Pohvalila se Kolinda Grabar-Kitarović u intervjuima za uskrsne trobroje Jutarnjeg i Večernjeg lista imenima svojih novih savjetnika. Iako je po tko zna koji put ponovila kako ”svoju ulogu predsjednice Republike Hrvatske vidi upravo u prostoru postizanja ‘nacionalnog sporazuma’ oko odgovora na ključna pitanja gospodarskog oporavka”, ni u jednom ni u drugom listu nije otkrila tko će joj biti savjetnik za tu ključnu oblast gospodarstva, jer to vjerojatno još ni sama ne zna. [Read more…]
Nasilje i židovstvo (3)
Nacionalizam, šovinizam, ksenofobija, antisemitizam, islamofobija, rasadišta su zla čiji predstavnici danas, uključujući neonaciste sjede u pojedinim europskim parlamentima, primjerice u Grčkoj, Mađarskoj, Slovačkoj, Švedskoj… [Read more…]
Nasilje i židovstvo (2)
Na blagdan Purim, vjernici se prisjećaju događaja iz vremena prije više od pet stotina godina prije Krista, ali blagdan, tijekom povijesti, nije izgubio na svojem značenju. I u radosti slavi se čudesno spasenje židovskog naroda u jednoj neobičnoj priči u kojoj se nigdje izravno ne spominje Bog, ali providnost Njegova djelovanja je očita. [Read more…]
Strašan ispad Branka Lustiga
Filmski producent i redatelj Branko Lustig u petak je usporedio pravosudni progon još uvijek aktualnog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića sa, ni manje ni više, holokaustom – genocidom u kojem je nacistički režim tokom Drugog svjetskog rata sustavno pobio oko šest milijuna Židova
Takva Lustigova izjava nije samo neistinita, nego je i krajnje uvredljiva prema svim žrtvama holokausta.
Filmski producent i redatelj Branko Lustig u petak je usporedio pravosudni progon još uvijek aktualnog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića sa, ni manje ni više, holokaustom – genocidom u kojem je nacistički režim tokom Drugog svjetskog rata sustavno pobio oko šest milijuna Židova. Takva Lustigova izjava nije samo neistinita, nego je i krajnje uvredljiva prema svim žrtvama holokausta
Usporedba pravosudnog postupka prema političkom moćniku osumnjičenom za milijunske malverzacije novcem građana Zagreba s planskim, industrijskim pokoljem nevinih ljudi samo zato što su bili ”krive” vjere, boje kože ili seksualne orijentacije je, za početak, faktički netočna.
Pravosuđe se ne bavi Milanom Bandićem jer je on Hrvat, katolik i heteroseksualac, nego zato što postoje opravdane sumnje da se nezakonito okoristio novcem građana Zagreba.
Na Bandićeve sumnjive rabote mediji upozoravaju već dulje od desetljeća i nijedan iole razuman novinar nije ni napisao ni implicirao da Bandića treba goniti zbog onoga što Bandić jest, nego zbog onog što Bandić čini (svim građanima Zagreba).
S druge strane, Židovi su za vrijeme nacističke ratne ekspanzije Europom masovno ukrcavani u vlakove i slani u logore smrti samo zato što su bili Židovi.
Američki odvjetnik i autor Mike Godwin 1990-ih je skovao pravilo koje je s vremenom nazvano Godwinov zakon, koji kaže da, s protokom vremena u bilo kojoj (online) diskusiji, raste vjerojatnost da će netko od sudionika rasprave povući usporedbu neistomišljenika s nacistima.
Naravno, ne treba ni napominjati da svatko tko se posluži takvim usporedbama automatski priznaje da nema boljih argumenata od pokušaja demonizacije neistomišljenika usporedbom s nacistima.
Lustig je preživio boravak u najzloglasnijem i najvećem nacističkom logoru smrti Auschwitzu, o čemu redovito (i opravdano!) drži predavanja hrvatskim školarcima. I upravo zato što sam Lustig jako dobro zna što je to holokaust, treba oštro osuditi njegovu izjavu, jer je njome pljunuo ne samo na institucije države u koje se Milan Bandić do jučer kleo, nego i na žrtve holokausta, pa tako i na samog sebe
Filozof Leo Strauss je pak 1951. osmislio izraz ”Reductio ad Hitlerum” koji opisuje logičku pogrešku svih onih koji u bilo kakvoj raspravi uspoređuju stavove svojih neistomišljenika sa stavovima nacističkog vođe Adolfa Hitlera.
Primjera radi, u diskusijama vegetarijanaca i ljubitelja mesa nije rijetkost da neki ogorčeni mesojed u žaru rasprave ispali podatak kako je, eto, i Hitler bio vegetarijanac. Doduše, Hitler je nosio i brkove, pa to ne govori apsolutno ništa o argumentima drugih ljudi koji nose brkove.
Lustigova usporedba pravosudnih postupaka prema Milanu Bandiću s pokušajem potpunog uništenja europskih Židova pogrešna je i opasna iz još jednog razloga.
Naime, Lustig je preživio boravak u najzloglasnijem i najvećem nacističkom logoru smrti Auschwitzu, o čemu redovito (i opravdano!) drži predavanja hrvatskim školarcima.
I upravo zato što sam Lustig jako dobro zna što je to holokaust, treba oštro osuditi njegovu izjavu, jer je njome pljunuo ne samo na institucije države u koje se Milan Bandić do jučer kleo, nego i na žrtve holokausta, pa tako i na samog sebe.
(Prenosimo s tportala).
Nobelova nagrada za Njemačku
(Napomena uredništva: Ovaj glasoviti članak s kraja 2007. Rafaela Seligmanna objavljujemo u povodu nedavne smrti velikoga njemačkoga predsjednika Richarda von Weizsäckera. Na slici: Konrad Adenauer)
Njemački narod zaslužuje Nobelovu nagradu za mir. Gotovo jednodušni izbor Berlina u Odbor za ljudska prava Ujedinjenih naroda je novo priznanje zaslugama ove zemlje. [Read more…]
Filip David: ”Zlo ipak nije svemoćno i kada je sveprisutno”
Prozaista, esejista i dramaturg Filip David nedavno je dobio NIN-ovu nagradu za roman ”Kuća sećanja i zaborava”, što nam je poslužilo kao povod za ovaj razgovor.
NIN-ova nagrada je važna stavka u srpskoj književnosti i kulturi, a vi ste kao ovogodišnji dobitnik izjavili da je ona bitnija za knjigu nego za autora. Kako to da tumačimo? [Read more…]
Filip David: Otrov sjećanja
Ruben Rubenovič stajao je na željezničkoj stanici u Semlinu, između dvojice agenata specijalne policije, pa kada bi nekoga prepoznao, samo bi pokazao prstom i taj bi se našao na putu za Auschwitz. Bilo je to u ljeto i jesen 1942, nakon što je već likvidiran Judenlager Semlin, i u njemu neutvrdiv broj Židova i Roma.
Oni koji su se uspjeli prikriti, ili ih je netko sakrivao, tako su stradavali od čovjeka koji ih je sve znao, jer je, kao vrlo pobožan i tradicionalan čovjek, bio aktivan u Općini.
Što bi se moglo reći o Rubenu Rubenoviču, i postoji li priča, naracija, mit, legenda, koja bi objasnila njegov postupak. Objašnjenje da su neki ljudi po prirodi zli, ili da su ucijenjeni nekom egzistencijalnom okolnošću, za historiografiju, popularnu psihologiju ili pučku teologiju jest, možda, i dovoljno, ali u književnosti takva su objašnjenja ništavna. Kao što ne vrijede ni u onom zatvorenom svijetu iza ljudskih čela i sljepoočnica, u kojemu nema jednostavnih objašnjenja i opravdanja, i u kojem, ipak, caruje savjest.
Rubenom Rubenovičem vođen je jedan tok romana “Kuća sećanja i zaborava” (Laguna, Beograd 2014). Tokova je još nekoliko, i oni su isprepleteni, naizgled povezani, pa posve razvezani, isprekidani stvarnim ili fiktivnim novinskim vijestima i obavještenjima, a svi se dotiču dviju tema: porijeklom zla i identitetima.
Što to uopće znači biti Židov, i tko je, zapravo, Židov? U Hitlerovom dvadesetom stoljeću Židov je onaj čovjek za kojega drugi kažu da je Židov. To je najjednostavnije i najpreciznije određenje, kojim se više nego praocem Abrahamom, kulturom, vjerom ili jezikom, vežu međusobno udaljeni identiteti.
Židovi u Hitlerovom stoljeću nisu imali zajednički identitet, bili su polivalentni i onoliko različiti koliko različiti mogu biti europski narodi, ali zajednička im je bila sudbina. Židov je, dakle, onaj koji dijeli sudbinu Židova.
Je li to napisao Filip David? Nije, to je čitatelju na um palo dok je u dane Božića po gregorijanskom kalendaru, u unajmljenom stanu na Dorćolu čitao “Kuću sećanja i zaborava”.
“Kuća sećanja i zaborava” zanimljiva je i po tome što je svoje opsesivne jevrejske i mistično-mitske duhovne obrasce primijenio na sadašnje doba i na teme kojima se bavio i ranije, ali samo u esejima, novinskim člancima, intervjuima i javnim izlaganjima. Kao da je napisao knjigu o nečemu o čemu govori već dvadeset i pet godina, ali tako da je iz tvrdoga dnevnog i esejističko-novinskog diskursa prešao u dokumentarističku fikciju i neku neobičnu, a vrlo privlačnu introspektivnu prozu
Mjesto čitanja je važno, nije to dnevnička dekoracija priče o jednoj knjizi: Dorćol je mjesto na kojemu se ispunjavala sudbina brojnih beogradskih Židova u posljednjih dvjestotinjak godina, tu su živjeli neki, stvarni ili fikcionalni, junaci ove knjige, tu je, nekoliko stotina koraka dalje prema gradu, i Ulica Georgea Washingtona, u kojoj je, na broju 21, bilo sjedište “Specijalne policije za Jevreje”, gdje su se od prosinca 1941. morali prijaviti i predati ključeve svojih kuća i stanova svi rasno neadekvatni Beograđani.
Filip David (1940, Kragujevac) četvrti je iz kvarteta što ga još sačinjavaju Danilo Kiš, Mirko Kovač i Borislav Pekić, moćnih, stilski i intelektualno izražajnih, ali i vrlo različitih prozaista.
Osim što su jedan drugome posvećivali svoje romane ili pripovijetke – čini mi se da je svaki svakome posvetio barem po jedno svoje djelo – i što su bili privatno i svjetonazorno bliski, oni nikada nisu iskazivali onu vrstu bliskosti koja bi ih, metaforično govoreći, dovodila na istu policu u kućnoj biblioteci.
Kiš je bio izrazito srednjeuropski pisac, usredsrijeđen na oca i njegovu sudbinu, pisac koncentracijskog logora i dvadesetog stoljeća, antikomunisti i antistaljinist.
Kovač je ruralni, hercegovački pisac, Mediteranac, beogradski dođoš, s izrazitim darom za epske naracije i epske minijature, pripovjedač, sklon bizarnim sudbinama.
Pekić za razliku od Kiša i Kovača nije pretjerano brinuo o stilu, raspisan, vrlo maštovit, te vremenski i prostorno najraskošniji od sve četvorice, imao je previše priča da bi ih sve mogao napisati; osim što je posvećivao djela prijateljima, jedini se znao poslužiti povlašteno njihovim temama.
David je objavio najmanje od sve četvorice, baštinik borhesovskih tradicija, fantastičar, prozni kabalist, koji je dugo, kao đavo od tamjana, uzmicao pred suvremenošću u svojim prozama; sve do ovog romana David je bio gospodar mita i prošlosti.
“Kuća sećanja i zaborava” zanimljiva je i po tome što je svoje opsesivne jevrejske i mistično-mitske duhovne obrasce primijenio na sadašnje doba i na teme kojima se bavio i ranije, ali samo u esejima, novinskim člancima, intervjuima i javnim izlaganjima. Kao da je napisao knjigu o nečemu o čemu govori već dvadeset i pet godina, ali tako da je iz tvrdoga dnevnog i esejističko-novinskog diskursa prešao u dokumentarističku fikciju i neku neobičnu, a vrlo privlačnu introspektivnu prozu.
Iako pripovijeda niz priča u trećemu licu, i razvija ih niz romanesknu deltu, Filip David svih sto i devedeset stranica knjige razlaže dušu samog pripovjedača, pripovijeda o njemu pričajući o drugima, tako da će čitatelj povremeno osjeti kao da je upao u knjigu kao u riječni vir. Cijena koju na kraju plati čitajući “Kuću sećanja i zaborava” nadilazi čin čitanja. Već mi se tjednima događa da mi u svakodnevicu dolaze epizode, slike i detalji iz Davidove knjige a da u prvi mah nisam svjestan otkud mi to
Iako pripovijeda niz priča u trećemu licu, i razvija ih niz romanesknu deltu, Filip David svih sto i devedeset stranica knjige razlaže dušu samog pripovjedača, pripovijeda o njemu pričajući o drugima, tako da će čitatelj povremeno osjeti kao da je upao u knjigu kao u riječni vir. Cijena koju na kraju plati čitajući “Kuću sećanja i zaborava” nadilazi čin čitanja.
Već mi se tjednima događa da mi u svakodnevicu dolaze epizode, slike i detalji iz Davidove knjige, a da u prvi mah nisam svjestan otkud mi to. Sjetim se riječi i rečenica, a ne samo da ne znam da su njegove, nego nemam dojam da su iz neke knjige. Sjetim se narativnih minijatura Filipa Davida kao da su im iz života ili iz sjećanja.
Jedan tok odvija se u vagonu za logor. Otac uspije raskovati dasku u podu, i dvojicu sinova izbacuje van, na ledenu zimu, da se spasu. Stariji brat po snijegu traži mlađega, ali ga ne nalazi. Time će biti obilježen njegov život. Jednoga od njih dvojice, čitatelj će vidjeti i kojega, spašava jedna njemačka obitelj.
Njima je nedavno umro sin, i umjesto da malog Židova odvedu na policiju, kao što bi inače vjerojatno učinili, zadržavaju ga uza se, a žena u njemu prepoznaje svoga mrtvog sina. Dječak odbija to prepoznavanje i čini sve da ih oboje odbije od sebe, da uvrijedi ženu koja bi mu htjela biti majka.
David pripovijeda jednu od onih priča iz holokausta za koje nam se učini da smo ih već čuli. Ako su dobro ispričane, takve priče su, zapravo, i najsnažnije, najbolje. Ništa čitatelja neće tako uloviti u zamku kao nanovo ispričana stara priča.
Učini mu se da će se u njoj lako snaći, i da sve teče po onom emocionalnom kodu koji već postoji u svakome kulturnom Europljaninu, koji je već po svome europejstvu suživljen s mitologijom holokausta, ali ga onda sustigne ono neočekivano, ono što proizlazi iz logike velike književnosti: identifikacija s likovima.
U početku, on, čitatelj, misli kako s njemačkim bračnim parom nema ništa: pa njemu, zaboga, ne bi na um palo da promrzloga židovskog dječaka prijavljuje Gestapou! Daleka mu je, preda sentimentalno privlačna, majka koja u dječaku vidi svoga mrtvog sina. Ali kada dječak krene odbijati njenu ljubav, kada David vrlo jednostavno, škrto, u nekoliko običnih riječi navede što sve on radi da povrijedi svoju novu i nametnutu mater, dogodi se to.
David pripovijeda jednu od onih priča iz holokausta za koje nam se učini da smo ih već čuli. Ako su dobro ispričane, takve priče su, zapravo, i najsnažnije, najbolje. Ništa čitatelja neće tako uloviti u zamku kao nanovo ispričana stara priča (…) ova knjiga bit će jedna od usamljenijih u našim književnim povijestima. Usamljena kao Ruben Rubenovič, posljednji Židov u Zemunu
U njemu najednom osjeti sebe, i najednom mu se učini kako je mnogo puta u djetinjstvu činio to isto, sve okrutno braneći nekakav svoj djetinji identitet. A kada se to već dogodi, i sve drugo biva blisko: izbacivanje dječaka pod kotače jurećeg vlaka, e ne bi li nekom srećom ostao živ!
Najednom, čitatelj je i onaj koji baca i koji je bačen. Najednom, njemu biva jasno i u srcu blisko da su neki ljudi, samo da sačuvaju mir svoga doma i svojih ledenih srca, prijavljivali židovske dječake. To ledeno srce njegovo je, čitateljevo srce.
“Kuća sećanja i zaborava” važna je knjiga svome piscu i čitatelju. Je li još kome ona važna? To ne znam. Kada je izlazila Kišova “Grobnica za Borisa Davidoviča” jedna je kultura bila zrela za čin katarze i pokajanja. Možda je zato ta knjiga i spaljivana, možda su joj zato odricali i samu činjenicu da je napisana, možda ju je i zato Kiš onako samoubilački i do posljednjeg daha branio, uzdajući se u zrelost kulture i jezika kojima je iznio “Grobnicu za Borisa Davidoviča”.
“Kuća sećanja i zaborava” ne treba i ne prihvaća usporedbe s Grobnicom, osim one jedne, čini mi se i fatalne po pisca i njegova čitatelja: iznesena pred zapuštenu kulturu i jezik koji više ne pozna ni samoga sebe, pred ljude koji se ne bi pokajali ni kada bi od Boga i od Bruxellesa dobili pismeno uvjerenje o spasenju, ova knjiga bit će jedna od usamljenijih u našim književnim povijestima.
Usamljena kao Ruben Rubenovič, posljednji Židov u Zemunu.
(Prenosimo s autorova portala).
Vampiri napadaju Jasenovac
Iako su se pokušali registrirati kao udruga, u čemu nisu uspjeli jer je tijelo državne uprave prepoznalo da se radi o negacionistima holokausta i da bi se time, kad bi ih se priznalo, žestoko kršio Ustav i zakoni naše zemlje, ”Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac” nastavlja svojim zamislima i sada javlja da je pokrenulo web stranicu. [Read more…]
Žene kao ratne zločince
”Hitlerove furije – Njemice na nacističkim poljima smrti”, Wendy Lower, Profil, Zagreb, 2014.
Na pitanje novinara kako danas gleda na svoja zlodjela iz prošlosti jedan od čuvara logora u Auschwitzu uzima predah za razmišljanje. Nakon kraće stanke daje sljedeći odgovor: ”Znate, kad malo bolje razmislim o tome, da, mogu vam reći da žalim. Žalim zbog toga što katkada nisam bio dovoljno precizan…”
Ni nakon šezdeset godina mržnja prema Židovima nije ga napustila, a o nekom tragu pokajanja nema ni govora.
Divlja energija rasizma, koja je dovela do holokausta, najvećeg genocida u povijesti čovječanstva, tinja jednakom snagom u ostacima ostataka tog čovjeka koji se sprema na onaj svijet. On bi i danas s lakoćom ubio muškarca, ženu, dijete – samo ako su Židovi.
Ni nakon šezdeset godina mržnja prema Židovima nije ga napustila, a o nekom tragu pokajanja nema ni govora. Divlja energija rasizma, koja je dovela do holokausta, najvećeg genocida u povijesti čovječanstva, tinja jednakom snagom u ostacima ostataka tog čovjeka koji se sprema na onaj svijet. On bi i danas s lakoćom ubio muškarca, ženu, dijete – samo ako su Židovi. Ta je mržnja očito najjača emocija njegova života
Ta je mržnja očito najjača emocija njegova života.
Kako je, uopće, moguće ubiti dijete? Kako je moguće to učiniti, a ne osjećati ni najmanju grižnju savjesti? Što se događa u glavi čovjeka koji je spreman protjerati, iseliti, likvidirati ili u plinsku komoru poslati cijelu jednu obitelj, odnosno desetke ili stotine njih?
Opisi počinjenih zlodjela izazivaju mučninu. Erna Petri, jedna od uvjerenih nacistica s misijom na istoku, u Ukrajini i Bjelorusiji, ”s vjerodostojnom je detaljnošću opisivala polugole židovske dječake koji su jecali dok je izvlačila svoj pištolj”, piše u svjetskom bestseleru ”Hitlerove furije” autorice Wendy Lower. Kad ju je ispitivač pritisnuo pitanjem kako je ona kao majka mogla ubijati tu djecu, Erna Petri navela je antisemitizam režima i svoju želju da se dokaže pred muškarcima. Njezina zlodjela nisu bila čin društvenog odmetnika.
”Meni je ona izgledala kao utjelovljenje nacističkog režima”, tvrdi Wendy Lower. ”Erni Petri čak ni bespomoćni židovski dječaci, koji su bježali iz teretnog vagona koji ih je vozio u plinsku komoru, nisu bili nevini – oni su bili ti koji su se gotovo izvukli”, piše autorica. Oni su štakori koji su se izvukli iz mišolovke, ništa više.
Ona uočava još nešto – mističnu povezanost Erosa i Thanatosa, erotike i smrti. ”Isprepletenost seksualne intimnosti i nasilja bila je očita dok sam čitala dosjee Njemica, ali na mnogo prozaičniji način nego scene prikazane u vulgarnoj poslijeratnoj pornografiji. Romantični izleti poput šetnje šumom mogli su dovesti ljubavnike u visceralni zagrljaj s holokaustom. Čitala sam o njemačkom povjereniku i njegovoj ljubavnici, tajnici u Bjelorusiji, koji su organizirali zimski lov. Nisu uspjeli pronaći životinje, pa su pucali u židovske mete koje su se polako pomicale u snijegu…”
”Obični ljudi ne znaju da je sve moguće”, reći će jedan bivši uznik njemačkog konclogora. Svjedočanstva potvrđuju njegovu rečenicu. Pauline Kneissler, zaposlena u dvorcu Grafenek, ”klinici za eutanaziju” na jugu Njemačke, obilazila je psihijatrije i svakodnevno birala po 70 pacijenata, koji su potom ubijani u plinskim komorama klinike. Vjerovala je da ne čini ništa zlo jer je ”smrt od plina bezbolna”. Uz sebe je imala i babice koje su prijavljivale deformiranu novorođenčad i fetuse, te preporučivale abortuse, eutanaziju djece i steriliziranje majki.
”Obični ljudi ne znaju da je sve moguće”, reći će jedan bivši uznik njemačkog konclogora. Svjedočanstva potvrđuju njegovu rečenicu. Pauline Kneissler, zaposlena u dvorcu Grafenek, ”klinici za eutanaziju” na jugu Njemačke, obilazila je psihijatrije i svakodnevno birala po 70 pacijenata, koji su potom ubijani u plinskim komorama klinike. Vjerovala je da ne čini ništa zlo jer je ”smrt od plina bezbolna”. Uz sebe je imala i babice koje su prijavljivale deformiranu novorođenčad i fetuse, te preporučivale abortuse, eutanaziju djece i steriliziranje majki
Službenice i tajnice nacista visokog ranga, kao lijepa Liselotte Mayret, po sadističkim su se postupcima izjednačavale sa šefovima. Liesel Wilhaus, supruga zapovjednika logora, vježbala je gađanje vatrenim oružjem s balkona na logorašima kao metama; takav prizor vidjeli smo u glasovitom filmu ”Schindlerova lista”, samo je tamo akter sulude zabave Amon Goeth, zapovjednik logora kojeg su poslije Poljaci objesili.
Vjera Wolhauff, supruga esesovca u Poljskoj, trudna, s mužem je predvodila kaznene ekspedicije. S bičem u jednoj i puškom u drugoj ruci ubijala je nesretnike koji su izmakli masovnom pogubljenju.
U Ukrajini mlada tajnica Johana Altwather (22), poznata kao Freuleine Hanna, specijalizirala se za ubijanje male djece: obilazila je dječje bolnice i bacala s balkona pacijente po izboru, nudila im slatkiše da bi im pucala u otvorena usta ili bi maloj djeci razbijala glavu o zid. Po surovom i ”svojeručnom” ubijanju mališana bila je poznata i Jozefine Block, supruga gestapovca i majka nekoliko djece.
Nakon Drugoga svjetskog rata kolektivno je podsvjesno duboko potisnulo taj element ženskog djelovanja. U javnoj je memoriji ostala slika 60 tisuća žena koje su vadile cigle iz ruševina i dizale Njemačku iz pepela. Njemice su prikazivane kao apolitične žene, žrtve sovjetskih silovanja ili štogod treće, nikad kao nacistice.
”Dok god se Njemice svrstava u drugu sferu ili se umanjuje njihov politički utjecaj, polovici populacije jednoga genocidnog društva”, prema riječima povjesničarke Ann Talylor Allen, ”pripisuje se nevinost za zločine moderne države” te ih se “stavlja izvan same povijesti”.
Trećina ženske populacije, trinaest milijuna žena, bila je aktivno uključena u organizacije Nacističke stranke, a udio se žena u njoj povećavao kontinuirano do kraja rata. Golem broj Njemica, piše u knjizi, nisu bile žrtve, a uobičajeni načini sudjelovanja žena u holokaustu još nisu dokraja otkriveni.
U Ukrajini mlada tajnica Johana Altwather (22), poznata kao Freuleine Hanna, specijalizirala se za ubijanje male djece: obilazila je dječje bolnice i bacala s balkona pacijente po izboru, nudila im slatkiše da bi im pucala u otvorena usta ili bi maloj djeci razbijala glavu o zid. Po surovom i ”svojeručnom” ubijanju mališana bila je poznata i Jozefine Block, supruga gestapovca i majka nekoliko djece
Najvažnije je pitanje kako je takav masovni zločin moguć? Doživljava li zločinac, egzekutor svoje žrtve uopće kao ljude? Što tu čine žene? To su supstancijalna pitanja svake rasne mržnje. Na pitanje kako doživljavaju Židove mnogi nacisti daju tipski odgovor: kao štakore. Nipošto kao ljude. Uspoređuju ih s tim malim, odvratnim, štetnim glodavcima prema kojima ni jedno ljudsko biće ne osjeća bilo kakvu sućut ili samilost. Čim vidite štakora, poželite ga odstraniti.
Usporedbu Židova i štakora prvi je upotrijebio Joseph Goebbels, otac nacističke propagande. Ta je ideologija Židove prikazivala kao ”korozivno drukčije”, kao, dakle, narod koji izaziva hrđu. Ta je ideologija bila silno jaka, tako djelotvorna da je čak i njemačke djevojke i žene uspjela pretvoriti u instrumente masovnih likvidacija ”neprijateljskih” muškaraca, žena, djece. Često su se one od kojih se to najmanje moglo očekivati pretvarale u najokrutnija čudovišta, spremna na nezamisliva divljaštva, nešto što je i inače neočekivano kad je o ženama riječ.
Štoviše, zapanjuje otkriće da su u nacističkim formacijama žene masovno i dobrovoljno sudjelovale u ritualima smrti. Najmanje pola milijuna mladih žena pridružilo se kolonizaciji ”divljeg istoka” u Poljskoj, Ukrajini i Rusiji. Neke su potjecale iz kozmopolitskog Beča, druge iz industrijskog Porajnja, treće iz seljačke Rajne-Westfalije, ali u opisima njihovih zločina vidi se da regionalne razlike nisu bile važne.
Takvom jednoobraznom ponašanju prethodio je dugogodišnji sistemski dril. Njemicama su nakon dolaska nacista na vlast oduzeta brojna građanska prava – sustav je ženu nastojao svesti na tri K – Kinder, Kuche, Kirche. Žena je trebala biti majka, kuharica, pobožna žena. Usto, Arijka i ratnica, spremna na borbu za obranu rase. ”Među tjelesnim vježbama za djevojke iz Lige njemačkih djevojaka bili su treninzi marširanja i precizno gađanje. Djevojkama su davani pamfleti sa savjetima kako odabrati muža: prvo pitanje koje treba postaviti budućem partneru bilo je ‘koje je tvoje rasno podrijetlo’. U mojoj državi majka je najvažniji građanin”, rekao je Hitler.
Nakon Drugoga svjetskog rata kolektivno je podsvjesno duboko potisnulo taj element ženskog djelovanja. U javnoj je memoriji ostala slika 60 tisuća žena koje su vadile cigle iz ruševina i dizale Njemačku iz pepela. Njemice su prikazivane kao apolitične žene, žrtve sovjetskih silovanja ili štogod treće, nikad kao nacistice
U ”Hitlerovim furijama” nije prikazana samo fenomenologija masovnog umorstva sa svim svojim ekstremima – poput epizode u kojoj nacisti u Bjelorusiji priređuju zimski lov na Židove, koji u šumi zamjenjuju lisice i zečeve – već i objašnjenje kako je to moguće. Upravo je ono najstrašnije, jer uvjerljivo masovne zločine ne prikazuje kao zlodjelo brojnih organiziranih psihopata, već nešto posve suprotno… Riječ je o najvećoj tajni našeg vremena, opasnosti koja – kako ćemo vidjeti – neprestano lebdi u zraku.
Psiholog koji je ispitivao Gruppenfuhrera SS-a Otta Ohlendorfa, zapovjednika Einsatzgruppe D, koji je priznao ubijanje više od 90 tisuća muškaraca, žena i djece, zaključio je da Ohlendorf mora biti ”sadist, izopačen ili luđak”, jer je o okrutnim djelima koja je počinio razgovarao kao o činjenicama, bez sustezanja. Kad ga je sudac upitao bi li ubio vlastitu sestru da mu je naređeno, Ohlendorf je rekao da bi. No on nije bio automat bez mozga; bio je dobro obrazovan, izvrsno obaviješten sljedbenik Hitlera i Himmlera.
Drugi psiholog s Nirnberškog suda podvrgnuo je nacističke vođe različitim testovima i zaključio da takve osobnosti ”nisu ni bolesne ni neobične – u stvari, one su poput bilo koje druge osobe koju bismo mogli sresti u drugim zemljama svijeta…”
Wendy Lower razgovarala je i s Hermannom Weissingom, koji je bio čelnik Središnjeg ureda istrage o nacističkim ratnim zločinima u Sjevernoj Rajni i Westfaliji, i koji je između 1965. i 1985. ispitao tisuće osumnjičenika. Objasnio je da se nije susreo ni s kim koga bi mogao opisati kao psihopata. ”Pojedinci nisu bili ludi, nacistički sustav bio je taj koji je bio lud”, rekao mi je, piše autorica i dodaje: ”Weissing je bio uvjeren da je većina počinitelja o kojima je vodio istrage počinila zločine, ali je zaključio i da oni više nisu prijetnja društvu. Bili su ‘normalni’ građani koji su poštivali zakone nove, demokratske Njemačke…”
Autorica iznalazi još jedan mehanizam kojim masovni ubojice eliminiraju moralnu prosudbu iz svojih nedjela.
Najvažnije je pitanje kako je takav masovni zločin moguć? Doživljava li zločinac, egzekutor, svoje žrtve uopće kao ljude? Što tu čine žene? To su supstancijalna pitanja svake rasne mržnje. Na pitanje kako doživljavaju Židove mnogi nacisti daju tipski odgovor: kao štakore. Nipošto kao ljude. Uspoređuju ih s tim malim, odvratnim, štetnim glodavcima prema kojima ni jedno ljudsko biće ne osjeća bilo kakvu sućut ili samilost. Čim vidite štakora, poželite ga odstraniti
”Oni koji potiču činove mržnje teže riješiti sebe i svijet oko sebe njegovih uznemirujućih, kaotičnih suprotnosti i složenosti. Mentalitet počinitelja ‘rascijepljen je’ – to jest, sve ili ništa, crno bijeli način razmišljanja. Počinitelji često sebe promatraju kao one prosvijetljene, koji su spoznali višu istinu, nadmoćni su nad svojim neprijateljima, iznad prijekora i odgovornosti, bore se da bi se oslobodili svijeta dihotomija….”
Ovo su vrlo zanimljiva objašnjenja. Proizlazi da su inicijatori masovnih zločina idealisti vlastite vizije svijeta u kojoj nema mjesta ni za kakvu pukotinu, nečistoću, mutni dio slike. Nije slučajno da je Walt Disney, otac crtanih filmova posvemašnje idile, bio pronacistički raspoložen. Nacizam uvijek projicira slike Arkadije kao mitskog zavičaja, rodnog mjesta Germanije. Disneyjevi crtani filmovi prizori su čiste idile.
Vizija svijeta je uvijek dihotomna. ”Mi” i ”Oni”. Hitler je u jednom napadu bijesa rekao: ”Ne mogu biti dva izabrana naroda – ili mi, ili oni!” Mislio je, dakako, na Židove, a u jednoj se prigodi na sličan način izrazio i o Rusima. Hitler je smatrao da će dvije rase plavog čovjeka, slavenska i germanska, u konačnoj borbi ustanoviti koja ima pravo na svjetsko gospodstvo. Takva, dualistička podjela svijeta, idealna je za masovnu mobilizaciju sljedbenika.
”Nijemci su željeli prevladati te konflikte, žudjeli su za nadmoćnom, utopijskom egzistencijom osnovanom na nečem što se činilo konkretno i važno, biološkom rasizmu. Za počinitelje sve je teklo ‘glatko’, odlučno, sustavno, nužno, sofisticirano, precizno, neugodno, možda, ali ljudsko. Neprijatelji – Židovi, ali i druge takozvane niže rase, trebali su biti uklonjeni kirurškom preciznošću jednom za svagda. Trebalo je prevladati prijetnju postojanju Njemačke, odlučiti borbu. U umu Hitlera, njegovih sljedbenika i mnogih njemačkih domoljuba ‘konačno rješenje’ bilo je obrambeni akt oslobođenja od sveobuhvatne snage globaliziranog židovstva.
Zločini koje su počinile žene događali su se u mreži profesionalnih prioriteta i zadataka, osobnih obveza i tjeskoba. Zločinka koja je prihvatila nužnost ubijanja kao očitu, mogla je tijekom istog dana pucati u židovsku djecu i potom doći kući kako bi pomilovala svog sina ili kćer. Ovdje u umu počinitelja nema kontradikcije…
Najstrašniji, mada neizrečeni zaključak ove knjige, je da je masovno ubijanje skupine koja se proglasi neprijateljskom nešto što kao opasnost vreba uvijek i svagda. Akteri masovnih zlodjela nisu hrpe devijantnih pojedinaca, već obični ljudi koje devijantni sustav može uvjeriti da je neka skupina isključena iz zajednice ljudi i proglašena ”štakorskom”
Nagi su židovski dječaci bili ubijeni jer je sama njihova prisutnost bila prokletstvo za njemačku fantaziju utopijskog Lebensrauma. U glavi zločinca, Nijemci i Židovi nisu mogli supostojati. Žene ubojice, poput svojih muških kolega, razvile su to uvjerenje nakon godina uvjetovanja u Reichu, upile su ga iz opće klime popularnog i od države dopuštenog antisemitizma u Njemačkoj i diljem Europe…”
Zločince, dakle, ne muči savjest – jer oni ne ubijaju ljude. Oni ubijaju neljude, neprijatelje, štakore, kvaritelje idile.
Među znanstvenicima – kaže autorica – danas vlada konsenzus oko toga da je okruženje najvažniji faktor koji odlučuje o tome hoće li pojedinac postati akter genocida ili ne.
Najstrašniji, mada neizrečeni zaključak ove knjige, je da je masovno ubijanje skupine koja se proglasi neprijateljskom nešto što kao opasnost vreba uvijek i svagda. Akteri masovnih zlodjela nisu hrpe devijantnih pojedinaca, već obični ljudi koje devijantni sustav može uvjeriti da je neka skupina isključena iz zajednice ljudi i proglašena ”štakorskom”.
Tada se prema njoj mogu primijeniti sva sredstva kao i na glodavce. Uostalom, famozni plin Ciklon B najprije je služio u domaćinstvima za odstranjivanje nametnika… A žene?
U općoj populaciji u normalna vremena žene čine oko 14 posto nasilnih zločina i oko 1 posto ubojstava. U ratu taj postotak može jako narasti. Pretpostavka da nasilje nije ženska osobina, kaže Lower, te da žene nisu sposobne za masovna ubojstva daje nadu da bar pola ljudske rase neće htjeti proždrijeti drugu polovicu, da će zaštititi djecu i tako očuvati budućnost. No, to je lažni štit… i s tom istinom treba se suočiti.
(Prenosimo iz tjednika Express).
Kultura u znaku Holokausta
Službeno, preporučeno pismo, sa zaglavljem, datumom, protokolirano. Pismo iz Berlina. Njegov potpisnik veli da mu je sam Fürer povjerio zadatak da očisti muzeje od djela izopačene umjetnosti, a u takva djela spadaju i stotine slika adresata, čije “slike ne doprinose napretku njemačke kulture u njenoj odgovornosti njemačkom narodu i naciji.
Premda ste morali biti svjesni uputa Fürerovog govora na otvaranju Velike njemačke umjetničke izložbe u Münchenu, vaše skorašnje slike koje ste nam pokazali naznačuju da ste čak i danas ostali daleko od kulturnih temelja nacional-socijalističke države. … Tome shodno, ja vas isključujem iz Nacionalnog ureda za lijepe umjetnosti i zabranjujem vam, sa stupanjem na snagu odmah, svaku djelatnost – profesionalnu ili amatersku – u području likovnih umjetnosti”.[1]
Izložba Izopačene umjetnosti je otvorena u Münchenu 19. VII 1937., neposredno nakon otvaranja Velike izložbe njemačke umjetnosti. Uglancanost njemačke izložbe stoji naspram neurednosti izložbe Izopačene umjetnosti. Slabo osvijetljene sale, zidovi pretrpani slikama, često bez ramova, popraćeni izjavama umjetnika istrgnutim iz konteksta, uvredljivim komentarima i Hitlerovim, Göbelsovim i Rosenbergovim invektivama…
Tako slikar Adolf Ziegler (1892-1959.), koji je godine 1933. imenovan za predsjednika Ureda za likovne umjetnosti i ubrzo očistio ovo udruženje od “boljševičkih i židovskih elemenata”, piše u svojstvu selektora izložbe Izopačene umjetnosti Karl Schmidt-Rottluffu.
U Zieglerov zadatak je spadalo da izvrgne ruglu sva djela koja su po svojoj prirodi “kozmopolitska” (što je značilo židovska) i/ili “boljševička” (što je značilo protivna nacističkoj politici), da ova djela predoči obmanjenom njemačkom narodu, a potom da ih spali. U muzejima i galerijama, a ni na drugim javnim mjestima više nije smjelo biti takvih djela, njihovi autori – osim u pejorativnom smislu – više nisu smjeli biti spominjani, a oni koji su im bili skloni, poput raznih direktora muzeja i galerista, odmah otpušteni. Duhovna čistka je prethodila fizičkoj.
Izložba Izopačene umjetnosti je otvorena u Münchenu 19. VII 1937., neposredno nakon otvaranja Velike izložbe njemačke umjetnosti. Uglancanost njemačke izložbe stoji naspram neurednosti izložbe Izopačene umjetnosti. Slabo osvijetljene sale, zidovi pretrpani slikama, često bez ramova, popraćeni izjavama umjetnika istrgnutim iz konteksta, uvredljivim komentarima i Hitlerovim, Göbelsovim i Rosenbergovim invektivama…
Nacisti su htjeli pokazati da se oni bore protiv izopačenog, ružnog, nakaznog i društveno opasnog, čemu je njihova provincijalna ljepota stajala nasuprot. Pozivanje na očuvanje i poštovanje “tradicionalnih vrijednosti” je slogan onih koji ne razumiju umjetnički novum. U takvoj vizuri “tradicionalno” označava poznato, prepoznatljivo, kanonizirano, usvojeno, prihvaćeno, odobreno.
Sličan nazor je još od pojave impresionizma do danas pružao otpor novim nastojanjima i borio se protiv subverzivnog i transformacijskog karaktera umjetnosti.[2] Otpor prema umjetničkoj “nakaradnosti” unekoliko ostaje stvar ukusa – unekoliko, jer se o ukusu uvijek može diskutirati, pošto se iza receptorovog “sviđanja” krije cjelokupni Weltenschauung, od intelektualnog i emocionalnog, pa sve do nivoa obrazovanja, moralnog i političkog držanja – sve dok se iza takvog otpora ne pojavi prijeteći politički program.
U nacističkoj vizuri estetsko je u vezi sa čistoćom, higijenom, zdravljem, a tome ne pripada ono što je “izopačeno”. Ni djelo, ni biće. Takva umjetnost je proizvod luđaka, bolesnika, nakaza; ona ne pripada Njemačkoj kulturi, nego naciji “stranim elementima”, koje treba eliminirati i jednom zauvijek uništiti, bilo da su u pitanju Židovi, ljevičari, Romi, Jehovini svjedoci ili homoseksualci. Ni danas ne bi manjkalo onih koji bi aplaudirali ovakvoj politici
Pitanje “ugla gledanja” je pitanje cjelokupnog bića koje gleda. Jedan od Rosenbergovih bliskih suradnika je bio arhitekta i teoretičar kulture Paul Schultze-Naumburg koji, u jednoj od svojih knjiga, Umjetnost i rasa (Kunst und Rasse, 1928) uspoređuje fotografije deformiranih, zaraženih i poremećenih ljudi sa djelima modernog slikarstva i skulpture, da bi ilustrirao kako je stajalište modernih umjetnika po sebi bolesno i degenerirano.[3] Izopačeno je bolesno i nakazno, arijsko prirodno i lijepo.
Sve su poruke nacističke propagande ponovljene na ovoj izložbi. Za naslovnu stranu sa izvjesnim zakašnjenjem napravljenog kataloga, na kome je uz pridjev izopačena riječ umjetnost stavljena pod navodnike (današnji znalci pod navodnike stavljaju riječ Entartete), da ne bi bilo nikakve sumnje da nije u pitanju Umjetnost, izabrana je skulptura Otto Freundlicha Novi čovjek (1912.). Nacisti nisu znali da je Freundlichovo djelo bilo inspirirano Nietzscheovom filozofijom, na koju su se i sami nespretno pozivali. Znali su ko je Freundlich. Umro je u koncentracionom logoru Lubin-Majdanek 1943.
Na ovoj izložbi je bilo izloženo 730 djela 112 umjetnika, od kojih su samo šestorica bili židovskog porijekla, ali je izložba ipak uveliko smatrana “židovskom”, jer je tako bilo moguće (kao “židovske izume”) istovremeno diskvalificirati inače nespojive kulturne, društvene i političke pojave.
A od takvih su bili i boljševizam, i anarhizam, i imperijalizam, ukratko: sve što nije nacizam. Djela Adlera, Barlacha, Beckmanna, Dexela, Dixa, Chagalla, Grossa, Ernsta, Feiningera, Jawlenskog, Kandinskog, Kirchnera, Kleea, Kokoschkae, Schmidh-Rottluffa, Marca, Moholy-Nagya, Mondriana, Müllera, Pankoka, Picassoa… su bila eksponati izložbe “izopačene umjetnosti”.
Trebalo je pokazati što umjetnost i što nova Njemačka nije. A u njoj više nije bilo mjesta Kirchnerovom vojniku (Autoportret vojnika, 1912.), Corinthovom Ecce Homo (1925.), Chagallovom rabinu, Müllerovoj ciganci…
Vladajuća politika sebe uvijek nastoji da predstavi kao zastupnika moralnih vrijednosti. U slučaju nacističke ideologije, takva politika je određivala šta je biće i “život”. Pod izgovorom da uništava sve što joj je neprijateljsko, takva politika uništava političku i svaku drugu slobodu. Na uništavanju “izopačene umjetnosti” počiva gradnja zdravog, nacističkog društva
Tijelo ne smije biti deformirano, boje moraju biti sukladne prirodi, ideal ljepote ne smije biti “crnački”. Ziegler nije poštedio ni Marca ni Mackea, koji su poginuli za Njemačku u Prvom svjetskom ratu, jer se rukovodio isključivo “estetskim kriterijima”.[4] Sintagma “estetski kriterij” je za Rosenbergovog savjetnika za likovna pitanja Zieglera u stvari značila “po ukusu vladajuće partije”.
Politika nacističkog Ureda za umjetnost “može biti shvaćena kao oblik kulturne eugenike. Razlika između ‘vrijednog’ i ‘nevrijednog’ oblika života, koju je nacistički režim primjenjivao u biološkoj sferi, imala je svoju kulturnu protutežu u razlici između ‘rasno čiste’ (arteigene) i ‘tuđe’ (artfrende) umjetnosti i umjetnika”.[5]
Za naciste ono što je bilo Entartete nije i ne može biti umjetnost. U nacističkoj medicinsko-biologističkoj terminologiji, nasuprot “zdrave” umjetnosti stoji “izopačena”.
Entartete ima prije svega biološko značenje i označava fizičku, ali i moralnu degeneraciju, zakržljalost, pad u razvoju, skoru smrt vitalnih funkcija. Izopačena umjetnost pripada onima koji su po sebi izopačeni, bolesni, koji su parazitski organizmi što ih se u ime društvenog ozdravljenja valja osloboditi. U nacističkoj vizuri estetsko je u vezi sa čistoćom, higijenom, zdravljem, a tome ne pripada ono što je “izopačeno”. Ni djelo, ni biće.
Takva umjetnost je proizvod luđaka, bolesnika, nakaza; ona ne pripada Njemačkoj kulturi, nego naciji “stranim elementima”, koje treba eliminirati i jednom zauvijek uništiti, bilo da su u pitanju Židovi, ljevičari, Romi, Jehovini svjedoci ili homoseksualci. Ni danas ne bi manjkalo onih koji bi aplaudirali ovakvoj politici.
Oni koji su bili skloni ovakvoj umjetnosti patili su od “manjka skrupula, karaktera i zdravog razuma”, jer je ova Židovska i boljševička umjetnost, u kojoj su ideali kreten i kurva, u kojoj se namjerno sabotira narodna odbrana, a priroda vidi okom bolesnog uma, uvreda sve njemačke kulture
Vladajuća politika sebe uvijek nastoji da predstavi kao zastupnika moralnih vrijednosti. U slučaju nacističke ideologije, takva politika je određivala šta je biće i “život”. Pod izgovorom da uništava sve što joj je neprijateljsko, takva politika uništava političku i svaku drugu slobodu. Na uništavanju “izopačene umjetnosti” počiva gradnja zdravog, nacističkog društva.
Takva politika je organizirala antiboljševičke i antižidovske izložbe i ustala protiv “izopačene umjetnosti”. Nigdje se tako jasno ne pokazuje karakter vlasti kao u onome što zabranjuje. U onome što misli da joj je suprotno vlast kazuje što sama jest. Avangarda je za naciste bila “mrak prošlosti”, slika “židovsko-boljševičkog rugla”. Zato je valjalo izvrgnuti ruglu “izopačenu umjetnost”, razotkriti njenu perverznu, bolesnu i pljačkašku prirodu.
U brošuri za ovu izložbu stoji da je ona pregled “gnusnog posljednjeg poglavlja onih dekada kulturne dekadencije koja je prethodila velikoj promjeni”, dekadencije o kojoj sada treba da bude donesena “zdrava presuda naroda”. Za naciste je umjetnost moderne bila “namjerni i sračunati napad na samu srž i opstanak umjetnosti kao takve”, pa je valjalo iznijeti na vidjelo “zajedničke korijene političke i kulturne anarhije”, razotkriti “filozofske, političke, rasne i moralne ciljeve i namjere onih koji promoviraju subverziju”.
Oni koji su bili skloni ovakvoj umjetnosti patili su od “manjka skrupula, karaktera i zdravog razuma”, jer je ova Židovska i boljševička umjetnost, u kojoj su ideali kreten i kurva, u kojoj se namjerno sabotira narodna odbrana, a priroda vidi okom bolesnog uma, uvreda sve njemačke kulture.[6]
Narod je hrlio na ovu izložbu. Jedni su dolazili po “partijskom zadatku” ili pak da se rugaju “nerazumljivim (im) škrabotinama”, često bili instruirani kako da izložbu vide i šta da o njoj misle, čak neki posebno poput kakvih glumaca pripremani da gnjevno reagiraju, drugi iz znatiželje, privučeni aurom skandala i opscenosti koji su pratili ovu izložbu, treći zato što su znali da se ova djela izlažu zadnji put, a sigurno je bilo i ušutkanih poštovalaca.
Svaka totalitarna ideologija je sama sebi jedina istina i mjerilo. Opsesija stvarnošću mitova prerasta u mitomaniju o vlastitoj stvarnosti. Provincijski duh lažnih bogovi Atlantide, koji se ovjenčao djelima lažnih predstavnika “prave njemačke umjetnosti”, ostao je trajno iritiran artističkim skandalom slobode
Sa svoja 3 milijuna posjetilaca izložba Entartete Kunst postala je najposjećenija izložba svih vremena. U Minhenu je znalo biti i po 20.000 posjetilaca dnevno. Hitler je oglasio da on nije “protiv umjetnosti, nego protiv dekadencije”. On je dakle smatrao da zna što je umjetnost, onako kao što svi tirani i despoti misle da sve znaju.
Svaka totalitarna ideologija je sama sebi jedina istina i mjerilo. Opsesija stvarnošću mitova prerasta u mitomaniju o vlastitoj stvarnosti. Provincijski duh lažnih bogovi Atlantide, koji se ovjenčao djelima lažnih predstavnika “prave njemačke umjetnosti”, ostao je trajno iritiran artističkim skandalom slobode.
Iskaz subjektivnosti nije stvar mentalne bolesti ili dokaz zastupanja politike kaosa, nego slobode, kojoj nije nasuprot “zdravlje” i “red”, nego ropstvo, u kome više nitko neće smjeti da vidi stvari drugačijima nego kakve one jesu, a jesu onakve kakvima im diktatura odredi da budu.
Strah od kaosa je vodio diktaturi, kolektivizam ukidanju svakog ličnog prava. U vizuri nacističkog totalitarizma više nema pojedinaca, niti se na nekoga gleda kao na pojedinca. Postoje “arijci” i “strani elementi”, što su Židovi u nacionalnom, a svi neprijatelji nacizma u političkom pogledu. Svi su oni “bolesni”, a takvi treba da budu izolirani, operirani, eliminirani. Stranac je uljez, parazit koga treba istrijebiti, kozmopolitizam neprijatelj “nacionalne teritorije”. Sve što ti je strano, sve što nije tvoje, tvoj je neprijatelj. Spremi se za rat – takva je bila poruka ove političke didaktike.
Razlozi otpora prema umjetnosti moderne bili su višestruki. Rasni (jer je to bila “židovska umjetnost”), nacionalni (jer je bila kritična prema svakom, pa i nacionalnom, obliku mitologizacije), populistički (jer je bila “nerazumljiva”, “elitna” umjetnost), financijski (jer je bila navodno skupa), psihološki (jer je izazivala uznemirenje), politički (jer je zastupala individualizam i prava pojedinca naspram populističkog kolektivizma i uniformnosti), vojni (jer je pozivala na pacifizam i u vrijeme mobilizacije nije kliktala žrtvovanju za “zajedničko dobro”), estetski (jer nije bila “lijepa”), konspiracijski (jer je bila “uvezena” i tajno trovala narod). Umjetnost kao provokacija je destabilizirajuća.
Porijeklo nasilja kazuje da samo porijeklo može postati povod nasilja. Nacisti su nasrnuli na neopozivo u ljudskom biću: njegovo pravo na egzistenciju. Za njih je ono određivano porijeklom. Totalitarna ideologija isključuje, negira i nastoji da uništi svaku Razliku. Proganjanje “židovske umjetnosti” je ujedno bio izgovor za pljačku umjetničkog blaga. I mnogi galeristi su se iz konkurentskih razloga borili protiv svojih židovskih kolega
Moderna umjetnost je zahtijevala misaoni angažman, poticala upitnost o biću i svijetu. A u dogmatizmu se zna što jest biće i svijet. Zato je na slici trebala biti ponovljena vječna pravednost i ljepota dogme. Ono “izopačeno” joj stoji nasuprot.
Da je umjetnik ne znam koliko slavio Njemačku, nije valjao ako nije bio arijac, da je ne znam koliko bio arijac, nije valjao ako je bio sklon “izopačenosti”. Heine više nije bio dobar pjesnik, Nolde dobar član partije.
Jedan od mogućih razloga osionih napada na Entartete Kunst počivao je i u strahu nacista da bi u takvoj umjetnosti mogli biti oslikani u svom stvarnom svjetlu, potpuno suprotnom onoj iluziji koju su sami o sebi imali i koju im je njihova umjetnost potvrđivala, da bi im moglo biti rečeno da “Portret više liči na vas nego vi sami na sebe” – kao što je u jednom drugačijem kontekstu Neuman rekao jednoj dami koju je portretirao.
Što se pak tiče nacističkog “portretiranja” Židova, taj “portret Židova koji su nacisti ponudili svijetu je u osnovi njihov vlastiti autoportret”.[7]
Nacisti su optuživali Židove za ono što su (im) sami spremali: za uzurpaciju društva, pljačku, agresiju. Ovdje je na djelu Hegelova “nečista svijest”, koja iz sebe izbacuje ono prljavo i pripisuje ga Drugom. Nacisti su htjeli oduzeti Židovima onu moć za koji su oni vjerovali da je Židovi imaju eda je nikada ne bi posjedovali, da bi ih učinili nemoćnim, obespravljenim, do kraja raspoloživim, ništavnim i da bi sami posjedovali ono za što su optuživali Židove.
Porijeklo nasilja kazuje da samo porijeklo može postati povod nasilja. Nacisti su nasrnuli na neopozivo u ljudskom biću: njegovo pravo na egzistenciju. Za njih je ono određivano porijeklom. Totalitarna ideologija isključuje, negira i nastoji da uništi svaku Razliku. Proganjanje “židovske umjetnosti” je ujedno bio izgovor za pljačku umjetničkog blaga. I mnogi galeristi su se iz konkurentskih razloga borili protiv svojih židovskih kolega.
J. Petropoulos veli da je Treći Reich bio “kleptokratija”.[8] Bogati kolekcionari su bili česta meta ovih otimačina. Primjera radi, u Beču su nacističke vlasti uhapsile baruna Louisea de Rothschilda i dozvolile mu da napusti zemlju tek kada je pristao da preda nacistima i svoju izuzetno vrijednu kolekciju slika.[9]
Nacistima je naprosto trebala meta. Ona najlakša. Elementarni instinkt smatra svako nanošenje nevolje umu svojim vrhunskim postignućem. U napadanju na avangardu i modernu nacisti su udovoljili primitivizmu svojih sljedbenika. Izopačeno je izjednačavano sa modernim, moderno sa židovskim, židovsko sa stranim, neprijateljskim
“Izopačena umjetnost” je bila izložena javnom ruglu, a ispotiha bila unosna trgovina. Kada nisu bila uništavana (kao u dvorištu berlinske vatrogasne stanice, u kome je 20. marta 1939. spaljeno 500 djela moderne umjetnosti),[10] onda su prodavana tajno ili na javnim aukcijama (poput one u Galeriji Fischer u Lucernu 1939.),[11] pa je i sama izložba Izopačene umjetnosti tokom kružne turneje po Njemačkoj i Austriji izgubila mnoga od svojih najmarkatnijih djela.
Populistička podvala protiv “elitizma”, koji je dakle bio “nerazumljiv narodu” i samo “za odabrane”, “elitizma” koji je ipak na neki volšeban način uspijevao da “zaluđuje narod”,[12] u osnovi je samo jedna od demagoških podvala nacističke diktature. U odnosu prema umjetnosti ogleda se sva netolerantnost nacističkog režima, njegova goropadna težnja ka uništenju razlike, individualne slobode i svakog prava Drugog, pa i pukog prava na postojanje.
Nacistima je naprosto trebala meta. Ona najlakša. Elementarni instinkt smatra svako nanošenje nevolje umu svojim vrhunskim postignućem. U napadanju na avangardu i modernu nacisti su udovoljili primitivizmu svojih sljedbenika. Izopačeno je izjednačavano sa modernim, moderno sa židovskim, židovsko sa stranim, neprijateljskim. Svijet Reicha bi bio isti, držao se svojih korijena, samo da nisu u njega nahrupili demoni sa Istoka.
U procesu “ozdravljenja nacije” najprije je trebalo poraziti “unutarnje neprijatelje”, rasne i duhovne uljeze koji su podrivali korijenje nacije. Politika totalnog nadzora hoće da svaki segment društva i svaki njegov član bude onakav kakvim ga ona hoće. Ili, kako je to 1941. formulirao Franz Alexamder Kauffman, cilj umjetnosti je da pokaže “kako Nijemci treba da se osjećaju i žive u budućnosti”.[13]
Krajnji cilj ovakve politike jest kontrola estetskih moći bića. A kada se takvo što ostvari, onda ništa ne stoji na putu neometanom raspolaganju, čemu pristalice takve ideologije sa zanosom hrle. I slikar Ziegler je bio od takvih. Revnosno je provodio svoj zadatak. Kasnije je pao u nemilost: optužen je za “defetizam”, nekoliko sedmica bio zatočen u koncentracionom logoru, a od 1943. ga u njemačkim novinama više ne spominju. Poslije rata je imao još jednu izložbu, 1955. u Ben Uri Gallery u Londonu.
[1] Cit. prema: Joachim Remak, Ed., The Nazi Years. A Documentary History, 1986, str. 66-67
[2] Ne treba svakako zaboraviti ni da je u “podvige” evropskih kolonijalnih sila spadalo i uništavanje stranih, “poganskih”, “nevjerničkih” kultura, a sve u ime uspostavljanja civilizacijskog reda i poretka.
[3] Usporediti: David Eliot, A Life and Death Struggle, u: Art and Power, str. 270. Naumburgove ideje nisu ipak bile nikakva znanstvena novotarija. Prethodila su mu stajališta Cesare Lambrosoa (Genij i ludilo, 1864.), Max Norauova Izopačenost (1895.) i T. B. Hyslopova studija Postiluzionizam i umjetnost sumanutih (1911.). Usporediti: Colin Rodhes, Outsider Art: Spontaneous Alternatives, 2000, str. 86-88
[4] J. Petropoulos, Art as Politics, str. 57
[5] Alan E Steinweis, Art, Ideology, and Economics in Nazi Germany. The Reich Chamber of Music, Theater and the Visual Arts, 1993, str. 103
[6] Vodič kroz izložbu Izopačene umjetnosti, reprint originalnog izdanja (str. 1-30) objavljen u Barron, Degenerate Art, str. 358-390
[7] Th. Adorno i M. Horkheimer, Dijalektika prosvjetiteljstava, str. 168
[8] Jonathan Petropoulos, The Faustian Bargain, str. 5
[9] J. Petropoulos, Art as Politics, str. 84
[10] Andreas Hüneke, On the Trial of Missing Masterpieces, u: S. Barron Ed, “Degenerate Art”, str. 128
[11] O tome vidjeti: S. Barron, The Galerie Fischer Auction, u: Barron Ed, “Degenerate Art”, str. 135-146
[12] Katalog, str. 22
[13] Cit. prema: Davidson, Kunst in Deuchland, str. 31
(Iz knjige Umjetnost uništenog, Izdanja Antibarbarus, Zagreb 2005).
- « Previous Page
- 1
- …
- 11
- 12
- 13
- 14
- 15
- 16
- Next Page »