Nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić založio se u svojoj propovijedi izrečenoj na misi za domovinu u povodu Dana državnosti i za rasvjetljavanje povijesnih događaja vezanih uz Drugi svjetski rat i neposredno poraće. U svega nekoliko rečenica kardinal je kazao dovoljno da se čovjek zapita zna li on o čemu govori i je li upućen u temu o kojoj je govorio. [Read more…]
Za našu djecu
Kad nas je ministar Dragan Primorac nadahnuto i slatkorječivo, tamo negdje 2007., 2008. godine uveo u društvo znanja, nismo ni slutili da ćemo danas postati zemlja koja se diči ogromnim brojem proizvedenih doktora znanosti po glavi stanovnika, većim nego u mnogim zemljama za koje smo mislili da su nam nedostižni uzor. [Read more…]
Ćirilica nije četničko pismo
Čekićem po ćirilici – slike vukovarskog vandalizma koje su obišle svijet i osramotile Hrvatsku – opet se pojavljuju na nekim TV mrežama i u tiskovinama kao ilustracija međuetničke netrpeljivosti i eskalacije nepovjerenja u nekada herojskom gradu. [Read more…]
Batikolinda čuva Gotham city
Senzacionalno je ovih dana odjeknula vijest da je romantizirana biografija predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, pisana raskošnim stilom između Johanne Spyri i braće Grimm, misteriozno povučena s njezinih službenih web-stranica.
Na njima se sada može pročitati samo konvencionalni, suhoparni životopis aktualne hrvatske predsjednice, dok su impresivne sentencije o maloj budućoj poglavarici kao djetetu prirode koje se vješto penje po stablima, kopa zemunice i trči po pustim poljima dok joj vjetar šiba rumeno lice netragom iščezle. [Read more…]
Prvi predsjednik – Nazor
Mlađi suradnik HAZU, predsjednik Sabora, slavan po recenzijama uprizorenja “Male Floramye” u konclogoru Jasenovac, priložio je ovih dana svoj prilog reviziji hrvatske povijesti: Vladimir Nazor nije otišao u partizane, nego su ga isti tvarno oteli i potvorili kao antifašista i neprijatelja Nezavisne Države Hrvatske. [Read more…]
Lekcija paradnom Zagrebu
Nedavno je na Sveučilištu u Zagrebu održana doista lijepa svečanost na kojoj nikom nisu zasmetale ceremonijalne toge i zlatne ogrlice. Bio je to prikladan izvanjski znak odavanja zaslužene počasti 90-godišnjem skladatelju Milku Kelemenu na njegovoj promociji u počasnog doktora.
Nekoliko dana kasnije na Trgu maršala Tita održana je mnogo veća svečanost: predstavljanje novezgrade Muzičke akademije, a neki je dan istim trgom od Sveučilišta do Hrvatskog narodnog kazališta prošla i svečana procesija kao dio rituala inauguracije novog rektora. O ove dvije posljednje svečanosti mišljenja su već bila podijeljena, a vrlo je lako objasniti i zašto. Ne zbog masovnosti i mnogo većeg broja promatrača, pa time i dojmova, niti zbog zatvaranja prometa u središtu grada.
Problem je u tome što su obje svečanosti bile okvir za sadržaj prepun rupa. Primjerice, da je zgrada Akademije tom svečanošću doista bila otvorena i da su u nju već sljedeće jutro ušli studenti i profesori, čitava bi parada imala mnogo više smisla. Ovako, kada će se na pravo otvorenje i useljenje čekati još barem nekoliko mjeseci, to je bilo predstavljanje nečega što bi moralo biti, ali to još uvijek nije.
Što se inauguracije novog rektora tiče, vraćanje u život starih rituala ostavlja mjesta sumnji da se opet kreće naopakim putem davanja prednosti formi pred sadržajem. Kada bi ta svečanost uistinu bila vanjski znak neupitne izvrsnosti, domaćeg i međunarodnog ugleda, kao i suverene autonomije Sveučilišta od raznih političkih i interesnih utjecaja, vjerujem da nitko ne bi uzvanicima brojao zalogaje i računao im cijenu
Što se inauguracije novog rektora tiče, vraćanje u život starih rituala ostavlja mjesta sumnji da se opet kreće naopakim putem davanja prednosti formi pred sadržajem. Kada bi ta svečanost uistinu bila vanjski znak neupitne izvrsnosti, domaćeg i međunarodnog ugleda, kao i suverene autonomije Sveučilišta od raznih političkih i interesnih utjecaja, vjerujem da nitko ne bi uzvanicima brojao zalogaje i računao im cijenu.
Ali, dok takvog sadržaja nema, nego ga tek treba izgraditi, onda iznošenje bogato ukrašenog okvira u svijesti mnogih promatrača postaje znak neprilične razmetljivosti. Najkraće i najjednostavnije rečeno, ne kupuje se i ne izlaže se okvir za sliku koja tek treba biti naslikana. Crkva je majka svih rituala i od nje barem u jednoj stvari treba učiti.
Nigdje liturgija nije raskošnija nego u katedralama s najkićenijim biskupskim ruhom. Ali isto tako i svaka župa ima kakav-takav oltar, zvonik, dvije-tri procesije godišnje, proslave zajedničkih blagdana i svoja lokalna proštenja na koja rado dolaze mnogi ljudi, bez obzira na dubinu, površnost ili izostanak bilo kakvih vjerskih osjećaja. Tu je forma u velikoj mjeri već odavno nadomjestila sadržaj, ali to nijednom svećeniku na terenu, ako je doista duhovan i evanđeoski čovjek, nije zapreka da okvir ispuni plemenitim sadržajem čovjekoljublja nadahnutog vjerom u dobrog i milosrdnog Boga.
Sveučilišta su, baš poput katedrala, vrh jedne piramide, velike, stoljećima građene mreže prosvjetiteljstva, znanja i kulture. Nije rektor biskup, niti je predsjednik HAZU prispodobiv kardinalu, ali i oni imaju svoju bazu u ljudima na terenu koji su odabrali težak i plemenit posao sijača prvih klica znanja i kulture.
I zato svi rektorski rituali, inauguracije u crnim togama i sa zlatnim lancima vrijede upravo onoliko koliko cijenimo svaku učiteljicu i učitelja u najudaljenijem i najzabačenijem selu u kojem još postoji škola, ta kuća u kojoj počinje put svih budućih profesora, znanstvenika, umjetnika, dekana, rektora, akademika i nobelovaca. Ako su se ti ljudi, u svojim malim sredinama i školama, podjednako seoskim i gradskim, dan nakon paradne inauguracije novog rektora najvećeg i najvažnijeg hrvatskog sveučilišta osjetili važnijima, poštovanijima, ponosnijima i ohrabrenima, onda je rektor Boras u pravu.
Možda se i on tog dana, na vrhuncu svoje akademske karijere, sjetio od koga je naučio prvo slovo od kojeg je sve počelo. Ali, to nije dovoljno da se priroda stvari i logika okrenu naopako, a mi vratimo u vrijeme kada se od podanika očekivalo da se osjećaju to bogatijima što je u kraljevoj kruni više dragulja. U toj prispodobi kraljevstvo novog rektora zemlja je sprženog duha i poniženog znanja
Možda se i on tog dana, na vrhuncu svoje akademske karijere, sjetio od koga je naučio prvo slovo od kojeg je sve počelo. Ali, to nije dovoljno da se priroda stvari i logika okrenu naopako, a mi vratimo u vrijeme kada se od podanika očekivalo da se osjećaju to bogatijima što je u kraljevoj kruni više dragulja. U toj prispodobi kraljevstvo novog rektora zemlja je sprženog duha i poniženog znanja.
Odnosno, bila bi takva kada u njoj ne bi bilo ljudi niklih iz starog sjemena na preostalim naslagama dobre i plodne zemlje, onih koji rastu iz vlastite znatiželje i otvorenosti prema svijetu duha, znanja i kulture. Od takvih je ljudi i gospođa Jadranka Srdoč iz Slatine, rodnog mjesta Milka Kelemena, koju sam upoznao upravo na proslavi skladateljevog počasnog doktorata.
Ona je bila među ljudima koje je Kelemen svojim duhom i glazbom osvojio još 1994. godine kada se prvi put, baš onda kada je to bilo najpotrebnije, vratio u Slatinu. Već dvadeset godina, uz svesrdnu maestrovu pomoć i sudjelovanje kad god mu to zdravlje dopusti, ona u Slatini organizira Dane Milka Kelemena.
Bio sam duboko impresioniran kada sam prije deset dana u Slatini vidio crkvu sv. Josipa punu publike svih naraštaja na otvorenju dvadesetog izdanja festivala. Oni su svojim živim zanimanjem i pažnjom jednako kao i gostujući umjetnici bili zaslužni za uspjeh koncerta. Pod ravnanjem Zdravka Šljivca, također Slatinčana, anđeoske su Zvjezdice pjevale i Bacha i Mozarta.
Ali, na samom su početku, u mraku u kojem je tinjala tek dirigentova svijeća, vrisnule do zvijezda početak Kelemenove skladbe “Orion, Venus, Andromeda”. Za nastanak te skladbe također je zaslužna gospođa Srdoč i sasvim je na mjestu to što ju je na kraju koncerta Zdravko Šljivac pred svima rasplakao buketom cvijeća i iskrenom zahvalom za sve što je učinila.
U metropoli, kojoj je Kelemen podario i Muzički biennale, posljednjih se godina i desetljeća njeguje izrada provincijalno kitnjastih, a praznih okvira, dok je u provincijskim mjestima poput Slatine okvir skroman, ali su zato namjere i želje njihovih ljudi, baš kao i sadržaj koji stvaraju, svjetski
Bilo je lijepo na tom koncertu vidjeti i slatinskog gradonačelnika, jednako kao i oba slatinska župnika u prvoj klupi. Tu nije riječ samo o par dana u godini. Slatina je osim festivala prije dvadeset godina dobila i svoju prvu, sve uspješniju glazbenu školu.
Ove je godine u gradskom muzeju otvorena i Kelemenova soba, a sam gradonačelnik Ivan Roštaš prepričavao nam je, kao svoje, ambicije svoje vrijedne sugrađanke da se u Slatini izgradi jedan pravi međunarodni centar za suvremenu glazbu. Kelemen je svjetski umjetnik i putnik, građanin svijeta, ali to što radi njegova rodna Slatina čini ga hrvatskim skladateljem barem u jednakoj mjeri, ako ne i više nego počasni doktorat povrh svih ostalih priznanja.
U metropoli, kojoj je Kelemen podario i Muzički biennale, posljednjih se godina i desetljeća njeguje izrada provincijalno kitnjastih, a praznih okvira, dok je u provincijskim mjestima poput Slatine okvir skroman, ali su zato namjere i želje njihovih ljudi, baš kao i sadržaj koji stvaraju, svjetski. I još jedan znak.
Milko Kelemen ovog je ljeta napisao svoju najnoviju skladbu i posvetio je violinistu Goranu Končaru, Zagrebačkim solistima i Zagrebu. Naslov joj je “A Zagreb Imagination”. Ali, djelo je praizvedeno u Slatini i ostat će po svoj prilici još jedan dar Slatine Zagrebu, kao što je i sam Kelemen.
Ne zaboravite da pridjev provincijalan znači dvije stvari. Jedna je zemljopisni položaj, a druga je stanje duha koji redovito daje prednost formi pred sadržajem.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Pjevati Zajčev i urlati ustaški ”Za dom” nije isto
Za godinu dana, 14. prosinca 2014. godine, navršit će se stoljeće od smrti Ivana Zajca. Takvi jubileji, poput ove godine u čitavom svijetu obilježavanih dvjestotih obljetnica rođenja Richarda Wagnera i Giuseppea Verdija, služe tomu da se djelima velikana još jednom posveti dostojna pažnja, da se o njima nešto novo dozna i nauči, da ih se još jednom proslavi i da im se zahvali na svemu što su učinili za svoje narode i za čovječanstvo.
Mi Hrvati i u tome zaostajemo. Najčešće nas takve godišnjice zaskoče, redovito ih se prije sjete pojedinci nego institucije, pa se nešto zbrda-zdola pripremi, prigodno proslavi i još brže zaboravi. Ali, sa Zajčevom obljetnicom možda bude drukčije. Evo, upravo ovih dana, na Facebooku se pojavila grupa obožavatelja Zajčeve najpoznatije i najpopularnije opere Nikola Šubić Zrinjski. Dok pišem ovaj tekst, ta društveno-mrežna skupina, samo dan nakon što je utemeljena, već dostiže brojku od sto tisuća članova.
Nadam se da ovaj fenomen prate intendanti hrvatskih narodnih kazališta u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku te da će spremno dočekati navalu i veliki interes za Zajčevu operu o herojskom otporu Turcima i pogibiji Nikole Šubića Zrinskog pod Sigetom. Sve četiri hrvatske operne kuće na repertoaru imaju vlastite produkcije te opere i bilo bi razumno da upravo izvedbama tih predstava u što većoj mjeri popune program sljedeće godine uza Zajčevu stogodišnjicu. Prilika je to koja se ne propušta, to više što se može očekivati da će u kazališta na Zrinjskog napokon pohrliti mahom mlađa publika.
Josip Joe Šimunić je samo simptom mnogo većih i dubljih problema. Jedan od njih je i kronična dvoličnost hrvatske politike i političara, dvoličnost koja je mnogo veći problem ovoga društva nego dvojezičnost. Tu su dvoličnost već pokazale sve najmoćnije političke garniture pokazujući jedno lice dok su u oporbi, a drugo, često sasvim suprotnog izraza, dok su na vlasti
(Usput, da razjasnimo zašto ovdje piše čas Zrinski, čas Zrinjski. Povijesnu osobu, hrvatskoga bana i vojskovođu navodimo kao Nikolu Šubića Zrinskog, a naslov Zajčeve opere onako kako piše na partituri: Nikola Šubić Zrinjski.)
Zajcu će dogodine biti posvećen i veliki muzikološki simpozij koji organizira HAZU, ali ovaj veliki glazbeni prosvjetitelj i utemeljitelj gotovo svih važnih hrvatskih glazbeno-kulturnih institucija koje imamo i danas dobit će i masovnu proslavu za pamćenje. Ne zna se još točno datum, ali Zajca će Hrvati proslaviti kao što još nikada nijedan narod nije proslavio ime nekog od svojih najvećih skladatelja: na stadionu. I to maksimirskom!
Hrvatski nogometni savez sigurno se neće oglušiti na žarku želju svojih navijača da se u slavu Ivana pl. Zajca okupi hrvatska nogometna reprezentacija i zaigra neku prijateljsku umjetnicu. Najprikladniji protivnik bila bi, naravno, Turska, kako bi se tenor Josip Šimunić mogao što uživljenije, s mikrofonom u ruci, kao vitez Juranić povesti masovnu izvedbu zbora “U boj, u boj”. Delirij će svakako dostići vrhunac kad u pjesmi na red dođe stih “Za dom, za dom, sad u boj!”
Naravno, rugam se. Ne postoji, nažalost, nikakva toliko masovna hrvatska društveno-mrežna skupina obožavatelja bilo koje opere, pa tako ni Zajčeva Zrinjskog. Ali postoji skupina “potpore Josipu Šimuniću” koja se za ovo malo vremena, dok sam ja napisao prethodne retke, povećala za još tri tisuće članova, a koja se ruga i Zajcu, i Zrinskom, i Zrinjskom tako što i skladatelja, i bana, i operu koristi kao jedan od glavnih argumenata da je ustaški poklič “Za dom – spremni” zapravo stari hrvatski pozdrav.
Šimunić, Hrvat rođen u Australiji, ima razloga ovih dana biti zbunjen. On je došao u Hrvatsku, čiji je prvi predsjednik Franjo Tuđman ustašku NDH također nazvao izrazom vjekovnih težnji hrvatskog naroda za slobodom i samostalnošću. Uostalom, on je već odigrao toliko utakmica za hrvatsku reprezentaciju nošen pokličem “Za dom spremni” s tribina
Za to nije kriv nogometaš Šimunić. On svoj maksimirski ispad nije pravdao takvim nebulozama, on samo tvrdi da mu je jedini motiv bila ljubav prema vlastitom narodu i domovini. Njegova je logika jasna: ustaše su bili u prvom redu rodoljubi i domoljubi koji su se borili za svoju domovinu. Šimunić, Hrvat rođen u Australiji, ima razloga ovih dana biti zbunjen. On je došao u Hrvatsku čiji je prvi predsjednik Franjo Tuđman ustašku NDH također nazvao izrazom vjekovnih težnji hrvatskog naroda za slobodom i samostalnošću. Uostalom, on je već odigrao toliko utakmica za hrvatsku reprezentaciju nošen pokličem “Za dom spremni” s tribina.
Nijedna od tih utakmica nije bila prekinuta niti se čulo da bi barem netko od uzvanika, uključujući i visoko rangirane političare Republike Hrvatske, pa i one iz ove trenutačne, tobože socijaldemokratske vlasti, demonstrativno napuštao svečanu ložu i stadion u trenucima takvih navijačkih zanosa. Ipak, kada je to i sam ponovio preko maksimirskog razglasa, na njega su sručila lavina osuda.
Međutim, oni koji Šimunića na Facebooku brane ipak su se odlučili za drukčiju taktiku. Oni se skrivaju iza povijesnih junaka opere Ivana pl. Zajca i romana Josipa Eugena Tomića, kao i iza vojskovođe i bana Josipa Jelačića. Ispada da Josip Šimunić ne propušta nijednu izvedbu Zrinjskog i da prije i poslije svake utakmice skokne do Zaprešića zapaliti svijeću na Jelačićevoj grobnici, skupa sa Šukerom, ionako poznatom po obilasku grobnica poput one Pavelićeve u Madridu.
Sto tisuća ljudi, a do danas, kad ovo čitate, vjerojatno ih već ima dovoljno i za raspisivanje još jednog referenduma, nije sitnica. Jedan dio njih spremno guta, pa onda kao vlastite argumente dalje širi laži i podvale ponuđene od pokretača grupe o povijesnom hrvatskom pozdravu.
Oni koji Šimunića na Facebooku brane ipak su se odlučili za drukčiju taktiku. Oni se sakrivaju iza povijesnih junaka opere Ivana pl. Zajca i romana Josipa Eugena Tomića, kao i iza vojskovođe i bana Josipa Jelačića. Ispada da Josip Šimunić ne propušta nijednu izvedbu Zrinjskog i da prije i poslije svake utakmice skokne do Zaprešića zapaliti svijeću na Jelačićevoj grobnici
Ali, jedan dio se ponaša poput pravih zakletih ustaša pozivajući na progon, ili u najmanju ruku izgon iz Hrvatske svih koji misle drukčije i koji se, prema njihovim kriterijima, nemaju pravo nazivati Hrvatima. Baš kao što je onaj stožeraš u Vukovaru, kada su ga upitali zašto se priječi prolazak koloni s državnim vrhom, stranim diplomatima, pa i ratnim zapovjednicima obrane Vukovara, na taj žalosni dan 18. studenoga zlokobno odgovorio: zato da najprije prođu Hrvati.
Josip Joe Šimunić je samo simptom mnogo većih i dubljih problema. Jedan od njih je i kronična dvoličnost hrvatske politike i političara, dvoličnost koja je mnogo veći problem ovog društva nego dvojezičnost. Tu su dvoličnost već pokazale sve najmoćnije političke garniture pokazujući jedno lice dok su u oporbi, a drugo, često sasvim suprotnog izraza, dok su na vlasti. To je dvoličnost HDZ-a s Rive, to je dvoličnost SDP-a koji, kada to njemu odgovara, paktira s HDZ-om, čak i u sudbonosno važnim stvarima kao što je predstojeći referendum.
To je dvoličnost političkih predstavnika srpske manjine u koalicijama s jednima i drugima, to je dvoličnost žongliranja zakonima i Ustavom i lijevih i desnih da bi zaštitili jednog udbaša. To je, naposljetku, dvoličnost svih dosadašnjih vlasti koje nisu bile u stanju, jer vjerojatno nisu ni željele, postići konsenzus o najbitnijim pitanjima te o svim i svačijim zločinima iz prošlosti.
Dvoličnost onih koji bi svoju ustašofiliju skrivali iza Zajčeve opere samo je još jedan kamen povrh groba u koji se mi živi Hrvati sami sve dublje ukopavamo. A ako im je uistinu toliko stalo do opernog Zrinskog, pa neka već jednom nauče i s tribina zapjevaju originalni Zajčev “Za dom” umjesto urlanja onog ustaškog. To nikada nije bilo i neće biti isto.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista uz dozvolu autora).
- « Previous Page
- 1
- …
- 3
- 4
- 5