novinarstvo s potpisom
Josip Ćapin
Rasprava oko financiranja HGK i njegovom potencijalnom ukidanju dovela je do presedana u ovom sazivu Sabora. Gotovo cijela oporba se ujedinila i premostila ideološke prepreke i osobne animozitete te dovela u pitanje vladajuću većinu u Saboru. [Read more…]
Denis Romac
Slučaj neizbora Dalije Orešković puno je više od još jedne štetne i pogrešne kadrovske odluke. Taj primjer ponovno ukazuje na poraznu činjenicu da HDZ ni za milimetar ne odstupa od svog totalitarnog načela, prema kojem ta stranka mora imati pod kontrolom baš sve društvene institucije. I u njima isključivo svoje ljude. [Read more…]
Stipe Mesić
Impresivna je brzina kojom Tomislav Karamarko ispunjava svoja “najvažnija” predizborna obećanja. Na HRT-u se čistke provode munjevitom brzinom, a vodeće pozicije zauzimaju članovi HDZ-ove novinarske sekcije. Nepoćudnim “ljevičarskim” neprofitnim medijima ukinuto je financiranje, a Vijeće za elektroničke medije, [Read more…]
Rezultati izbora nisu iznenađenje. Za mene jesu, prevario sam se u procjeni osjećaja ljudi, pa iako sam osjećao da se narodu zgadila politika, nisam prepoznao koliko. Mnogi su glasovali bez razmišljanja, dali glas na veresiju, jer su vjerovali da nitko ne može biti gori od sadašnjih političara. [Read more…]
Hrvatska gospodarska komora postaje pravo leglo skandala. Naime, tek što je čelni čovjek HGK-a Nadan Vidošević službeno odveden u pritvor, a njegovu kuću na Prekrižju i ured u HGK-u pretražili istražitelji, Nadzorni i Upravni odbor Komore odlučili su privremeno smijeniti Vidoševića s mjesta predsjednika. Učinili su to u srijedu na izvanrednoj sjednici, na kojoj je odmah donesena i odluka da novi, privremeni predsjednik Komore postane Damir Petričević, vlasnik nekadašnje Tehnomehanike iz Marije Bistrice.
Međutim, ni sat nakon toga pokazalo se da je nekolicina radnika protiv njega podnijela kaznenu prijavu zbog neisplate plaća u tvrtki Vemos, zbog čega je Općinsko državno odvjetništvo početkom ove godine pokrenulo kazneni postupak protiv Petričevića u Zlataru. Time se bavila inspekcija rada, mediji su izvještavali o tome da je bio pod istragom zbog kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju u slučaju tvrtke Vemos, koja radnicima navodno nije isplatila 20-ak plaća, no Nadzorno i Upravno tijelo HGK-a o tome nisu znali ništa (!) i svi redom u čudu bili su, navodno, spremni povući tu svoju odluku samo sat vremena nakon što je Petričević imenovan privremenim upraviteljem. Zanimljivo je i to kako tri Petričevićeve tvrtke – Petrakom, Ventilator TVUS i Vemos – prema podacima koje je u srijedu objavila Hina, imaju oko 1,6 milijuna kuna poreznog duga, o čemu valjda opet nitko ništa ne zna.
Unatoč najavama o povlačenju odluke, Petričević je ipak ostao v. d. privremenog predsjednika Komore do petka, kada će se održati izvanredna izborna skupština koja mora potvrditi odluku o Vidoševićevoj suspenziji te privremenom imenovanju Petričevića na tu dužnost. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li skupština imati hrabrosti potvrditi to imenovanje. No valja se nadati da oni koji su procjenjivali da bi s mandatom od samo sat vremena na čelu Komore mogao postati rekorder nisu puno pogriješili te da mu mandat neće potrajati dulje od tri dana. To bi doista za cijelu poduzetničku zajednicu bilo sramotno.
Idući tjedan očekuje se da Upravni odbor HGK-a pripremi kriterije za biranje novoga predsjednika i da odredi datum skupštine, izjavio je novinarima Petričević nakon sjednica Nadzornoga i Upravnog odbora. “Upravni i Nadzorni odbor poduzimaju sve potrebne mjere za pripremu izvanredne sjednice skupštine HGK-a na kojoj će se donijeti odluka o privremenom udaljenju predsjednika HGK-a s te funkcije. Na skupštini će se donijeti i odluka o imenovanju vršitelja dužnosti predsjednika Upravnog odbora i vršitelja dužnosti predsjednika HGK-a”, poručili su priopćenjem iz HGK-a naknadno.
Hrvatska gospodarska komora godinama slovi kao organizacija u kojoj brojni stručnjaci ne mogu doći do riječi zbog mnoštva onih koji su tamo uhljebljeni kao politički otpadnici ili po prijateljskim vezama, a među novinarima omiljena je šala da su dobitnici Zlatne kune, nagrade HGK-a koja se dodjeljuje za poslovne rezultate, zapravo kandidati za Remetinec jer su u jednoj fazi mnogi od njih ubrzo završavali u sobama Bajićevih suradnika u Državnom odvjetništvu. Kao da je čak i nagrada trebala završiti kao potvrda apsurdnog sustava koji je tamo uspostavljen.
Tako je, na primjer, Zlatnu kunu 2008. godine dobila Hrvatska poštanska banka, a uime banke preuzeo ju je tadašnji predsjednik Uprave Josip Protega. Da apsurd bude potpun, istaknuo je da “uspjeh banke leži u jasnoj poslovnoj strategiji menadžmenta te u trudu i radu zaposlenika koji daju sve od sebe”. Nekoliko godina poslije za poslovnu strategiju menadžmenta zainteresirao se i DORH, poznato je. Jedna od poznatijih dobitnica Kune je i Marija Šola, nekadašnja Namina stečajna upraviteljica, čije su menadžerske sposobnosti također zainteresirale DORH u vrijeme kad je bila direktorica Karlovačke banke, a posebna je zanimljivost to da je jedan od prvih dobitnika, neposredno nakon utemeljenja te nagrade, bio – poznati ”poduzetnik” Miroslav Kutle.
Izbor Petričevića za privremenog ravnatelja, pa makar i na dva dana, pokazuje koliko je u vrhu HGK-a loše energije i koliko je ondje potrebno hitno provjetravanje, pogotovo uzme li se u obzir činjenica da je Vidošević njome vladao tako da na izborima za predsjedničko mjesto uglavnom nije imao protukandidata, a na sličan su način – tvrde upućeni – organizirani i izbori za čelnike županijskih komora, na kojima su kandidati mogli biti samo oni koje je odobrio Vidošević.
Najzanimljivije je ipak kako to da se poduzetnici, koji HGK-u plaćaju obveznu i to nemalu članarinu, gotovo nikada protiv toga nisu pobunili ili bar pokrenuli kakvu inicijativu da se odnosi u Komori promijene.
”Učinio sam sve što je bilo potrebno da bih dokazao kako su hrvatski udžbenici temeljeni na činjenicama, na istini, i smatram da je to bio odličan potez. Jednako tako kao što sam i dokazao da je vaša stranka – stranka koja je rastočila Hrvatsku zbog toga što ju je opljačkala, a predsjednik vaše stranke – koji je bio šef tajnih službi – ništa nije vidio, ništa nije čuo i ništa nije znao. To je mantra u HGK-u i u HDZ-u. Znači Hrvatska je opljačkana uime obitelji HDZ, uime obitelji Sanader, uime obitelji Vidošević i ostalih obitelji”, uzvratio je žestoko ministar znanosti i obrazovanja Željko Jovanović, u srijedu u Hrvatskome saboru.
Bio je to ministrov odgovor HDZ-ovu zastupniku Anti Babiću, koji je, želeći biti provokativan, a pritom još i aludirati na nedovoljno hrvatstvo ministra Jovanovića, postavio sljedeće pitanje, odnosno, konstataciju: ”Vi ste spremili sve udžbenike i uputili ih predsjedniku Srbije Tomislavu Nikoliću, ali ste isto tako od njega tražili i njegovu ispriku. Jeste li osim isprike možda zatražili i udžbenike iz kojih uče srpska djeca?”
No, Jovanović mu je uzvratio baš kako treba, rekavši ono što vidi cijela ogorčena Hrvatska; tijekom HDZ-ovih vlada Hrvatska je opustošena do temelja. Ono što nisu uspjeli srpski agresori, dovršili su tzv. hrvatski domoljubi. Da ne bi bilo zabune, autorica ovoga teksta u nekoliko je navrata javno i u tiskanim medijima i na televiziji ustvrdila da baš Željko Jovanović nije pogodna osoba za obnašanje dužnosti ministra. Prečesto mu je jezik bio brži od pameti, a koristio se i uličnim terminima, potpuno neprimjerenim intelektualcu, liječniku i pritom još i – ministru. Jovanović je od samog stupanja na dužnost tempirana bomba u Vladi, ali to ne znači da često nije izrekao upravo ono što su mnogi drugi prešutjeli ne želeći ulaziti u polemike.
Da, Jovanović ima potpuno pravo; Hrvatska i njezini građani ”pali su” kao taoci HDZ-ove vlasti, zatvorenih očiju, otvorenih bankovnih računa na egzotičnim otocima, u Austriji i u Švicarskoj, a sad su se ti isti HDZ-ovci, koji su se samo iz Banskih dvora preselili u klupe preko puta, one parlamentarne, našli moralizirati Jovanoviću i onima čiji je on član. Bljutavo, pritom stalno podsjećajući kako je Jovanović Srbin, a oni su, valjda, kao pravi Hrvati automatski pošteni, odani i lojalni svojoj državi. Jer, Jovanović to kao Srbin nikako nije.
Posve je degutantno promatrati iste one koji su upropastili državu kako se cere i ismijavaju sadašnju Vladu u Hrvatskome saboru, pokušavajući joj stalno zabiti ”kajlu”. I opet, da ne bi bilo zabune, autorica je dojadila i sebi samoj pišući o nesnalažljivosti i nekompetenciji Milanovićeve ekipe. No je li baš Ivan Šuker pozvan dijeliti lekcije Slavku Liniću? Ili notorni Gordan Jandroković, sinonim za ulizicu u Hrvata, Vesni Pusić ili samom Milanoviću? Sumnjamo. Da ne nabrajamo dalje HDZ-ove perjanice. Svi znamo o kojim je ljudima riječ.
U zemlji u kojoj je vijest kako se šef oporbe, čitaj: HDZ-a, udostojio doći na svoje radno mjesto, ali, dakako, poštujući dosljedno svoju šutljivost u situacijama u kojima treba govoriti, nije ni ovaj put otvorio usta. Ali, zašto bi sve njih bilo briga; u tim je klupama toplo, ugodno, plaća je redovita, dnevnice također, putovanja zanimljiva, ne moraš u ured niti dolaziti ako nećeš, a ručaš u kompletu, zajedno s desertom, za manje od 50-ak kuna. Današnji je parlament uistinu sramota za državu.
Trojica Vukovaraca u utorak su razbili dvojezičnu ploču na zgradi vukovarske policijske postaje, koja je postavljena nakon što je dan ranije već razbijena prethodna. Čak su se i fizički sukobili s policajcem, lakše ga ozlijedili i svi su napadači privedeni.
Nakon što je gradonačelnik Vukovara Sabo najavio da će, prvi puta od kada se obilježava sumorna obljetnica pada Vukovara, kolona sjećanja promijeniti rutu i više neće ići središtem grada, sve je izvjesnije da će ova, 22-a godišnjica, biti najmučnija do sada. Ne samo zbog samog prisjećanja, na najveću hrvatsku tragediju, već i stoga što su članovi Stožera za obranu hrvatskog Vukovara javno poručili hrvatskoj vladi da njezini predstavnici toga, 18.-og studenoga nepoželjni u gradu.
Nakon uhićenja predsjednika HGK-a Nadana Vidoševića, pojavile su se spekulacije kako je on uhićen upravo u ovom trenutku, ne bi li se svrgnula pozornost javnosti s niza nagomilanih problema- od gospodarskih (najava mogućeg dolaska MMF-a u Hrvatsku) pa sve do, upravo ove vukovarske tragedije. U Banskim se dvorima, naime, pribojavaju kako bi obljetnica mogla izmaknuti kontroli, a to vladi, ionako ”popljuvanoj” sa svih strana, ne treba kao još jedan krupni problem.
Ionako su već imali dosta okapanja nakon postavljanja ćirilićnih ploča na zgradama u Vukovaru, kada su Milanović i njegova ekipa optuženi za antihrvatstvo, kao i za gaženje dostojanstva Vukovaraca koji su izgubili živote, ali i svih Vukovaraca kojima je i budućnost oduzeta.
Što nama u medijima preostaje? Jedino pozivanje i apeliranje na razum, na smirivanje uzburkanih emocija i strasti, koje bi u jednom trenutku opasno mogle prijeći rub i prerasti u nešto što bi moglo eskalirati, a što ni ne želimo spominjati. Na hrvatskoj tužnoj zemlji povijest i dalje upravlja sadašnjošću, kao i budućnošću. Samim time oduzimajući nam vjeru da ćemo krenuti naprijed, konačno, unatoč svemu i svim užasima koje smo prošli. A kada čovjek izgubi vjeru, izgubio je tada sve. Najviše samoga sebe.
”Trebamo aktivirati sav hrvatski potencijal, ponajprije motiviranjem ljudi, koji moraju izaći iz apatije, beznađa te početi vjerovati da političko vodstvo zna kamo vodi zemlju i da svi zajedno možemo izgraditi zemlju jednakosti, mogućnosti i blagostanja za sve. Sve afere koje potresaju Hrvatsku ovih dana pokazatelj su bolesti sustava s kojom se treba uhvatiti ukoštac. Kriminal je postao sustav u Hrvatskoj, a korupcija stil života i to je ono što treba mijenjati. Mi građani ove zemlje imamo pravo i odgovornost boriti se za bolju Hrvatsku u kojoj nitko ne smije imati pravo na siromaštvo”, poručivao je nadobudno predsjednik Hrvatske gospodarske komore Nadan Vidošević u jeku svoje kampanje za predsjednika države 2009. godine.
Mediji su bili prepuni blagoglagoljivog Vidoševića, za kojega su Srbijanci, odnosno Srbijanke, još davno, u vrijeme njegovih čestih poslova u Srbiji, kazali da je ”lep k’o greh” pa se u Hrvata uvriježilo taj opis automatski povezivati s vječnim predsjednikom HGK-a.
I, eto, upravo taj šarmantni, uglađeni i bogati Dalmatinac uhićen je u utorak ispred Kraševih prostorija pod sumnjom da je zloupotrijebio položaj i ovlasti u aferi izvlačenja 32 milijuna kuna iz Hrvatske gospodarske komore. Policija je odmah prionula i premetačini njegova stana, a samo nebo zna koje sve tajne kriju Vidoševićevi dvori. Podsjetimo samo kako su zbog iste afere prije mjesec dana uhićeni njegova najbliža suradnica Zdenka Peternel i Davor Komerički, a Vidoševića se sada sumnjiči da je bio na vrhu piramide izvlačenja novca iz HGK-a. Nakon uhićenja Z. Peternel Vidošević je na izvanrednoj konferenciji za novinare uz blistav i ležeran osmijeh pokušao biti duhovit opaskom da ”muž uvijek zadnji sazna”. Eto, sada je on, u funkciji tog istog ”muža”, odveden u pritvor; doduše, politički su kuloari odmah nakon izbijanja afere s prvom suradnicom brujili kako je baš svemoćni Vidošević ”sljedeći”, očito imajući naznake da mu se bliži definitivan politički kraj.
Iz HGK-a su izvijestili da se pod istragom uz predsjednika Komore Nadana Vidoševića našla i voditeljica Službe za financijsko-računovodstvene poslove Josipa Mladinov, za danas su sazvane sjednice Nadzornoga i Upravnog odbora HGK-a, vjerojatno će biti hitno sazvana i izvanredna skupština na kojoj će se raspravljati o novom vodstvu. HGK se zatresao od samog vrha, krov je srušen, a čelni ljudi padaju pod istrage kao snoplje; iako, naravno, treba uvijek istaknuti načelo nevinosti i ne osuđivati ljude unaprijed. Stoga i ne donosimo preuranjene zaključke o tome je li Vidošević kriv ili nije – kako bi rekao zagrebački gradonačelnik Bandić, ”pustimo institucije da rade svoj posao”.
Sjetimo se samo kako je kao predsjednički kandidat isticao da će vratiti Hrvatskoj optimizam videći se već na Pantovčaku (srećom, Hrvati su valjda ipak na vrijeme shvatili da Hrvatskoj ne treba takav predsjednik). No imao je što reći i o Hrvatima, čiji je bijes izazvao izjavom kako su ”Hrvati lijen, neobrazovan narod koji nema radne navike, navikao je živjeti na tuđem novcu, i to je temeljni razlog zbog kojega nijedna vlada nije u stanju riješiti prave probleme”.
Bravo, gospodine Vidoševiću! Tom ste rečenicom već tada, 2009. godine, zapravo opisali – samoga sebe. Jer ste, između ostaloga, i Vi Hrvat. No za razliku od Vas, većina Hrvata ipak ne živi na tuđem novcu, a nisu ni lijeni i imaju radne navike. Možda jedino nisu vični različitim smicalicama. Pitanje je samo kako to da je gospodin Vidošević ”preživio” sve vlade, sve premijere i sve predsjednike. Je li bio toliko stručan, ili toliko podoban? Doista je 18 godina sjajno vodio HGK i zato su ga svi puštali na miru?
Pozornost javnosti privukao je svojom imovinskom karticom. Izgradio je vilu na zagrebačkom Prekrižju, u Gorskom kotaru ima imanje od 6,5 hektara s kućama i jezerom, a planira na njemu graditi i skijalište. U Nemiri kod Omiša ima turistički objekt s apartmanima, zemljište u Pješčanoj uvali kod Medulina, zemljište i vikendicu na Kupresu, zemljište u Pisarovini, dionice, ušteđevinu, zbirku umjetnina, kolekciju satova.
Na njegovoj službenoj web-stranici u kandidaturi za predsjednika u rubrici Imovinska kartica pisalo je sljedeće:
1. Obiteljska kuća Gornje Prekrižje 46 h – Zagreb: darovanje, kredit, prodaja stana u kojem je obitelj stanovala u Zagrebu.
2. Imanje sa šumom, Gorski kotar Hlevci – Skrad – tekući prihodi.
3. Turistički objekt s pratećim objektom Nemira – Omiš (suvlasništvo) – obiteljsko nasljedstvo, ušteđevina.
4. Zemljište Pješčana uvala, Medulin – ušteđevina.
5. Šumsko i poljoprivredno zemljište Bratina – Pisarovina – prihod od prodaje nekretnine u Splitu.
6. Zemljište Kupres, BiH – tekući prihodi.
Nadan je Vidošević, zapravo, samo primjer sjaja i bijede hrvatskoga tranzicijskog ”čuda”. Zato se već uvriježio vic kako je Bog za Hrvatsku promijenio Deset zapovijedi i pretvorio ih samo u jednu: ”Ne ukradi!”.
“Poštovani, danas 22. listopada u Hrvatskoj gospodarskoj komori sastao se Nadzorni odbor HGK-a te zaključio da je poslovanje HGK-a bilo u skladu s procedurama. Predsjednik Nadzornog odbora o zaključcima sastanka izvijestio je Upravni odbor, čija se sjednica održala istoga dana. Upravni odbor izvješće je primio na znanje.
Na temelju toga nalaže, osim već poduzetih mjera kontrole, osnivanje posebne ustrojbene jedinice za sukladnost.
Ujedno Upravni odbor poziva sve zaposlenike HGK-a da unatoč teškim trenucima još intenzivnije nastave rad na ostvarivanju temeljnih zadaća Komore”.
Baš se ovakvim priopćenjem Hrvatska gospodarska komora preko svoje službe za odnose s javnošću obratila toj istoj javnosti, želeći reći kako u toj, nakon zadnje afere poprilično kompromitiranoj ustanovi, sve “štima”. Dakle, to što je praktično prva suradnica do sada moćnog predsjednika Nadana Vidoševića navodno prisvojila čak 32 milijuna kuna, nešto je što ne bi trebalo izazivati veći poremećaj u sustavu. Barem ne u HGK-u. Nadan Vidošević ne želi otići.
Nakon ovoga nemiloga otkrića za Komoru, koju se godinama prozivalo zbog rastrošnosti, ali je funkcionirala praktično kao “država u državi”, već se danima lamentira treba li Vidošević napustiti tu dužnost ili ne. On sam je na izvanrednoj konferenciji za novinare nakon izbijanja afere u svom ležernom, šarmerskom stilu rekao kako “muž zadnji sazna”, pokušavajući nas valjda kupiti tim šarmom. No ovaj mu put, ima li ikakve pravde, to ne bi trebalo proći.
Naime, ne samo da uopće nije sporno da gospodin Vidošević treba otići nego bi, želi li vlast biti poštena prema građanima, odnosno poreznim obveznicima, trebala naložiti kompetentnim institucijama da temeljito “pročešljaju” Komorino poslovanje proteklih godina. Pa da se utvrdi je li sve bilo po slovu zakona, gdje se i na što trošio taj silni novac a gospodarstvenici i obrtnici izdvajali sredstva za tu istu Komoru, s kojom se Vidošević tako lijepo volio slikati po svijetu. I to gotovo dva desetljeća, poput kakvog egipatskog faraona. Vlasti su prolazile, premijeri se mijenjali, a Vidošević ostajao. Je li to stoga što je tako silno sposoban, ili je možda znao mnoge tajne moćnika koje su ga održavale na toj visokoj i unosnoj dužnosti? Čini se da će i to vrijeme pokazati, pričekajmo još malo. Jer, ako sada Vidošević ne napusti mjesto prvoga čovjeka HGK-a, zaista je sve dovedeno do apsurda. Naime, pod pretpostavkom kako je doista istina da je njegova suradnica “zamračila” te silne milijune, kako je onda moguće da on nije znao ama baš ništa? Nije stigao, od silnih putovanja i prezentacija Hrvatske po svijetu? Vjerovao je svojim suradnicima bezrezervno? Dao im potpuno odriješene ruke? Tko zna što je, zapravo, istina? U jedno je, međutim, doista teško povjerovati: da čelni čovjek ne zna baš ništa o tome što mu rade podređeni. Zašto je onda uopće čelni čovjek? Za visoku plaću, beneficije i različite ugode, a ni za kakvu odgovornost? To je moguće samo u Hrvatskoj.
Kao što je samo ovdje moguće da se bivši premijer, osumnjičen za nekoliko kaznenih djela, a pritom još i osuđen na deset godina, svađa u sudnici sa sutkinjom, nastavljajući i dalje svoju tradiciju bezobraštine i svadljivosti. Takav je bio i na dužnosti predsjednika Vlade, u dva mandata, takvim se pokazao i kada su ga privodili kao zadnjeg bjegunca i “kokošara”, a takav je i u remetinečkoj sudnici. Smije nam se u lice, kao da smo svi mi pali s Marsa, svi smo nešto krivi, a samo je on nedužan. Unatoč tomu što se oštra sutkinja ne da, odmjeravajući mu svaku riječ, ipak je on zasjenjuje svojom bahatošću. Ni traga skrušenosti koja bi se očekivala od njega u takvoj poziciji; zaboga, čak se i milijardu puta osuđivani Silvio Berlusconi koji put u sudnici pokunjio!
Ovdje je na djelu duboko ukorijenjena (ne)kultura podsmijeha. Onih koji su nas zavili u crno, koji su na našim leđima plandovali i kraljevali poput raskalašenih rimskih careva, stavljali na čelna mjesta rođake, žene, ljubavnice i svakojaku čeljad, a kada ih se konačno, sa sto godina zakašnjenja, procesuiralo, još nam se smiju. I govore kako ništa nisu znali. Vrlo zanimljivo. Koga god privedu, taj pojma nema ni o čemu. Još će najpošteniji ispasti upravo uhićeni Josip Sapunar iz HAC-a, koji je priznao da “nije oprao pet, već samo tri milijuna eura”. Čovjek je ipak pošteno priznao, možda bi mu zato trebalo odrezati manju kaznu pa da stvari dovedemo do krajnjega apsurda.
Nije to bila neka velika i bombastično plasirana vijest. Unatoč zvučnom naslovu “Dobar dan! Platio sam direktoru Šariću 500 eura za posao, a još ništa!?”, skutrila se u desnom donjem kvadrantu šeste stranice subotnjeg Jutarnjeg, tik do plaćenog oglasa o posebnoj prodaji perzijskih tepiha. Da joj se posrećio kakav “prazniji” dan, zacijelo bi dobila barem pola stranice, plus najavu na naslovnici, ali ovog je vikenda morala popustiti i skloniti se pred lavinom milijuna pokradenih iz HGK-a i HAC-a (uzgred, jeste li i vi zamijetili da najviše hrvatskih tvrtki iz kojih se bezočno kralo zadnjih dvadesetak godina u akronimu naziva ima slovo “H”, najčešće na prvome mjestu?) i novostima iz splitskoga škvera.
Ukratko, neki se lik, opet onaj Nepoznati Počinitelj, godinu dana služio imenom stanovitog Josipa Šarića, direktora Općih poslova ZG Holdinga, i papirima s holdinškim memorandumom da bi od budala uzimao po 500 eura u zamjenu za sigurno zaposlenje. I ne samo da su mu davali, nego sad u panici, bez posla i bez eura, zovu Holding i traže – povrat novca!!!
Zapanjen sam stao i odmah se sjetio dviju priča iz druge polovice osamdesetih. Prva ide ovako: milicija je pustila nevinog čovjeka, pogrešno sluteći da je riječ o prevarantu koji je budalama diljem južne Srbije mjesecima obećavao zaposlenje na – klinici “Schwarzwald”. (Za mlađe čitatelje, ako ih ovdje ima, “Klinika Schwarzwald” bila je njemačko-austrijska TV-serija, jedna od prvih viđenih sapunica, tada silno popularna u Jugoslaviji.)
Elem, tip je ljudima tvrdio da je osobno dobar s doktorom Klausom Brinkmannom, šefom klinike, i njegovim nestašnim sinom Udom, ali ključno je bilo to što je posebno, ali baš posebno, razumijete, dobar s glavnom sestrom Hildegard Zeisig. Ona je zapravo tamo glavna i drži sve konce u rukama, kenjao je frajer na vagone, pa ako možda želite neki posao, onako, pomoćni, bolničar ili čistačica, takvo što, ne treba tu neka škola… Za tu nesebičnu uslugu tražio je (ne on, naravno, nego sestra Hildegard, ne bi on nikad, bože uščuvaj!) samo tisuću maraka. I uspio tako smotati gotovo stotinu budala. Koliko je meni poznato, tipa nikad nisu uhvatili. I ja mu želim dug život u dobrom zdravlju!
Priča druga, iz istog vremena podivljale inflacije: u Zagrebu je uhapšen i pred sud izveden neki lik koji je zvonio na vrata i predstavljao se kao kontrolni inspektor Elektre. Očitao bi brojilo, rekao da je dug toliki i toliki i da se naplata ima izvršiti na licu mjesta, ili slijedi trenutno isključenje struje. Nekoliko desetaka budala nasjelo je na tu njegovu priču i smjesta platilo, a onda je lupež napokon dolijao i završio na sudu. Proučivši cijeli slučaj, njegov odvjetnik – dodijeljen po službenoj dužnosti – shvatio je da nema drugog izlaza nego vaditi branjenika po osnovi duševne poremećenosti i predložiti psihijatrijsko vještačenje. Kad je ovaj to čuo u sudnici, ustao je i zagrmio: “Čekajte, kaj to znači da sam ja lud? Ja lud?! Pa oni su meni nofce davali na temelju ničega, na svojim vratima! Pa oni su ludi, a ne ja, njih dajte na to vještačenje!”
Ne sjećam se epiloga tog sudskog procesa, ali nadam se da i taj gospodin dan-danas uživa u blagodatima svoje inovativnosti. Jer, koliko nam god ekolozi govorili da dnevno na Zemlji izumire barem desetak vrsta i sorti živih bića, postoji jedna koja se, razvidno je iz triju prezentiranih primjera, em junački opire tom trendu, em demonstrira nevjerojatan fertilitetno-natalitetni prosperitet: Homo stupidus. Budala domaća obična.
Lažni Josip Šarić, lažni direktor Općih poslova ZG Holdinga, široj javnosti poznatiji kao Nepoznati Počinitelj, najbolji je dokaz toj tvrdnji, ali i lakmus za očitavanje stvarnog stanja nacije, odnosno njenog stava o politici i ekonomiji. Moraš biti zastrašujuće glup da povjeruješ nekome tko ti iz ruku uzima 500 eura u kešu, nažvrlja nešto na sivkastu fotokopiju s gradskim logotipom i odlazi iz kuće govoreći “Ajde, pa se čujemo!”. Ma ni u “Big Brother” te takvog ne bi primili, jer si i za njih preglup, ako poslije (kad ti drveni zupčanici zakavkaskog procesora u glavi napokon prorade) još i zatražiš povrat svoje idiotske investicije!
Postoji međutim još jedna dimenzija ovog najnovijeg ukazanja Homo stupidusa. Objavljeno je da brojni ljudi traže taj povrat novca, ali nije objavljeno, niti će ikad biti, koliko je onih kojima je to ipak bilo neugodno napraviti, jer su shvatili da su nasjeli prevarantu koji se samo vješto okoristio postojećim društvenim okolnostima. Dok me god netko argumentirano ne demantira, ja ću biti uvjeren da je užasno velik broj stanovnika Zagreba popušio priču “Josipa Šarića” i platio mu tih 500 eura za posao u Holdingu, samo zato što su pomislili da shvaćaju pravila igre, ne samo u Holdingu.
Ima kolega koji tvrde da je korupcija ušla u svaku kapilaru hrvatskog društva. Hej, ekipa, ma koje kapilare, korupcija je u svakoj najsitnijoj alveoli svakih hrvatskih pluća! Ima li u Hrvata ičega normalnijeg od toga da tražiš povrat novca za prevaru koju si, ne shvaćajući da si i sam prevaren – jer si preglup za to – kanio počiniti?
Prevara, to je ključna riječ u novijoj povijesti Hrvatske. Na prevaru smo osnovali najveću stranku, na prevaru smo se osamostalili (inspektor Lex tu bi sigurno imao ponešto dodati, kad bi mu dopustili), prevarama ratovali, prevarama sami sebe opljačkali, prevarom ušli u Uniju (Lex, javiii seeee!) prevarama se i dalje zadužujemo, prevarama krademo gomiletine milijuna, i eura i kuna, prevarom šopamo sami sebe uvoznom hranom pod domaćim deklaracijama, prevarom navlačimo ljude na kredite u švicarcima, na prevaru i stavljamo i skidamo ćirilične ploče u Vukovaru, medijske kuće na prevaru odašilju lažnu sliku stvarnosti…
Prevara je čvrsto ukorijenjena u koštanoj srži svakog od nas (ne samo Hrvata, znam, ali baš me briga za druge, i sad i inače!) i ne treba se ovdje nimalo čuditi nijednoj manifestaciji nepovjerenja, kao ni budalaškog povjerenja. Ni našeg ni tuđeg. A sizifovski je uzaludan svaki pokušaj da to promijenimo. Jedino pametno, pošteno i praktično bilo bi da lijepo u jedno spojimo Dan državnosti, Dan neovisnosti i Dan domovinske zahvalnosti i počnemo ih slaviti – prvog aprila.
