novinarstvo s potpisom
Vedran Limić
Iako smo svi znali da će doć, nekako smo se nadali da nema šanse da on i nama ovde svrati. I onda, ka’ svaki kurbin sin, doša je nepozvan ovi zadnji rat. Prvo se došulja tamo daleko, onda malo bliže, pa onda evo njega bez kucanja već s granatama upa jušto u Split. [Read more…]
Branko Mijić
”Ako treba, lagat ću za Hrvatsku”, ”Mi trebamo govoriti hrvatsku istinu”, dva su od milijun bisera koja su za zakletvu Tuđmanu ispjevale novinarske perjanice devedesetih, udarivši šlagvort koji ne prestaje. Štoviše, ditiramb o laganju kao vrhuncu ljubavne domoljubne lirike doživljava ovih dana vrhunac ne samo u medijskoj euforiji, već i na društvenim mrežama. [Read more…]
Ladislav Tomičić
Hrvatska se još jednom našla u raskoraku sa svijetom i – zdravim razumom. Potpuno je razumljivo da je samoubojstvo Slobodana Praljka u haškoj sudnici rezultiralo masovnim oplakivanjem u Hrvatskoj, jer ljudi su u ovoj zemlji već dvadeset godina izloženi takvoj masovnoj propagandi o herojskoj naravi ”naše stvari”, da je se ne bi posramio niti jedan totalitarni režim. [Read more…]
Josip Mlakić, ”Božji gnjev”, Fraktura-Zaprešić, 2014.
Roman se bitno razlikuje od ostalih naslova Balkan Noira jer autor nadilazi žanr i ostaje dosljedan svom
Josip Mlakić u vrlo je kratkom razmaku objavio dva romana, “Svježe obojeno” i “Božji gnjev”, što inače nije njegova osobitost jer je riječ o autoru koji vrlo pomno radi na svojim proznim rukopisima. No, to nikako ne znači kako je u pitanju iznevjeravanje takve prakse i srljanje u hiperprodukciju. [Read more…]
Nećeš, druže Hnojčik, više vrijeđati ni Domovinski rat, ni doktora Tuđmana, ni naše branitelje, ni našu djecu na taj način što im onemogućavaš budućnost! – to je pravo značenje Karamarkova govora u utorak 16. prosinca navečer u Vinkovcima.
Gotovo istodobno, naime, dok je Karamarko govorio u povodu 25. obljetnice osnutka vinkovačkog HDZ-a, objavljeno je kako je Tony Hnojčik, taj Robert Capa zapadne Slavonije, 30. studenoga sramotno izbačen iz prosvjedničkog šatora u Savskoj, da bi ga policija, zapanjujućom neprofesionalnošću, prekršajno kaznila, pa mu još priprijetila da bi mogao završiti u ludnici!
A tko je Tony Hnojčik? Mag fotografije, daruvarski Čeh, praški đak, vedri kreativac, hippie i slobodan duh, kojega je emotivni šok srpskoga nasilja devedesetih od prvog dana odveo na prve crte bojišta u njegovom zavičaju, da se s njih ne makne do posljednjeg dana Bljeska, kada je – jedini na svijetu – spektaklularno snimio predaju vojnih i civilnih vođa pobune policijskom zapovjedniku Nikoli Ivkancu i časniku Veljku Barbieriju.
Dugokosi rocker u kožnom prsluku, zalazio je, ”naoružan” samo fotoaparatom, na najopasnija mjesta, u razorena sela, u srce ratne tame, da odande donese potresne i tužne, a tako dojmljive fotke, neka od najdojmljivijih svjedočanstava ratnih strahota što ih je zapadna Slavonija ikada doživjela.
Ako je netko ratni heroj, ako je netko učinio nešto za svoju zemlju, ako je netko, ako baš hoćete, hrvatski branitelj – to je Tony Hnojčik.
Takvoga je čovjeka neki prosvjednik zgrabio za ovratnik i otjerao iz prosvjedničkog šatora. Pitao ga je ”je li branitelj”, na što je ovaj odgovorio – ”Nisam, ja sam građanin”. Ta rečenica čovjeka koji je glavu nosio u torbi i krvi se do sita nagledao – ”Nisam, ja sam građanin” – trebala bi biti pouka svim tim očajnicima koji se, evo, i nasilja poduhvaćaju.
Trebala bi – ali neće. Neće, jer im nasilje sugerira najmoćniji čovjek opozicije. ”Nećete, drugovi, više vrijeđati ni Domovinski rat, ni doktora Tuđmana, ni naše branitelje, ni našu djecu na taj način što im onemogućavate budućnost!”, viče Karamarko.
”Pomirba nije uspjela!”, domeće i prijeti: ”Kako ćemo se pomiriti i nalaziti kompromise s onima koji hrvatsku državu nikada nisu htjeli, niti voljeli, niti je željeli!?”
Zar je onda čudno da Ilija Vučemilović spominje ”krvavi Božić”? Zar je čudno da varaždinskog liječnika Nenada Horvata nadređeni po kratkome postupku suspendira s mjesta voditelja Odsjeka za psihijatriju Opće bolnice u Varaždinu, jer je na Facebooku objavio rečenicu koju netko može doživjeti uvredljivom?
Zar je, s druge strane, čudno da nikome nije problem što Karamarko koalira s neoustaškom strankom koja slavi dan NDH i progoni ravnateljicu Spomen područja Jasenovac? Zar je čudno da nitko, pa ni Vijeće za elektroničke medije, ne reagira na tsunami govora mržnje s portala dnevno.hr?
Odbacimo iluzije: prešli smo crvenu crtu koja demokraciju štiti od nasilja. Političko bezumlje preuzima kormilo. Ako se to ne zaustavi, nasilje će jačati. A servisira ga osobno – Tomislav Karamarko.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Ja ne mrzim – na tako imenovanom Facebook profilu podrške Bojanu Glavaševiću, kreiranom neposredno nakon njegova nedjeljnog intervjua HTV-u, roje se tisuće lajkova i pohvala. Mladi pomoćnik ministra branitelja postao je točka okupljanja svih koji se “zalažu za toleranciju, dijalog i konstruktivnu budućnost”. Lice Hrvatske koja ne mrzi. A i tata bi se imao razloga ponositi.
Sin legendarnog Siniše Glavaševića ima sve predispozicije da ga braniteljska populacija smatra svojim. Otac heroj Domovinskog rata, smaknut na Ovčari. Glas koji je u najtežim danima bio spona između Vukovara i ostatka Hrvatske. Mladi Glavašević puno poštovanje zaslužuje i načinom na koji se nosio sa svojom obiteljskom tragedijom. Izrastao je u obrazovanog i u akademskim krugovima cijenjenog mladog čovjeka.
Djeluje otvoreno, iskreno i toplo. Iako je u posljednjih mjesec dana izvrgnut strašnoj difamaciji i hajci, iako mu braniteljski prosvjedi pripisuju monstruoznu namjeru o izjednačavanju Domovinskog rata i velikosrpske agresije, nazivaju ga četnikom i traže njegovu smjenu, on svejedno veli: “Ljudi koji prosvjeduju, zaslužuju svačije poštovanje”.
Učinit će sve, tvrdi, da im pomogne. Navodi sve što je uradio i što do kraja mandata još kani napraviti. Nepravedno ga napadaju, ali ako će im biti lakše, neka se, kaže, iskale.
Bojan Glavašević ipak ima jednu opaku, fatalnu falinku. Koju mu njegovi kritičari ne mogu oprostiti i koja je glavni razlog njihovih bjesova. Zbog koje su ga proglasili neprijateljem i četnikom. On, naime, ne mrzi. Premda bi imao mnogo razloga za to. Pred kamerama jednostavno kaže: “I ja sam žrtva rata… znam odakle dolazi moja bol”. No iz toga ne slijedi osvetnički poriv, nego empatija prema svakom ratnom stradalniku.
S javnošću je podijelio svoju priču o tome kako se oslobodio mržnje. To na neki način smatra i svojom obavezom prema ocu. Njegov bi ga tata, objašnjava, sigurno želio vidjeti sretnoga, a “nije sretan onaj tko živi u mržnji”. Nije lako, teško je, ali “svatko može naći put koji će ga odvesti dalje od mržnje”.Mnogi u Hrvatskoj – gledamo i ovih dana – taj put nisu uspjeli pronaći. Upravo suprotno, javno se overdoziraju netolerancijom, omrazama i pizmom.
Na žalost, mnogo je u Hrvatskoj onih koji se hrane mržnjom i gonjeni su negativnim emocijama. Zato se dvadeset godina po okončanju rata ponovno ovdje stvara ratno ozračje. Opet se maršira u vojnim uniformama i prijeti oružanim obračunima. Bojan Glavašević pledira da se prestanu voditi davno završeni ratovi, usto ratovi u kojima je Hrvatska pobijedila. Da, Hrvatska je pobijedila u ratu protiv velikosrpske agresije.
Ali, ovdje više nije riječ o tom ratu. U tom se pogledu mladi pomoćnik ministra branitelja jako vara. Više se ne radi o ratu protiv vanjske agresije. Ovdje se danas pokušava zametnuti rat protiv takozvanih unutarnjih neprijatelja. Danima već gledamo transparent pod kojim se prosvjed branitelja u Savskoj odvija: “1991. protiv JNA, 2014. protiv Jugoslavena”. Protiv Jugoslavena? U kojoj su ih to mišjoj rupi prosvjednici uspjeli pronaći!
Potpuno blesavu i bezobraznu optužbu da aktualna vlast izjednačava Domovinski rat s velikosrpskom agresijom zajedničkim snagama rabe kolovođe braniteljske pobune i šef HDZ-a Tomislav Karamarko. Lokalne mu uzdanice – nove snage HDZ-a? – prizivaju Bljesak i Oluju. Protiv koga bi se ta nova Oluja vodila? Nema više srpske pobune ni okupacije Knina. “Protiv koga bi se vodila?! Pa, protiv nas, hrvatskih građana, Hrvat na Hrvata”, komentira mi ovih dana jedan zagrebački taksist.
Srbi u Hrvatskoj objektivno više ne mogu predstavljati problem. Od mogućnosti da funkcioniraju kao remetilački faktor ni kamen na kamenu nije ostao. Hrvatska je danas jedna od etnički najhomogenijih država. Na braniteljsku populaciju iz državnog se budžeta izdvaja oko šest milijardi kuna.
Ali, legije onih koji bez neprijatelja ne mogu funkcionirati ubrzano traže nove kandidate za tu ulogu. Zato se Bojana Glavaševića, sina heroja Domovinskog rata i čovjeka koji je sve svoje snage stavio u službu branitelja, odjednom naziva četnikom. Cijela se aktualna vlast, kao i njeno biračko tijelo, sumnjiče kao nedomoljubni, izdajnički i antihrvatski. Ukupna se drugačije misleća Hrvatska proglašava neprijateljskom.
Iz takve perspektive zaista se protekli Domovinski rat može smatrati nezavršenim, kako neki glasovi iz braniteljskih redova uporno tvrde. Nezavršen im je zato jer je devedesetih napad Beograda na Hrvatsku onemogućio unutarhrvatski obračun. Recentna grozničava potraga za unutarnjim neprijateljem implicira da je velikosrpska agresija spasila Hrvatsku od građanskog rata. Da je nije bilo, Hrvati bi se tukli između sebe.
Kao što se sada, kad vanjske ugroze više nema, otvara unutarhrvatska fronta. Samo se iz tih, zbog povijesnih okolnosti neostvarenih namjera, Domovinski rat može smatrati nezatvorenim i nezaključenim. Odnosno, aktualni se događaji, koji dijele naciju i njene dijelove maksimalno, na posve izmišljenim temama nepodnošljivo antagoniziraju, vide kao nastavak proteklog rata.
Nastup Bojana Glavaševića i ohrabrujuća podrška koja ga prati znak su da za Hrvatsku ipak ima nade. Dileri mržnje vrlo su moćni, ali ni graditelji društva tolerancije i uvažavanja različitosti nisu slabi. To je danas glavna razdjelnica Hrvatske. Koja dolazi prije svjetonazorskih i političkih razlika, prije razvrstavanja na ljevicu i desnicu.
Nema za naciju važnijeg pitanja od onog hoće li je voditi snage kojima je mržnja jedino pogonsko gorivo ili oni kojima Hrvatska nije država divlje i razarajuće mržnje, nego – upravo suprotno – uređeni prostor civiliziranosti, pristojnosti i demokratskih sloboda.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
(Opaska koju su mi lijepili nakon jednog tweeta na FB-u: ”o mrtvima sve najbolje” te da je deplasirano da ovako pišem o Kustiću kod mene nema efekta. Tko ne želi neka ne čita jer, upozoravam, ovo nisu hvalospjevi, ovo je kritički tekst o čovjeku koji je bio i jedno i drugo što sam stavio u naslovu).
U subotu ujutro, u 84. godini života, u Zagrebu je umro grkokatolički svećenik i novinar don Živko Kustić. Čekao sam ovaj dan sa zebnjom jer među novinarima od formata, međum onima koji u Hrvatskoj i u regiji nešto znače, ne postoji nitko tko je don Živka kritizirao više nego što sam to učinio ja: iako sam imao razumijevanja za njegov nacionalizam – ta bio je čovjek koji je stasao nasuprot Jugoslavije, kao onaj tko se bori za slobodu Katoličke crkve, ali i za Hrvate i druge u toj tvorevini, nisam mogao prijeći preko notorne činjenice da je čovjek njegova utjecaja i reputacije odbio, da: odbio svetu dužnost da spasi ugrožene Srbe nakon ”Oluje”.
Kada sam mu došao referirati o zločinima počinjenima nad našim Srbima, a bio sam u društvu pokojnog novinara Vjesnika i mojeg najboljeg prijatelja Branka Madunića, moleći ga da samo prijeđe ulicu do Kaptola 31 (razgovarali smo tada u sjedištvu Informativne katoličke agencije na Kaptolu 4) i urgira kod kardinala Franje Kuharića da žestoko digne glas, ode na Pantovčak i na Prisavlje te upozori hrvatsku vlast da odmah zaustavi ubojstva, pljačku i paljevine na netom oslobođenim područjima, Kustić me pogledao i rekao, misleći na Srbe: ”Dobro su i prošli”.
Tih sam dana obolio od PTSP-a, sada to znam i ne može me nitko razuvjeriti. Tih sam dana počeo krvariti iz debeloga crijeva (dijagnoza ulceroznog colitisa će mi biti uspostavljena u jesen 1999.), ali sam okrenuo nebo i zemlju kako bi moje informacije i informacije HHO-a stigle do kardinala Kuharića. Pomogao nam je tada fra Ilija Živković (franjevac trećoredac), čovjek koji će kasnije odigrati, zajedno s pokojnim Kustićem i glavnim urednikom Glasa Koncila Ivanom Miklenićem, ključnu ulogu u tomu da me se izbaci iz Hrvatskog društva tzv. katoličkih novinara, ali do Kuharića smo stigli, odnosno stigle su i naše informacije, pojačane i istinitim svjedočanstvom o zločinima kojih je kardinalu podnio pokojni general Zvonimir Červenko.
Dana 13. kolovoza 1995., kada je Franjo Kuharić polagao kamen temeljac u Okučanima na (u potpunosti) srušenoj crkvi svetoga Vida, kardinal je, što se čulo u izravnom radijskom prijenosu, žestoko govorio protiv zločinaca koji su harali oslobođenim krajevima, ali su ga Hrvatski radio i Hrvatska televizija cenzurirali u večernjim informativnim emisijama: cenzura je pala i od strane svih drugih državnih medija (Vjesnik, Hina, itd.), ali sam ostao šokiran kada je Franju Kuharića odlučio cenzurirati i Miklenićev, odnosno Kustićev Glas Koncila.
Shvatili smo ubrzo zašto: Kustić je, iako su ga HHO, a i drugi, informirali o zločinima (don Živko je bio prisutan na prvoj press konferenciji HHO-a koju je vodio prof. Žarko Puhovski jer sam ja tada opet bio na terenu obilazeći spaljena sela i stratišta), na drugoj stranici Glasa Koncila u prvom broju nakon ”Oluje”, koncem kolovoza, objavio, ja smatram, najsramotniju stranicu tzv. katoličkog novinarstva: komentar pod naslovom ”Neviđena humanost ratovanja”.
Od tada, iako sam sposoban za kršćanski oprost, pa sam čak prešao i preko laži Ivana Miklenića, Živka Kustića, fra Ilije Živkovića, fra Mirka Mataušića, Suzane Vrhovski i drugih, laži koje su izrečene da bi se opravdalo moje udaljavanje iz kruga tzv. katoličkih novinara u smislu da u srcu nemam ogorčenje (ali će uvijek ostati potreba da svjedočim istinitost događaja), sa don Živkom Kustićem nisam želio više komunicirati: mislio sam da sam humanost pokazao kada se on nalazio usred srčane krize u bolnici Dubrava i kada sam ga pohodio zamolivši da se kršćanski pozdravimo i oprostimo u slučaju da on prije mene napusti ovaj svijet jer, možemo mi biti ljuti jedan na drugoga, ali Isusova ljubav mora biti i ostaje jaća od svih naših slabosti i ograničenja.
Kažem da sam sa zebnjom čekao trenutak kada će biti objavljena vijest da je don Živko umro jer sam znao da ću tada biti, s obzirom na to da se smatram časnom i pravednom osobom, primoran da se složim s onima koji tvrde da u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj (ni u BiH) nema, nažalost, osobe njegovih kvaliteta, pa će ispasti da samom sebi proturječim: ako smatram da don Živko Kustić odlazi sa ovoga svijeta i sukrivim za smrt nekih ljudi, naših sugrađana (neki će reći da nije kriv, već odgovoran, ali ja tu ne vidim osobite razlike), kako ga pak mogu istodobno smatrali velikom osobom?
Nije to kontradikcija jer nije Kustić prvi koji je bio i herojem i zločincem; eno vam Tita, Tuđmana ili ribara Ante Gotovine koji je za suborce i većinu građana – heroj, premda je odgovoran za veliki ratni zločin koji su počinile hrvatske snage kod Mrkonjić grada u listopadu 1995. pod njegovim zapovjedništvom, što će i dalje čekati trenutak da osoba bez mrlje u biografiji i bez straha od Bijele kuće, Pantovčaka ili neke domaće institucije u BiH, izvuće predmet, dogotovljen, iz ormara u Tužilaštvu u Sarajevu.
U čemu je, dakle, don Živko Kustić za mene velik?
Citiram poruku drugog meni nekarakternog i mizernog čovjeka, zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića u povodu proslave 50. obljetnice svećeničkog ređenja don Živka Kustića, što se dogodilo u nedjelju 4. svibnja 2008. godine misnim slavljem u kapeli sv. Leopolda Bogdana Mandića Doma za starije i nemoćne osobe “Centar” Zagreb u Klaićevoj ulici, gdje je tada Živko Kustić već 13 godina živio sa životnom suputnicom, dragom gospođom Maricom, sve do kolovoza 2010., kada je preminula.
Kardinal Bozaniće je napisao: ”Vi ste bili novinar, reporter, kolumnist, glavni urednik, pa glavni i odgovorni urednik ‘Glasa Koncila’, više puta i osuđivan. Mnogi su u onim olovnim vremenima prošloga režima živjeli i obnavljali svoju vjeru i nadu zahvaljujući nadahnutim tekstovima sa stranica ‘Glasa Koncila’, a ti tekstovi bili su ponajviše upravo plod Vašega rada, traženja i intelektualnog napora. Pišući tisuće i tisuće kartica pretvorili ste ‘Glas Koncila’ u glas slobode, glas nade u bolju budućnost, glas poniženih i potisnutih na rub.”
Istaknuo je kardinal Bozanić i angažiranost don Živka u Informativnoj katoličkoj agenciji pokrenutoj koncem 1993. (nota bene, dvije godine nakon što smo fra Mirko Mataušić, pastor Giorgio Grlj, Josip Štilinović i ja pokrenuli Kršćansku informativnu službu – KIS) te je pohvalio Kustića u apostolatu žive riječi kao veoma traženog propovjednika, voditelja brojnih misija i duhovnih obnova u domovini i diljem svijeta po hrvatskim katoličkim misijama.
”Uz brojne povjerene Vam službe u crkvenim ustanovama i u drugim tijelima bili ste i biskupov službeni konzultor Križevačke eparhije, a od Svete Stolice odlikovani ste naslovom protoprezbitera stavrofora”, istaknuo je kardinal. Na kraju poruke, čestitajući don Živku zlatomisnički jubilej, kardinal Bozanić mu zahvaljuje za velikodušnu i nesebičnu svećeničku službu kojom je na osobit način zadužio hrvatski narod i Katoličku crkvu ”u njemu”, te mu odaje priznanje za crkvenost, kojoj je uvijek ostao vjeran, spreman raditi, svjedočiti, pa i trpjeti.
Don Živko Kustić rođen je u Splitu 12. prosinca 1930., bio je suprug i otac petero djece. U Zagrebu je studirao matematiku, fiziku i teologiju. Za svećenika grkokatoličke Križevačke biskupije zaređen je 5. svibnja 1958. u Križevcima. Od 1958. do 1963. godine bio je župnik u Mrzlom Polju i Sošicama na Žumberku. Bila su to teška vremana jer će Kustić teologiju diplomirati tek godine 1975. Svejedno, ovaj prostor ne pamti svećenika njegova komunikološkog talenta.
Od 1963. do 1972. bio je pokretač, novinar, reporter i kolumnist Glasa Koncila. Glavni urednik Glasa Koncila bio je od 1972. do 1983., a glavni i odgovorni urednik od 1983. do 1990. Više puta je suđen i osuđivan. Od 1990. do 1991. bio je stručni savjetnik u Ministarstvu iseljeništva – voditelj Odjela za djelovanje vjerskih zajednica među Hrvatima izvan domovine (kada je tu ustanovu vodio Gojko Šušak, razdoblje koje će ostati zapamćeno po navodnoj prepirci Kustića i Šuška oko ubojstva Aleksandre Zec i njezinih roditelja, čin koji će Kustić kasnije i javno osuditi na stranicama Jutarnjeg lista).
Od 1991. do 1993. djelovao je kao urednik lista Živa zajednica za iseljene hrvatske vjernike, u Frankfurtu, Njemačka. Od studenoga 1993. do listopada 1998. bio je pokretač i glavni urednik Informativne katoličke agencije – Zagreb (IKA). Sve vrijeme javljao se kao komentator, kolumnist i autor jedinstvenoga feljtona “Pismo seoskoga župnika” u Glasu Koncila, bio je pokretač i suradnik Maloga koncila te kolumnist Globusa i Jutarnjeg lista.
Bio je član Hrvatskog društva katoličkih novinara, koje mu je godine 2002. dodijelilo nagradu za životno djelo, Društva hrvatskih književnika, potpredsjednik Hrvatskoga novinarskog društva i član Upravnog odbora Hrvatskoga katoličkog radija. Bio je član Komisije Iustitia et pax Biskupske konferencije Jugoslavije i Hrvatske biskupske konferencije. U Križevačkoj biskupiji bio je biskupov službeni konzultor.
Objavio je brojne katehetske priručnike: ”Velike religije svijeta”, ”Domagoj – misni ključ vjerovanja”, ”Mali ključ Biblije”, ”Mali ključ povijesti Crkve u Hrvata”, ”Tomica i njegova pisma”, ”Mač duha”, ”Svadbeno ruho”, ”Hoćeš li se krstiti?”, ”Bog za odrasle”, ”Abeceda biblijske vjere” i druge. Autor je djela “Hrvatska mit ili misterij?” i romana ”Zaljubljeni robovi” i ”Denis dječak u prozoru”. Pisac je scenarija za više filmova, te autor popularnih publikacija o kardinalu Alojziju Stepincu, o. Anti Antiću, o. Maksimilijanu Kolbeu…
Meni se čini velikom njegova gesta iz vremena kada je služio JNA u Nišu i kada se zatelebao u medicinsku sestru kojoj je napravio dijete: budući da je don Živko rođen kao izvanbračno dijete (njegov ga biološki otac Vinko Ružić, podrijetlom Splićanin, šef solane na Pagu, nikada nije javno priznao za sina), on nije svojoj Marici želio napraviti ono što je Vinko napravio njegovoj majci Josipi, odnosno Bepini, rođenoj u Metkoviću.
Kustić se (prenosim dio biografije iz Večernjeg lista) oženio još kao bogoslov, početkom 1955. godine, nakon četvrte od šest godina studija. Tri godine stariju Maricu Radenković upoznao je za služenja vojnoga roka 1953. u JNA, u Nišu. Bila je bolničarka, a kasnije radila u Upravi Doma JNA. Mladić koji do tada, kako sam kaže, nije ni za ruku prihvatio neku djevojku, “civilno” se oženio još za boravka u Nišu. U tom razdoblju mu više ni na pamet nije padalo da će postati svećenik.
Otišao je u Zagreb i prekinuo studij teologije. Marica je došla za njim, pa su unajmili podstanarsku sobicu. Ona se zaposlila u bolnici, a on tri godine studirao teorijsku fiziku. Godine 1957. njegov ispovjednik pater Scheibel iznio mu je iznenađujući prijedlog da se ipak zaredi – u Križevačkoj biskupiji grkokatoličkog obreda. Treće dijete bilo je na putu, ali se prvi šok ubrzo pretvorio u radost. Živko i Marica Kustić vjenčali su se u crkvi sv. Petra u Zagrebu. Zaređen je 4. svibnja 1958. Jer je s rimokatoličkoga prešao na grkokatolički obred u kojemu nema celibata.
Iz Križevaca, nakon zaređenja, raspoređen je u grkokatoličku župu Mrzlo Polje, a kardinal Alojzije Stepinac, koji je bio zatočen u Krašiću, poručio mu je preko svoga župnika ”da je proučio njegov slučaj i da mu čestita”. Četiri godine poslije Kustić je služio u župi Sošice. Marica, žena iz “posve drugoga svijeta”, u svemu ga je pratila.
Meni se čini izuzetno značajnim da ga, iako formalno grkokatolički svećenik, šira javnost nije doživljavala kao takvoga, već kao svećenika ”s Kaptola” koji ima ženu i petero djece (jedan sin mu je bio umro), što smatram izuzetnom porukom za Crkvu u kojoj je svakoj iole pametnoj osobi sasvim jasno da je zapovjedeni i obavezan celibat potpuno deplasirana i glupa stvar koju treba što prije prevladati, pa i kao put približavanja katolika i pravoslavaca baš onako kako su si bliski katolici i grkokatolički svećenici i popovi.
Bilo je domišljato sve što je činio u Glasu Koncila i treba pohvaliti njegove važne knjige, ali mislim da ne treba pretjerivati s pohvalama na račun njegove vrlo čitane kolumne ”Jutarnja propovijed” u Jutarnjem listu; bila je to OK forma, ali daleko ispod kvalitete za mene, ponajboljih Kustićevih tekstova, kolumni iz Globusa (”Zrenik iz zapećka”, koje je pisao 1991. i 1992., u najtežim vremenima naše novije povijesti), a koje će ostati zapamćene jer su ukoričene u knjizi, jednom od najboljih publicističkih djela devedesetih ”Hrvatska, mit ili misteriji – Političko-religiozni ogledi”, koju je uredio genijalni Marko Grčić (Minerva, Zagreb, 1995.).
Najme, kako sam magistrirao iz oblasti Političke teologije, kvalificiran sam vrednovati tu knjigu iz rakursa perfektne Kustićeve konstatacije da ”iz misterija izvire poezija stvaralaštva, a mit stvara koračnice kojima se maršira u smrt”.
Kustić je velik i kao arhitekt silnoga zahvata, devetnice (od 1975. do 1984.), što je označeno jubilejem ”Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” ali mu se kuća, zgrada, to što je projektirao i sagradio, urušava, pa se moramo pitati na kakvim je to temeljima arhitekt Kustić gradio, odnosno s kojim to elementima iliti materijalima?
Složit ću se da je Kustić bio prorokom i da ga se može tretirati i kao apostola, ali mu se u velikoj mjeri dogodilo sljepilo koje je zahvatilo i Stepinca i biskupe sve do danas (uz časne izuzetke: Kokša, Badurina, Devčić…), sljepilo koje fra Bono Zvonimir Šagi definira kao ”domoljubna blokada duha”. Kustić je bio hiperpametan čovjek i vrstan praktičar, ali nije imao širinu i proročku viziju jednoga Željka Mardešića, pa treba biti oprezan kod vrednovanja njegova doprinosa tzv. ”Crkvi u Hrvata”. Naime, to jest svakako jedan golemi evangelizacijski doprinos, ali don Živko Kustić nije do kraja niti znao vrednovati niti je shvaćao što je to Crkva u svijetu i što je to Crkva u demokraciji onako kako to shvaćaju mnogi drugi, pa i u nas, od dominikanca Frana Prcele, pentekostalca Miroslava Volfa, naših kolmunista Jadranke Brnčić i Petera Kuzmiča pa nadalje.
Pribojavao se Kustić totalitarnih manira Franje Tuđmana i HDZ-a jer ”premda je Crkva za demokraciju, ona strepi pred mogućnostima da se u rukama jednog čovjeka, ili jedne skupine, nađe previše vlasti”, ali se često ponašao nadmeno i nedemokratski po svemu sudeći, jer su se u njemu međusobno borili osjećaji superiornosti, koje je imao prema intelektualno daleko inferiornijim svećenicima kojima se javljao (ne ubrajam ovdje, naravno, pokretače Kršćanske sadašnjosti: Turčinovića, Šagi Bunića, Bajsića, itd.) i potreba da se bude duhovan, što znači ponizan i bratski raspoložen.
Nisam pozvan da sudim don Živku Kustiću: o njemu više znala je pokojna supruga, a znaju i članovi obitelji, ispovjednici, dobri prijatelji, zna i Bog, pa je potpuno nebitno što bilo tko od nas kaže o bilo komu. Ali imam potrebu izraziti žaljenje što njegovi talenti nisu do kraja maksimalno dobro iskorišteni: njegova ”Crkva u Hrvata” je sekta razularenih nacionalista, njegov Glas Koncila je beznačajan bilten sa desetkovanom tiražom u odnosu na one brojke koje je iza sebe ostavio Kustić niti vidimo i jednoga relevantnoga crkvenoga novinara ispod Kustića ili iza njega.
Kako rekoh, ipak smatram da nas je napustio veliki čovjek koji je na vrijeme shvatio da će njega i kolege, koji su se toliko desetljeća borili za slobodu protiv boljševizma, ubrzo pregaziti neki ”super-pobožni, super-čestiti, super-desni, super-katolici i super-Hrvati, osobito super-organizirani” koji su u nas stvorili kraljevstvo mediokriteta i drek, totalni drek od države.
Kustić je meni blizak ako ništa drugo onda po kršćanskoj nadi: on se čvrsto nadao da će Hrvatska tim napastima odoljeti, da će opstati i rasti, ”uvijek vrijedna naše požrtvovne ljubavi, jer ona nije mit nego misterij”.
Ali, kažem, uhvatila me je nelagoda, zebnja. Jer bih volio sada moći potpisati, ako ne hagiografski in memoriam, onda tekst koji mi neće donijeti novu žalost.
Šteta, silna je šteta što don Živko Kustić nije ostao arhitektom do kraja i što je hrvatsku zbilju kompromitirao toliko nepromišljeno, toliko nekršćanski, toliko antiekumenski, na tako osjetljivim područjima u kojima se u doba SFRJ činio nepobijedivim herojem – na području ljudskih prava, na području na kojem će se devedesetih pridružiti društvu samim samcatih zločinaca.
U kratko su vrijeme, u samo nekoliko dana, mali ljudski bijednici, a ustvari fašizmom akutno zaražene spodobe, demonstrirale visok stupanj straha, kukavičluka i krajnje moralne bijede pokazujući svima nama u kojem to i kakvom svijetu živimo.
Pored Banje Luke je zapaljena kuća povratnika Hrvata na svoju zemlju, u Bijeljini je u okrilju noći oskrnavljena Atik Sultan Sulejmanova džamija, a u Sarajevu je isti dan nekoliko maskiranih osoba usred dana upalo u prostorije Art kina Kriterion u Sarajevu, gdje se održavao Međunarodni festival queer filma “Merlinka” i fizički nasrnulo na prisutne povrijedivši pritom nekoliko osoba.
I premda je riječ o trima izoliranim slučajevima, oni su uvijek priča o jednom te istom. Mi u BiH svakako jesmo pripadnici (barem) triju vjera, nacija, kultura i vjerojatno nikada više nećemo biti isti likovi iz papagajski opetovane priče o “bratstvu i jedinstvu”, ali su nam fašizmi (uz kriminalce) u čvrstu zagrljaju svoga bratstva i jedinstva. Mi jesmo i mi znamo biti braća samo u zlu, u zločinu. Naši fašizmi su braća, čak – jednojajčani blizanci.
No, da ne bude zabune, nisu oni s neba pali, nisu oni autoimuna bolest. Ne, oni se pažljivo uzgajaju u domaćoj kućnoj radinosti naših obitelji, nacionalnih i vjerskih zajednica, na nastavi nacionalne mitologije, redovno su servisirani (đubreni) nacionalnim kičem, hranjeni viktimološkim ili herojskim mitovima, religijom laži, ohrabrivani nacionalnim opstrukcijama provedbe zakonskih sankcija za zločince, slavljenjem zločinaca povratnika s dugogodišnjih robija, dizanjem svetilišta zločincima…
Mislite da nacionalni mitomani ne znaju tko je tko u njihovu panteonu? Itekako znaju. Samo što uglađenom svijetu pokazuju svoje velikane (Nikolu Teslu, primjerice), a susjedima prijete svojim infernima (Antom Pavelićem, npr.) i ne bi se moglo dogoditi da se tu pogriješi, jer se aerodrom ni slučajno ne može zvati Draža Mihailović, a prijetiti se ne može Miroslavom Krležom.
Znaju oni dobro tko je tu tko, ali i to da im je zlo nešto što treba da nam se slučajno u živote ne bi uvukle one napasti civiliziranog svijeta što se zovu uređenje pravosuđa, borba protiv korupcije, poštivanje ljudskih prava i sve te gluposti koje tako nježno, kao lekciju na ploči, pobriše spužva tzv. nedostatka političke volje. I nikom ništa.
Ne, ne amnestirajte pri tome narod, jer on tu nije nimalo nevin. On jest obmanut, ali pristaje na obmanu, kako bi to rekao M. V. Llosa o ljudima iz Latinske Amerike, sa sviješću da je posvuda isto: “U Latinskoj Americi više volimo obećanja od stvarnosti”.
Nije stvar drukčije vidio ni Krleža: “Vjernici kao organizirano krdo od početka ometaju razvoj prave, istinite, pa makar i romantične, ali ljudske slobode, otežavajući život zdravog, neukroćenog čovjeka protunaravnim, dekorativnim dresurama”. A i Marxu bi se, nakon što je valjda definitivno očišćen od vulgarnih ideoloških naplavina 20. stoljeća, ako igdje i ikad, onda sad i u nas, valjalo opet vratiti: “Svaka kritika pretpostavlja kritiku religije“.
Laž kojom se hrani puk dok mu njegovi vjerski i nacionalni lideri gule kožu nije samo gola beskrupulozna laž, opsjena boljom prošlosti, religija nacionalnog jedinstva, nego čak i sijanje optimizma kao opijuma za narod (Kundera) u vrijeme kad bi, kako nas uči Kierkegaard, onaj tko ljudima želi činiti dobro morao ih suočavati s poteškoćama.
A ovako? Ovako su poteškoća i problem – drugi. Manjinski drugi. U Ivanjskoj kod Banje Luke Hrvat, u Bijeljini muslimanska bogomolja, u Sarajevu pripadnici LGBT manjine.
I dok shvaćam svu raskoš nacionalnog i vjerskog herojstva (pa barem smo mi narodi epskih junačkih pjesama), nikako ne mogu shvatiti koje je junaštvo i herojstvo udariti na manjinu, još nezaštićenu, bezopasnu – koja gleda film… I pritom biti dobro maskiran (kao u Sarajevu) ili u okrilju noći (kao u Banjoj Luci i Bijeljini)?! I koja je tu razlika između paljenja kuće kod Banje Luke, skrnavljenja džamije u Bijeljini i napada na mirne građane u Sarajevu? Koja, osim što će nacionalni i vjerski branitelji zla ići financijski iskazivati učinjenu štetu?!
O tom se junaštvu gazijâ (a taj izraz baš vole u Sarajevu) svih boja često pitam. Prvi put ozbiljno u ratnom Sarajevu: Ako toliko mrziš Srbe, zašto ne odeš na Trebević i ne pobiješ svojih 100 četnika, nego ovdje nasrćeš na neku babu s ‘‘pogrešnim imenom“. Čovjek bi očekivao od jednog heroja jednog naroda (npr. generala Mladića) da kaže u Haagu što je rekao u Srebrenici: ‘‘Jest, ovo je osveta za bunu protiv dahija ili čega već, i žao mi je što ih nisam pobio i više…“
Ali ne; on, pa za njim i svi oni koji ga, njime i njegovim ‘‘herojstvom“ nadahnuti, slijede (u svim našim herojskim narodima i u svim našim kukavičkim herojstvima!), suočeni ma i s najmanjom civilizacijskom pravicom (jer je i domaće zakonodavstvo proizvod njihova kukavičkog herojstva) pokažu svoje jedino pravo lice. Da su – pizde. (Karakterna osobina – kako nas je to podučio Rade Šerbedžija, bješe li ono on u nekom ‘‘domaćem“ filmu.)
A i kakvi bi drukčiji bili kad ih i nacionalne povijesti i nacionalne interpretacije njihovih religija uče da je mirotvorstvo slabost. Gandhi i Mandela su dobri dok su daleko i dok se događaju nekima drugima. Kod nas su dobri samo oni koje nosimo na transparentima ili ih stavljamo na jumbo-plakate s potpisom “Heroj, a ne zločinac” i takmičimo se, pritom, tko je koga više pobio, kao da je riječ o ubačenim koševima ‘‘naših“ košarkaša u NBA ili o osvojenim Grand Slam turnirima ‘‘naših“ tenisača, ustvari o onim veličinama kojima se hvalimo kad nas primaju u EU ili kad stranci slete na aerodrom Nikola Tesla.
A oni, ljudi tog psihološkog profila, budući da ne ubacuju koševe u NBA i ne pobjeđuju na Wimbledonu, moraju nekako kupiti ulaznicu za svoj tor, tj. za tamo negdje gdje su čuli da se skrovito priča kako bi neke manjince, prvo tuđe a onda i svoje, trebalo malo potprašiti…
I eto tako… Tko će ako neće oni… Mora i to netko…
I nije problem što postoje takvi pacijenti, uvijek ih je bilo i bit će, nego što se takve treba, što se takve brižljivo uzgaja i nikada ih se ne odriče osim ako najposlije “greškom“ i “nama” nešto ne urade…
Jer, zaboga, kad ostanemo sami sa sobom, moramo priznati da nam nije baš dobar ni Isus jer moli za neprijatelje, ni sv. Franjo i fra Anđeo jer idu razgovarati sa sultanima, ni papa Franjo jer nije ideologiziran na način (tvrdih) prethodnika. Za nas su veliki, ali nemojmo to naglas i pred svakim, poglavnikov biskup-pjesnik ili devedesetih godina naglo vjerski osviješteni politolog koji je s krunicom na ramenu haračio središnjom Bosnom…
Ma dobro, znamo mi da su oni “kurvini sinovi”, ali ipak su – naše kurve sinovi!
Ih, kô da su mi drugi bolji – brani ih vazda budna nacionalna svijest!
