Razgovarala: Dodi Komanov

 

 

Nakon Vaše zbirke “1000 glazbenih anegdota” nedavno je u Židovskoj općini Zagreb predstavljen i njezin nastavak “Pregršt glazbenih anegdota”. Zašto su takva izdanja kod nas rijetkost?

U inozemstvu su anegdote o muzičarima uobičajen fenomen, a kod nas se ne nalazi prilika da se bilježe događaji vezani uz slavne ljude.

 

Je li to znak manjka dobrog smisla za humor?

U neku ruku da. Ljudi nisu navikli da se bave takvim stvarima, nego se sve uzima vrlo ozbiljno u životu.

Sve manje pažnje posvećuje se važnosti kulture. Nema više redovitih kulturnih rubrika, nema kritika, koncerti se često samo registriraju, nije to ono pravo. Nekad su se tekstovi kritičara i te kako čitali, odobravali ili neodobravali

 

Rekla bih da je to znak i slabljenja interesa za klasičnu glazbu. Je li razlog kriva orijentacija ljudi iz glazbenog izdavaštva, bi li HMD i HDS trebali potaknuti življe izdavaštvo?

Ne mislim da interes slabi. Kazališta i koncerti često su rasprodani, a mlada publika ide na vrijedne priredbe. Ljudi nisu navikli da pišu, nego čitaju ono što su napisali njihovi preci, a mnogi koji bi željeli pisati smatraju da je sve već napisano. Usto, ovdje je teško naći izdavača. Nisam muzikolog pa ne bih kolege muzikologe htio ozbiljno kritizirati, a lako je kritizirati ako čovjek sam ne napiše nešto. Nakon što sam na radiju vodio noćne emisije u kojima sam s anegdotama oživio program, pomislio sam zašto se to ne bi i čitalo, jer na radiju sve prolazi. Meni se posrećilo s izdavačkom kućom Durieux.

 

Kritika i glazbeno novinarstvo jedva da postoje u medijima, koje se i krivi za to. Je li kriva i struka? Prokomentirajte iz vlastitog uredničkog i kritičarskog iskustva to stanje.

Za to su možda krivi urednici. Sve manje pažnje posvećuje se važnosti kulture. Nema više redovitih kulturnih rubrika, nema kritika, koncerti se često samo registriraju, nije to ono pravo. Nekad su se tekstovi kritičara i te kako čitali, odobravali ili neodobravali. Postojao je tzv. ekipni rad, kritičari nisu išli za vlastitom slavom nego za tim da opća kvaliteta bude dobra. Danas ima animoziteta i konkurencije, mislim da bi se svatko htio istaknuti. Na radiju smo mnoge stvari radili takoreći anonimno, a sada se svatko za pet minuta priloga najavljuje i odjavljuje, u ishitrenim jutarnjim emisijama Trećeg programa i u emisiji “Sedam dana glazbe”.

 

U drugoj knjizi anegdota citirate Goethea: “Glazbenici vrlo nerado čuju dvije posve različite stvari – krive tonove i opravdanu kritiku!”

Možda su i umjetnici postali preosjetljivi i ne prihvaćaju kritike kao nekada. Svojedobno su me pitali jesam li skupio “minutne prijatelje” – to je kada jednom umjetniku napišete dobru kritiku, a njegovu konkurentu potom napišete pet ili deset redaka više – pa onda onom prvom više niste prijatelj. Za opravdanu kritiku samo su mi jednom otvoreno dali za pravo: jednom sam pjevaču napisao da mu izvedba stilski nije u redu, a on mi je poslije rekao: “Pročitao sam kritiku, poslušao i druge snimke i ustanovio da ste bili u pravu. Ja nisam bio stilski u redu.”

Važno je poznavati prošlost, ali okrenimo se budućnosti. Židovska kultura dala je mnogo različitih tema, prednjačila je i u povijesti ima dosta nezabilježenih događaja (…) Izbjegavam priloge o antisemitizmu u svijet, a smatram da je ovdje mnogo manje prisutan, kao i prije Drugog svjetskog rata, nego drugdje, dok ga u Beogradu ponegdje nalazimo često i danas

 

Glavni ste urednik dvomjesečnika Novi Omanut koji  2013. slavi 20. rođendan.

Okupio sam mnogo stalnih i povremenih suradnika. Iz svijeta nam malo toga dolazi i moramo sami pronalaziti sadržaje iz naše povijesti i tradicije. Više priloga trebalo bi preuzimati iz stranog tiska, ali on nam manje-više nije dostupan. Na sugestije da bi trebalo sustavno pisati o prošlosti, o onome što se događalo prije Holokausta, odgovorio sam da bi se list onda zvao Stari, a ne Novi Omanut. Važno je poznavati prošlost, ali okrenimo se budućnosti. Židovska kultura dala je mnogo različitih tema, prednjačila je i u povijesti ima dosta nezabilježenih događaja.

 

Koliko ste zadovoljni postignutim s obzirom na opsežnost odrednice – a to su židovska povijest i tradicija?

Radili smo tematske brojeve, o ženama, o nekim povijesnim proslavama u Židovskoj općini Zagreb, o židovskim afinitetima Meštrovića (br. 10), o povijesti ŽOZ-a i zgradi koja postoji više od stotinu godina… Izbjegavam priloge o antisemitizmu u svijetu. Smatram da je ovdje mnogo manje prisutan, kao i prije Drugog svjetskog rata, nego drugdje, dok ga u Beogradu ponegdje nalazimo često i danas. Mislim da antisemitizam pa zapravo ni Holokaust (što su ponekad glavne teme inozemnih židovskih glasila) ne treba isticati, jer to nisu glavne karakteristike Židova. Možda nismo dovoljno okrenuti mladima, a ima ih koji su zainteresirani za židovstvo.

 

Je li Novi Omanut u javnosti osvijetlio gotovo zaboravljenu važnost mjesta židovske zajednice prije 1941. i pridonio revitalizaciji sjećanja?

Sigurno. Mnoge stvari kojih se ljudi osobno sjećaju dolaze na vidjelo. Opet, nismo list koji sustavno projicira značajne momente, a ima stvari među kulturnim zbivanjima koje bi trebalo obnoviti. Uvijek se događa da nešto iz prošlosti, koja je dovoljno bogata, ponovno iskrsne. Više smo u Zagrebu orijentirani na ono što se događa u Austriji i na sjeveru Italije jer su to područja s kojima smo u prošlosti bili više povezani.

Događaju se ružne stvari upravo zbog nepoznavanja kulture i civilizacije. I kada bi se zajednice udruživale, kada bi bilo više povezanosti i sloge, onda ne bi bilo takvih ispada. Događa se da se najmlađa generacija ponekad iživljava, pogotovo na nacionalnim manjinama, što je pogubno, i to treba strogo sprječavati

 

Koliko je uopće važna povezanost s drugim zajednicama? Jedan od brojeva bio je posvećen Bečkoj židovskoj zajednici kao oduvijek najbližoj Zagrebačkoj. Je li pripadnost EU poticaj za produbljenje tog odnosa?

Možda bi mogao biti, ali to nije pitanje samo Beča, jer Beč kao grad nema razvojnu liniju. Više to vidim prema Njemačkoj, Berlinu, koji je bio zaista pravi centar i koji se opet obnavlja. Dolaze ljudi najviše iz bivšeg Sovjetskog Saveza koji se moraju aklimatizirati i prihvatiti opće kulturno naslijeđe da bi mogli dati nešto svoga. U bližem susjedstvu se nedavno održao Limud, u Budvi. To je prvi put da je Crna Gora, gdje ima malo Židova, pristala da obilježi svoju židovsku prošlost i da je obnavlja. Slično je i u drugim krajevima, čak i na Kosovu, ali teško je to obuhvatiti slikom jedne zajedničke tradicije. Karakteristično je da nakon sedamdeset godina izlaze knjige o Židovima: upravo je predstavljena knjiga Ljiljane Dobrovšak “Židovi u Osijeku od doseljavanja do kraja Prvog svjetskog rata”, ranije je objavljena knjiga o “Židovi u Križevcima” dr. Renée Weisz-Maleček te slična izdanja drugdje. Danas se, s jedne strane, povijest zatvara, pa se čovjek pita postoji li obnova, drugačija gledanja na svijet, i kakva je politika Izraela u tome. Koliko Izrael prihvaća dijasporu i koliko ta dijaspora može danas, u okviru EU, djelovati. Dio toga su i manifestacije poput Dana Izraela i Festivala židovskog filma koje se održavaju i u manjim centrima poput Čakovca i Koprivnice. Lijepo je da ljudi ipak žive od uspomene na Židove koji su postojali, koji su često bili inicijatori privrednog, gospodarskog i kulturnog života. Na tome treba ustrajati.

 

Kako vidite potrebu za povezanošću unutar manjinske scene kao segmenta društva kada se događaju ružne stvari, neprihvatljive i uznemiravajuće kao što su npr. odnos prema Romima u Francuskoj, jaka ekstremna desnica u Mađarskoj, skidanje i razbijanje ploča s natpisima na ćirilici u Hrvatskoj?

Događaju se ružne stvari upravo zbog nepoznavanja kulture i civilizacije. I kada bi se zajednice udruživale, kada bi bilo više povezanosti i sloge, onda ne bi bilo takvih ispada. Događa se da se najmlađa generacija ponekad iživljava, pogotovo prema nacionalnim manjinama, što je pogubno, i to treba strogo sprječavati.

Slažem se sa Slavkom Goldsteinom kada kaže da bi trebalo napraviti i kulturni centar, jer u Europi je malo metropola koje nemaju sinagogu. Na to se već davno trebalo misliti, jer smatram da je većina Zagrepčana za to da Zagreb dobije svoju sinagogu

 

Kako se manjine mogu boriti protiv toga?

Zakoni postoje i u prvom ih se redu treba pridržavati. U društvu treba postojati šarolikost. Dakle, da postoje manjine, da prikazuju svoju prošlost, folklor, kulturu, postignuća, da budu zastupljenije u javnom životu. Da postižu da ih se cijeni, a ne da se podcjenjuje bilo koju od manjina. A snage ima da se manjine održe i da se mogu slagati. Za to ima lijepih primjera.

 

Koliko umjetnost, a omanut znači umjetnost, i kultura doista mogu djelovati u tom smislu?

Nadam se da smo dokazali da mogu. Omanut je u Zagrebu izlazio od 1936. do 1941., kada je bio zabranjen. Nakon 1945. ovdje dugo vremena nije bilo židovske štampe, a u Beogradu je izlazio Jevrejski pregled. Kada smo odlučili da Novi Omanut najprije izlazi kao feljton Biltena ŽOZ-a, nakon čega je ubrzo postao list Kulturnog društva “Miroslav Šalom Freiberger”, pokazalo se da postoje teme koje su zaboravljene, na koje treba podsjećati.

 

Je li Novi Omanut približio židovsku zajednicu većinskoj? Hoće li postati dostupan i u javnoj prodaji?

U krugovima u kojima se krećem vidim da list dolazi i među nežidove i među članove ŽOZ-a, čitaju ga i mladi i raspravljaju o našim sadržajima. To zaista nešto znači. Imamo određen broj pretplatnika koji ne bismo širili među mase, kao što je to slučaj s raznim listovima i časopisima.

 

Kada se govori o izgradnji sinagoge u Praškoj ulici, spominje se koncept po kojem bi u njezinu sklopu postojao i kulturni centar.

U tome se slažem sa Slavkom Goldsteinom kada kaže da bi trebalo napraviti i kulturni centar, jer u Europi je malo metropola koje nemaju sinagogu. Na to se već davno trebalo misliti, jer smatram da je većina Zagrepčana za to da Zagreb dobije svoju sinagogu. Da se izgradi replika nekadašnje, srušene 1941-2., jer malo je polaznika, a smatra se da bi intenzivirali svoju djelatnost. Kada se održavaju Dani Izraela bilo bi to okupljalište kakvo filosemitski Zagreb zavređuje. Istodobno, to bi bio i memorijalni centar, mjesto sjećanja, jer kada se danas ulazi u jednu sinagogu, misli se i na one koji su ubijeni, koji su poginuli i nisu doživjeli trenutak ponovnog uspostavljanja hrama. Kao što se za Hanuku postavlja menora na Trgu bana Jelačića, tako treba da postoji sinagoga kao spomen i dalji razvoj.