novinarstvo s potpisom
Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec
U visokom prizemlju zgrade gospođe Heim stanovao je susjed Đemidžić, na čiji sam spomen i pojavu premirao od straha. Bile su mi dvije-tri godine: o stvarima i ljudima ništa nisam znao, nego sam sudio samo prema zvuku njihovih imena. [Read more…]
Sanja Modrić
Premda Plenković kaže kako “nije primijetio” masovno nezadovoljstvo među biračima njegove stranke zbog Hasanbegovića, na društvenim mrežama i desnim portalima kipti pravi mali ustanak članova i simpatizera HDZ-a protiv zuluma njihovog premijera. [Read more…]
Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec
U zimu 2016, u atmosferi općeg bijesa i beznađa, kada je već izgubljena svaka mogućnost razgovora i kada je o stvarima bolje šutjeti ako ih se već ne može cijele izgovoriti, čini se da je 1940. i 1941. Vladko Maček jedini bio u pravu. Historijski procesi dugo traju, pa ono što je izgledalo definitivno dovršeno 1945, 1948, 1971, ili 1990. i 1995, ili čak, možda, 3. siječnja 2000, dotrajalo je do današnjih dana i do trenutka kada s gorčinom u srcu [Read more…]
Poruke u mojim filmovima? Nema ih. Kad želim poslati poruku, šaljem je poštom! Tako je, vele, govorio veliki redatelj John Ford, a ja sam nekako siguran da mišljenje američkog filmaša dijeli i Gospa.
Konačno, zašto bi Majka Božja, koja sigurno ima i pametnijeg i prečeg posla, gotovo svakodnevno u svoj pretrpani itinerar stavljala zabilješku: javiti se ekipi iz Međugorja? [Read more…]
Demantirati sve neistine i besmislice koje iz tjedna u tjedan piše i o njima govori Nino Raspudić uzaludan je posao i čovjek zaista mora dobro paziti da količina zloće i gluposti koju Raspudić širi oko sebe ne zahvati i onoga tko čita njegove tekstove. Zato spadam među one koji uopće ne čitaju njegove uratke, posebno nakon onih besmislica o fra Anđelu Zvizdoviću kao izdajniku i o mrskim i opakim bosanskim franjevcima – ”daidžama“ koji su izdali Hrvate i katolike. [Read more…]
Tijekom boravka u SR Njemačkoj u vrijeme posljednjih božićno-novogodišnjih praznika, dao sam se nagovoriti da budem recenzent rukopisa fra Dalibora Milasa “Hijene Ga nisu dirale”. U međuvremenu mi je drago zbog toga jer je riječ o lijepo oblikovanoj i važnoj knjizi (MC TERRA Mostar & Minores Mostar, 2015., str. 155). Utoliko je logično što sam prvijenac – knjigu fra Dade, kako ga zovu oni koji ga vole, i promovirao u Mostaru i Ljubuškom 19. i 21. ožujka o. g. Uostalom, sredinom travnja bit će upriličena i njezina promocija u Zagrebu. [Read more…]
U trenutku dok pišem ovaj tekst, prošlo je okruglih deset dana od pobjede Kolinde Granar-Kitarović u drugom krugu hrvatskih predsjedničkih izbora. Tamburaški orkestar otišao je kući, šampanjac se smlačio, konfeti su pometeni, neki su poraženi čestitali, a neki i nisu, a pobjednici su čestitke primili i dobili svoju porciju kurtoaznih i manje kurtoaznih pohvala. Premda još nismo dočekali ni inauguraciju, došlo je vrijeme da se izabrana predsjednica počne baviti stvarno politikom.
A kako je stigao i taj trenutak, stigli su nažalost i – gafovi. Već prije svoje svečane inauguracije, novopečena je predsjednica Republike Hrvatske napravila nekoliko manjih nepromišljenih gafova, te barem jedan doista krupni.
A taj krupni napravila je koncem prošlog tjedna kad je u intervjuu za bosanski BHT1 pokušala objasniti zašto je tijekom kampanje mahom koristila pozdrav “Hrvatice i Hrvati”.
“Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovijedi i tko je Srbin po nacionalnosti”, rekla je KGK bosanskoj novinarki, “on je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina”. Istom prilikom, Kolinda Grabar-Kitarović rekla je kako ona – kao žena iz ruralne grobinščine – ima ozbiljnih problema s terminom “građanke i građani”.
“Ako kažete građanke i građani i dođete negdje na selo”, rekla je, “tamo kažu: a zašto nas isključujete? Mi nismo građanke i građani, mi živimo na selu.”
Onog časa kad je novoizabrana hrvatska predsjednica izgovorila ovaj misaoni prinos teorijama etniciteta, na njen su račun stigle kritike, dijelom s očekivanih, a dijelom bome i s neočekivanih adresa. Novu hrvatsku predsjednicu napali su – dakako – srpski tabloidi, no oni bi je napali i da kaže da je snijeg bijel. Uvijeno su je kritizirale srpske vlasti, sretne što je sad došao njihov trenutak, nakon što su KGK i Milanović mjesecima bildali kampanju na Šešelju. Novoj predsjednici, međutim, stigao je i jedan glas kritike koji joj nije moglo biti ugodno čuti.
Dan nakon Predsjedničina intervjua, naime, pismom se javio Petar Vuković, profesor zagrebačkog Filozofskog fakulteta i vojvođanski Hrvat sa zagrebačkom adresom. Legitimirajući se kao subotički Hrvat kojem u Subotici živi cijela obitelj, Vuković je poput racionalnog čovjeka novu predsjednicu upitao vrijedi li ista logika i – obratno.
Ako su – kako KGK veli – Srbi pravoslavci “Hrvati u smislu hrvatskog državljanina”, jesu li onda po istoj logici i vojvođanski Hrvati – Srbi? Uključuje li i njih srpski političar koji s pozornice pozdravi “Srbi i Srpkinje”?
Jesu li tom logikom i bokeljski katolici – Crnogorci? I – na koncu – jesu li samim tim i Hrvati BiH samo i jedino Bosanci i Hercegovci “u smislu državljanstva”? Ukratko – je li nova hrvatska predsjednica sprema privatiti da taj nož ima dvije oštrice, te da se logika koju koristi kad joj odgovara, dosljedno mora primjenjivati i onda kad joj ona – ne paše?
Taj prigovor bio bi ozbiljan i da je upućen političaru/političarki bilo koje opcije. No, on je posebno ozbiljan kad ga se upućuje političarki iz HDZ-a, stranke koja od svog osnutka tvrdoglavo poistovjećuje državu i etnicitet, umjesto državu i građanstvo.
Upravo je HDZ taj koji je ranih devedesetih (suprotno od Slovenije i Crne Gore) inzistirao na ustavnoj definiciji Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda. Upravo HDZ vodi ustrajne ratove protiv onih katolika iz Vojvodine koji iz nekih svojih razloga – možda oportunističkih, možda kukavičkih, možda ideoloških – ne žele biti Hrvati nego se nazivaju kao Bunjevci i Šokci.
Upravo je HDZ u 90-ima podijelio u BiH pola milijuna pasoša prema jednom jedinom ključnom kriteriju koji se svodio na rimokatoličku krštenicu. Upravo HDZ inzistira na tome da ti “politički Bosanci-Hercegovci”, ali i “politički Australci, Amerikanci, Nijemci” imaju u Hrvatskoj pravo glasa. I – ne zaboravimo – upravo je Kolinda Granar-Kitarović zahvaljujući tim glasovima iz Mostara, Sarajeva, Pertha, Toronta ili Stuttgarta dobila i izbore prije deset dana.
Naime, trideset tisuća glasova prednosti koliko je na izborima KGK imala nad Ivom Josipovićem nastalo je upravo na glasovima Nijemaca, Australaca, Crnogoraca, Bosanaca i Hercegovaca koji se u političkoj filozofiji HDZ-a pretvore u Hrvate kad im to odgovara, a naglo to prestanu biti – opet kad im odgovara.
Što se mene tiče, pravoslavni građani Hrvatske smiju se ako hoće smatrati i Srbima, a i Hrvatima. Katolici Vojvodine ili Boke imaju puno pravo htjeti biti Hrvati, ili ne biti Hrvati, nego Šokci, Bunjevci, Bokelji…
No, u svakom od tih slučajeva oni ne samo smiju nego i moraju biti ono što je u cijeloj toj priči najvažnije – građani. I zato meni u predsjedničinom intervjuu BHT1 nije najgore “asimiliranje” nacionalnih manjina ili manjine, najgore je njeno nerazumijevanje politološkog pojma “građanin“ (citoyen) – a što znači i nerazumijevanje 220 godina zapadne političke povijesti od Francuske revolucije naovamo.
Kolinda Grabar-Kitarović ne razumije, ili se pravi da ne razumije, da okosnica civiliziranog društva nije etničko pleme koje maše stjegovima, nego ideja Građanina s najvećim od velikih G, Građanina koji plaća porez, služi vojsku, odlučuje preko posrednika o zakonima, solidarno dijeli ekonomski višak i iz tog viška sebi i drugima regulira obrazovanje, zdravlje i starost. Takva ideja Građanina nažalost je postjugoslavenskim društvima potpuno tuđa, i ima pravo Boris Buden kad veli da više građanstva ima u jednom vesternu nego u dobrom dijelu južnoslavenske kulturne tradicije, uključujući našu.
Upravo zato što u središtu naših društava nije građanin, nego Hrvat ili Srbin, mi imamo perverznu situaciju da hrvatski Srbi u nogometu navijaju za Srbiju umjesto za Hrvatsku, kao što i mostarski ili stolački Hrvati navijaju za Hrvatsku umjesto za BiH.
Upravo zato je moguće da mjera patriotiozma u Hrvatskoj bude Marko Perković Thompson, čovjek koji na koncertima emitira inserte o “crvenim, žutim i zelenim vragovima”, pri čemu je jedna od razlika između raznobojnih vragova i njega ta što – vragovi uredno plaćaju porez! Upravo zato je moguće da upravo oni dijelovi Hrvatske najviše skloni “državotvornom” glasovanju (a tu mislim na Dalmaciju) prednjače po aktivnom rastakanju države, neredu i bezakonju.
Usporedite, uostalom, korelaciju glasova na izborima s količinom bespravnih gradnji, neredom u zemljišnicima, poreznom evazijom, (ne)reciklažom otpada i pravnom (ne)sigurnošću. Vrlo lako ćete ustanoviti da je upravo u onim krajevima Hrvatske koji važe za najmanje “državotvorne” ideja Države i ideja Građanina najjača.
I zato bih molio izabranu predsjednicu da ne dira Građane i Građanke. Jer, Građanin možete biti i u najmanjem zagorskom selu, kao što Podanik i Suplemenik možete biti i u velegradu. A zato što imamo previše Podanika i previše Suplemenika, ali jako premalo Građana i Građanki, zato i jesmo gdje jesmo.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Kolinda Grabar Kitarović nije pobijedila glasovima iz inozemstva, kako se to u jednom dijelu izborne noći činilo, a što je za legitimnost njenog izbora izuzetno važno. Ali to ne znači da problem ne postoji. O novoj predsjednici Hrvatske nisu odlučili glasovi iz takozvane dijaspore, ali bi Hrvatska – pokazuju i recentni izbori – na ozbiljan i odgovoran način morala odlučiti o načinu izbornog participiranja prekograničnih Hrvata.
Refleks postojećeg, krajnje problematičnog modela predstavlja i dilema je li Kolinda Grabar Kitarović predsjednica Hrvatske ili je predsjednica svih Hrvata, kako je ovih dana iz HDZ-ovih krugova tituliraju.
Uvlačenje bosanskohercegovačkih Hrvata u izbore u Hrvatskoj, uvedeno sredinom devedesetih, otpočetka je bilo ne samo dio HDZ-ova vrlo razgranatog izbornog inžinjeringa, nego i izraz tadašnjeg Tuđmanovog teritorijalnog zapasavanja dijelova susjedne države.
S vremenom se Hrvatska odrekla imperijalnih namjera, gužva po hercegovačkim biralištima postupno se smanjivala, ali je svejedno dubiozan model preživio do današnjih dana. Dubiozan, jer Hrvati u Bosni i Hercegovini nikako nisu dijaspora, nisu iseljena Hrvatska, nego su autohton bosanskohercegovački narod.
Forsiranje njihova uključivanja u hrvatske izbore, kakvo smo u režiji HDZ-ova glavnog operativca Milijana Brkića gledali proteklih dana, neodoljivo podsjeća na scenarij koji je prije osam godina na parlamentarnim izborima primijenio Ivo Sanader.
Vasine kolone buseva samo su preslik opće mobilizacije iz 2007., kada je Sanader u BiH učetverostručio broj glasačkih mjesta i produžio vrijeme izbora na dva dana te svojim posterima oblijepio cijelu zemlju, kao da se natječe za vlast u Sarajevu, a ne u Zagrebu.
Izborno dizanje Hercegovine na noge, prije osam godina, baš kao i danas, nema podršku ovdašnje javnosti i izaziva netrpeljivost i zlu krv prema bosanskohercegovačkim Hrvatima. U Sanaderovo vrijeme istraživanja su govorila da se dvije trećine hrvatskih građana protive takvom obliku glasanja takozvane dijaspore.
Protiv je bila čak i trećina HDZ-ovih glasača. Reagiranja na prošlonedjeljni stampedo na BiH birališta govore o sličnim raspoloženjima. HDZ-ov Vaso buni se protiv malog broja glasačkih mjesta, tvrdeći da smo gledali festival diskriminacije. Zaista, izbori u Mostaru odvijali su se u neljudskim uvjetima. Ali tko bi se zapravo trebao osjećati diskriminiranim?
Dobar dio hrvatske javnosti postojeće rješenje s dijasporom smatra nepravednim: nije korektno da oni koji u Hrvatskoj ne žive i ne dijele sudbinu zemlje odlučuju o tome tko će u Zagrebu vladati.
Ofenzivno izborno angažiranje bosanskohercegovačkih Hrvata u Sanaderovo je vrijeme iznjedrilo gotovo jednoglasan zahtjev političkih stranaka da se izbornim pobjednikom ima smatrati onaj tko postigne bolje rezultate na domaćem terenu, odnosno da predsjednik države mandat za sastavljanje Vlade mora povjeriti onome tko dokaže da je dobio većinu na izborima u Hrvatskoj.
Ovoga puta, na predsjedničkim izborima, nitko nije ni stigao reagirati na usiljeni marš lažne dijaspore na birališta, još manje da bi se pokušao ograničiti njen eventualni presudan utjecaj na izborne odluke.
Hrvatska je godinama frustrirana osjećajem da joj se kapa kroji negdje drugdje, u Beču ili Beogradu svejedno.
Zato je svojedobno Tuđmanova deviza: “Odlučimo sami o sudbini svoje Hrvatske!” imala tako snažan, možda i krucijalan mobilizacijski potencijal. Odbojnost prema modelu koji BiH Hrvate uvlači u ovdašnje izborne odluke samo je ekstenzija te volje za emancipacijom i suverenošću: da Hrvatska vlada sama sobom.
Za najveći dio javnosti Bosna i Hercegovina druga je država, a Tuđmanove velikodržavne aspiracije nikad nisu dobile snažniju potporu.
Predsjednički su izbori Hrvate u susjednoj državi još jednom pretvorili u žrtve, iz Zagreba vođene, politike. Jer, od sudjelovanja u biranju predsjednika Hrvatske, pa čak i parlamenta, oni nemaju baš nikakve koristi. Ali mogu imati štete. Postaju objektom zlovolje koju u dijelu hrvatske javnosti njihovo instrumentaliziranje proizvodi.
Takve zloupotrebe svaka bi se odgovorna hrvatska politika morala odreći. Nažalost, masovke na biralištima s one strane hrvatske granice na liniji su nedavne, potpuno skandalozne izjave Tomislava Karamarka da će se Hrvatska miješati u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine. Neće i ne može! Međunarodna zajednica to neće dozvoliti.
Kao iskusna diplomatkinja Kolinda Grabar Kitarović morala bi to znati, kad već njen stranački šef ne razumije. Što prije odbije poltrone i političke lunatike koji je nazivaju predsjednicom svih Hrvata, ili čak kraljicom, to bolje po Hrvatsku.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Apelom za djelovanje grupa katolika, muslimana, pravoslavaca i protestanata iz Jugoistočne Europe pod nazivom Vjernici/ce za mir, koja promiče izgradnju mira i kulturu nenasilja na temeljima svoje vjere, poziva da uđemo u 2015. godinu.
Zadnju godinu dana promatramo sa zabrinutošću kako raste broj primjera netrpeljivosti prema pripadnicima islamske vjere, koji se predstavlja kao otpor terorizmu, najjasnije izraženom kroz širenje takozvane Islamske države.
Netrpeljivost samo zbog pripadnosti drugoj vjeri uznemirava nas tim više što nas podsjeća na netrpeljivost koja se izrodila u mržnju i nasilje ratova 90-ih godina u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Prepoznajemo netrpeljivost i animozitet u rečenicama omalovažavanja, a podržavaju je i postupci koje nose marame i zbog toga su uočljive uvećane kontrole, npr. na aerodromima, samo prema muslimanima, osobito prema ženama.
U muslimanske porodice uvlači se bojazan da će čest odlazak njihovih mladih u džamiju izazvati podozrivost i sumnju u njihovu blizinu radikalnom ili terorom onečišćenom islamu. U javnim nastupima muslimana učestalo je očekivanje da se ograđuju od terorizma tzv. Islamske države, pri čemu se zaboravlja kako se od kršćana ista mjera ograđivanja u slučaju terora Norvežanina Brevika nije očekivala.
Pratimo masovne demonstracije pokreta PEGID (Evropljani patriote protiv islamizacije Zapada) u Njemačkoj, koje su pokazatelji raspoloženja nesnošljivosti u društvu razvijene zapadne demokracije. S radošću pratimo vijesti o protudemonstracijama za međukulturni suživot.
U našim društvima, koja još uvijek nisu zacijelila rane rata i boluju od kroničnog nacionalizma, zaista nam ne treba nova fronta neprijateljstava kakva je islamofobija.
Ne treba nam izgradnja neprijateljstva na osnovi vjerske pripadnosti, ne treba nam fronta muslimana s jedne strane i drugih, bili oni kršćani ili sekularne agnostičke orijentacije, s druge strane. Treba nam suživot u različitosti. Ovo nije apel za muslimane, ovo je apel za MIR.
Budući da smo neprijateljstva rata doživjeli, pozivamo na aktivno nenasilje, jer se godinama taloženo neprijateljstvo mukotrpno razgrađuje. S pravom treba osuditi gnusne zločine u ime islama kao što su to učinili glasno i otvoreno muslimani/ke i njihovi predstavnici širom svijeta. Jednako tako treba se uporno i svakodnevno suprotstavljati predrasudama, gajenju netrpeljivosti koja je opasna jer lako rađa mržnju.
Svjesni svoje odgovornosti i pred ljudima i pred Bogom za izgradnju društva u kojem vlada istina i vrijedi pravda kao konkretni oblici ispovijedanja svoje vjere, upućujemo ovaj apel svim vjernicima i ljudima dobre volje da se suoče s problemom terorizma na način da se suprotstave netrpeljivosti prema osobama islamske vjeroispovijesti u svojim društvima.
Naš strah od nasilja tzv. Islamske države neće riješiti netrpeljivost prema našem susjedu muslimanu, jer umjesto suočavanja s problemom i susreta s drugačijima, netrpeljivost eskalira sukob te utire put novom nasilju i ratu.
Budući da smo taj film već vidjeli, ne zanima nas i odlučno ga odbijamo, te biramo drugi put i na njega vas pozivamo.
Svaki/a od vas na tom putu će koristiti neiscrpno vrelo svojih kreativnih sposobnosti. Smatramo da je svakako potrebno:
Gdje god se zalažeš za pravedni i bolji svijet, i Bog je blizu. Stoga budi aktivna / aktivan i djeluj.
Vjernici za mir – za VZM, Ana Raffai
Svijet je u 2014. svjedočio novom hladnom ratu Istoka i Zapada, jačanju brutalne Islamske države i obnovljenom nasilju na Bliskom istoku, dosad nezabilježenom razmjeru epidemije ebole, misterioznim zrakoplovnim nesrećama, referendumima o neovisnosti, a na samom kraju iznenadili su ga Barack Obama i Raul Castro najavivši obnovu diplomatskih odnosa SAD-a i Kube nakon pola stoljeća neprijateljstva.
Pokret Islamske države čije su gnusne metode “preteške” čak i za Al Kaidu, jačao je u dijelovima Iraka i Siriji do te mjere da se ohrabrio proglasiti i kalifat, a vojni uspjesi militanata natjerali su se Sjedinjene Države na zračne udare i okupljanje široke međunarodne koalicije za borbu protiv islamista.
Nova epidemija širila se svijetom, tisuće mrtvih u Africi bile su povod Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji da proglasi najtežu i najsmrtonosniju epidemiju otkad zna za taj virus, a žrtava je bilo i na Zapadu.
U Škotskoj, Kataloniji, na Krimu, u Luhansku i Donecku, te virtualno i u Veneciji građani su se izjašnjavali o nezavisnosti.
Malaysia Airlines dugo se neće oporaviti od 2014. Prvo je u ožujku tajanstveno nestao avion te tvrtke, na letu iz Kuala Lumpura u Peking. Pretpostavlja se da je s 239 ljudi pao u Indijski ocean. Iako je “prevrnut svaki kamen” potraga za olupinom do danas je neuspješna.
U srpnju je drugi avion tog prijevoznika srušen nad Ukrajinom i poginulo je svih 283 putnika i 17 članova posade. Zapad vjeruje da su avion srušili proruski ukrajinski separatisti uz moskovsku pomoć pa je Rusiji uveo gospodarske sankcije. Zbog stanja u Ukrajini odnosi Rusije i Zapada najlošiji su od Hladnoga rata.
Srbija i Bosna i Hercegovina pretrpjele su u svibnju najteže poplave u stotinu godina. Nakon nezapamćenih kiša voda je odnijela najmanje 44 života, tisuće su ljudi evakuirane, a u Srbiji je bilo proglašeno izvanredno stanje.
U 2014. godini papa Franjo svecima je u travnju proglasio svoje prethodnike, Ivana Pavla II. i Ivana XXIII, dvojicu papa koji su modernizirali Crkvu, abdicirao je dugovječni španjolski kralj Juan Carlos, monarh koji je demokratizirao Španjolsku, objesio se komičar Robin Williams, “čovjek koji je znao nasmijati sve osim sebe”, a za ubojstvo iz nehaja osuđen je južnoafrički paraolimpijac Oscar Pistorius koji je oduševio svijet načinom na koji je prebrodio svoj hendikep, a zatim ga zgrozio ubojstvom zaručnice.
Krajem godine svijet su šokirali pakistanski islamisti, ubivši u jednoj državnoj vojnoj školi više od stotinu djece. Najmanje 141 osoba, većinom učenika, ubijeno je kada su talibani upali u školu u Pešavaru i uzeli za taoce stotine učenika. Odgovornost za napad preuzeo je pokret talibana u Pakistanu, a lokalna je bolnica priopćila da su mrtvi i ranjeni u dobi od 10 do 20 godina.
Nakon više od pedeset godina Amerika i Kuba normalizirat će odnose. Sredinom prosinca američki predsjednik Barack Obama objavio je da je došlo vrijeme da se “raskinu okovi prošlosti”, i obavljena je razmjena zatvorenika. Rezultat je to tajnih pregovora uz posredovanje Kanade i posebno pape Franje, jer je američki predsjednik smatrao da “ako postoji ijedan aspekt američke vanjske politike kojemu je rok trajanja istekao, onda je to politika prema Kubi” koja je od 1962. pod strogim američkim embargom.
Diljem svijeta haraju ratovi, bolesti i siromaštvo, ali čovjek je krajem godine prvi put spustio sondu na komet i pokusno lansirao prototip letjelice za Mars.
Majdanska revolucija
Krajem 2013. i početkom 2014. prosvjednici su na kijevskome trgu Majdanu prosvjedovali protiv odluke predsjednika Viktora Janukoviča da odustane od približavanja Europskoj uniji i da se okrene tješnjim vezama s Rusijom. Nakon krvavih obračuna na Majdanu, u kojima je izginulo više od stotinu civila, prosvjedi su doveli do Janukovičeva pada i bijega u Rusiju, a Ukrajina je nekoliko mjeseci poslije izabrala novog predsjednika, tajkuna i kralja čokolade Petra Porošenka. On je prozapadno orijentiran, a samo ga je zapad zemlje i birao, jer se istočna proruska i rusofona Ukrajina pobunila protiv okretanja leđa Rusiji.
Nakon referenduma i proglašenja nezavisnosti od Ukrajine nove su krimske vlasti zatražile pripojenje Rusiji koja je u ožujku prkoseći međunarodnoj zajednici anektirala taj poluotok s bazama ruske Crnomorske flote.
Industrijske regije Luhansk i Doneck na referendumu su se izjasnile protiv ostanka u Ukrajini i osnovale svoje “republike”. U sukobima ukrajinske vojske i pobunjenika s istoka, kojima pomažu i ruske snage, poginulo je najmanje 4700 ljudi, a borbe ne prestaju unatoč sporazumu o prekidu vatre sklopljenome u bjeloruskoj prijestolnici Minsku.
Novi Hladni rat
Sjedinjene Države i Europska unija nametnule su sredinom godine sankcije Rusiji zbog njezina udjela u ukrajinskoj krizi. Sankcije su prvo obuhvatile pojedince i tvrtke izravno povezane s destabilizacijom Ukrajine, a zatim i brojne ruske banke te vojne i energetske kompanije.
Uveden je embargo na prodaju oružja Rusiji, ograničena prodaja neke tehnologije i opreme naftnoj industriji, a Europljani i europske kompanije ne smiju poslovati s ruskim bankama. Tvrtke i nekolicina osoba bliskih ruskomu predsjedniku Vladimiru Putinu također su na udaru sankcija, najžešćih EU-ovih mjera protiv Rusije otkako je završio Hladni rat.
Sankcije imaju učinka pa je rubalj ove godine izgubio trećinu svoje vrijednosti, a Rusija svoju ekonomsku stabilnost. Putin za to krivi “stare neprijatelje na Zapadu” i Ruse upozorava da su pred njima teška vremena i da se moraju oslanjati na sebe.
Moskva je na europske sankcije odgovorila kontramjerama i zabranila uvoz poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda iz EU-a što je pogodilo i neke hrvatske proizvođače.
Zbog europske blokade Moskva je u prosincu objavila da odustaje od projekta plinovoda Južnog toka kojim je trebala slati plin Europi zaobilazeći Ukrajinu, i proglasila Tursku poželjnijim partnerom. Južni tok trebao je isporučivati 63 milijarde prostornih metara plina na godinu, što je nešto više od 10 posto europske potražnje, čime bi se učvrstila ruski položaj glavnog europskog opskrbljivača.
No kriza u Ukrajini potaknula je Bruxelles da zamrzne proces njegova odobrenja, a problemi su se pojavili i zbog slabe europske potražnje za plinom i niskih cijena energije, što je dovelo u pitanje isplativost projekta teškog 40 milijarda dolara.
Izraelsko-palestinski rat u Gazi
U lipnju je stvorena palestinska vlada nacionalnog jedinstva u koju je uključen i pokret Hamas čime je završeno razdoblje odvojenih vlasti u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali. Izrael i SAD Hamas smatraju terorističkom organizacijom i vladu nacionalnog jedinstva smatraju preprekom u postizanju mirovnog sporazuma Palestinaca i Izraela, pa je dan poslije proglašenja palestinske vlade Izrael prekinuo mirovne pregovore.
Ljeto je obilježio rat koji je počeo ubojstvima izraelskih tinejdžera i mladog Palestinca, a prometnuo se u krvoproliće u kojem je Izrael ubio više tisuća Palestinaca, uglavnom civila, a život je izgubilo i sedamdesetak Izraelaca, većinom vojnika.
Napetost je porasla poslije pokopa trojice Izraelaca tinejdžera otetih i ubijenih u lipnju na Zapadnoj obali. Dan nakon toga pogreba pronađeno je tijelo nestalog Palestinca. Spaljeno. Izraelske su vlasti osudile to ubojstvo koje je vjerojatno bila osveta za smrt mladih Židova, a ministrica pravosuđa Tzipi Livni rekla je da je to, ako jest riječ o osveti, “teroristički čin”.
Iako je Izrael uhitio osumnjičenike, u srpnju su iz Gaze na izraelski teritorij pale stotine raketa, a izraelski raketni štit Željezna kupola presreo je jednu raketu nad Tel Avivom, a drugu u predgrađu Jeruzalema. Zatim je počela izraelska ofenziva na tu enklavu. Prvo zračna pa kopnena, koja će u pedeset dana odnijeti više tisuća života.
Sedmotjedni je sukob završio krajem kolovoza prekidom vatre, a “pobjedu” su proglasili i izraelski premijer Benjamin Netanyahu i islamistički pokret Hamas.
Europske su zemlje počele priznavati Palestinu: Švedska je 30. listopada formalno priznala palestinsku državu. Vlada u Stockholmu objavila je kako smatra da su ispunjeni međunarodni pravni kriteriji za priznanje Palestine, te kako se nada da će tom odlukom pridonijeti postizanju mirovnog sporazuma jer će strane biti manje neravnopravne.
Nakon dogovora političkih grupacija u Europskom parlamentu to je tijelo sredinom prosinca usvojilo rezoluciju kojom načelno podupire palestinsku državu i rješenje o dvjema državama što treba postići mirovnim pregovorima koje treba ubrzati. Isti dan je i luksemburški parlament usvojio dvije odluke kojima poziva vladu da prizna palestinsku državnost. Time se priključio parlamentima u Britaniji, Španjolskoj, Francuskoj, Irskoj i Portugalu koji su prije simbolično poduprli palestinsku državu.
Islamska država i pogubljenja novinara
Amerika je ljetos počela s ograničenim zračnim udarima na položaje Islamske države (IS), koja je osvojila trećinu Sirije i Iraka i prijetila da će u iračkome lučkom gradu Mosulu poubijati sve kršćane ne prijeđu li na islam. Iz grada je pobjeglo gotovo svih šezdeset tisuća kršćana. IS je zauzeo mosulsku branu, najveću u Iraku, a zatim i grad Mosul.
Deseci tisuća jezida, pripadnika etnoreligijske skupine u Iraku, sklonili su se u kolovozu pred nasiljem IS-a na obronke planine Sindžara. Pripadnici radikalnog sunitskog pokreta koji su osvojili dijelove Iraka i Sirije progone jezide na vjerskoj osnovi smatrajući ih “štovateljima vraga” koji moraju prijeći na islam.
Američki predsjednik Barack Obama u kolovozu je objavio kako je odobrio ograničene zračne udare na IS i bacanje humanitarne pomoći. Iako nije odobrio angažman kopnenih snaga, američka se vojska prvi put nakon 2011. vraća u Irak.
IS koji je krajem lipnja proglasio kalifat u velikim dijelima Iraka i Sirije, u znak osvete počinje ubijati zapadne novinare i humanitarce i objavljivati snimke odrubljivanja glava. Prva žrtva bio je američki novinar James Foley, a mjesec dana poslije njega dekapitiran je i škotski humanitarac David Haines koji je imao suprugu i kćer u Karlovcu.
Krajem rujna Obama je priznao kako su Sjedinjene Države podcijenile činjenicu da kaos u Siriji može iznjedriti opasne džihadističke skupine poput Islamske države, te da je Washington precijenio sposobnost i volju iračke vojske da se bori protiv džihadista. Za borbu protiv Islamske države Amerika je okupila koaliciju od tridesetak država među kojima je i Hrvatska.
U listopadu kurdski borci su nakon višetjedne žestoke borbe i uz veliku pomoć američkih zračnih udara uspjeli obraniti grad Kobani na sirijsko-turskoj granici.
Ebola
Epidemija ebole širila se zapadnom Afrikom, tisuće su oboljele u Gvineji, Sijeri Leoneu i Liberiji. Svjetska zdravstvena organizacija najnoviju je epidemiju proglasila najvećom i najsmrtonosnijom otkad je prije četrdeset godina virus ebole identificiran.
Do sredine prosinca po podacima WHO-a od posljedica virusa u Sijeri Leoneu, Liberiji i Gvineji, trima najteže pogođenim zapadnoafričkim zemljama, umrlo je 7200 osoba.
Prema zadnjim podacima WHO-a, u Sijeri Leone je zabilježeno 8273 slučajeva i ta je zemlja tako postala država s najvećim brojem zaraženih smrtonosnim virusom “pretekavši” Liberiju sa 7797 slučajeva.
I dok Sijera Leone namjerava zbog ebole zabraniti proslave Božića, u Maliju je i posljednji pacijent koji se oporavljao u prosincu izašao iz bolnice. Od ebole su izvan Afrike do sredine prosinca oboljele 22 osobe, a šest ih je umrlo. U SAD-u je bilo deset slučajeva, a bolest je potvrđena i u Španjolskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Norveškoj, Britaniji, Italiji i Švicarskoj.
Liječnike, bolničare i druge osobe koje se bore protiv epidemije ebole u zapadnoj Africi američki časopis Time proglasio je osobama godine “zbog neumornih djela odvažnosti i suosjećanja, zbog toga što su svijetu osigurali vrijeme da ojača obranu, zbog izlaganja riziku, zbog svoje upornosti, žrtve i spašavanja života”.
Referendumi
Od brojnih referenduma u 2014. samo je škotski referendum središnja vlast priznala, katalonski je španjolska vlada osudila, referendume u Ukrajini Kijev nije ni mogao spriječiti, a talijanska vlada nije venecijanski ni morala ozbiljno shvatiti.
Jedino na dopuštenom referendumu građani nisu izabrali nezavisnost. Škoti su odlučili ostati u Ujedinjenom Kraljevstvu: od više od 4,2 milijuna Škota, njih 55 posto odgovorilo je negativno na pitanje Treba li Škotska postati nezavisna država? Analitičari smatraju da su se škotski građani opredijelili za sigurniju varijantu zbog nesigurnosti o tome što neovisnost donosi.
Na izjašnjavanju na Krimu, u Donecku i Luhansku, koje Kijev i međunarodna zajednica ne priznaju, uopće nije bilo upitno kakav će biti ishod jer je glasala samo jedna strana, a i na onaj katalonski, upakiran u savjetodavno izjašnjavanje jer ga je vlada u Madridu proglasila nelegalnim, također su evidentno izašli samo pobornici katalonske samostalnosti.
Bijeli policajac, mrtav crnac
Kolovoško policijsko ubojstvo nenaoružanog crnog tinejdžera Michaela Browna izazvalo je gnjev američke javnosti, a nakon odluke porote krajem studenoga da ne optuži bijeloga policajca, počeli su marševi diljem Amerike. U Fergusonu, predgrađu St. Louisa prosvjednici su se sukobili s policijom, a prosvjedni su skupovi organizirani u Oaklandu, Seattleu, Los Angelesu, Chicagu i New Yorku, te ispred Bijele kuće u Washingtonu.
Stanje se u Fergusonu jedva smirilo kad je uoči Dana zahvalnosti objavljena nova video snimka na kojoj policajac ubija crnog 12-godišnjaka s plastičnim pištoljem u Clevelandu. Javnost je vidjela i snimku kako je bijeli policajac zahvatom davljenja usmrtio crnca na ulici u New Yorku.
Nedugo nakon nereda potaknutih fergusonskim slučajem, odbor Ujedinjenih naroda protiv mučenja osudio je u Ženevi prekomjernu uporabu sile i vatrenog oružja u američkoj policiji protiv nenaoružanih crnaca. Procjenjuje se da američki policajci na godinu ubiju oko četiri stotine osoba.
Svemir
Prvi put je svemirska letjelica uspješno sletjela na komet. Sonda Philae odvojila se od svemirskog broda Rosette i sletjela na komet 67P Čurjumov-Gerasimenko, petsto milijuna kilometara od Zemlje. Bilo je to prvo kontrolirano spuštanje na komet u povijesti. Završetak pustolovine započete 20 godina prije na koju je potrošeno 1,3 milijarde eura. Poslije su znanstvenici iz Europske svemirske agencije objavili da je Philae nakon teškog slijetanja ostao prikliješten između dviju stijena koje mu zaklanjaju Sunce pa se solarne ćelije neće moći puniti, što znači da će se zadovoljiti podacima koje dobiju dok mu rade baterije.
U prosincu je američku svemirsku agenciju NASA-u oduševilo uspješno lansiranje i prizemljenje bespilotne svemirske kapsule Orion, što je ocijenjeno kao novo doba u istraživanju svemira. “Mislim da je ovo veliki dan za svijet, za ljude koji poznaju i vole svemir”, kazao je ravnatelj NASA-e Charles Bolden. Pokusni let Oriona trebao bi utrti put eventualnom prevoženju ljudi na Mars i predstavlja povijesni iskorak u svemirskim letovima, poput prvog lansiranja iz programa Apollo 1961. ili lansiranja prvog raketoplana 1981., rekli su u NASA-i.
SpaceShipTwo, svemirski brod tvrtke Virgin Galactic namijenjen svemirskom turizmu srušio se na probnome letu krajem listopada u pustinji Mojave, odmah nakon polijetanja, a kopilot je poginuo.
Krajem godine prvi je živući nobelovac prodao svoju nagradu. James Watson koji je s još dvojicom kolega nagrađen 1962. za otkriće strukture DNK kao dvostruke uzvojnice, ogorčen što ga znanstvena zajednica već godinama ignorira otkako je 2007. izazvao skandal povezavši rasu i inteligenciju i izrazivši sumnju u budućnost Afrike, na dražbi je za medalju od 23-karatnoga zlata dobio oko 27 milijuna kuna. Kupac, ruski tajkun Ališer Usmanov rekao je da će mu medalju vratiti.
(Piše: Vedrana Mrša/HINA).
