Ma, pusti Pilsela, korisna je budala! To sam o sebi čuo nekoliko puta. Naime, da sam ili: a) osoba nesređenoga i/ili nejasnoga identiteta koji luta od svjetonazora do svjetonazora, pa se, kao i neki (pre)obraćenici (Zdravko Tomac je dobar primjer takvoga ponašanja), fanatički distancira od prijašnjega ponašanja da bi pak fanatički branio novoprigrljene stavove; [Read more…]
Strah i hrabrost u jednom
Telefonski pozivi s lošim vijestima događaju se obično predvečer, govorio je jedan moj prijatelj, kojemu je u kasno ljeto 1945. javljeno da mu je ubijen brat.
Bio sam aktivist Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava u kolovozu 1995., u trenutku kada je taj odbor bio zatrpan mnogim lošim vijestima. Takvih vijesti bilo je toliko da je HHO morao uvesti telefonska dežurstva tokom vikenda, jer su ljudi s raznih strana javljali o tragedijama koje su se događale posljednjih dana rata u Hrvatskoj.
Sjećam se da je bila nedjelja popodne, 27. kolovoza: u uredu HHO-a zrak je bio težak od sparine, ali ono zaista loše bila je tužna i zastrašujuća atmosfera kraja rata u kojemu se puno toga ružnog događalo, kada su mnogi obični ljudi bili u opasnosti. To su bili oni ljudi, po nacionalnosti Srbi, koji nisu željeli bježati nakon zadnjih akcija Hrvatske vojske i policije na Kordunu, u Lici i Dalmaciji.
Strah i hrabrost bili su u tim teškim vremenima spojeni u jednoj točki: nesumnjivo je bila velika odvažnost u kolovozu 1995. prijaviti ubojstvo sedmoro ljudi “krive” nacionalnosti u Gošiću kraj Kistanja proskribiranoj organizaciji kakav je bio HHO, ali samo je goli strah nagnao tog čovjeka da u prvoj rečenici, prijavljujući nešto što se svugdje pred Bogom i pred ljudima zove zločin, kaže “ja sam Hrvat”
U tu nedjelju popodne duge zrake zalazećeg sunca probijale su kroz spuštene rolete ureda HHO-a u Zagrebu. Vidjela se prašina u zraku i gomile papira koje su se ocrtavale svugdje uokolo. Osjećao se ustajali vonj duhana, neopranih šalica kave i ljudskog znoja, jer puno je nesretnih ljudi tih dana prošlo kroz prostorije HHO-a.
Tada je zazvonio telefon.
Bio je to glas starijeg čovjeka. Prva rečenica je glasila: “Želim vam najprije reći da sam ja Hrvat.” Nakon toga, drhtavim je glasom rekao da se upravo vratio iz sela Gošića kraj Kistanja, gdje je zatekao sedmoro ubijenih staraca, nabrojavši ih imenom i prezimenom.
Ono “Hrvat” značilo je da je u ženidbenim vezama s nekima od stradalih Srba i – to sam shvatio kasnije – da mu nacionalna identifikacija daje pravo da uopće može govoriti.
U predstavljanjima tih godina, “Hrvat” je značilo neku vrstu dokaza etničke pravovjernosti, u odnosu na neku vrstu nacionalne hereze ili nečeg “domoljubno lošeg” što je netko svojom izjavom upravo htio učiniti.
Strah i hrabrost bili su u tim teškim vremenima spojeni u jednoj točki: nesumnjivo je bila velika odvažnost u kolovozu 1995. prijaviti ubojstvo sedmoro ljudi “krive” nacionalnosti u Gošiću kraj Kistanja proskribiranoj organizaciji kakav je bio HHO, ali samo je goli strah nagnao tog čovjeka da u prvoj rečenici, prijavljujući nešto što se svugdje pred Bogom i pred ljudima zove zločin, kaže “ja sam Hrvat”.
Takvih “etničkih” predstavljanja bilo je tih godina dosta; kao što je to bio onaj čovjek koji je došao u ured HHO-a i rekao da je porijeklom Hrvat, Hercegovac nastanjen u Vinkovcima, koji je želio ispričati drugu stranu priče o početku rata u Slavoniji.
Bilo je i onih koji su došli u ured HHO-a i naglasili da su Hrvati, a onda prijavili da su im pripadnici Hrvatske vojske opljačkali vikendicu, pokraj koje su mjesecima bili na položajima. “Gospodine, razumijem da su mi odnijeli stari auto ispred kuće, valjda im je trebao, ali zašto su mi odnijeli sve štokove s vrata i prozora”, govorili su. Takvih ljudi koji bi najprije istaknuli svoju “pravu” nacionalnost, a tek onda ispričali “krivu” priču, bilo je tih godina dosta
Ili onaj koji je najprije morao reći da je Hrvat da bi ispričao što se događalo iza zidova zgrade za obuku specijalnih jedinica u Lučkom početkom 1990-ih, ili pak onaj koji je kroz plač govorio da je Hrvat i dragovoljac Domovinskog rata, ali da se nije borio za Hrvatsku u kojoj bi morao mrziti svog najboljeg prijatelja zato što je Srbin…
Bilo je i onih koji su došli u ured HHO-a i naglasili da su Hrvati, a onda prijavili da su im pripadnici Hrvatske vojske opljačkali vikendicu, pokraj koje su mjesecima bili na položajima. “Gospodine, razumijem da su mi odnijeli stari auto ispred kuće, valjda im je trebao, ali zašto su mi odnijeli sve štokove s vrata i prozora”, govorili su. Takvih ljudi koji bi najprije istaknuli svoju “pravu” nacionalnost, a tek onda ispričali “krivu” priču, bilo je tih godina dosta.
Kada sam te nedjelje popodne, 27. kolovoza, zapisao sve što je taj čovjek rekao, obavijestio sam nadležne u HHO-u o strašnom događaju u selu Gošiću i sve nakon toga je više-manje poznato. Naravno, nije poznato tko su bili zločinci koji su, metkom iz blizine, ubili ovo sedmoro ljudi prosječne dobi od 70 godina, ali slučajevi ubojstava srpskih civila, kao što su Varivode i deseci drugih mjesta, u kojima su počinitelji “nepoznati”, bili su tih mjeseci masovni.
Tako je primjerice terenska ekipa HHO-a početkom 1996. izvijestila o pronalasku tijela starice u dobi od 92 godine i njezinog sina od oko 60 godina u jednom seocetu kraj Udbine. Pronašli su ih u snijegu, nekoliko metara ispred kućnog praga: “Starica je imala crnu haljinu i crni kaput, a oko nogu, kao i njezinom sinu, bila je omotana bodljikava žica…”
Ili slučaj iz susjednog sela, kamo ih je odvela kći čija je majka u svojoj kući bila živa zapaljena: “Ovdje je bio šporet, ovo je šerpa u kojoj sam majci grijala ručak. Ovdje je bio krevet u kojem je ležala majka jer je bila nepokretna. Čula sam našeg psa kako laje i jedan vojni transporter. Ovo je brdo iza kuće na koje sam pobjegla. Sljedeće što sam vidjela je naša kuća koja gori kao šibica…”
Ljudi koji su radili u HHO-u tih godina i koji su bili zatrpani ljudskim tragedijama, često preko mjere koju su mogli izdržati, zaista se nisu bavili ničijim nacionalnim porijeklom. Ono što su pronalazili bili su ljudi u nesreći ili raspadnuta tijela, a ne Srbi, “četnici” ili Jugoslaveni. I uvijek su to bili civili a ne vojnici i gotovo uvijek stariji a ne mladi ljudi. U crnohumornom tonu, aktivisti su svoje očajničke misije nazivali “borba za svaku baku” i nije ih zanimalo je li baka “srpska”, “hrvatska” ili “makedonska”
Ljudi koji su radili u HHO-u tih godina i koji su bili zatrpani ljudskim tragedijama, često preko mjere koju su mogli izdržati, zaista se nisu bavili ničijim nacionalnim porijeklom. Ono što su pronalazili bili su ljudi u nesreći ili raspadnuta tijela, a ne Srbi, “četnici” ili Jugoslaveni.
I uvijek su to bili civili a ne vojnici i gotovo uvijek stariji a ne mladi ljudi. U crnohumornom tonu, aktivisti su svoje očajničke misije nazivali “borba za svaku baku” i nije ih zanimalo je li baka “srpska”, “hrvatska” ili “makedonska”.
Što se pak tiče stava o prirodi režima u tzv. Krajini, Srpsko narodno vijeće još je 1990-ih bilo više nego jasno: “‘RSK’ nikad nije dobila međunarodno priznanje, kao što nije imala ni unutrašnju demokratsku legitimaciju. Uz ekonomsku bijedu i opće bezakonje karakterizirale su je teror te progoni i brojna ubojstva nesrpskog stanovništva.”
Konačno – to ljudi opterećeni nacionalističkim predrasudama nikada neće razumjeti – u ukupnom broju svih koji su se javljali HHO-u za pomoć u 1990-ima, Srba je bilo tek oko 50 posto.
Kao što se sjećam Hrvata kojima je HHO 1994. dostavljao pomoć u okupiranom Kninu, tako se sjećam zagrebačkih Roma, Bošnjaka oko Siska i Albanaca porijeklom s Kosova koji su čitav život živjeli u Hrvatskoj, ali nisu mogli dobiti domovnicu i prijetila im je deložacija. Ti ozbiljni ljudi, patrijarhalnog ponosa, plakali su kao mala djeca.
Kako plaču najrazličitiji ljudi u punoj životnoj snazi pamti samo svemir i oni koji su slušali njihove jecaje.
Ta potmula jeka nakon puno godina govori nam da se, nažalost, tek na strašnom mjestu najdublje ljudske napuštenosti i poniženosti krije mogućnost ljekovitog obrata u ljudskoj savjesti, opterećenoj zločinima i etničkom mržnjom.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Taoci batinaša i ubojica
Željeli bismo da se ova Vlada ne poigrava sa svetinjom koju je dobila u ruke. Opet vidimo petokrake i neke čudne kape koje asociraju na Golgotu koju je već prošao hrvatski narod.
Ove je rečenice 15. siječnja 2014. izrekao Tomislav Karamarko na tribini koju je HDZ organizirao u povodu 22. godišnjice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Nije to jedina isprazna i beskorisna floskula koju je predsjednik HDZ-a izgovorio u dvorani Hrvatskog novinarskog doma. Evo još jedne kako je u navodnicima donosi T-portal:
“Nećemo dopustiti da se ova neovisnost i kvaliteta koja se stvarala desetljećima relativiziraju nikakvim titoizmima, nikakvim nesvrstanima ili sličnim pojavama iz prošlog vremena”.
Predsjednik HDZ-a iskoristio je i ovu prigodu da naglasi kako će u HDZ-u uvijek biti antifašisti, ali i antikomunisti. Karamarko je tu temu otvorio još u kolovozu 2011. godine, na tribini u Dubrovniku posvećenoj žrtvama komunističkog pokolja na otočiću Daksi. Tada je još bio nestranački ministar unutarnjih poslova postavljen od Ive Sanadera i proslijeđen u Vladu Jadranke Kosor. Upućenim promatračima bilo je već tada jasno da su mu ambicije veće i da počinje kampanju da ih i ostvari.
Karamarko ni 2011., ni 2012. nije imao suvisli odgovor na vrlo logično pitanje, a nema ga ni danas: zašto Titovo mrsko ime i spomen nije izbrisao Franjo Tuđman, jedini čovjek koji je imao političku snagu i zgodu da tako nešto učini? Karamarko očito samo glumi da tu sastavnicu tuđmanizma namjerava odbaciti, kao što je odglumio i s ćirilicom
Godinu dana kasnije, na isti datum, Karamarko je ponovno bio na tribini u Dubrovniku, sada već kao predsjednik opozicijskog HDZ-a. Opet se govorilo o neistraženim komunističkim zločinima, o Hrvatskoj u raljama komunista i njihove djece, o kultu Josipa Broza Tita i lustraciji.
Jedan detalj jako lijepo pokazuje u kolikoj su mjeri sve te priče samo topli zrak za raspirivanje bijesa i napuhavanje političkih “veličina”. Na dubrovačkoj tribini u kolovozu 2012. Karamarku su otvorenu podršku dali, uz njega sjedili i o istim temama govorili Ivan Zvonimir Čičak i Ivo Banac. Kad je bila riječ o još uvijek prisutnom kultu Josipa Broza Tita predsjednik HHO-a Čičak napomenuo je predsjedniku HDZ-a Karamarku da i u Mariji Gorici, središtu općine u kojoj Čičak živi, jedna od glavnih ulica još uvijek nosi ima Maršala Tita.
– To ćemo prvo promijeniti – obećao mu je Karamarko.
Zato svaki put kad Tomislav Karamarko počne o titoizmu, petokrakama, kozaračkim kolima, harmonikama i ostalim reliktima komunističke prošlosti kojih se moramo osloboditi, ja na internetu provjerim kako se danas zove ulica kojom se svojoj kući vozi predsjednik antitotalitarnog HHO-a Ivan Zvonimir Čičak. Ako lažu karte na Googleu, ne laže državna administracija. U jednom od najsvježijih dokumenata objavljenom prije dva mjeseca o glasačkim mjestima u Mariji Gorici i dalje lijepo piše: Ulica maršala Tita.
A kako bi to opozicijski prvak mogao utjecati na preimenovanje ulice u nekom selu, pardon, općini? Vrlo jednostavno. U Mariji Gorici na vlasti je bio i ostao HDZ.
Dakako, postoji mogućnost da će se s akcijom uklanjanja Tita s hrvatskih trgova i ulica još malo pričekati dok ne počne neka od predstojećih predizbornih kampanja. Zašto bi, naime, Karamarko tek tako, radi nečijih principa ili samo kaprica, potrošio potez kojim se u nekom predizborju može bez imalo truda i pameti osvojiti puno pažnje medija i birača.
Nije više pitanje kada je Perković govorio istinu, da li Vjesniku 1998. ili Večernjaku 2013., niti komu je Sindičić lagao, njemačkom sudu ili danas čitavoj hrvatskoj javnosti? Pitanje je zašto je itko ikada bilo kome iz tog udbaškog kola išta vjerovao? I zašto su iz emigrantskih redova važna mjesta u domovini zauzeli redom oni koji su od te iste Udbe kontaminirani i vrbovani?
Pri tom Karamarko ni 2011., ni 2012. nije imao suvisli odgovor na vrlo logično pitanje, a nema ga ni danas: zašto Titovo mrsko ime i spomen nije izbrisao Franjo Tuđman, jedini čovjek koji je imao političku snagu i zgodu da tako nešto učini? Karamarko očito samo glumi da tu sastavnicu tuđmanizma namjerava odbaciti, kao što je odglumio i s ćirilicom.
Svojim izlaganjem na tribini HDZ-a Tomislav Karamarko samo je potvrdio svoju neuvjerljivost, nevjerodostojnost, neiskrenost i nesposobnost da kao predsjednik najveće opozicijske stranke bude vođa snažne opozicije prema kojoj bi većina biračkog tijela mogla gledati s nadom.
Nažalost po sve nas, Tomislav Karamarko i njegov HDZ još uvijek su najsnažnija karika i poluga na kojoj se održava vlast Kukuriku koalicije i Vlade premijera Zorana Milanovića.
Upravo ta Vlada i Milanovićev SDP ovih dana ispisuju neke od najsramotnijih stranica političkog beščašća suvremene tobože slobodne, samostalne, nezavisne, europske i demokratske Hrvatske. Naši mediji, naša javnost, naš politički život, naše misli i politiku prekrila je udbaška mreža intriga i laži. Nije više pitanje kada je Perković govorio istinu, da li Vjesniku 1998. ili Večernjaku 2013., niti komu je Sindičić lagao, njemačkom sudu ili danas čitavoj hrvatskoj javnosti? Pitanje je zašto je itko ikada bilo kome iz tog udbaškog kola išta vjerovao? I zašto su iz emigrantskih redova važna mjesta u domovini zauzeli redom oni koji su od te iste Udbe kontaminirani i vrbovani?
Još malo pa će nam početi stizati sudske tužbe što te tvorce hrvatske države i slobode uopće nazivamo udbašima, tim među poštenim svijetom ipak još uvijek zloglasnim, zloslutnim i uvredljivim imenom.
Baš kao što su nekada žandarski batinaši jugoslavenskoga kralja postajali voljni ustaški ubojice, tako nijednom pravom udbašu nije bio problem postati veliki antikomunist i nacionalist. Za batinaše i ubojice uvijek je bilo posla u svim režimima
Mrki Karamarko, međutim, radije priča o petokrakama, kapama, titoizmu i nesvrstanima dok Perkovića i Mustača kao sasvim konkretnu temu i vrlo živ i ozbiljan problem prepušta Andriji Hebrangu.
Karamarko svjesno i namjerno javnosti podmeće pogrešne pojmove kad ovu vlast optužuje da je komunistička ili titoistička. Ma kakav komunizam? Toga ne može biti ni u natruhama u stranci koja danas više ne može opravdati čak ni svoje socijaldemokratsko ime.
Ma kakav titoizam, kakve petokrake? Svi smo mi danas taoci Udbe i udbaša i njihovih međusobnih obračuna i ucjena, a udbaštvo nije ideološka kategorija. Baš kao što su nekada žandarski batinaši jugoslavenskoga kralja postajali voljni ustaški ubojice, tako nijednom pravom udbašu nije bio problem postati veliki antikomunist i nacionalist. Za batinaše i ubojice uvijek je bilo posla u svim režimima.
Vjerovali smo i nadali se, ili nam se barem koji put prisanjalo, da će u demokratskoj i već 22 godine priznatoj Hrvatskoj biti drugačije. Ali nije bilo, od samog početka. Kilere je najprije angažirao HDZ, a danas Hrvatsku, njene građane i svoje birače sramoti i Milanovićev SDP. Moj glas za socijaldemokraciju potrošili su na sprdanje s pravom i pravdom. Na čitavu političku antifašističku ljevicu svalili su hipoteku udbaškog naslijeđa.
Nema to veze s ideologijom. Oni se jedni drugih boje, jedni drugima duguju, međusobno se potkupljuju, ucjenjuju i ubijaju. I u pravilu lažu. Takvi su bili i ostali. I Karamarko je jedan od njih, osobito kada s petokrakama odvlači našu pažnju od stokrake nemani koja nas pljačka, guši i ubija.
(Prenosimo s partnertskog portala Večernjeg lista)
Moje je pravo da se branim i dužnost da govorim
Hvala svima koji ste u nedjelju ”ručali” sa mnom, hvala svima koji ste moj nastup na Hrvatskoj televiziji kod Aleksandra Stankovića u emisiji ”Nedjeljom u dva” ocijenili iskrenim, kompetentnim, odmjerenim i dostojanstvenim, bez potrebe da s figom u džepu podilazim bilo komu! Znam i da ste mnogi u mojoj osobnoj priči, u kojoj je zasad ”veliki pojeo maloga”, prepoznali i svoje više ili manje uzaludne borbe pa ste me, a da još gotovo nisam ni izašla iz studija, dočekali stotinama dirljivih poruka hvale, ohrabrenja i potpore na društvenim mrežama i zaslonu mobitela. Mnogi su mi ovih dana prišli i izravno na ulici, u trgovini, kafiću, pekarnici, i gotovo su svi isticali moju hrabrost što sam iskoristila svojih pet minuta da prokažem kako funkcionira sustav, dakako ne samo u sportu. I ja sam svakom posebno odgovorila, a kažem i sada, da ne smatram da sam učinila nešto osobito hrabro, nego sam samo iskoristila svoje pravo da se branim i svoju dužnost da govorim.
Ako su mediji, a jesu, i to se zna već odavna, percipirani kao ”psi čuvari demokracije”, onda je valjda i dužnost novinara da budu društveno odgovorni te da o svim informacijama, i dobrima i lošima i onima o kriminalu, javno govore i pišu, a nadasve da uvijek i stalno propituju što i kako rade svi oni kojima smo, izabravši ih, dali u ruke i vlast i moć, jednako kao i oni koji ne poštuju nikakva društvena pravila ni zakone te su svoja prava uzurpirali na račun općeg dobra.
Evo, baš dok pišem ovaj tekst, u svojoj improviziranoj redakciji, u kutku jednoga kafića nedaleko od zauvijek moga uništenoga i ugašenoga Vjesnika, jedna me gospođa, koju upravo nastoje na perfidne načine primorati da proda svoj komadićak zemlje na toj zgodnoj ”Vjesnikovoj parceli”, gdje je ne tako davno 3000 duša proizvodilo brojna tiražna novinska izdanja, jer je parcelica očito već namijenjena ”nekomu” za ”nešto”, upitala: ”Zar je sve to istina?” Ajoj, gospođo draga, mislim si, pa što sam ja to uopće dotaknula: jedan nečasni komplot, malo uzurpiranoga i povlaštenoga Dinama, jednoga pohlepnog uzurpatora, sustav koji ih (p)održava te nešto ljudske oholosti i bešćutnosti!
Ako su mediji, a jesu, i to se zna već odavna, percipirani kao ”psi čuvari demokracije”, onda je valjda i dužnost novinara da budu društveno odgovorni te da o svim informacijama, i dobrima i lošima i onima o kriminalu, javno govore i pišu, a nadasve da uvijek i stalno propituju što i kako rade svi oni kojima smo, izabravši ih, dali u ruke i vlast i moć
Što da odgovorim gospođi? Da je istina pet puta gora, i da bi ovoj zemlji trebalo ne Stankovićevih 60 minuta nedjeljom, nego možda mjesec, a možda i godina, i to ne u dva, nego u stotinu, da bismo otvorili sve prešućene istine i raskrinkali sve nečasne komplote iz kojih su se izlegla enormna privatna bogatstva što nam sad kroje i zakone i moral po svojoj potrebi i mjeri. Pa, ako su nas već egzistencijalno i ponizili toliko da se kod nas jedna zgodna poslovica danas cinično parafrazira kao ”Tko rano rani, dva kontejnera grabi”, ne znači da su nam popili svu pamet ni da imaju ekskluzivno pravo na to da se čuje samo njihova istina.
Tu njihovu istinu gorljivo se osjetio pozvanim braniti netom nakon mog nastupa kod Stankovića i izvjesni Igor Peternel. On je, baš kako mu to nalaže služba i družba, nešto trkeljao o tome kako je hrvatski sport otišao predesno, pa sam valjda tu sad ja da ga vratim lijevo. Bože me sačuvaj! Nije još, kaže, progovorio o mojim nalogodavcima, ali prokazat će ih, obećava, uskoro. Nestrpljivo čekam. Bit će to još jedan izniman prilog toga kompromitiranog hrvatskog ogranka međunarodne institucije koja se u civiliziranim zemljama svijeta bori protiv kršenja ljudskih prava i za njihovo poštovanje, a koji se u Hrvatskoj već mjesecima brani zaštitom lika i djela Zdravka Mamića i njegovih interesa koje ostvaruje preko jednog protupravno prisvojenoga kluba, proganjajući pritom svakog neistomišljenika, a da i ne govorimo o navijačima, kao jedinoj glasnoj oporbi na tribinama.
Protiv te još jedino aktivne oporbe, protiv te duše kluba u svakome normalnom mjestu u normalnom svijetu, zajednički su HHO i Dinamo pokrenuli takvu harangu pa iskorištavaju represivni sustav do besmisla, zlorabeći i Zakon o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, pa praktično 200 metara od stadiona u Maksimiru te na njegovim tribinama nestaju ljudska prava. Čemu uopće sud ako je tim nesretnicima što još uopće hoće doći na stadion klub i tužitelj i sudac?
No Peternel i HHO tek će se zauzeti za mene. Njima nije bio problem prozvati neofašističkom falangom školovane i potkovane dečke iz inicijative ”Zajedno za Dinamo”, a oni su, eto, napokon, nakon tri godine inzistiranja, uspjeli pokrenuti na izvide inspekciju Gradskoga kontrolnog ureda da ustvrdi ono što oni tvrde, i što sam i sama godinama pisala, da Dinamo nije usklađen sa zakonima, drugim riječima da je protupravno prisvojen. Zasad sam lijeva Markićka, iako je to u posvemašnjoj suprotnosti s neofašističkom falangom, takve sitne kontradikcije ne smetaju Peternelu i društvu dok treba braniti nebranjivo.
Samo 60 minuta, koliko je trajao moj razgovor sa Stankovićem, bilo je tzv. uredništvu moje dojučerašnje redakcije dovoljno da prekroji i razloge moga otkaza i cijeli moj novinarski angažman i opus, pa sam tako od prvoga do posljednjeg priopćenja što su se maliciozno nadopunjivali i frizirali toga poludjeloga nedjeljnog poslijepodneva, postala od izvrsne novinarke jedna čista profesionalna i ljudska nula
Osim toga čudnovatog društva za mene su se nakon gostovanja u ”Nedjeljom u dva” posebno zauzeli u Jutarnjem listu jer sam još jednom ponovila da ne tvrdim, ali nekako ružno slutim da je Mamićev zlokobni utjecaj pridonio mojoj eliminaciji iz novina u kojima sam pošteno radila i pisala zadnje četiri godine. Samo 60 minuta, koliko je trajao moj razgovor sa Stankovićem, bilo je tzv. uredništvu moje dojučerašnje redakcije dovoljno da prekroji i razloge moga otkaza i cijeli moj novinarski angažman i opus, pa sam tako od prvoga do zadnjeg priopćenja što su se maliciozno nadopunjivali i frizirali toga poludjeloga nedjeljnog poslijepodneva postala od izvrsne novinarke jedna čista profesionalna i ljudska nula.
”Gospođo, čestitam vam i želim vam puno sreće!” zaustavio me u utorak u banci jedan ugodan gospodin, koji se predstavio i kao inženjer strojarstva. ”Znam o čemu vam pričam jer sam prošao nešto slično što se vama sada događa. Znate, niste vi dirnuli ni u Mamića ni u Pavića, vi ste dirnuli u sustav, i zato nisu ljuti, nego bijesni.” Moj dragi kolega i prijatelj Andrija Kačić-Karlin nazvao me kad je vidio kako su mi Viktor Vresnik i tzv. uredništvo JL-a ”uredili” CV, pa je u svom stilu, lucidno i nepogrešivo ispalio: ”Stara, pa Zdravko Mamić te nikad ne bi iscipelario ovako kako su te iscipelarili ovi tvoji!”
Suvišno mi je uopće govoriti o tome što sam sve, kako i koliko radila u redakciji, o čemu sam sve i kako pisala, s kime sam sve iz javnoga i sportskog života razgovarala i o čemu, nemam potrebu demantirati sve klevete iz toga bijednog priopćenja; moji tekstovi, kojih se sada, eto, neki ne sjećaju, govore o mome radu, moji čitatelji i moja publika javljaju mi se s poštovanjem, znam i da moji kolege u bivšoj redakciji ne misle ništa od onoga što je nepoznat netko pod egidom uredništva bijesno napisao. Umjesto da se branim, citirat ću pismo jedne kolegice, nomina sunt odiosa, s kojom sam do jučer dijelila sudbinu Pavićeve zaposlenice, a koje mi je poslala nakon ”flamboajantnog pamfleta uperenog protiv mene” na portalu i stranicama Jutarnjega lista. Dakle:
”Draga Romana, nisam te jučer gledala, ali sam snimila i svakako ću pogledati. No, po reakcijama Jutarnjeg mogu pretpostaviti da si pogodila tamo gdje najviše boli, u istinu, jer se drukčije ne može objasniti taj primitivan i agresivan napad koji je uslijedio. Gledala sam te prije desetak dana u ‘Hrvatskoj uživo’ pa sam se sjetila jedne tvoje rečenice koju si rekla u prilogu – o tome kako je na kraju ispalo da si neradnica, da ne znaš raditi, da si loša novinarka.
Ne mogu utjecati na to što rade moji kolege, ali mogu ti reći ovo i nadam se da ćeš se toga sjetiti ako ikad posumnjaš u sebe – niti si bila neradnica, niti si bila loša novinarka. Baš suprotno. Puno sreće ti želim i nadam se da će netko što prije zaposliti tako sjajnu novinarku kao što si ti. Meni je bio užitak raditi s tobom.”
Nisam u svom tom uzbuđenju ni primijetila da mi se moje štene, moja Koka, popiškila u krilo. Pomislila sam: I neka, treba se spustiti na zemlju. Nisam tada još ni slutila da će se nakon sat, dva ispišati po meni uredništvo Jutarnjega lista. No zna se što je nužda, a sila ne pita
Hvala, kolegice! Htjela bih i da se zna, da ne bi bilo zabune, s njom čak nikad nisam popila ni kavu, ne zato što smo nedruštvene, dapače, ali imale smo druge ritmove i obveze i sugovornike.
Nebrojeno mi se ljudi ovih dana javilo na Fejsu, od nedjelje do srijede imam novih 500 prijatelja na toj zahvalnoj i propulzivnoj društvenoj mreži. Svatko tko me je kliknuo ovih dana za prijatelja imao je potrebu zahvaliti mi na nastupu, a neke je mojih 60 minuta i posebno nadahnulo, pa sam čitajući sve te poruke, u jednom času rekla sama sebi: Dosta, moraš na zrak ohladiti glavu! Televizija je čudo, ali i brzo te prehiti. Nisam u svom tom uzbuđenju ni primijetila da mi se moje štene, moja Koka, popiškila u krilo. Pomislila sam: I neka, treba se spustiti na zemlju. Nisam tada još ni slutila da će se nakon sat, dva ispišati po meni uredništvo Jutarnjega lista. No zna se što je nužda, a sila ne pita.
Iz nekoga sasvim drugoga svijeta, neopterećenog perfidno zahtijevanom odanošću poslodavcu, stigle su mi neke sasma druge poruke. Citirat ću jednu, a bilo je još dosta sličnih koje su me ganule do suza. Hvala vam!
”Bravo, Romana Eibl! Žena koja zna sve. Izbacili je iz vlaka i sad na stanici čeka. Nije jedina. Utjeha? Ponekad je toplije biti na hladnom, ponekad društvenije biti sam, a biti u teškom lakše, biti čovjek. Ono što moram podijeliti jest da je moja kolegica, sportska suparnica i prijateljica jedna stvarno hrabra žena, hajd’ da parafraziram i velim Romana Courage. Ima jedna stvar koju ona javno ne bi rekla ni u snu, a tu joj se klanjam do zemljice najdraže.
Dakle, ona je već praktički pet mjeseci na ulici, no vješto je sve izvela, pa joj brat i stara mati za koje se brine, a brine se za mnoge, empatična je do bola i ovakva na ulici, dakle izvela je to kao servu s bekenda da oni sve ove dana nisu znali u kakvom je statusu, da je ostala bez posla, da je svaki dan borba, da se svaki dan suočava s pozicijom onih na kolodvorskoj čekaonici i onih u vlaku… u vlaku koji ide ne znamo više kud. Sve da ih zaštiti, da ih zaštiti! Jedna doista posebna osoba i ja vjerujem doista u sve kad znam da je tu, da živi sa mnom u istom vremenu. Bravo, Romana, i sama znaš kako to ide u pingaču! Dobivale smo ti i ja i na 20:16 za protivnika, pa čak i na 20:14. Nije lako, ali može se, mora se!” (Silvija Šesto)
Javila mi se i jedna mala Marija, kažem mala jer ima tek dvadesetak godina, i još je jednostavno i premlada i nedovoljno odrasla i mudra da bi mogla iščitati pokvarenost sustava koji se ovdje već odavno svrstao na stranu jačega. Premda je već iskusila svu bešćutnost tako (na)opako postavljenoga svijeta, jer joj je upravo u danima dok joj je mlada majka umirala od karcinoma uručen otkaz u jednom velikom trgovačkom centru, Marija me hrabri, i ne pita i ne traži ništa za sebe, nego se brine za mene, pa me pita: ”Pa, zar ni ti nemaš neku vezu za posao?” Draga Marija, imam ja jake veze, kako ne, pa preko veze sam i ostala bez posla…