašizam u bivšoj Jugoslaviji dostigao svoj vrhunac postala je opće mjesto u gotovo svim svjetskim medijima, literaturi ili drugim vrstama promišljanja stvarnosti bivše Jugoslavije. Logičan je slijed da je u dvijehiljaditim taj fašizam bio malo primiren. Međutim, likovanju nije smjelo biti mjesta. Jer je iza smirivanja balkanskih fašizama došlo njegovo ponovno buđenje. Svjedoci smo renesanse balkanskih fašizama.

 

U svemu tome ima nešto što je istovremeno i povijesni fenomen i dijalektička igra koja neprestano mijenja forme, ali u svojoj suštini ostaje ista. Na Balkanu postoje mnogobrojni oblici pokreta za vraćanje tradicionalnim vrijednostima i povratka nacionalnoj svijesti. Svaki ovakav oblik ima jasne rasističke rezonance jer uvijek znači hermetično zatvaranje u krug čistih ili odabranih. Dakle, to su pokreti nacionalne čistoće, rasistički u svojoj osnovi. I svi ti rasizmi, koji se politički transponiraju u otvorene fašizme zapravo nevjerovatno sliče jedan drugome. Po čemu bi se to danas mogli razlikovati srpski i hrvatski rasizam? Ili pak, bošnjački, rasizam u povoju? Ni po čemu. Svima im je u osnovi insistiranje na povratku tradicionalnim vrijednostima.

 

Pri svemu tome se namjerno taj povratak tradiciji posmatra kao povratak u neki pradavni čvrsti i zatvoreni entitet i u tome se zaboravlja da je tradicija zapravo proces tradiranja i da je sasvim normalno da društva evoluiraju i mijenjaju se. Svi oni insistiraju na čistoći. I insistiraju na logici koja bi se najbolje mogla objasniti riječima ako mogu oni nama, možemo i mi njima. Balkanski rasizmi i politički fašizmi takmiče se u zlu i isključivosti. Pri tome se pozivaju na dobro, na ono što su oni označili pozitivnim entitetima: religiju, ljubav, obitelj, dobro.

U svemu tome, proklinjući jedni druge, razvili su retoričke obrasce koje bratski dijele. A svaki oblik viktimologije pretvara se ovdje u militantni stav prema drugima. Na kraju, ako pogledamo velikosrpski fašizam vidimo da je i on rođen iz kosovskog mita. A suština tog mita je viktimologizacija Srba. Ovakav vid transponiranja viktimologije u negativan stav prema drugima danas je itekako prepoznatljiv. Nismo mi ginuli da nam u Vukovaru bude ćirilica, nismo mi ginuli da nam djeca čitaju Andrića u školama, nismo mi ginuli da nam Halid Bešlić pravi koncerte. Ma, nisu oni uopće ginuli. Oni su u ratovima švercovali. I danas to rade, samo mnogo opasnijom robom. Identitetima

 

Svi su ovi entiteti samopodrazumijevajuće stvari iz kojih se, bilo kakvim ozbiljnim promišljanjem stvarnosti, a da ne govorimo o kakvu dekonstruiranju narativa na kojima se počiva, izlazi. To proizvodi binarnu sliku svijeta. Ako se jedni pozivaju na dobre, pozitivne vrijednosti, onda mora biti da se drugi pozivaju na nešto što bi se moglo označiti zanimljivim oksimoronom: negativne vrijednosti.

 

U takvoj poziciji svijeta zabranjeno je kritički promišljati pojmove dobra, jezika, obitelji i svega onoga što su oni proglasili svojim. Pojmovi koji obilježavaju svijet postaju kanonizirani i to je, po svemu sudeći, posljednji i najopasniji stadiji umnog zatvaranja ljudi. Proklinjući druge, religije koje se u svojoj samozaljubljenosti vole nazivati abrahamovskim, zapravo se dodvoravaju same sebi i jedna drugoj. Kada se pojavi bilo kakva liberalna inicijativa (i ovdje se nipošto ne misli na neoliberalno pomodarstvo koje je zatvorenim društvima benigno, čak korisno jer stvara iluziju alternative), abrahamovska se djeca stavljaju pod isti kišobran, formiraju različita međureligijska vijeća i slične pojave kako bi otklonili opasnost od toga da se sruše njihove univerzalne vrijednosti.

 

Kada opasnost prođe, tri abrahamovske religije svoje topove upere jedne prema drugoj. I vode se logikom: naše su univerzalne vrijednosti bolje od vaših ili: naše su laži bolje od vaših. U svemu tome, proklinjući jedni druge, razvili su retoričke obrasce koje bratski dijele. A svaki se oblik viktimologije ovdje pretvara u militantni stav prema drugima.

 

Nakraju, ako pogledamo velikosrpski fašizam, vidimo da je i on rođen iz kosovskog mita. A suština tog mita je viktimologizacija Srba. Ovakav vid transponiranja viktimologije u negativan stav prema drugima danas je itekako prepoznatljiv. Nismo mi ginuli da nam u Vukovaru bude ćirilica, nismo mi ginuli da nam djeca čitaju Andrića u školama, nismo mi ginuli da nam Halid Bešlić pravi koncerte. Ma, nisu oni uopće ginuli. Oni su u ratovima švercovali. I danas to rade, samo mnogo opasnijom robom. Identitetima.

 

Ne postoji bitnije uporište za razvoj fašistoidnih ideja u društvu od toposa identiteta. Naposljetku, nije li čistoća na kojoj se toliko insistira čistoća identiteta? I nije li čistoća identiteta nepatvorena fašistička ideja? Otuda se djeca iz miješanih brakova posmatraju kao neka vrsta mentalnih bastarda, koju se puritanci trude odbaciti na svaki način. Zato je puritanizam zapravo fašizam. A njegovo ostvarenje ovisi o političkom kontekstu i spletu historijskih okolnosti.

Oltari i džamije, budući da je religija izručena politici i politika religiji, postaju temeljno mjesto čitanja književnosti, kulture i prostora. Svaka drugačija interpretacija posmatra se kao blasfemija, budući da se drugačijim interpretiranjem dira u samu srž zajednice i u njenu teološku osnovu. Boga. Kada čitanja postanu teocentirčna, kada se pismo uvede u teocentričnu sliku svijeta, u kojoj su taj teocentrizam i već navedeni nacional-logocentrizam dva suštinska temelja, onda je istjerivanje heretičkih čitanja i istjerivanje heretičkih pisama nužno za spasenje

 

Sve se ovo najbolje otkriva na pitanjima jezika. Ne treba čak ni previše duboko kopati po teorijskim konceptima da bi se vidjelo o čemu se radi. Slučaj s ćirilicom u Hrvatskoj je, dakako, najsvježiji. Jer, jezik označava prisustvo i jezik je tvorbeno mjesto identiteta. Zbog ozbiljnosti političkog konteksta ovdje se pismo ne da odvojiti od jezika. Pitanje protjerivanja ćirilice postaje ishodišna tačka novog-starog hrvatskog identiteta. Sasvim čistog.

 

Ovakva je situacija, zbog različitoga konteksta, malo drugačija u Bosni i Hercegovini, formalno. Suštinski, riječ je o istoj matrici. Ono što je za Hrvate ćirilica, za Bošnjake je Andrić. Tog se pisca nitko nije dosjetio pročitati kao književnika. Svi su pohrlili da ga pročitaju kao pamfletista velikosrpske ideologije. I opet su se matrice pokazale istima. Ma koliko to paradoksalno zvučalo, Srbi i Bošnjaci zapravo na isti način čitaju Andrića. Srbi ga čitaju kao čovjeka koji je pokazao kakvi su zapravo ti Turci, Bošnjaci ga čitaju kao direktnog idejnog tvorca genocida. Jer je Srbima pokazao kakvi su zapravo oni. Turci.

 

U cjelokupnoj poslijeratnoj književnosti bivše Jugoslavije ni jedan pisac nije na bolji način opisao ovakvo stanje svijesti i ovu vrstu fašizacije triju antagonističkih društava po istoj matrici, posebice u pitanjima jezika i književnosti, kao Predrag Lucić u svojoj knjizi “Gusle u magli”, u pjesmi koja govori o Andriću.

 

Riješen je problem identitetski

Andrić je književnik entitetski

Hrvatski izrod, dušmanin turski

Sada je brend republičkosrpski

 

Lucić pravi svojesvrstan patchwork svih čistih shvatanja Andrića i pokazuje kako se identitetske igre oko jednog pisca pretvaraju u identitetske igre oko pamćenja i percepcije kulture. Zapravo, ova je Lucićeva poezija najbolje dekonstruiranje nacional-religijskih čitanja jednog pisca. On prokazuje da su istosti matrica zapravo rupe u njihovim ideologijama koje teže da budu isključive. Pozicija čitanja jednog pjesnika, u hermetički zatvorenim nacionalno-religijskim kulturama, mora biti logos nacionalnog duha i osviještenosti. A nacija i religija su nužno jedno, čak u nekim slučajevima i formalnopravno. Običajno, dakako. Ako je zapadni svijet potonuo o eurocentrizam, balkanski je potonuo u nacio-logocentrizam.

 

Nacion postaje ishodište logosa. Izvan toga je sve čisti barbarizam. Topos čitanja pisca postaje topologija nacionalne svijesti. U njoj bi topografija (ako bismo ovaj fenomenološki prostorni model proširili na ideju prostora duha) bila vakuum ili prostor lišen smisla. Postoji jedan prećutni konsenzus u shvatanju kultura kao zatvorenih i sasvim odvojenih entiteta.

 

Čitanja se kanoniziraju i zatvaraju, a čitalac ustvari postaje puki receptor kanonizirane interpretacije. Iskustvo čitanja postaje iskustvo usvajanja. Ne trpe se pisci pozicije koji ne pripadaju nikomu (kao naprimjer Lucić, Jergović, Dežulović i ostali koji se najčešće nazivaju plaćenicima i izdajnicima), odnosno pisci koji se mogu smjestiti u model takozvanog izmještenog pisca, o čemu su odlično pisali Nebojša Lujanović i Boris Škvorc. Jezička je čistoća, a u nju se da lako uključiti određena vrsta interpretativne čistoće na kojoj se insistira, jer se ovdje jezik još uvijek shvaća kao “kuća bitka”, pa je čist jezik garant i ishodište čistog bitka.

 

Posezanje za ovako arhaičnim konceptima dovodi do situacija u kojima slobodna misao prestaje biti moguća. Ona se zatvara u uske tunele jezika i interpretacije. Sve ovo u biti ima teološki početak jer se u društvima kakvo je balkansko teologija izručuje politici, i politika se izručuje teologiji. Skupa čine potpuno hermetičan sistem moći koji počiva na viktimološkim narativima kao i jasnom formiranju kulture pamćenja koja pledira na to da se čovjek u bilo kojem susretu s drugim neprestano podsjeća na žrtve koje je nacija podnijela zbog tih drugih.

Ne postoji bitnije uporište za razvoj fašistoidnih ideja u društvu od toposa identiteta. Naposljetku, nije li čistoća na kojoj se toliko insistira čistoća identiteta? I nije li čistoća identiteta nepatvorena fašistička ideja? Otuda se djeca iz miješanih brakova posmatraju kao neka vrsta mentalnih bastarda, koju se puritanci trude odbaciti na svaki način. Zato je puritanizam zapravo fašizam. A njegovo ostvarenje ovisi o političkom kontekstu i spletu historijskih okolnosti

 

Otuda se spomenici mijenjaju i čini se sve da se antifašistički spomenici, primjerice iz II. svjetskog rata, pretvore u mjesta koja postaju isprazni označitelji, ili pak podsjećanje na sramotu vlastitog naroda zbog toga što je nekada vjerovao da se moglo živjeti s drugima. Jedan od iznimno bitnih toposa, u ovom smislu, bivši je Spomen-park Vraca u Sarajevu. Namjerno je napisano bivši jer tamo više nema parka. Park se pretvorio u granicu između dva entiteta, između dva zatvorena Sarajeva, i na tome mjestu više uopće ne postoji bilo kakav oblik kulturnih djelatnosti.

 

S druge strane, neki se spomenici, poput spomenika makedonskim vojnicima iz II. svjetskog rata u Đakovu, zamijenjeni spomenikom koji je posvećen hrvatskim vojnicima iz narodnooslobodilačkog rata u Hrvatskoj devedesetih godina. Ovakvo je čišćenje prostora identično čišćenju jezika i književnosti. Pri tome oltari i džamije, budući da je religija izručena politici i politika religiji, postaju temeljno mjesto čitanja književnosti, kulture i prostora.

 

Svaka drugačija interpretacija posmatra se kao blasfemija, budući da se drugačijim interpretiranjem dira u samu srž zajednice i u njenu teološku osnovu. Boga. Kada čitanja postanu teocentrična, kada se pismo uvede u teocentričnu sliku svijeta, u kojoj su taj teocentrizam i već navedeni nacional-logocentrizam dva suštinska temelja, onda je istjerivanje heretičkih čitanja i istjerivanje heretičkih pisama nužno za spasenje. Istjerivanje Andrića i ćirilice postaje nužni korak k vraćanju svojoj čistoći. Srpsko poricanje genocida postaje bogo-spasenje.

 

Uostalom, ovakve tendencije nisu nepoznate u Europi, čiji socijalizam (nije li slučaj Hollandea i djevojčice Romkinje najbolji pokazatelj toga) pokazuje da europski socijalizam prijeti da postane nacional-socijalizam. Međutim, specifičnost Balkana je u tome što ove desne ideologije direktno iza leđa imaju vjerske zajednice.

 

Zapravo, BiH, Srbija i Hrvatska danas su kvazi-sekularne zemlje u kojima država kao neoliberalna tvorevina ljudska prava maksimalno reducira. Tamo gdje ih pak dozvoli ili podstiče, ponajviše iz reprezentativnih razloga, javljaju se crkvene i vjerske zajednice kako bi ta prava uskratile. Zbog toga se prava ljudi ovdje dvostruko reduciraju i proizvodi se politika straha od ozbiljne javne analize (pri tome se naravno ne misli ozbiljne kao nužno nesatirične, jer su upravo Lucićevi navedeni stihovi najozbiljnija analiza “Andrićeva pitanja”).

 

A što je najgore, inačica ljubi bližnjega svoga pretvara se u strah od pisanja, upravo onakav o kakvu je govorio Derrida, strah od toga da se dire u određene entitete ili ljude jer bi netko mogao biti povrijeđen zbog toga. Na Balkanu bi bilo nužno prevladati tu vrstu straha jer ovdje se čini da Nebo, ipak, ima miljenike. A to su crkve i države, u braku, baš u onakvu kakvim ga je Lucić opisao.