autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • Beležnica
    • Beo dijagnoze
    • BUDIMO PAMETNI
    • CRNA OFCA
    • CSI: Multiplex
    • DEMOCROACIA
    • GLOBALNI KAOS
    • IMAM PRAVO
    • Impresije i varijacije
    • Istočno od raja
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • Iz zemlje snova
    • KONTRAPUNKT
    • Kozmopoliteia
    • Ljubljanski zvon
    • Ljuta paprika
    • MAŠKARADA
    • Millenium
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (Ne)mirna Bosna
    • Nije da nije
    • Od knjige do knjige
    • Odjeci vladanja
    • Oklop od papira
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PARRHēSIA
    • Pisma s Trećića
    • POGLED S LIJEVA
    • POROK PRAVDE
    • Polupjesnik il bolesnik
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • Produžeci
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • Romanin peterac
    • RUBNI ZAPISI
    • Ruta Borisa Perića
    • SLOBODNI ZIDAR
    • Subotom uz kavu
    • Terra Sexualis
    • Under cover
    • Uvik kontra
    • Vita Croativa
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • Zimsko ljetovanje
    • RUBNI ZAPISI
  • OSVRT DANA
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • Zimin noćni izbor
    • Ruta Borisa Perića
    • Ex libris D. Pilsel
    • Književni ogledi
    • CSI: Multiplex
    • CSI Vladimira C. Severa
    • Istočno od raja
    • Bez riječi
    • Moderna vremana info
    • SCRIPTA MANENT
  • Abrahamova djeca
  • Feljton
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
  • DEMOCROACIA <br>Drago Pilsel
    DEMOCROACIA
    Drago Pilsel
  • POGLED S LIJEVA <br> Nela Vlašić
    POGLED S LIJEVA
    Nela Vlašić
  • KONTRAPUNKT <br> Branimir Pofuk
    KONTRAPUNKT
    Branimir Pofuk
  • POROK PRAVDE <br> Josip Kregar
    POROK PRAVDE
    Josip Kregar
  • GLOBALNI KAOS<br>Damir Grubiša
    GLOBALNI KAOS
    Damir Grubiša
  • VLAŠKA POSLA <br> Ante Tomić
    VLAŠKA POSLA
    Ante Tomić
  • VRIJEME I VJEČNOST <br> Peter Kuzmič
    VRIJEME I VJEČNOST
    Peter Kuzmič
  • ADVOCATA DIABOLI<br> Anna Maria Grünfelder
    ADVOCATA DIABOLI
    Anna Maria Grünfelder

Oslobađanje ”Zvezde”

Autor: Milan Vlajčić / 04.12.2014. Leave a Comment

U kultnom filmu Slobodana Šijana i Duška Kovačevića ”Maratonci trče počasni krug” ima ona scena kad klinci, nagrađeni nekom sićom, jure kroz varošicu i viču: Ponovo radi bioskop! U današnjem osetljivom trenutku, kad sve u kulturnom i društvenom polju deluje uzdrmano i sklono osipanju, teško je bilo očekivati da neki događaj može da se izdvoji.

 

Mesecima traje štrajk sedam hiljada advokata koji je blokirao srpsko pravosuđe (ministar, miljenik Malog i Velikog, ne odstupa), traje štrajk prosvetnih radnika (sa minimalnim održavanjem nastave), štrajk zdravstvenog osoblja (sem u urgentnim slučajevima), legendarni Filozofski fakultet je poduže blokiran jer se dekanat nateže oko nekih minornih zahteva pobunjenih studenata (zaplašujući javnost da će uskoro morati policija da, nedajbože, interveniše).

 

I unutar svega toga nešto što nije štrajk ili blokada, već pozitivna akcija. Grupa mladih filmskih autora i studenata provalila je u poodavno zaključan bioskop ”Zvezda”, odmah preko puta Gradske skupštine, na Terazijama, preduzela akciju čišćenja i deratizacije i pokazala da ”ponovo radi bioskop”!

I unutar svega toga nešto što nije štrajk ili blokada, već pozitivna akcija. Grupa mladih filmskih autora i studenata provalila je u poodavno zaključan bioskop ”Zvezda”, odmah preko puta Gradske skupštine, na Terazijama, preduzela akciju čišćenja i deratizacije i pokazala da ”ponovo radi bioskop”! U obilju depresivnih događanja ova akcija pod naslovom ”Pokret za okupaciju bioskopa” digla je na noge celokupnu kulturnu javnost

 

U obilju depresivnih događanja ova akcija pod naslovom ”Pokret za okupaciju bioskopa” digla je na noge celokupnu kulturnu javnost. Posle sedam godina zatvaranja očiju pred gangsterskom privatizacijom 14 beogradskih bioskopa (izvedenom voljom ondašnjih gradskih vlasti, sa udelom u deobi plena) dugo zakatančen nekadašnji bioskop ”Zvezda” osvojen je i sada se tamo održava neprekidni filmski festival.

 

Proteklih dana podrška pristiže sa svih strana. To je zasad sve na golim rečima. Što će reći: niko nema hrabrosti da zaviri u papire koje je potpisao tajkun (u međuvremenu odležao na robiji, vratio deo pljačke, ali od toga za kulturu nikakve vajde). Pomenuti (iz ondašnjeg Dinkićevog štaba) nije ispunio najvažniji uslov: dve godine produžetka bioskopske delatnosti, dovoljno da mu se oduzmu stečena prava i da se gradu vrate bioskopi.

 

Barem četiri koja su između dva rata gradili bogati Beograđani: ”Zvezda” (nekadašnji ”Koloseum”), ”20 oktobar” (nekadašnji ”Luksor”), ”Jadran” i ”Balkan” ne sa namerom da se tamo danas usele kockarnice i striptiz barovi. Sadašnja retorička podrška mladim filmskim entuzijastima je opasna, jer se izgleda čeka zamor ljudskog materijala. A traži se da se samo pogledaju ugovori i reši stvar za 2 minuta. Ima li hrabrih u kovitlacu serijskih pljački i korupcije?

 

Pošto sam u nekoliko navrata već doticao ovu kriminalnu privatizaciju (pred zakonom i u medijima neprestano se pominju 24 sporne privatizacije, ali se ništa ne pokreće sa mrtve tačke, pogađate zašto!), ovde moram da dodam neka podrobnija objašnjenja.

 

Posle rata stvoreno je javno preduzeće ”Beograd film” sa zadatkom da brine o prikazivanju filmova u glavnom gradu. Negde početkom šezdesetih u Beogradu je bilo četrdesetak bioskopa, ali se desetak godina kasnije ova brojka istopila: otpali su neki bioskopi po lokalnim i vojnim domovima kulture. U međuvremenu je filmski medij doživeo nekoliko tehnoloških revolucija (unapređenja), ali se ništa bitno nije ulagalo u prestonične bioskope, tako da je njihova tehnička baza ostala na nivou pre uvođenja sinemaskopa, stereo-ozvučenja, nove digitalne tehnologije.

Posle sedam godina zatvaranja očiju pred gangsterskom privatizacijom 14 beogradskih bioskopa (izvedenom voljom ondašnjih gradskih vlasti, sa udelom u deobi plena) dugo zakatančen nekadašnji bioskop ”Zvezda” osvojen je i sada se tamo održava neprekidni filmski festival

 

Uz ogromno osiromašenje radnog naroda, naraslu pirateriju video-izdanja u uličnoj ponudi (najnoviji holivudski hit i danas se u Knez Mihajlovoj može kupiti za dva evra!) bioskopi su propadali i samo se čekalo kad će biti, smišljenom akcijom lokalnih dilbera, prodati kao staro gvožđe. A iza ugla su čekali tajkuni, nafatirani novom tranzicijskom pljačkom, da te prostore pretvore u kockarnice i striptiz barove.

 

U trenutku kad je gradska skupština predala mrežu od 14 bioskopa Agenciji za nekretnine, sedam bioskopa je već bilo zakatančeno i prepušteno olimpijadi miševa i bubašvaba, a sedam je bilo na izdisaju – jer malo ko je imao volje da gleda filmove u uslovima provincijskih domova kulture od pre pola veka.

 

Gradska uprava je krajem 2007. prodala mrežu od 14 bioskopa novokomponovanom tajkunu Nikoli Đivanoviću za 9,3 miliona evra, a ovaj je trostruko naplatio ovu investiciju već prvom transakcijom nekom tranzicijskom moćniku. Odmah po objavljivanju ovog skandaloznog čina (podvlačim: ”Beograd film” nije bio vlasnik bioskopa, već samo onaj ko održava ovo javno dobro) napisao sam dva oštra komentara podvlačeći da je diletantizam gradske uprave verovatno potpomognuta vladajućom koruptivnom tehnikom koja se nazivala ”deset odsto”.

 

U julu sledeće godine zazvonio mi je telefon i javio mi se pomenuti Đivanović. Pozvao me je na kafu i konsultaciju. Najpre sam mislio da odbacim svaku mogućnost susreta, ali, na drugoj strani, kopkalo me je da vidim ”licem u lice” ovog junaka nove mafijaške estrade. Otišao sam u kancelarije novog vlasnika ”Beograd filma” (ovih dana sam iz njegove nekadašnje fotelje dao intervju pred kamerama ovog Pokreta!), dočekao me je mlad čovek prepoznatljivog nastupa (glavni junaci sličnih marifetluka, tandem Kolesar – Janjušević, već su prošetali kroz medije, prošli tobož neke istražne radnje i – od toga ništa!)

 

Ponudio me je kafom, pored njega je bio neki njegov saradnik (znao sam ga kao zalutalog u svakom pogledu). Rekao mi je NĐ da je čitao moje komentare, da se na mene ne ljuti (čuj, kakvo milosrđe!). Rekao mi je da je sve bilo legalno.

Uz ogromno osiromašenje radnog naroda, naraslu pirateriju video-izdanja u uličnoj ponudi (najnoviji holivudski hit i danas se u Knez Mihajlovoj može kupiti za dva evra!) bioskopi su propadali i samo se čekalo kad će biti, smišljenom akcijom lokalnih dilbera, prodati kao staro gvožđe. A iza ugla su čekali tajkuni, nafatirani novom tranzicijskom pljačkom, da te prostore pretvore u kockarnice i striptiz barove

 

Zamolio sam ga da mi pokaže ugovor sa Agencijom. Nema problema, reče i predade mi snop papira. Bilo je tamo stavki koje nisam ni pokušao da razaznam, ali sam našao ključnu – preuzeo je obavezu da u funkciji održi do tada aktivne bioskope – rok: dve godine.

 

Kad sam ga zapitao da li će voditi računa o ovoj obavezi, nadmoćno se nasmejao. Zar mislite da sam ja budala? Nisam otvarao akademski spor da li je budala ili bandit, ali sam mu skrenuo pažnju da sud lako može da proceni narušavanje ove stavke i vrati nekretnine pređašnjem vlasniku, gradu. Dasa se nadmoćno osmehnuo: koji sud! Mnogo je bolje znao kako se naše klimavo pravosuđe drži pred ovim mahinacijama. Kraj razgovora.

 

Pre toga mi je ipak rekao da je smislio dobitničku varijantu: ponudiće jednom uglednom filmskom reditelju da jedno vreme vodi bioskop ”Balkan” kako on smatra da može. Ne znam da li je u tom trenutku već imao u rukavu ime Darka Bajića, vlasnika međunarodne firme Magic Line.

 

Uglavnom, već na jesen svečano je ”Balkan” proglašen art-bioskopom za autorske filmove, naša lakoverna filmska javnost, koja do tog trenutka nije pisnula, progutala je udicu, uz veliku medijsku pompu krenuo je bioskop sa Bajićevim propalim spektaklom ”Na lepom plavom Dunavu” i još ponekim filmom, ispred bioskopa otvoren je, po uzoru na Hollywood, Bulevar sumraka sa nekoliko imena uglednih filmskih ljudi ispod staklene ploče. Godinu dana kasnije zatvara se ”Balkan”, a kad prođete pored i potražite one ploče, jad: uništena su i razbijena znamenja naših velikana.

 

I dalje bez ikakvog protesta u javnosti Đivanović je preostale bioskope ”deponovao” na neke fiktivne firme, u decembru 2010. je prodao još četiri bioskopa, a onda je uhapšen marta 2011.

 

Optužnica, smešna, kao ona čuvena iz američkog pravosuđa kad su Al Capone i Bugsy Siegel bili tuženi zbog neplaćanja poreza. Đivanoviću je kazna od tri godine smanjena na dve, nagodio se sa Tužilaštvom da državi isplati 3,1 milion evra. Nešto od toga je vratio, ali naša kultura od toga nije dobila ne cent. Od robijanja Đivanovićevog nismo imali nikakve vajde, jer ostaje ono kapitalno pitanje: može li deo bioskopa da se vrati radnom narodu?

I tu je sada velika opasnost. Sve je to razrađena retorika, ali ako se ne pokrenu institucije i ne preseče stvar (…), energija mladih se troši iz dana u dan. Bio sam kod njih, govorio pred njihovim kamerama, ponudio sam sve što mogu. Video sam da dolaze i stariji Beograđani, donose hranu (…) Iz razgovora sa onima koji vode ovu akciju video sam veliku zrelost: odbijaju ma kakvo svrstavanje pod neku partijsku zastavu, njih zanima samo da se održi bioskop koji je sedam godina bio zasut prašinom i otpadom

 

Sad se vraćamo u sadašnjost: mladi filmski ljudi, koje predvodi rediteljka nagrađivanog filma ”Neposlušni” Mina Đukić, od 21. novembra održava svakodnevni, pa i noćni program, uz veliku podršku medija (konačno su se probudili i otkrili tajkuna u našoj filmskoj sredini!) i velikog dela kulturne, pa i političke javnosti. Deklarativnu podršku im je dao, podsećam, gradski sekretar za kulturu (uz opasnu ogradu: da ipak vidimo šta piše u pravnim papirima, čovek još nije imao vremena!), ljudi iz Ministarstva kulture, Republički odbor za medije i kulturu, mnogi istaknuti filmski i kulturni radnici.

 

I tu je sada velika opasnost. Sve je to razrađena retorika, ali ako se ne pokrenu institucije i ne preseče stvar (vraćanje po ugovoru), energija mladih se troši iz dana u dan.

 

Bio sam kod njih, govorio pred njihovim kamerama, ponudio sam sve što mogu. Video sam da dolaze i stariji Beograđani, donose hranu, hrana im stiže iz obližnjih restorana gratis, sjajno. Neki građani prilažu novac!

 

Iz razgovora sa onima koji vode ovu akciju video sam veliku zrelost: odbijaju ma kakvo svrstavanje pod neku partijsku zastavu, njih zanima samo da se održi bioskop koji je sedam godina bio zasut prašinom i otpadom.

 

Kad sam ušao u sobu koja im služi kao osnovni štab, primetio sam u uglu plavokosu devojčicu koja na podu spava umotana u neko ćebe, ćilim, šta li! Rekoh domaćinima da ne možemo tu da razgovaramo da je ne probudimo (u drugim uglu, druga devojčica u snu!), a domaćini hladno rekoše: To je noćna smena, navikle su one.

 

Kad sam izašao na ulicu, udarile su mi suze na oči, jer me prizor one dece podsetio da se u mom domu tako spavalo u vreme bombardovanja Srbije 1999.

 

Ako današnja mladež mora da prolazi kroz ista iskušenja, a ne bude nikakvog pozitivnog ishoda, utonućemo konačno u civilizacijsku pomrčinu. A već se prilično smrknulo, kao u onoj fantastičnoj prozi Danila Kiša.

Filed Under: Beo dijagnoze Tagged With: akcija, autograf.hr, autor, Beo-dijagnoze, Beograd, bioskop, deratizacija, film, Gradska skupština, Holivud, javnost, kamera, Knez Mihajlova, kolumna, kultura, mediji, Milan Vlajčić, oslobađanje, privatizacija, student, Zvezda

Okretne i druge igre

Autor: Milan Vlajčić / 28.08.2014. Leave a Comment

U kulturi čiji su vrednosni okviri urušeni do neprepoznavanja, bistrijem oku ne može umaći navika koja se, po duhovnoj lenjosti i etičkoj obamrlosti, održava i preti da postane vodeća paradigma. U mom privatnom žargonu ja to nazivam Okretne i druge igre. Gde god se okreneš, naletećeš na primere javnih oduživanja u stilu ja tebi – ti meni, ti meni serdare – ja tebi vojvodo, ja u ovoj komisiji, upravnom odboru ili fondu, ti u susednom, pa prebacujemo lopticu malih bonusa jedan drugom. I baš nas briga što se sve lako da primetiti, kao žaba na dnu plitkog potoka.

 

Iz mojih dnevničkih beležaka izdvajam pet slika koje upotpunjuju prizore iz kulturnog života, tamne ili svetle, procenićete sami.

 

Slika prva.

Mogao bi da se slavi jubilej, ali nema ništa od toga, današnji FCS je u velikim nevoljama, organizacionim, strukturalnim, pa zašto ne reći i moralnim. To traje od 2004. kad je dato novo ime i kad je veliki deo ingerencija iz oblasti finansiranja novih projekata prenesen na nejaka pleća FCS. Tada je iz Holivuda doveden naš čovek ĐM koji je ubrzo najuren jer se nije priklonio filmskim klanovima, a bitka za moć odlučivanja i privatne interese ne posustaje. Ovih dana je v.d. direktora MP dala ostavku

 

Tačno pre pola veka stvoren je Filmski centar Srbije, tada pod imenom Institut za film. Mogao bi da se slavi jubilej, ali nema ništa od toga, današnji FCS je u velikim nevoljama, organizacionim, strukturalnim, pa i zašto ne reći i moralnim. To traje od 2004. kad je dato novo ime i kad je veliki deo ingerencija iz oblasti finansiranja novih projekata prenesen na nejaka pleća FCS. Tada je iz Holivuda doveden naš čovek ĐM koji je ubrzo najuren jer se nije priklonio filmskim klanovima, a bitka za moć odlučivanja i privatne interese ne posustaje. Ovih dana je v.d. direktora MP dala ostavku.

 

Raspisan je konkurs za novog direktora, do 7. jula javilo se 5-6 kandidata (nema podataka na sajtu, gde ima gomila nevažnih stvari), ali je ovih dana konkurs već poništen odlukom Upravnog odbora. To mi je lično rekao jedan od jačih kandidata koji je odmah povukao dokumenta. Igra je poznata: biće možda još nekoliko propalih konkursa, dok se sastav UO (veoma neobičan) ne zadovolji.

 

Uz poništavanje, na najnovijoj sednici doveden je u pitanje ostvareni program izdavačke delatnosti. Odmah da kažem, filmske knjige su jedini  dobar i nesporan trag delatnosti FCS-a. Dovesti u pitanje kapitalne knjige J. Lotmana, D. Bordwela, J. Deleza je znak neznanja i osionosti. Da imam neku vlast, odmah bih smenio onaj deo UO koji se u tome istakao. Ali uzaman, deo UO vlada već nekoliko mandata. Može im se.

 

Druga slika.

 

Čudan fenomen vlada našom medijsko-kulturnom scenom: neko od novinskih komentatora, medijskih profesora i sličnih mrčitelja hartije pozove se na neko zvučno ime. I onda ono počne da šeta, kao neka svespasavajuća mantra. To su, nazvao bih ih, lutajuće fusnote, tantuzi dubinskog znanja… Tako je sedamdesetih prošlog veka kao zvečeća moneta učestalo pozivanje na McLuhanovu podelu medija na tople i hladne.

Poslednjih godina odjednom se nametnulo pozivanje na francuskog sociologa kulture Gyja Deborda. Kao da je spektakl izmislio ovaj mislilac, a on je još davne 1967. napisao knjižicu “Društvo spektakla”, ubrzo objavljenu i u nas. Decenijama ga niko nije ozbiljnije pominjao, sve do prizemnih debata oko reality programa

 

Nešto kasnije nema ko se nije očešao o Fukujaminu teoriju o kraju istorije, sledilo je nekontroisano pozivanje na Baudriardove simulacije/simulakrume (uz tajanstveno uvođenje zavođenja). Slične sudbine bejahu Foucault, Barthes, sve do pop-filozofa Žižeka, koji je zbunjivao svet mešavinom lenjinizma i Lacanovih psihoanalitičkih pojmova.

 

Poslednjih godina odjednom se nametnulo pozivanje na francuskog sociologa kulture Gyja Deborda. Kao da je spektakl izmislio ovaj mislilac, a on je još davne 1967. napisao knjižicu “Društvo spektakla”, ubrzo objavljenu i u nas. Decenijama ga niko nije ozbiljnije pominjao, sve do prizemnih debata oko reality programa.

 

Debord je tvrdio da spektakl ukazuje na “gubitak jedinstva sveta” (str. 71). Bio je to poziv da se autentična kultura zaštiti od masmedijskog poravnavanja. Što se u ozbiljnim kulturama poprilično ozbiljno čini. Kod nas je gubljenje vrednosnog sistema temeljno sprovedeno, tako da Debord malo šta može da pomogne. Sem kao ukrasna đinđuva. Bez svoje krivice.

 

Treća slika.

 

Jedna ugledna i časna nagrada jednog dana nosiće tvoje ime. Ovo nije niko izgovorio Aleksandru Spasiću (1937.-1995.), sjajnom prevodiocu, tv- voditelju i glumcu, intelektualcu i šarmeru ogromnog saznajnog raspona. Od ‘‘Bekstva od slobode“ Ericha Froma (prva iz neponovljive Nolitove biblioteke Sazvežđa) preveo je više od stotinu knjiga iz humanistike (teorijske, lingvističke, esejističke, filosofske), na poslu gde bi mnogi polomili zube. A njegovi prevodi su bili čistunski besprekorni, pomenimo samo ‘‘Teoriju književnosti“ Renea Weleka, još uvek neprevaziđenu u svojoj oblasti.

Fantastična atmosfera, lično pojavljivanje petoro prevodilaca iz najužeg izbora, srdačne međusobne čestitke, nešto neviđeno u ovoj kulturi razdiranoj ličnim sujetama i surevnjivostima. Nagradu je uručila Miroslava Spasić Smiljanić, koja je samostalno pokrenula ovu nagradu i tako je vodi, bez ikakvog upliva nekog drugog fonda. O ovom događaju nigde ni slova, jer ima važnije: otišla Monika B., a sprema se i Marija Š.

 

U Francuskoj 7 dodeljena je po osmi put bijenalna nagrada’‘Aleksandar I. Spasić“ za najbolji prevod iz oblasti humanističkih nauka. Jedna od retkih neuprljanih i neiskompromitovanih, ovoga puta je pripala Ljiljani Nikolić za prevod knjige Ernsta Kantorovica ‘‘Dva kraljeva tela“, studija o srednjevekovnoj političkoj teologiji (izd. Fedon). Fantastična atmosfera, lično pojavljivanje petoro prevodilaca iz najužeg izbora, srdačne međusobne čestitke, nešto neviđeno u ovoj kulturi razdiranoj ličnim sujetama i surevnjivostima.

 

Nagradu je uručila Miroslava Spasić Smiljanić, koja je samostalno pokrenula ovu nagradu i tako je vodi, bez ikakvog upliva nekog drugog fonda. O ovom događaju nigde ni slova, jer ima važnije: otišla Monika B. a sprema se i Marija Š.

 

Četvrta slika.

 

Stiže mi mala pošiljka iz inostranstva. Duško Gojković, priznato ime u svetu modernog džeza, poslao mi svoj novi disk.

 

Upoznali smo se kad me je pre nekoliko godina pozvao da govorim o njegovoj biografiji, koju je načinio jedan nemački džez-kritičar. Promocija našeg izdanja bila je u KCB-u, pred mnogo njegovih obožavalaca. Pitao me je kako se nismo ranije upoznali, a ja sam mu rekao da ga pratim iz gledališta pedesetak godina i da sam mnogo puta pisao o njegovim koncertima. On je to zapamtio.

 

Duško Gojković je kao mlad džez trubač otišao na Zapad, u proteklih 60 godina je nastupao sa najznačajnim legendama džeza, od Milesa Davisa do Woodyja Hermana i Maynarda Fergusona, objavio je stotinak albuma. Nedavno je svirao u Beogradu sa Velikim džez-bendom RTS-a. I evo ga, na ploči ‘‘The Brandenburg Concert – Dushko Goykovich with strings“ (Enja, 2013.).

U ovoj knjizi su četiri dosad u knjigama neobjavljena teksta (sa radija i novinskih stubaca), ali i zamašan monografski rad izvučen iz kapitalnog, osmotomnog dela ‘‘Biće i jezik“ koji čine 114 ogleda o srpskim pesnicima, u rasponu od bezmalo dva veka (Prosveta, 1983.). Ovo izdanje je brzo nestalo, a glasniji deo nacionalistički angažovanih profesora ne propušta priliku da izrazi prezir prema Konstantinovićevom delu

 

U svojoj 82. godini Duško svira sa klasičnim džez kvartetom i gudačima Brandenburške simfonije. Izveo je 7 svojih kompozicija uživo, 18.-19. maja 2013. u Brandenburškom teatru (Havel). Malo je trubača sviralo sa klasičnim gudačima (Chet Baker i još poneko), ali ovde, u izvrsnim aranžmanima i sa nadmoćnim baladesknim zvukom Duško dokazuje da je ostao večiti mladić s trubom (uvek uz flugelhornu). Diskretni ambasador naše kulture na svim stranama poziva na nova preslušavanja. Kakav doživljaj!

 

Peta slika.

 

Poslednjih dana minule godine iznenada se pojavila knjiga ‘‘Miloš Crnjanski“ (108 str.) klasika naše novije književnosti Radomira Konstantinovića (1928.-2011.). Ovom neočekivanom knjigom (izdanje Otkrovenja), koju je uredio osnivač edicije Sava Dautović (preminuo upravo tih dana), obeleženo je 120 godina od rođenja velikog pisca i pesnika.

 

Reč je o činu velike posvećenosti onom najsuštinskijem u poetici Crnjanskog: buntovnoj energiji ‘‘Lirike Itake“, anarhičnoj ‘‘Odi vešalima“, Dušanu i Nemanjićima, a onda će se preko sumatraizma i himne obnovljenog romantizma ovog Odiseja i arielskog Kalibana (Izraz Anice S.Rebac) stići do vrhunske poeme ‘‘Stražilovo“. Konstantinović izbegava prečice nacionalističke retorike (ponovo u velikom zamahu), kao i olake književno-istorijske matrice (od Skerlića do Deretića), što teško pada uticajnom delu naše Akademije i Filološkog fakulteta.

 

U ovoj knizi su četiri dosad u knjigama neobjavljena teksta (sa radija i novinskih stubaca), ali i zamašan monografski rad izvučen iz kapitalnog, osmotomnog dela ‘‘Biće i jezik“ koji čine 114 ogleda o srpskim pesnicima, u rasponu od bezmalo dva veka (Prosveta, 1983.). Ovo izdanje je brzo nestalo, a glasniji deo nacionalistički angažovanih profesora ne propušta priliku da izrazi prezir prema Konstantinovićevom delu. Šta da se radi. Pucanj u sopstvenu nogu nije zakonski zabranjen.

Filed Under: Beo dijagnoze Tagged With: autograf.hr, Beo-dijagnoze, debata, Gy Debord, Holivud, igre, J. Lotman, kolumna, kultura, Marija Š., Milan Vlajčić, Miroslav Spasić Smiljanić, Monika B., projekt, prosveta, reality program, sociolog

Susret sa Paradžanovim

Autor: Milan Vlajčić / 31.07.2014. Leave a Comment

Ubitačni komarci sa Zapadnog Nila, skakavci veličine malih aligatora koji za tren obrste polje sazrelih plodova, drekavci, dvoglava telad, uplakane ikone – sve je to uobičajena ponuda dugog, toplog leta. No ovoga puta su poplave učinile svoje i svaki jači pljusak potopi pola prestonice, da ne govorimo o manjim mestima u kojima inače nema urbane infrastrukture, nego se gaca po blatu satima. Uz nestanke struje i višemesečni nedostatak vode za ljudsku upotrebu (slučaj Užica je horor već pola godine, a taj zapadni deo Srbije između Tare i Zlatibora je uvek bio deo ekološkog sna, kad retorika o ekologiji nije ni postojala).

 

Stoga ću ovoga puta o nečem lepšem. Pre 16 godina sam usred Azije (čuj mene, kakva patetika!), u dalekom Bakuu, tadašnji Azerbejdžan kao sovjetska republika (ne za dugo), naleteo na velikog ruskog filmskog reditelja i maštara Sergeja Paradžanova (1924.-1990.). Kultna ličnost evropskog autorskog filma, autor ”Seni zaboravljenih predaka”, ”Boje nara”, ”Legende o suramskoj tvrđavi”, ”Ašik Keriba”, bio je u nemilosti sovjetskih vlasti jer je svoje prvo remek-delo, pomenute ”Seni” (1964) snimio na nekakvom jermenskom dijalektu narušivši vladajući kodeks zvanične kulture da se film nahsinhronizuje na ruskom.

Pre 16 godina sam usred Azije (…) naleteo na velikog ruskog filmskog reditelja i maštara Sergeja Paradžanova (1924.-1990.). Kultna ličnost evropskog autorskog filma, autor ”Seni zaboravljenih predaka”, ”Boje nara”, ”Legende o suramskoj tvrđavi”, ”Ašik Keriba”, bio je u nemilosti sovjetskih vlasti jer je svoje prvo remek-delo, pomenute ”Seni” (1964.) snimio na nekakvom jermenskom dijalektu narušivši vladajući kodeks zvanične kulture da se film nahsinhronizuje na ruskom

 

Odmah mu je po poznatom staljinističkom modelu napakovana protivdržavna radnja, robija od pet godina, pa su Aragon i mnogi evropski intelektualci pisali protestne peticije (oproštena mu je jedna godina). Ali progon se nastavljao tako da je do kraja svog života Paradžanov otprilike polovinu vremena provodio u zaptu.

 

Prvih aprilskih dana 1988. javio mi se glas iz saveznog udruženja filmskih umetnika ponudivši mi da kao član nekakve filmske delegacije budem gost na Svezojuznom festivalu ruskog filma, u Bakuu, krajem aprila. Uzeo sam 24 sata da odlučim, pogledao na mapu, nisam imao pojma koliko je to daleko od evropske zone. Prelomilo me je to što sam znao da je reč o staroj kulturnoj metropoli; tamo je Čehov proveo godine lečeći se i stvarajući.

 

Sve plaćeno, avionske karte, hotel, zvaničan gost. Sa mnom su bili jedan zanimljiv umetnik iz Zagreba, drugi iz Ljubljane. Drama je bila u odlasku, u Rusiji je već bio raspad na svim nivoima, u hotelu ”Ukrajina” jedva su nam otvorili neke konzerve sardine za večeru (uz nadoknadu za dolare, naravno), avionski let nekim aparatom koji se tresao, raspadao, sa bukom koja je bila veća unutra nego spolja! U Bakuu hotel sa povremenim dotokom vode, da ne pričam o sličnim stvarima.

 

Organizatori iz Moskve su bili zbunjeni jer su domaćini iz Bakua pokazali potpunu nemoć da organizuju festival u najskromnijem vidu. Prvoga dana, kad su nas poveli u središte festivala (kongresni centar veličine Lisinskog ili Centra Sava u Beogradu), na glavnom trgu video sam ljubičastu mrlju veličine 10 puta 10 metara. Upitam M. Č-a, čoveka koji je često dolazio na Fest i koji je dobro govorio srpskohrvatski, šta je ovo, on zbunjen: ne zna! Zadužim ga da dozna. Sutradan on mi uzrujano saopštava u pola glasa: desetak dana ranije pojavile su se demonstracije sa zahtevom da Azerbejdžan dobije nezavisnost, stigli su tenkovi, bila je to uvertira za krvavu dramu na Tjenanmenu.

 

Odmah mi je bilo jasno zašto je tih dana grad pust, kao da žive duše nema, zašto je u kongresnom centru projekcije pratilo, sem filmskih umetnika iz Rusije, i nešto nas gostiju, gotovo niko! Bojkot! Mnogo poznatih ruskih umetnika, ali atmosfera nikakva, kao na groblju.

 

I četvrtog ili petog dana ulazi jedan krupan čovek sa stilizovanom sedom bradom, odeven u predivnu belu tuniku sa diskretnim vezom, u pratnji sedam-osam mlađih ljudi. Prođoše pored nas i sedoše u prvi red.

Organizatori iz Moskve su bili zbunjeni jer su domaćini iz Bakua pokazali potpunu nemoć da organizuju festival u najskromnijem vidu (…) na glavnom trgu video sam ljubičastu mrlju veličine 10 puta 10 metara. Upitam M. Č-a (…) šta je ovo, on zbunjen: ne zna! Zadužim ga da dozna. Sutradan on mi uzrujano saopštava u pola glasa: desetak dana ranije pojavile su se demonstracije sa zahtevom da Azerbejdžan dobije nezavisnost, stigli su tenkovi, bila je to uvertira za krvavu dramu na Tjenanmenu

 

Rekoh devojci koju su mi organizatori dodelili kao prevodioca i stalnu pratnju: ovo mora da je Paradžanov! Ona se napravi kao da uopšte ne zna ko je to (a možda nije ni znala, unutrašnja blokada je u SSSR-u bila čudovišna, premda je ona imala doktorat o Andriću). Ustadoh i priđoh čoveku. Upitah: ”Iizvinite, da li ste Vi Sergej Paradžanov”. On mi sa smeškom odgovori: ”Ja Paradžanov”. Predstavih mu se i upitah ga na engleskom: ”Da li mogu da napravim intervju sa Vama”.

 

On mi kaže: ”Nje znaju angleški”. Upitah ga na francuskom, on mi reče: ”Ni francuski”. Sad upotrebih poslednje oružje: ”Parla italiano”? On sa nadmoćnim osmehom: ”No”. U očajanju ga zapitah: ”Pa na kom ćemo jeziku da pričamo?”, a on kao iz topa: ”Pa na srpskom, brate moj”. I zagrli me. ”Kako znate srpski”, upitah, a on: ”Učio me moj prijatelj Puriša (Đorđević)”.

 

Vrativši se kući sretnem Purišu i prenesem mu pozdrav iz Bakua. Puriša mi otkrije da se zapravo nikad nisu videli, ali ga je Puriša mnogo puta zvao telefonom i ugovarali su saradnju na filmu, koja nikad nije ostvarena. Sergej između dve ćorke nije mogao ni da sanja o nekakvom inostranstvu.

 

Pošto je počinjala projekcija upitah Segeja kad ćemo da se vidimo, a on mi reče: ”Neka vas neko dovede sutra u Mos Studio gde upravo završavam najnoviji film (ispostavilo se kasnije i poslednji) ‘Ašik Kerib’. Prvo moraš da vidiš moj film.”

 

Sutra rekoh prevoditeljici da imam ugovoreno i ona se usprotivi. Očito, imala je uputstvo da gostu ne dopusti bilo šta što nije potvrđeno zvaničnim programom. Bila je uporna, nisam znao šta da radim, a ja zapretih da ću je prijaviti direkciji festivala. To je upalilo.

Pitao sam Paradžanova na kraju da li bi voleo da dođe u Jugoslaviju. Naravno, ali morao bi neko da me pozove. Znao sam sve bitnije ljude oko Festa, nekima sam rekao i dao adresu, gledali su me belo. Sirotani, stalno su sanjali da im dođe neko iz Holivuda, Harvey Keitel ili Jim Jarmush (bili, nije problem, pomogla USA Embassy). Sa Rusima uvek postoji zazor. Proveravao sam: Paradžanova niko nikad nije pozvao u Beograd

 

Sutradan se pojavih u studiju, Paradžanov me dočeka srdačno, film je bio zapravo dovršen i napravio je projekciju samo za mene. Pošto mi je skrenuo pažnju da je kao osnovu iskoristio neku poemu Lermontova, tu očito, u poznatom stilu ovog čarobnjaka, od Ljermontova nije ostao nikakav trag. Ljubavna drama dvoje mladih smeštena je u fantastičan ambijent jermenskog sela, sa predivnim kostimima iz starine i muzikom koja dopire do dna srca.

 

Kad se završila projekcija, ja mu otkrijem da u Jugoslaviji, među ljudima koje znam i koji prate film sa strašću, on uživa kultni status, da mi niko neće verovati da sam naleteo na njega jer, iskreno govoreći, nisam ni znao da je još živ. Smejao se grohotom, ali me je upozorio da nikad nije imao prilike da da intervju nekim ozbiljnim novinama, niko mu se nije ni obratio s takvim predlogom, on živi povučeno i pod stalnim nadzorom.

 

Ja napravih dramsku scenu: ”Čuj, Sergej, prešao sam pola Evrope i pola Azije da bih napravio razgovor s Tobom, nemoj da me izdaš”. Prokužio me je da gledam da ga nadmudrim i reče: ”Dođi večeras kod mene u Gostilnicu Jevropa”. Dolazim uzbuđen do hotela, nosim flašu najbolje rakije koja je bila namenjena mom drugu M. Č-u (pomenuo sam ga, on mi je jedva oprostio). Kad hotel, ne mogu da verujem očima: kao neki zadružni dom u Žagubici, niska zapuštena zgrada, oljuštenih zidova, unutra pod od zemlje tako da smo u Sergejevoj sobi sedeli na nekim tepisima i asurama.

 

A u njegovoj sobi desetak prvih imena ruskog filma: Kira Muratova, Elem Klimov, Sergej Bodrov (navodim po sećanju). I među njima moj stari prijatelj Ronald Holloway, evropski urednik američkog Hollywood Reportera, koji je svojom malom digitalnom kamerom gradio filmski portret Paradžanova. Kad sam Ronu rekao da će mi dati klasičan intervju za novine, sumnjičavo je odmahivao glavom. Hajde i to da vidimo. Kasnije je došao u drugu sobu i snimio intervju za potrebe svog filma (ima ga na internetu).

Ubrzo posle ovog našeg susreta Sergej se teško razboleo (…) Kad je dve godine kasnije umro, javio mi se Holloway s molbom da mu dozvolim objavljivanje intervjua u časopisu German Kino – German Cinema (…) Odgovorih Ronu telefonom, imam srpsku kopiju, a on mi reče: ”Ja ću organizovati prevod, ništa ne brini”. I reče: ”Imam veliku dokumentaciju o njemu, to je jedini intervju koji je on dao ‘jedan na jedan”’. I posle mi stiže broj časopisa kao hommage velikom reditelju

 

Sergej me je postavio o desnu, na počasno mesto, pričalo se unakrst, svi u glas, uz mnogo nekog žestokog pića (a ja večiti apstinent). Nervozno sam nekoliko puta upozoravao Sergeja da mi je dao obećanje. Rekao bi mi: ”Ne brini, daragoj”. Posle dva-tri sata videh da će stvar propasti, dramski sam ustao, rekao Sergeju da sam žalostan što me je obmanuo… Ustao je i rekao gostima: ”Idem sa Milanom na razgovor”. Odveo me je u sobicu pored portirnice, seli smo na neke šamlice. Sve vreme našeg razgovora iznad naših glava stoji jedan čovek u izanđaloj uniformi, sa pištoljem za pojasom, verovatno čuvar hotela. Upitah: ”Ko je ovo”, a Sergej sa nadmoćnim osmehom promrmlja: ”Eta moj angel čuvar!”

 

Ali moj veliki problem je bio što se prevoditeljica tresla od straha rekavši: ”Ja ne prevodim”. Onda sam joj zapretio da će zažaliti. Stvar je krenula. Sergej mi je govorio iz srca, sa neverovatnom otvorenošću, govoreći da su njegove zatvorske godine najlepše godine njeovog života jer je sve svoje filmove u glavi snimio još u zatvoru, a kad bi izašao, žurio je da što pre snimi, pre nego što ga ponovo ćorkiraju.

 

Pitao sam Paradžanova na kraju da li bi voleo da dođe u Jugoslaviju. ”Naravno, ali morao bi neko da me pozove.” Znao sam sve bitnije ljude oko Festa, nekima sam rekao i dao adresu, gledali su me belo. Sirotani, stalno su sanjali da im dođe neko iz Holivuda, Harvey Keitel ili Jim Jarmush (bili, nije problem, pomogla USA Embassy). Sa Rusima uvek postoji zazor. Proveravao sam: Paradžanova niko nikad nije pozvao u Beograd.

 

Ovaj razgovor sam objavio na celoj stranici Politike (7. maj 1988.) pod naslovom ”Moje najbolje zatvorske godine”. Kad smo završili, rekao sam Sergeju: ”A šta ćemo sa fotografijom, niko mi neće verovati da sam Te stvarno video”, a on je uzeo moj blok i u 3-4 poteza nacrtao sebe, tako je umeo da izvede samo još moj pokojni prijatelj Zulfikar Džumhur. Kad sam pokazao kako je Sergej nacrtao sebe, moja je žena odmah odnela crtež na uramljivanje i sada je ovaj likovni biser na udarnom mestu radne sobe.

Sledeće nedelje ćete, ako ste u čitanju došli do ove tačke, videti kako o svom životu i delu govori nenadmašni Sergej Paradžanov…

 

Ali sa Rusima, onda i sada, nikad ne znaš šta se može desiti. Moja mala profesionalna panika, šta ću ja sa intervjuom ako nemam slike, dobila je čudno razrešenje. Desetak dana pošto je objavljen intervju sa crtežom stiže mi pismo iz SSSR-a (nepoznati pošiljalac) sa nekoliko fotosa, SP sa MV! Kako ja to nisam primetio da nas je neko snimio? Sem Hollowaya nikog nije bilo unaokolo.

 

Neka to ostane još jedna mala tajna oko ovog misterioznog susreta.

 

Ubrzo posle ovog našeg susreta Sergej se teško razboleo, verovatno su ga slomili teški zatvorski i vanzatvorski uslovi. Kad je dve godine kasnije umro, javio mi se Holloway s molbom da mu dozvolim objavljivanje intervjua u časopisu German Kino – German Cinema, koji je uređivao u saradnji sa svojom gospođom Dorotheom. Odgovorih Ronu telefonom, imam srpsku kopiju, a on mi reče: ”Ja ću organizovati prevod, ništa ne brini”. I reče: ”Imam veliku dokumentaciju o njemu, to je jedini intervju koji je on dao ‘jedan na jedan”. I posle mi stiže broj časopisa kao hommage velikom reditelju.

 

Sve vreme pričamo o zecu, a on u šumi! E pa neće biti. Sledeće nedelje ćete, ako ste u čitanju došli do ove tačke, videti kako o svom životu i delu govori nenadmašni Sergej Paradžanov, koji u svim izborima najboljih i enciklopedijama jedini stoji naporedo sa drugim velikim Rusom Andrejom Tarkovskim (”Rubljov”, ”Ogledalo”, između ostalih).

Filed Under: Beo dijagnoze Tagged With: autograf.hr, Azerbejdžan, Azija, Beo-dijagnoze, festival, film, German Cinema, Harvey Keitel, Holivud, Holloway, Jim Jarmush, kolumna, Milan Vlajčić, Moskva, redatelj, Rusija, Sergej Paradžanov, susret, USA Embassy, zatvor

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

Ex libris D. Pilsel

Upečatljiva Kuzmičeva dijagnoza duha vremena

Upečatljiva Kuzmičeva dijagnoza duha vremena

Piše: Jaroslav Pecnik

SCRIPTA MANENT

Fima

...

Herkul

...

533 dana

...

Neka bude inovacija

...

Krvnikov prijelaz

...

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Naci-židovi

    Naci-židovi

    marinko-culic
  2. Kritika čistog vakuuma

    Kritika čistog vakuuma

    viktor-ivancic
  3. Samoubojstvo s leđa

    Samoubojstvo s leđa

    boris-dezulovic

Novosti | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Kampanja ”Da se bolje razumjemo”

    Kampanja ”Da se bolje razumjemo”

    04.12.2019.
  2. Politička akademija SNV-a

    Politička akademija SNV-a

    04.12.2019.
  3. Zakon o hrvatskom državljanstvu. Važno!

    Zakon o hrvatskom državljanstvu. Važno!

    04.12.2019.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Antifašistička liga RH

  1. 9.11.2019. Skup sjećanja na Kristalnu noć

    9.11.2019. Skup sjećanja na Kristalnu noć

    31.10.2019.
  2. Antifašistička liga piše Dragi Prgometu u vezi spornog spomenika

    Antifašistička liga piše Dragi Prgometu u vezi...

    16.07.2019.
  3. Povodom Dana antifašističke borbe u RH: Fašizam i dalje prijeti

    Povodom Dana antifašističke borbe u RH: Fašizam i...

    22.06.2019.

Antifašistička liga RH | Arhiva

Drago Pilsel: Argentinski roman

Drago Pilsel: Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE

potpori redakcija : Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2019 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju. Slažem se