autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KAVA BEZ ŠEĆERA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • SEL@M
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZLATNI REZ
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KNJIŽEVNE PUZZLE
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Batikolinda čuva Gotham city

Autor: Davor Krile / 18.07.2015. Leave a Comment

Davor KrileSenzacionalno je ovih dana odjeknula vijest da je romantizirana biografija predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, pisana raskošnim stilom između Johanne Spyri i braće Grimm, misteriozno povučena s njezinih službenih web-stranica.

Na njima se sada može pročitati samo konvencionalni, suhoparni životopis aktualne hrvatske predsjednice, dok su impresivne sentencije o maloj budućoj poglavarici kao djetetu prirode koje se vješto penje po stablima, kopa zemunice i trči po pustim poljima dok joj vjetar šiba rumeno lice netragom iščezle. [Read more…]

Filed Under: OSVRT Tagged With: Anica Kovač, Batman, biografija, Damir Boras, Davor Krile, doktorat, domaća pšenica, Halid Bešlić, HAZU, imidž, Kolinda Grabar Kitarović, Markić, Medicinski fakultet, Miljan Brkić, Nova Kapela, osvrt dana, poglavarica, radna akcija, ruralni razvoj, spasilačka misija, Tihomir Jakovina, žena-mačka, životopis, Zvonko Kusić

Kolinda podijelila Sarajevo

Autor: Pavle Pavlović / 09.03.2015. Leave a Comment

Dražesna Kolinda Grabar Kitarović zabljesnula je uskim baščarsijskim ulicama Sarajeva. Osjetilo se da sokacima lepršala dama što ne dolazi sa Balkana. Stigla je iz predziđa civilizirane Europe donijevši jednom, sve mračnijem, gradu svjetlost i sjaj sanjanog Zapada i EU.

 

Prije toga je, kao i svi lukavi političari, posjetila i džamiju i katedralu, pravoslavnu crku i sinagogu. Iskazujući, iskreno ili ne, poštovanje prema multireligiji što milenijima stanuje u olimpijskom gradu.

S lica joj nisu silazili osmijeh i radost. Da li je i to bila gluma, kojoj bi pozavidjele i akterice sapunica, ili iskreno oduševljenje što su njena državnička putovanja napokon započela. Poslije Sarajeva, u koje se nestrpljivo zaputila, zamislite, automobilom i tako uzbunila na stotine pripadnika raznih službi sigurnosti Hrvatske i BiH, praveći nepotrebne troškove, u New York je odletjela pticom. Zorno pokazujući da Amerika i nadalje nije tako bliska kao ”prijestolnica susjedna države entiteta”

 

S lica joj nisu silazili osmijeh i radost. Da li je i to bila gluma, kojoj bi pozavidjele i akterice sapunica, ili iskreno oduševljenje što su njena državnička putovanja napokon započela. Poslije Sarajeva, u koje se nestrpljivo zaputila, zamislite, automobilom i tako uzbunila na stotine pripadnika raznih službi sigurnosti Hrvatske i BiH, praveći nepotrebne troškove, u New York je odletjela pticom. Zorno pokazujući da Amerika i nadalje nije tako bliska kao ”prijestolnica susjedna države entiteta”.

 

I dok se zvjezdana prašina premijernog Kolindinog međudržavnog posjeta lagano sliježe, kovitlac smutnje i podijela je sve jači. Uvažena i najljepša dosadašnja hrvatska predsjednica uzdrmala je Šeher više nego dva nedavna potresa. Zbog nje ponovo ne govori komšija s komšijom, dijele se prijtelji, familije, obitelji. Gore je nego u nezaboravnim scenama ”Top liste nadrealista” pred sami rat.

 

Rane grada, koji se ponovo razvrstava i prebrojava, još su bolnije kada se spomene najveći domaći izdajnik koji je pomogao gospođi KGK u političkom gafu i potezu što već donosi nesagledive posljedice.

 

U rastućem širenju nepovjerenja i rascjepa nadležne društveno-političke strukture, tajne agencije i službe se, začudo, još drže postrani, umjesto da su s prvim signalima pučkog nezadovoljstva silovito jurnuli u akciju. Ovako stanje se usložnjava što opasno prijeti i u ugledu Hrvatske kao kohezionom elementu u regionu.

 

Prije dubljih istražnih radnji sada je već lako zaključiti da prva Dama Lijepe naše ima ili loše savjetnike ili slabu službu protokola. Kao zanesenu šiparicu uvukli su je u igru koja je, zapravo, trebala osvojiti narode i narodnosti Sarajeva i BiH. Bez mnogo razmišljanja nasmijana predsjednica je pristala prekoračiti jedan prag ponesena, možda, raznim miomirisima koji otvaraju apetit i lome volju i najjačim karakterima na dijeti. Tim potezom Kolinda Grabar Kitarović ugrozila je i svoju i hrvatsku predsjedničku crtu, liniju.

Pitanje je da li bi došla u kušnju, da li bi popustila ljudskim manama i vrlinama da je na to nisu naveli saradnici i meštri ceremonije posjeta?!

 

Dilema se širi i na razmišljanje nije li ovo bila planirana urota, novi sarajevski atentat na poboljšanje odnosa izmedju zemalja, koje se u posljednje vrijeme optužuju za međusobna miješanja u unutrašnje stvari i predstojeće izborne utrke.

 

Ili, nisu li Zoran Milanović i Tomislav Karamarko svoje igre izvezli na tudji teren, pokazujući stoljetnu aspiraciju i sud susjeda da je zemlja Bosnica za takve rabote uvijek najpogodnija bila. Zato u njoj napetosti tako dugo i traju.

Možda su ga nazvali koji minut ranije i poručili mu – hitro na Čaršiju predsjednica te čeka! U trku, u žurbi nije ni razmišljao u kakvu zamku upada. Jer, kako nama ”pitarima” iskrenim navijačima blaženog FK Sarajevo objasniti da naš veliki Halid Bešlić, bog koševskih tribina, može uvaženu hrvatsku prvu političarku pozvati na porciju ćevapčića u ugostiteljsku radnju pod imenom ”Željo”?! Ma, ne bi to učinio ni u ludilu!

Više od nazočnosti KGK u cijeloj aferi Sarajevo uzbuđuje konačno skidanje maske s lica uglednika kojem su mase beskrajno vjerovale. To je slomilo srca i povrijedilo dušu stotinama hiljada kojima je on bio ikona, svetac blaženik. Vjerujem da je i njemu to sada jasno, ali na to je morao misliti prije prvog ugriza.

 

Ovako je i on skrenuo s linije, iako se posljednjih mjeseci zaklinjao da sa tog puta, koji ni slučajno nije Titov, nikada skrenuti neće. Hvaleći se kako je sve tanji, lakši. Da li se tako topila i njegova postojanost, uvjerljivost?

A, da je sve bilo čisto ne bi se razigrana Kolinda i on skrivali iza debelih, da li i neprobojnih stakala jednog od najpoznatijih izloga Sarajeva. Iznad njihovih glava, iznad niskog krova bez prestanka je izbijao bijeli dim donoseći prividnost tajnovitosti Vatikana i mirise Istambula. Potamnjeli dimnjak kao da je spajao Istok i Zapad, ali zato nepovratno dijelio Sarajevo, prijestolnicu Orijenta na Balkanu.

 

Danas kada su ideje i iluzije nepovratno razbijene i izgubljene pitam se kolika je to snaga u meni da za svakog posjeta Sarajevu imam moć odoliti povijesnoj izdaji. Da li je to beskrajna ljubav prema gordoj bordo boji kojoj je pripadao i zavjerenik u društvu prve im predsjednice?! Ako je popustio u ovim vremenima balkanskih i regionalnih primirja, koliki bi tek bio kolabracionista da nam puca oko glave kao prije dvadesetak godina.

 

Ili su i njega nesvjesno zaveli kao simpatičnu Kolindicu? Možda su ga nazvali koji minut ranije i poručili mu – hitro na Čaršiju predsjednica te čeka! U trku, u žurbi nije ni razmišljao u kakvu zamku upada.

Jer, kako nama ”pitarima” iskrenim navijačima blaženog FK Sarajevo objasniti da naš veliki Halid Bešlić, bog koševskih tribina, može uvaženu hrvatsku prvu političarku pozvati na porciju ćevapčića u ugostiteljsku radnju pod imenom ”Željo”?! Ma, ne bi to učinio ni u ludilu!

 

Navučen je opasnom smicalicom obavještajnog podzemlja koje i na ovaj način želi pogoršati odnose u glavnom gradu zemlje gdje mjesecima ne mogu podijeliti ministarske fotelje, a kamoli tek državu izvući iz gliba u kojem se naš gradski rival osjeća kao kuće. Niko kao FK ”Željezničar” ne zna s loptom po kaljuži njegovog stadiona na Grbavici, prigradskom sarajevskom naselju.

I dok se zvjezdana prašina premijernog Kolindinog međudržavnog posjeta lagano sliježe, kovitlac smutnje i podijela je sve jači. Uvažena i najljepša dosadašnja hrvatska predsjednica uzdrmala je Šeher više nego dva nedavna potresa. Zbog nje ponovo ne govori komšija s komšijom, dijele se prijtelji, familije, obitelji. Gore je nego u nezaboravnim scenama ”Top liste nadrealista” pred sami rat

 

Znam kažu ako u Rajvosa nisu kušao ćevape onda kao da i nisi bio u Sarajevu. OK, mogla je predsjednička blondina pokazati žensku kulinarsku ljubopitljivost testiranjem božanstvenih komadića rolovanog mješanog mesa sa roštilja i u drugim lokalima. Recimo kod Ferhatovića, genijalnih roštiljdžija iz obitelji nezaboravnog Asima Ferhatovića Haseta, legende stadiona ”Koševo” i FK Sarajevo. Kod njih ćevapčići još bolje mirišu. A tek somuni sa ćurokotom! Iz njih izbija sva ljepota ukusa Bosne.
 

A na Baščaršiji je bio i cijeli niz buregdžinica. Zašto tamo nije svratila draga Kolinda? Da osjeti što su pite i pitice i otkrije što Bosanac poludi kada čuje da neko za burek kaže burek s mesom. Jer on je uvijek i nedjeljivo s mesom, baš kao i što se Čaršija i Sarajevo ne mogu dijeliti.

 

Kada kreneš da ga obilaziš moraš u onom lukavom političarskom stilu s početka teksta. I u katedralu, džamiju, pravoslavnu crkvu i sinagogu. Tek tada znaš da je misija uspjela.

 

Na kraju, s rukom na srcu, recite po čemu će se najviše pamtiti prvi predsjednički posjete Kolinde Grabar Kitarović nekoj zemlji?

 

Po Halidu Bešliću i ćevapima!

 

(Prenosimo sa tportala. Tekst je izvorno objavljen u Oslobođenju).

 

Filed Under: OSVRT Tagged With: Baščaršija, ćevapi, Halid Bešlić, Kolinda Garbar-Kitarović, Sarajevo

Puritanske opačine

Autor: Amila Kahrović-Posavljak / 08.12.2013. 1 Comment

Priča o tome kako je devedesetih godina prošloga stoljeća fašizam u bivšoj Jugoslaviji dostigao svoj vrhunac postala je opće mjesto u gotovo svim svjetskim medijima, literaturi ili drugim vrstama promišljanja stvarnosti bivše Jugoslavije. Logičan je slijed da je u dvijehiljaditim taj fašizam bio malo primiren. Međutim, likovanju nije smjelo biti mjesta. Jer je iza smirivanja balkanskih fašizama došlo njegovo ponovno buđenje. Svjedoci smo renesanse balkanskih fašizama.

 

U svemu tome ima nešto što je istovremeno i povijesni fenomen i dijalektička igra koja neprestano mijenja forme, ali u svojoj suštini ostaje ista. Na Balkanu postoje mnogobrojni oblici pokreta za vraćanje tradicionalnim vrijednostima i povratka nacionalnoj svijesti. Svaki ovakav oblik ima jasne rasističke rezonance jer uvijek znači hermetično zatvaranje u krug čistih ili odabranih. Dakle, to su pokreti nacionalne čistoće, rasistički u svojoj osnovi. I svi ti rasizmi, koji se politički transponiraju u otvorene fašizme zapravo nevjerovatno sliče jedan drugome. Po čemu bi se to danas mogli razlikovati srpski i hrvatski rasizam? Ili pak, bošnjački, rasizam u povoju? Ni po čemu. Svima im je u osnovi insistiranje na povratku tradicionalnim vrijednostima.

 

Pri svemu tome se namjerno taj povratak tradiciji posmatra kao povratak u neki pradavni čvrsti i zatvoreni entitet i u tome se zaboravlja da je tradicija zapravo proces tradiranja i da je sasvim normalno da društva evoluiraju i mijenjaju se. Svi oni insistiraju na čistoći. I insistiraju na logici koja bi se najbolje mogla objasniti riječima ako mogu oni nama, možemo i mi njima. Balkanski rasizmi i politički fašizmi takmiče se u zlu i isključivosti. Pri tome se pozivaju na dobro, na ono što su oni označili pozitivnim entitetima: religiju, ljubav, obitelj, dobro.

U svemu tome, proklinjući jedni druge, razvili su retoričke obrasce koje bratski dijele. A svaki oblik viktimologije pretvara se ovdje u militantni stav prema drugima. Na kraju, ako pogledamo velikosrpski fašizam vidimo da je i on rođen iz kosovskog mita. A suština tog mita je viktimologizacija Srba. Ovakav vid transponiranja viktimologije u negativan stav prema drugima danas je itekako prepoznatljiv. Nismo mi ginuli da nam u Vukovaru bude ćirilica, nismo mi ginuli da nam djeca čitaju Andrića u školama, nismo mi ginuli da nam Halid Bešlić pravi koncerte. Ma, nisu oni uopće ginuli. Oni su u ratovima švercovali. I danas to rade, samo mnogo opasnijom robom. Identitetima

 

Svi su ovi entiteti samopodrazumijevajuće stvari iz kojih se, bilo kakvim ozbiljnim promišljanjem stvarnosti, a da ne govorimo o kakvu dekonstruiranju narativa na kojima se počiva, izlazi. To proizvodi binarnu sliku svijeta. Ako se jedni pozivaju na dobre, pozitivne vrijednosti, onda mora biti da se drugi pozivaju na nešto što bi se moglo označiti zanimljivim oksimoronom: negativne vrijednosti.

 

U takvoj poziciji svijeta zabranjeno je kritički promišljati pojmove dobra, jezika, obitelji i svega onoga što su oni proglasili svojim. Pojmovi koji obilježavaju svijet postaju kanonizirani i to je, po svemu sudeći, posljednji i najopasniji stadiji umnog zatvaranja ljudi. Proklinjući druge, religije koje se u svojoj samozaljubljenosti vole nazivati abrahamovskim, zapravo se dodvoravaju same sebi i jedna drugoj. Kada se pojavi bilo kakva liberalna inicijativa (i ovdje se nipošto ne misli na neoliberalno pomodarstvo koje je zatvorenim društvima benigno, čak korisno jer stvara iluziju alternative), abrahamovska se djeca stavljaju pod isti kišobran, formiraju različita međureligijska vijeća i slične pojave kako bi otklonili opasnost od toga da se sruše njihove univerzalne vrijednosti.

 

Kada opasnost prođe, tri abrahamovske religije svoje topove upere jedne prema drugoj. I vode se logikom: naše su univerzalne vrijednosti bolje od vaših ili: naše su laži bolje od vaših. U svemu tome, proklinjući jedni druge, razvili su retoričke obrasce koje bratski dijele. A svaki se oblik viktimologije ovdje pretvara u militantni stav prema drugima.

 

Nakraju, ako pogledamo velikosrpski fašizam, vidimo da je i on rođen iz kosovskog mita. A suština tog mita je viktimologizacija Srba. Ovakav vid transponiranja viktimologije u negativan stav prema drugima danas je itekako prepoznatljiv. Nismo mi ginuli da nam u Vukovaru bude ćirilica, nismo mi ginuli da nam djeca čitaju Andrića u školama, nismo mi ginuli da nam Halid Bešlić pravi koncerte. Ma, nisu oni uopće ginuli. Oni su u ratovima švercovali. I danas to rade, samo mnogo opasnijom robom. Identitetima.

 

Ne postoji bitnije uporište za razvoj fašistoidnih ideja u društvu od toposa identiteta. Naposljetku, nije li čistoća na kojoj se toliko insistira čistoća identiteta? I nije li čistoća identiteta nepatvorena fašistička ideja? Otuda se djeca iz miješanih brakova posmatraju kao neka vrsta mentalnih bastarda, koju se puritanci trude odbaciti na svaki način. Zato je puritanizam zapravo fašizam. A njegovo ostvarenje ovisi o političkom kontekstu i spletu historijskih okolnosti.

Oltari i džamije, budući da je religija izručena politici i politika religiji, postaju temeljno mjesto čitanja književnosti, kulture i prostora. Svaka drugačija interpretacija posmatra se kao blasfemija, budući da se drugačijim interpretiranjem dira u samu srž zajednice i u njenu teološku osnovu. Boga. Kada čitanja postanu teocentirčna, kada se pismo uvede u teocentričnu sliku svijeta, u kojoj su taj teocentrizam i već navedeni nacional-logocentrizam dva suštinska temelja, onda je istjerivanje heretičkih čitanja i istjerivanje heretičkih pisama nužno za spasenje

 

Sve se ovo najbolje otkriva na pitanjima jezika. Ne treba čak ni previše duboko kopati po teorijskim konceptima da bi se vidjelo o čemu se radi. Slučaj s ćirilicom u Hrvatskoj je, dakako, najsvježiji. Jer, jezik označava prisustvo i jezik je tvorbeno mjesto identiteta. Zbog ozbiljnosti političkog konteksta ovdje se pismo ne da odvojiti od jezika. Pitanje protjerivanja ćirilice postaje ishodišna tačka novog-starog hrvatskog identiteta. Sasvim čistog.

 

Ovakva je situacija, zbog različitoga konteksta, malo drugačija u Bosni i Hercegovini, formalno. Suštinski, riječ je o istoj matrici. Ono što je za Hrvate ćirilica, za Bošnjake je Andrić. Tog se pisca nitko nije dosjetio pročitati kao književnika. Svi su pohrlili da ga pročitaju kao pamfletista velikosrpske ideologije. I opet su se matrice pokazale istima. Ma koliko to paradoksalno zvučalo, Srbi i Bošnjaci zapravo na isti način čitaju Andrića. Srbi ga čitaju kao čovjeka koji je pokazao kakvi su zapravo ti Turci, Bošnjaci ga čitaju kao direktnog idejnog tvorca genocida. Jer je Srbima pokazao kakvi su zapravo oni. Turci.

 

U cjelokupnoj poslijeratnoj književnosti bivše Jugoslavije ni jedan pisac nije na bolji način opisao ovakvo stanje svijesti i ovu vrstu fašizacije triju antagonističkih društava po istoj matrici, posebice u pitanjima jezika i književnosti, kao Predrag Lucić u svojoj knjizi “Gusle u magli”, u pjesmi koja govori o Andriću.

 

Riješen je problem identitetski

Andrić je književnik entitetski

Hrvatski izrod, dušmanin turski

Sada je brend republičkosrpski

 

Lucić pravi svojesvrstan patchwork svih čistih shvatanja Andrića i pokazuje kako se identitetske igre oko jednog pisca pretvaraju u identitetske igre oko pamćenja i percepcije kulture. Zapravo, ova je Lucićeva poezija najbolje dekonstruiranje nacional-religijskih čitanja jednog pisca. On prokazuje da su istosti matrica zapravo rupe u njihovim ideologijama koje teže da budu isključive. Pozicija čitanja jednog pjesnika, u hermetički zatvorenim nacionalno-religijskim kulturama, mora biti logos nacionalnog duha i osviještenosti. A nacija i religija su nužno jedno, čak u nekim slučajevima i formalnopravno. Običajno, dakako. Ako je zapadni svijet potonuo o eurocentrizam, balkanski je potonuo u nacio-logocentrizam.

 

Nacion postaje ishodište logosa. Izvan toga je sve čisti barbarizam. Topos čitanja pisca postaje topologija nacionalne svijesti. U njoj bi topografija (ako bismo ovaj fenomenološki prostorni model proširili na ideju prostora duha) bila vakuum ili prostor lišen smisla. Postoji jedan prećutni konsenzus u shvatanju kultura kao zatvorenih i sasvim odvojenih entiteta.

 

Čitanja se kanoniziraju i zatvaraju, a čitalac ustvari postaje puki receptor kanonizirane interpretacije. Iskustvo čitanja postaje iskustvo usvajanja. Ne trpe se pisci pozicije koji ne pripadaju nikomu (kao naprimjer Lucić, Jergović, Dežulović i ostali koji se najčešće nazivaju plaćenicima i izdajnicima), odnosno pisci koji se mogu smjestiti u model takozvanog izmještenog pisca, o čemu su odlično pisali Nebojša Lujanović i Boris Škvorc. Jezička je čistoća, a u nju se da lako uključiti određena vrsta interpretativne čistoće na kojoj se insistira, jer se ovdje jezik još uvijek shvaća kao “kuća bitka”, pa je čist jezik garant i ishodište čistog bitka.

 

Posezanje za ovako arhaičnim konceptima dovodi do situacija u kojima slobodna misao prestaje biti moguća. Ona se zatvara u uske tunele jezika i interpretacije. Sve ovo u biti ima teološki početak jer se u društvima kakvo je balkansko teologija izručuje politici, i politika se izručuje teologiji. Skupa čine potpuno hermetičan sistem moći koji počiva na viktimološkim narativima kao i jasnom formiranju kulture pamćenja koja pledira na to da se čovjek u bilo kojem susretu s drugim neprestano podsjeća na žrtve koje je nacija podnijela zbog tih drugih.

Ne postoji bitnije uporište za razvoj fašistoidnih ideja u društvu od toposa identiteta. Naposljetku, nije li čistoća na kojoj se toliko insistira čistoća identiteta? I nije li čistoća identiteta nepatvorena fašistička ideja? Otuda se djeca iz miješanih brakova posmatraju kao neka vrsta mentalnih bastarda, koju se puritanci trude odbaciti na svaki način. Zato je puritanizam zapravo fašizam. A njegovo ostvarenje ovisi o političkom kontekstu i spletu historijskih okolnosti

 

Otuda se spomenici mijenjaju i čini se sve da se antifašistički spomenici, primjerice iz II. svjetskog rata, pretvore u mjesta koja postaju isprazni označitelji, ili pak podsjećanje na sramotu vlastitog naroda zbog toga što je nekada vjerovao da se moglo živjeti s drugima. Jedan od iznimno bitnih toposa, u ovom smislu, bivši je Spomen-park Vraca u Sarajevu. Namjerno je napisano bivši jer tamo više nema parka. Park se pretvorio u granicu između dva entiteta, između dva zatvorena Sarajeva, i na tome mjestu više uopće ne postoji bilo kakav oblik kulturnih djelatnosti.

 

S druge strane, neki se spomenici, poput spomenika makedonskim vojnicima iz II. svjetskog rata u Đakovu, zamijenjeni spomenikom koji je posvećen hrvatskim vojnicima iz narodnooslobodilačkog rata u Hrvatskoj devedesetih godina. Ovakvo je čišćenje prostora identično čišćenju jezika i književnosti. Pri tome oltari i džamije, budući da je religija izručena politici i politika religiji, postaju temeljno mjesto čitanja književnosti, kulture i prostora.

 

Svaka drugačija interpretacija posmatra se kao blasfemija, budući da se drugačijim interpretiranjem dira u samu srž zajednice i u njenu teološku osnovu. Boga. Kada čitanja postanu teocentrična, kada se pismo uvede u teocentričnu sliku svijeta, u kojoj su taj teocentrizam i već navedeni nacional-logocentrizam dva suštinska temelja, onda je istjerivanje heretičkih čitanja i istjerivanje heretičkih pisama nužno za spasenje. Istjerivanje Andrića i ćirilice postaje nužni korak k vraćanju svojoj čistoći. Srpsko poricanje genocida postaje bogo-spasenje.

 

Uostalom, ovakve tendencije nisu nepoznate u Europi, čiji socijalizam (nije li slučaj Hollandea i djevojčice Romkinje najbolji pokazatelj toga) pokazuje da europski socijalizam prijeti da postane nacional-socijalizam. Međutim, specifičnost Balkana je u tome što ove desne ideologije direktno iza leđa imaju vjerske zajednice.

 

Zapravo, BiH, Srbija i Hrvatska danas su kvazi-sekularne zemlje u kojima država kao neoliberalna tvorevina ljudska prava maksimalno reducira. Tamo gdje ih pak dozvoli ili podstiče, ponajviše iz reprezentativnih razloga, javljaju se crkvene i vjerske zajednice kako bi ta prava uskratile. Zbog toga se prava ljudi ovdje dvostruko reduciraju i proizvodi se politika straha od ozbiljne javne analize (pri tome se naravno ne misli ozbiljne kao nužno nesatirične, jer su upravo Lucićevi navedeni stihovi najozbiljnija analiza “Andrićeva pitanja”).

 

A što je najgore, inačica ljubi bližnjega svoga pretvara se u strah od pisanja, upravo onakav o kakvu je govorio Derrida, strah od toga da se dire u određene entitete ili ljude jer bi netko mogao biti povrijeđen zbog toga. Na Balkanu bi bilo nužno prevladati tu vrstu straha jer ovdje se čini da Nebo, ipak, ima miljenike. A to su crkve i države, u braku, baš u onakvu kakvim ga je Lucić opisao.

Filed Under: ABRAHAMOVA DJECA Tagged With: Abrahamova djeca, Amila Kahrović-Posavljak, autograf.hr, Balkan, Bog, džamija, fašizam, Halid Bešlić, Jugoslavija, Kosovo, Puritanske opačine, Srbi

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT