Evo nam vijesti koju nisu objavile nijedne hrvatske novine. Što samo po sebi i ne bi bilo čudo vrijedno pažnje da istu vijest nisu neobjavile ni sve europske novine. Dva su izuzetka: Le Monde i The Independent. I da, naravno: vijest je silno važna. Ili, možda, i nije važna, nego je signifikantna. Toliko signifikantna da njezino neobjavljivanje biva veće od same vijesti. [Read more…]
Čvrsto uz Milana Levara, čvrsto uz pravednika!
Rezolucija na koju se ovih dana često pozivao ministar kulture Zlatko Hasanbegović u točki N navodi da je iz perspektive žrtava nebitno koji im je režim oduzeo slobode ili su mučeni i ubijeni iz bilo kojeg razloga. Ta perspektiva žrtve uvažava se samo ako je žrtva proizvod totalitarnog režima, pojašnjavao je neki dan u Osvrtu dana (prenesenom iz Novoga lista) kolega Tihomir Ponoš. [Read more…]
Banaliziranje zla
”Kada se u Hrvatskoj provode prave čistke i medijska kontrola, kada se ukidaju satirične emisije i kada na stadionu na utakmici u Osijeku između Izraela i Hrvatske gledam nasmiješena lica najviših hrvatskih političara za vrijeme kada publika skandira ustaški pozdrav ‘Za dom – spremni’ – ja se jako bojim”, upozorila je ovog vikenda javnost Sanja Tabaković iz Židovske općine Zagreb [Read more…]
Izvori totalitarizma
“Izvori totalitarizma” (The Origins of Totalitarianism) Hanne Arendt jedna je od najutjecajnijih knjiga o temi totalitarizma i neupitan političko-filozofski klasik. Duboko promišljena i savjesno dokumentirana, ova misaono provokativna knjiga zauzima mjesto među glavnim djelima našeg vremena. [Read more…]
Zašto sam u Opatovcu bila kao doma?
Oko tri ujutro stajala sam ispred kuharskog šatora. Uz zvuke muzike Boba Marleyja i Tracy Chapman slušam kuhare koji govore o ljubavi dok miješaju hranu u velikim kazanima zagrijanim na plinskim plamenicima. Ta hrana, ljubavlju začinjena, uskoro će biti servirana u plastične posude i podijeljena grupama izbjeglica koji pješice prelaze granicu Srbije i Hrvatske. [Read more…]
Smrt Ajlana al Kurdija neće nam biti oproštena
Na plaži, u ljetovalištu Bodrum, licem u pijesku leži dječak Ajlan al Kurdi.
Videći sliku čitatelj novina najprije osjeti snažan poriv da uđe u fotografiju i dječaka okrene na leđa. Iako je mrtav, i ne može biti ništa drugo nego mrtav, nepodnošljivo je vidjeti ga s licem u pijesku. [Read more…]
Banalni totalitarizam na HTV-u
Moja dva twita na dan finalne utakmice svjetskog vaterpolskog prvenstva između Srbije i Hrvatske izazvali su veliku pozornost javnosti, i u Hrvatskoj i u Srbiji. Da podsjetim, reagirao sam na odluku HRT-a da ne emitira prijenos dodjele medalja, te sam tu odluku nazvao sramotnom. ”Spremni su da ponize hrvatsku reprezentaciju, koja je osvojila srebro, samo da ne bismo gledali Srbe pobjednike”, napisao sam u prvom od ta dva twita. [Read more…]
Građanska neposlušnost
Zaposjesti tvornicu da bi se, o trošku poslodavca koji mijenja poslovanje, spriječilo odnošenje strojeva; čupati genetski modificirane biljke da bi se zaštitilo zdravlje sviju; sjediti na nekom skupu i ne progovoriti ni riječi ili miroljubivo zauzeti pločnik – neki su od političkih čina koje se često smatra “građanskom neposlušnošću”. Stav koji i nije tako nov.
Jednoga srpanjskog dana (23. ili 24.) 1846. u Concordu (Massachusetts, SAD) – u kojem je 1817. rođen, Henry David Thoreau susreće Samuela Staplesa, gradskoga policajca koji mu prigovara zbog neplaćanja poreza i nudi mu čak posudbu novca kako bi to sredio.
David Thoreau, koji već oko dvije godine stanuje u kolibi usred waldenske šume i koji je svratio u grad da kod obućara preuzme svoje popravljene čizme i da malo s njim popriča, prvo je bio zatečen. Potom je odgovorio da iz načelnih razloga odbija dati novac državi, to više što se ne slaže s njezinom politikom i što nipošto ne želi pridonijeti financiranju rata protiv Meksika. Policajac ga je uhitio, a Thoreau je morao provesti noć u zatvoru.
U čemu se, sastoji ideja građanske neposlušnosti? U prvim recima svojega pamfleta Thoreau naznačuje do koje mjere trećorazredna vlada uzrokuje pomanjkanje svijesti u građana. “Jedina obaveza koja mi, zapravo, pripada – tvrdi on – jest u svakom trenutku djelovati u skladu s idejom koju imam o dobru”
Popularan u malom mjestu koje se priklonilo novotarskim idejama Ralpha Emersona (1803-1882) i intelektualaca oko revije The Dial, David Thoreau se osjeća obaveznim da detaljno i precizno zabilježi svoje iskustvo i argumentira čin. Piše tekst “Odnos pojedinca i države” što ga je pročitao za vrijeme jednoga skupa u Concordu u siječnju 1848. Potom je objavljen u časopisu Aesthetic Paper u svibnju 1849. pod naslovom “Otpor građanskoj vlasti”. Ipak, taj polemički tekst, zapravo, brzo je pao u zaborav.
U čemu se, sastoji ideja građanske neposlušnosti? U prvim recima svojega pamfleta Thoreau naznačuje do koje mjere trećorazredna vlada uzrokuje pomanjkanje svijesti u građana. “Jedina obaveza koja mi, zapravo, pripada – tvrdi on – jest u svakom trenutku djelovati u skladu s idejom koju imam o dobru”. Kasnije to moralno načelo čini poznatim objašnjavajući kako jedan tzv. “slobodan” narod ne može imati šestinu stanovništva podvrgnutu ropstvu, nego, štoviše, da je uvelike već “vrijeme da se pošteni ljudi pobune i pripreme revoluciju”.
Budući da postoje nepravedni zakoni, pravedan čovjek nalazi svoje pravo mjesto u zatvoru, zajedno sa žrtvama nepravedne vlade. Što se tiče ljudi na položaju koji žele služiti dobru, oni moraju dati ostavku. Thoreau pristaje dragovoljno platiti porez za održavanje cesta ili za škole, ali ne prihvaća financirati rat koji, zapravo, pridonosi učvršćivanju robovlasničke vlasti Juga. Njegova želja za mirom udružena je s njegovim abolicijskim uvjerenjem.
Država kojoj bi bilo stalo do pravde prema svima i do poštivanja svakoga, najavljuje, po njemu, svoje vlastito dokinuće. Tragati za zakonom kojemu bi se moralo pokoravati uvijek je, po njemu, znak servilnosti protivne afirmaciji jedinstvenosti svakoga bića.
Ako je red splet društvenih odnosa tkanih tako da nitko nije prisiljen kršiti jedne obaveze kako bi ispunio druge, tkanje puca kada ljudi na vlasti ne poštuju svoje obaveze, a obični građani više ne mogu zadovoljiti svoje osnovne potrebe. Tada se red izgrađen na nepravednim odnosima mora srušiti
Burna vremena kršenja ljudskih prava i izostajanje zadovoljenja ljudskih potreba su, sad je posve očito, i pred nama. Pitanje koje bi trebalo da si postavi svaki građanin, pa onda i kršćanin jest: kako reagirati? Dođe li do pobune, na koji način valja u njoj sudjelovati?
Kada je riječi o ljudskim pravima, najčešće se rasprave vode oko odnosa dužnosti i prava kao da su oni u proporcionalnom odnosu. Dužnost je, kako je pisala, Simone Weil, jedna jedina i tiče se osobe: ljudskoj osobi kao takvoj dugujemo poštovanje. Prava se tiču skupina i zajednica koje vrše tu temeljnu dužnost i mogu se razlikovati od skupine do skupine. Dužnost i prava međusobno se ne uvjetuju: dužnost je bezuvjetna, a prava se definiraju s obzirom na ljudske potrebe, odnosno na njima se temelje. Međutim, ljudske potrebe rijetko su predmet promišljanja u političkoj filozofiji, a još manje sastavni dio razumijevanja općega dobra.
Ako je red splet društvenih odnosa tkanih tako da nitko nije prisiljen kršiti jedne obaveze kako bi ispunio druge, tkanje puca kada ljudi na vlasti ne poštuju svoje obaveze, a obični građani više ne mogu zadovoljiti svoje osnovne potrebe. Tada se red izgrađen na nepravednim odnosima mora srušiti.
Međutim, pasivni i kukavice kakvi često jesmo, reagiramo tek kad i nama voda dođe do grla. A dokle god nam nitko bitno ne uskraćuje naše potrebe i ne ugrožava naša prava, zaboravljamo svoju dužnost i tuđe nesreće kao da nas se ne tiču.
Suosjećanje s drugim trebalo bi da bude pokretač društvenog angažmana, ono je mjesto interakcije vjere i djelovanja, djelovanja kakvo proizlazi iz živog osjećaja jedinstva s cijelim čovječanstvom. Budući da tvorimo jedno tijelo, bol ma kojega od njegovih udova i nas bi trebala boljeti. Ishodišna pretpostavka svake u ljudskim potrebama ukorijenjene duhovnosti jest kultura suosjećanja, odnosno kultura života kadra prihvatiti smrt vlastitoga ega eda bi život nadišao sam sebe
Ipak, nema čovjeka, ma kako tvrda srca bio, koji ne suosjeća s nesrećama koje mu se prikazuju na filmu ili u kazalištu. Ili čak na televizijskim vijestima. On se unosi u lica nesretnika a da se od njega ništa ne traži ni ne očekuje te se ničega ne mora bojati. Svojoj sućuti pušta slobodan tijek budući da zna da to nije stvarnost. No, kada bi to bila stvarnost, kada bi nesretni ljudi živi stajali pred njim, iznenadili bismo se koliko bi bio kadar biti bešćutan. Mnogi kršćani koji su tijekom stoljeća plakali nad Kristovim raspećem, bili bi bešćutni da su ga uživo vidjeli na križu.
Suosjećanje s drugim trebalo bi da bude pokretač društvenog angažmana, ono je mjesto interakcije vjere i djelovanja, djelovanja kakvo proizlazi iz živog osjećaja jedinstva s cijelim čovječanstvom. Budući da tvorimo jedno tijelo, bol ma kojega od njegovih udova i nas bi trebala boljeti. Ishodišna pretpostavka svake u ljudskim potrebama ukorijenjene duhovnosti jest kultura suosjećanja, odnosno kultura života kadra prihvatiti smrt vlastitoga ega eda bi život nadišao sam sebe.
Pravo na građansku neposlušnost državi i vlastima kad prisiljavaju na ma koji oblik ropstva, za osobe obdarene savješću naprosto je dužnost!
Građanska neposlušnost može biti u pravom trenutku moćno sredstvo. A katkada je odnos snaga takav da je jedino ona i moguća. Danski kralj Christian to je dobro shvatio te je, na zahtjev nacista da Židovi u vrijeme okupacije njegove zemlje moraju na svoju odjeću staviti žutu zvijezdu, žutu zvijezdu i sam prikačio na svoj ogrtač. Njegov su primjer slijedili mnogi Danci.
Tražiti pravedne odnose u ovom svijetu moguće je, dakle, tek vršimo li temeljnu dužnost i usklađujemo prava s ljudskim potrebama. A da bi pravedni odnosi mogli biti uspostavljeni, želja za njima treba operirati u području nadnaravnoga: valja nam biti svjesni da bismo mi kojima se čini zlo lako mogli biti isti oni koji bismo ga i sami počinili kad bismo imali moć. Tek kada smo kadri odreći se te moći, možemo djelovati nenasilno.
Tražiti pravedne odnose u ovom svijetu moguće je, dakle, tek vršimo li temeljnu dužnost i usklađujemo prava s ljudskim potrebama. A da bi pravedni odnosi mogli biti uspostavljeni, želja za njima treba operirati u području nadnaravnoga: valja nam biti svjesni da bismo mi kojima se čini zlo lako mogli biti isti oni koji bismo ga i sami počinili kad bismo imali moć
No, djelovati po svojoj savjesti i nije tako lako kad se digne dim nereda. Kada stihija zastre pogled, progovaraju novi oportunisti i manipulatori te novi izazivači provociraju stari sukob nacionalnoga i građanskoga. Tada nije lako razabrati budući mogući red.
Preostaje: smjelo se angažirati za ono što nam se u danom trenutku pokaže istinitim te preuzeti rizik. A u svemu tome valja razlikovati istinsku od lažne pravednosti: lažna se u uspostavljanju mira služi nasiljem te zagovara pravo da se na zlo odgovori zlom. Ponajveća ljudska potreba, potreba inteligencije, potreba je za istinom, shvaćenom ponajprije kao nesrazmjer između riječi i djela te sredstva i cilja. Istinska pravednost ne razlikuje sredstvo i cilj jer: samo pravedna sredstva mogu opravdati cilj kao pravedan.
Analizirajući Thoreauov emblematski tekst u svjetlu američkoga Pokreta za građanska prava, Hannah Arendt je tumačila kako on ne naznačuje ono što bi trebalo učiniti da se isprave nepravde, nego kako ih izbjeći. Slažući se s Montesquieuom, ona je vjerovala u “duh zakona” koji se mijenja iz jedne u drugu zemlju te smatra da je građanska neposlušnost tipično vezana uz stvaranje Unije. U njoj nalazi ideal “pristajanja” i njegovu posljedicu, “pravo na neslaganje” kao temelj “umijeća udruživanja u zajednicu”, svojstvenu slobodnim ljudima.
Pitajući se o eventualnom izvozu tih praksi u druge političko-pravne sustave kojima dominira “tiranija većine”, Arendt je smatrala da nju prati osporavanje juridičke, birokratske i ciničke mašinerije. Alarmantnih situacija kad se obustavlja funkcioniranje javnih ustanova – sve je više u svijetu, i u takvim situacijama valja vidjeti znak neslaganja koje će zahvaćati sve više skupina i naroda te prijeći u otpor. Budimo pripravni.
Dobri ljudi ne gube bitke
1.
Ljudi se lako slože o tome što je za njih osnovno filozofsko pitanje – ono što ih se životno tiče. Od svih oblasti teorije, umovanja i ljudske prakse najviše ih brinu politička pitanja, jer konkretna politička praksa odlučuje o svemu što im je od neposredne životne važnosti, od ekonomskih pitanja do pitanja slobode. S politikom živimo u bukvalnom i metaforičnom smislu. Zato u diskutiranju politike svatko iskazuje i svoje političko stajalište.
Dobar tekst o politici je tekst koja iritira. A iritira, jer ga pisac ne može napisati ako ga ne drži bijes, ako nema u vidu uvijek vrlo konkretne i bjelodane političke gluposti. Nije ih teško naći, jer povijest ne bilježi postojanje neke političke prakse kojoj bi se trebalo bezrezervno prikloniti. Jedino kritika postojeće vladajuće volje unaprjeđuje političku praksu i nudi nadu u mogućnost boljeg. Zato je opozicija vlasti uvijek uvjerljivija od onoga što je (tko je) na vlasti. Zato svaka pobuna protiv loše vlasti obećava.
2.
Kada god počnem pratiti ”demokratske promjene” na Balkanu, ne bude mi dobro. Prvo veliko pitanje u tim krajevima je bilo i ostalo nacionalno pitanje, koje je zapravo pred-političko pitanje, ali tek kada se ono riješi, započinje mišljenje politike kao moguće slobode, mišljenje u kome se artikulira pitanje o istinskoj ljudskoj egzistenciji.
Kada god počnem pratiti ”demokratske promjene” na Balkanu, ne bude mi dobro. Prvo veliko pitanje u tim krajevima je bilo i ostalo nacionalno pitanje, koje je zapravo pred-političko pitanje, ali tek kada se ono riješi, započinje mišljenje politike kao moguće slobode, mišljenje u kome se artikulira pitanje o istinskoj ljudskoj egzistenciji
Mnogi su se nadali da će na tlu nekadašnje Jugoslavije sloboda biti ostvarena demokratskim promjenama. Konačno je došlo vrijeme slobode, ali se ne oslobodismo. S padom jednog totalitarizma nastupiše drugi, nacionalni totalitarizmi. I takva demokracija u kojoj je svaki izabrani prvak išao prije svega za osobnim interesom i ambicijama. Što njihovi glasači vjeruju da je to i njihov interes ide na račun tih glasača. Ako im pak ne vjeruju, onda sami sebe lažu kada za njih glasaju. Borba za ”našu stvar”, za naše ”uvijek smo u pravu”, jedan je od načina obezvrjeđivanja svih vrijednosti ”suprotne strane” i stvaranje prostora za trijumf vlastitog egoizma.
Politika je dnevni vampir koji nam pije krv s našim pristankom. Problematična je zemlja u kojoj se najbolji i najgori ne razlikuju mnogo. Strašno je kad nema osobe koja će reći moralnu riječ, ali je još gore kada nema onih koji će takvu riječ čuti. Kada se priklanjaju instinktu, kada hrle ”svojima”, kada uništavaju sve što nije ”njihovo”. Kada se aplaudira politici nepravde i mržnje.
3.
André Comte-Sponville u svojoj popularnoj knjizi ‘‘Male rasprave o velikim vrlinama“ (1996.) dokazuje da je sekularno društvo pravo i jedino tolerantno društvo. On sam je ateist. Neki (”naš”) vjernik bi s jednakima žarom dokazivao da je najbolje ono društvo u kome dominira vjera kojoj i sam pripada, jer je ona ”vjera ljubavi”. Barem ljubavi za svoje.
Politizirana religija Jednog Boga ne može biti ništa drugo do teror Jednog, totalitarizam, nasilje, smrt. Pritom svakako ne treba zaboraviti da su neki od najmračnijih tirana poput Staljina, Hitlera i Mao Ce Tunga bili ateisti. Svaki od njih je najprije vjerovao u jednu ideologiju, a potom i u sebe sama, što je u povijesti poznato kao ”kult ličnosti”, neka vrsta religije bez Boga. Ali mnogo zločina je počinjeno i u ime Boga. Od krstaških ratova do džihadista ubijaju jer je Bog istina, jer Bog postoji, jer njegovi ratnici vole svog Boga i zato ubijaju u njegovo ime.
Nacionalizam je stvorio neefikasne države, uništio i svoje vlastite pristalice i proizveo nezapamćena socijalna raslojavanja. Sirotinja je teret koji desnica ignorira, a ljevica tetoši, ali nikom nije previše do toga da nešto radikalno izmijeni. A gdje nema pozitivnog rezultata brzo nestane iluzije koja hrani svaki “novi pokret”, bilo da je u pitanju pokret koji se kune u ”vrijednosti tradicije”, onaj koji se bori za ”bolju budućnost” ili razni šarlatani transcendencije
Rigidno tumačenje vjerske dogme tome ide u prilog: O vjeri ne treba misliti, već je poštovati i slijediti. Vjera je ono što je vjerski zakon, o kome se ne može sporiti već se ima izvršavati. Osobina svakog totalitarizma je i da istinu govori onaj tko istinom raspolaže. Tada je istina institucionalizirana, a sama institucija iznad istine. U tome je politički dogmatizam jednak religijskom.
Gdje se pozivaju na ”etičnu politiku” zagovaraju konzervativnost i očuvanje stečenog, a tome se brzo pridruži moral klerikalaca. Njegovi ratnici za svoje. I na druge načine vraćaju ”stare vrijednosti”, od loših pisaca do propalih političkih koncepata, pa u zemljama nastalim iz nekadašnje Jugoslavije čujemo dirljive pozive: Neka dođe nazad kralj koji je opljačkao i izdao, sve slavne vođe i njihovi borci koji su klali, okupatori neka opet sve porobe, svi neka dođu, samo neprijatelji naroda ne razumiju da je došlo vrijeme sretnog jedinstva…
A ima li većeg poraza slobode nego vratiti se u ono od čega se jedva oslobodismo? U pozivanju na ”tradicionalne vrijednosti” štiti se nepravda prošlog doba i slavi nasilje i zločin koje postaje alibi za novo nasilje. Zato treba stvoriti novu sliku povijesti. A nema boljeg načina nego da se kroz pedagošku indoktrinaciju mladi ”pripreme za budućnost”.
Pomanjkanje brige za obrazovanje karakterizira svaku vlast koja hoće da manipulira svojim podanicima. Obrazovanje je bilo bitni element izgrađivanja atenske sigurnosti i svake vrste postignuća. Potvrđuje to i Tukidid, koji navodi Periklov posmrtni govor, govor u kome se zalagao za (uvjetno rečeno) ”otvoreni grad”, jer je Atena zasnivala svoju sigurnost na obrazovanju i kulturi, na vojnoj vještini i gospodarskim postignućima, na etici i refleksiji, pa nije strahovala za svoju stabilnost, a nije se imala razloga bojati ni tuđinaca, ni svojih neprijatelja.
Kada se zanemari obrazovanje, kada se ono svodi na ”jednu knjigu”, onda se širom otvaraju vrata dogmi koja postaje alibi za pljačku i tiho porobljavanje.
Angažman je u doba sumnjivih moralnih vrijednosti krajnje rizičan. U takva vremena često je bolje ostati po strani, ali dođe trenutak kada se narasla nepravda više ne može izdržati i kada je svaka pobuna znak otpora i nade
Hannah Arendt u ‘‘Podrijetlu totalitarizma“ upozorava da je ”istina” načelo totalitarizma i da ”… masovna podrška totalitarizmu nije uzrokovana ni neznanjem niti ispiranjem mozga”, nego da unutar svijeta (totalitarne) ideologije ne postoji razlika između činjenice i mašte, istine i laži i da u takvom sistemu čovjek gomile više nije sposoban misliti i razabirati što je stvarnost (usporediti: Arendth, Origins…, str. vii i 474).
Takav totalitarizam je dugo na djelu i u ”nacionalnim pokretima” u kojima vlada strah, izoliranost i više nema individualnih vrijednosti, jer se slave isključivo kolektivne vrijednosti. I to ”vrijednosti” koje imaju takav status samo u okrilju takve nacionalne politike.
4.
U vremenu lažnih vrijednost, pljačke i zločina (a sve u ime ”naroda”!), nema druge nego biti idealist, jer je samo u mišljenju još prisutno ono što je istinito i vrijedno. Idealno ne može biti ostvareno, samo može biti zamišljeno i mišljeno. Od Platonove Države preko Moreove Utopije do Marxovog komunizma ono idealno je bilo i ostalo samo namjera i san. Idealisti ipak znaju da dobri ljudi ne izgube svoje bitke. Ostvare svoje pobjede u svojim djelima, u svojim životima. Što ponekad privremeno pobijede primitivci dokazuje samo da je njih oduvijek bilo više. Oni srećom uvijek rade u korist vlastite štete.
Nacionalizam je stvorio neefikasne države, uništio i svoje vlastite pristalice i proizveo nezapamćena socijalna raslojavanja. Sirotinja je teret koji desnica ignorira, a ljevica tetoši, ali nikom nije previše do toga da nešto radikalno izmijeni. A gdje nema pozitivnog rezultata brzo nestane iluzija koja hrani svaki “novi pokret”, bilo da je u pitanju pokret koji se kune u ”vrijednosti tradicije”, onaj koji se bori za ”bolju budućnost” ili razni šarlatani transcendencije.
Vlast je dobra onome tko od takve vlasti ima koristi. A kada stekne moć, tada loš čovjek potpuno pokaže kakva je moralna slabotinja. Takav pokazuje snagu samo u odbrani svojih interesa. Svim raspoloživim sredstvima. Pokazuje istovremeno svoju snagu i izopačenost. Vlast je to više nasilna što više sluti da je kratkotrajna. Ali što se vlast više mora štititi, to je bliži njen kraj
Ne može se vladati bez krivice, ne može biti vlasti bez grešaka, pa je bolja ona koja ih manje čini i koja više brine o dobru što je moguće većeg broja svojih podanika. U tome je općem dobru uvijek bliži ljevičarski altruizam (pravo većine) nego desničarski egoizam (prednost sposobnijima, to jest jačima). Prava je šteta da istinske ljevice u Bosni nema…
Rekao bih da je ponajbolja ona vlast koja nije nametljiva, ona koja nam život čini boljim, ona koja tiho gradi i doprinosi što je većem mogućem broju ljudi. Ono što je najvećem broju stanovnika bilo koje zemlje uistinu najpoželjnije je efikasna politička ekipa koja ne zabrinjava svoje podanike, ne nameće svoju vlast, ne laže u vlastitom interesu, nego radi svoj posao u korist najvećeg mogućeg broja ljudi.
Zato je nužno tražiti i birati ljude koji su skloni političkom racionalizmu, vlast koja je upravo suprotna vladajućem političkom populizmu, toj omiljenoj platformi korumpiranih i nekompetentnih političara.
Angažman je u doba sumnjivih moralnih vrijednosti krajnje rizičan. U takva vremena često je bolje ostati po strani, ali dođe trenutak kada se narasla nepravda više ne može izdržati i kada je svaka pobuna znak otpora i nade.
Zločinac ne razumije da je zločinac, lopov tvrdi da je pošten, a politički demagog da govori u ime naroda. Može čak znati i o prirodi svog djelanja, može diskutirati i o moralnom aspektu nedjela, ali ne vjeruje i ne prihvata da je ono što je on učinio takvo. I zato do kraja tvrdi da je uvijek u pravu i da je sve učinjeno s najboljim namjerama. A to može da tvrdi sve dok nailazi na one koji mu to odobravaju. Sve dok se bori za dominaciju ”svoga” i vjeruje u svoju ”jedinu istinu” i dok ima svoje gorljive pristalice i odane poltrone.
Vlast je dobra onome tko od takve vlasti ima koristi. A kada stekne moć, tada loš čovjek potpuno pokaže kakva je moralna slabotinja. Takav pokazuje snagu samo u odbrani svojih interesa. Svim raspoloživim sredstvima. Pokazuje istovremeno svoju snagu i izopačenost. Vlast je to više nasilna što više sluti da je kratkotrajna. Ali što se vlast više mora štititi, to je bliži njen kraj.
P.S.
Jesam li sve ovo napisao zato što brinem o događajima u Sarajevu, mom rodnom gradu? Jesam, baš zato.
(Prenosimo s portala e-novine)
Fašizam i hrvatski mediji
Članak koji slijedi u nešto je skraćenoj verziji izgovoren u četvrtak na panelu “Strategije medijske borbe protiv fašizama” koji je, u sklopu zagrebačkog “Human Rights Film Festivala” organizirala Kuća ljudskih prava. Bio sam pozvan da izlažem “H-Alterove” strategije novinarskog rata protiv fašizma; međutim kako “H-Alter” takvih, pomno razrađenih, duboko promišljenih i probranih strategija jednostavno nema (a vrlo sam zadovoljan ako izvana izgleda kao da ih ima), iskoristio sam priliku da podsjetim publiku na nekoliko banalnih istina o tome kakvo bi novinarstvo trebalo biti da bi zaista opravdalo svoju društvenu ulogu, odnosno da bi bilo u funkciji borbe protiv društvenih i političkih devijacija, pa tako i fašizma. Više iz zafrkancije nego zbog stvarne potrebe, izlaganje sam strukturirao u 11 teza: [Read more…]