Teofil Pančić, ”Gost iz Galaksije”, Hena COM, Zagreb, 2014.

 

“Gost iz galaksije” devetnaesta je knjiga pisca, kolumnista, kritičara i novinara Teofila Pančića. U njoj su sabrani eseji i kolumne koje je tijekom 2013. i 2014. pisao za radijsku emisiju “Praskozor” i za novinski portal Autograf.

 

Teofil Pančić rođen je 1965. u Skopju, odrastao u Zagrebu, a danas živi u Zemunu i Novom Sadu. Piše za brojne medije s ovih prostora, a redakciju tjednika Vreme smatra svojom matičnom lukom. “Gost iz galaksije” treći je njegov naslov objavljen u Hrvatskoj.

 

U “Famoznih 400 kilometara” (VBZ, 2007.) pratio je hrvatsku književnost od kraja devedesetih pišući o knjigama domaćih autora te o svim važnijim fenomenima ovdašnje književne scene, a “Aleja Viktora Bubnja” (Ljevak, 2013.) autobiografska je knjiga o odrastanju u Zagrebu i životu nakon napuštanja doma u novozagrebačkoj Aleji Viktora Bubnja.

“Gost iz galaksije” devetnaesta je knjiga pisca, kolumnista, kritičara i novinara Teofila Pančića. U njoj su sabrani eseji i kolumne koje je tijekom 2013. i 2014. pisao za radijsku emisiju “Praskozor” i za novinski portal Autograf

 

U svom najnovijem naslovu Teofil Pančić vlastitu autorsku perspektivu tumači iz pozicije “gosta iz galaksije” koji se, sa svog intimnog planeta, dovoljno udaljenog od svakog zla i besmisla, “pača” u hrvatska i u “tuđa” posla kao nepotkupljivi zastupnik čovječnosti koji ispisuje svoju “autobiografiju o drugima”.

 

Prvi dio knjige, “Priroda i društvo”, donosi dvadeset i osam tekstova emitiranih u “Praskozoru”, emisiji Trećeg programa Hrvatskog radija. Ovdje se Pančić bavi aktualnim temama hrvatske društvenopolitičke i javne stvarnosti – od implementacije dvojezičnosti u Vukovaru i moralne panike zbog mladih “na stranputici”, do korumpiranih političkih struktura, ulaska Hrvatske u Europsku uniju, referendumskog pitanja ili, primjerice, monopolizacije imena istarskog terana.

 

U drugi dio knjige, “Meki trbuh demokratije”, uvrštena su trideset i dva Pančićeva eseja s Autografa, portala koji društvenu zbilju komentira pod sloganom “Novinarstvo s potpisom”. U tim tekstovima Pančić progovara o licemjernom “fetišu” tradicije i paradama ponosa, o pražnjenju frustracija u cyber kozmosu, o “malim ljudima” koji se ne usuđuju pregaziti žutu crtu vlastitih kulturoloških ograničenja, o epidemiji samoemitiranja na društvenim mrežama i o brojnim drugim nuspojavama naše suvremenosti.

Osnovna intonacija njegovih eseja nije u pukom buntu i negodovanju, nego u neoklijevanju da misli mimo većine i u smirenoj odlučnosti da obrazloži lakoću mišljenja koja ne podliježe ni moralnoj ni intelektualnoj dezorijentaciji

 

U “Gostu iz galaksije” Pančić dosljedno zastupa pravo na identitet izvan kolektivnoga, što je osnovno obilježje njegovog autorskog rukopisa. Zajednički nazivnik Pančićevih tekstova u ovoj knjizi najtočnije će definirati njegove rečenice iz kolumne “A bunt je tako lijepo počeo”: ”Ima nečega suštinski pogrešnog, i uostalom sasvim nepodsticajnog, u tome da se bude zadovoljan stanjem stvari: u sebi, u okolini, u kvartu, u državi, u svetu. Svako ko drži do sebe, a osobito “javni intelektualac” ili neko ko bi to mogao postati, ima nekovrsnu dužnost da ohrabruje pobunu protiv postojećeg.”

 

No ipak, osnovna intonacija njegovih eseja nije u pukom buntu i negodovanju, nego u neoklijevanju da misli mimo većine i u smirenoj odlučnosti da obrazloži lakoću mišljenja koja ne podliježe ni moralnoj ni intelektualnoj dezorijentaciji.

 

Pored sadržaja koji opominje na vlastitost, toleranciju i čovječnost, iznimna vrijednost ove knjige sadržana je i u jeziku. Pančićeva vještina baratanja riječima daje dodanu vrijednost sadržaju. Ovdje se ne radi samo o jeziku atipičnom za novinarstvo – onom koji u komentar društvene zbilje uključuje pripovjedački žanr – nego i o izvornoj sintaksi koja gramatiku koristi kao alat za demistifikaciju stvarnosti u koju bismo po inerciji mogli greškom povjerovati.

Ulogu gosta iz galaksije Teofil Pančić u ovoj je knjizi “odigrao” na gotovo vanzemaljski način, smiono materijalizirajući istinu mimo kolektivne i strpljivo uvjeravajući druge u mogućnost mišljenja i djelovanja za civiliziranu stvarnost lišenu zla i besmisla

 

To je jezik koji zvuči, i koji intonacijom ležerne, nenametljive duhovitosti opominje na sve propuštene prilike za autonomiju mišljenja. Formulirana na Pančićev način i tumačena njegovim jezikom, težnja za drukčijom stvarnošću postaje uvjerljiva do mogućeg.

 

To moguće podržava metaforu iz naslova knjige, koja neizbježno asocira na igrani SF film  “Gosti iz galaksije” Dušana Vukotića iz 1981., u kojem glavni junak, pisac SF romana, otkriva da može materijalizirati svoje misli. Svi ga smatraju ludim, a njegov psihijatar dijagnosticira mu bolest “telurgiju” – sposobnost da se snagom volje predmeti i bića materijaliziraju. Junaku ovog filma okolina povjeruje tek na kraju, kad mu njegovi junaci izvanzemaljci dođu u “stvarni” posjet.

 

Ulogu gosta iz galaksije Teofil Pančić u ovoj je knjizi “odigrao” na gotovo vanzemaljski način, smiono materijalizirajući istinu mimo kolektivne i strpljivo uvjeravajući druge u mogućnost mišljenja i djelovanja za civiliziranu stvarnost lišenu zla i besmisla – pa makar ga zbog toga uvrstili na popise “nepoćudnih” ili mu “prišili” neku novu “telurgiju”.

 

Ne odstupajući ni jednom mišlju od svoje verzije poželjne stvarnosti, u tekstu “Svakom svoje” reći će: ”Zato je, kažem vam, uistinu bolje biti na Spiskovima nego ih pisati, gde god to bilo, i pod bilo kojim patetičnim izgovorom.”

 

A “Gost iz galaksije” doista je knjiga bez izgovora.

 

(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića).