Bora Ćosić klasik je srpske književnosti, ali i rođeni Zagrepčanin, hrvatski državljanin te dugogodišnji stanovnik Rovinja, istarskog grada koji je postao literarnim žarištem jugoistočne Europe.
U živopisnom Rovinju Ćosić boravi posljednjih pola stoljeća.
Plod tih boravaka netipična je putopisno-autobiografska knjiga “Mirni dani u Rovinju” koju je Ćosiću objavio zagrebački Profil, i to, razumljivo, u biblioteci Velimir Visković bira za vas. Naravno, riječ putopis ne bi vas trebala zbuniti niti usmjeriti na krivi put.
Ćosić u ovoj knjižici nije pisao o napuštenim i pospanim gradićima istarskog poluotoka, niti o njihovim srušenim palačama ili izbjeglim starosjediocima. Ćosić ne piše o istarskoj zemlji, istarskim vinogradima i maslinicima, niti o starim crkvicama posijanim po tom tartufima bogatom području.
Bora Ćosić klasik je srpske književnosti, ali i rođeni Zagrepčanin, hrvatski državljanin te dugogodišnji stanovnik Rovinja, istarskog grada koji je postao literarnim žarištem jugoistočne Europe. U živopisnom Rovinju Ćosić boravi posljednjih pola stoljeća
U knjizi “Mirni dani u Rovinju” ovaj ugledni autor kroji priču o svom vlastitom rovinjskom domu, udobno smještenom u stari dio tog nekadašnjeg otoka kojim dominira znameniti toranj crkve sv. Eufemije. I pritom raspoloženom Ćosiću nije bitno piše li o nekoj skulpturi Branka Ružića ili o starom hladnjaku crnogorske marke Obodin. O figuricama koje mu je poklonio neki jugoslavenski ambasador po afričkim zemljama ili o banalnim predmetima svakodnevne upotrebe.
Riječ je tu o punokrvnim esejima kojima autor daje snagu autentičnosti spominjući brojne prijatelje ili samo usputne prolaznike koji su se našli u njegovu rovinjskom mirnodopskom, ali i ratnom utočištu.
Među njima su iznimno zanimljivi napisi o nježnom slikaru Josipu Vaništi, o supruzi Milovana Đilasa Mitri ili pak o Kaći Samardžić, ženi srpskog filozofa Radomira Konstantinovića koji je također bio rovinjski sezonski stanovnik… Nabraja Ćosić imena kao što su Vlado Martek, Vlasta Delimar, ali i Milo Dor, Slavko Mihalić, Danilo Kiš, Mirko Kovač (još jedan uvjereni Rovinjež), Slavenka Drakulić, Borislav Mihajlović Mihiz, Daša Drndić, Richard Swartz, Irena Vrkljan i njen suprug Benno… Svi su oni blagovali za Ćosićevim velikim rovinjskim stolom pa su dobili i svoje mjesto u ovoj autobiografskoj zbirci sjećanja i podsjećanja.
Na mahove, ali vrlo rijetko, Ćosić je i kritičan prema negdašnjim (i bivšim) prijateljima i znancima, ali u ovom štivu nema ni traga nekim pozerskim ljutnjama, frustracijama i sitnim osvetama. Ima ova diskretna posveta jednoj jedinoj rovinjskoj kući i svoju globalističku dimenziju.
Ćosić je puno putovao, iznimno je prevođen, uostalom ima i berlinsku adresu, pa se u upućenim njemačkim literarnim krugovima spominjao i kao ozbiljan kandidat za Nobelovu nagradu. Ipak je to opus od pedesetak knjiga, od kojih je njih dvadesetak prevedeno na njemački jezik
Ćosić je puno putovao, iznimno je prevođen, uostalom ima i berlinsku adresu, pa se u upućenim njemačkim literarnim krugovima spominjao i kao ozbiljan kandidat za Nobelovu nagradu. Ipak je to opus od pedesetak knjiga, od kojih je njih dvadesetak prevedeno na njemački jezik.
Pišući o drugima, Ćosić je jako puno rekao i o sebi i o svojoj društvenoj izoliranosti i introvertiranosti. Tako se u jednom lepršavijem dijelu knjige čudi zagrebačkim intelektualcima koji nakon dobre hrane i pića vole lakonski zapjevati za stolom.
Ćosiću je takva vrsta zabave strana, čak i nerazumljiva, pa mu se vjerojatno ne sviđaju ni rovinjske bitinade, višeglasne i strastvene pjesme rovinjskih težaka i ribara.
Stoga knjiga “Mirni dani u Rovinju” nije običan putopis u kojem ćete saznati nešto više o tom istarskom gradiću, nego pogled u dušu jednog pisca koji je živio umjereno, premda mu proza ni približno nije ni pomirljiva ni spremna na bilo kakve kompromise.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
