novinarstvo s potpisom
Marko Vučetić
Ovih dana je Nikanor, episkop banatski, prokleo premijerku Srbije zbog, po sudu ovog branitelja kršćanstva kao srpstva, njezine dvostruke teološke greške.
Naime, Ana Brnabić ima, kako to svi transfuzijski nacionalisti na prostoru nekadašnje Jugoslavije vole reći, ponešto nečiste krvi, a za srpske nacionaliste najnečistija krv je hrvatska. [Read more…]
Marko Vučetić
Prošlotjedna Povorka ponosa u Splitu prošla je mirno, ali su mnogi komentari ovog događaja lišeni mira, ali i razuma. Branitelji hrvatstva redovito nastupaju i kao branitelji heteroseksualnosti odnosno kao borci protiv homoseksualnosti.
Siguran sam da takvi nisu čuli za poznatog dominikanca, danas zasigurno najuglednijeg i najutjecajnijeg intelektualca u tomističkim krugovima, Adriana Olivu, a kamoli da su pročitali, iako uistinu nije obimna, njegovu revolucionarnu knjigu naslovljenu ”Amours”. [Read more…]
Šaljivo je kako zastupnike Mosta, i u Saboru i u Gradskom vijeću Splita, uznemiruje homoseksualnost. Kad Nikola Grmoja ustaje protiv “LGBT propagande”, što to zapravo znači?
Pogledate li definiciju propagande, kao širenje nekog vjerovanja, mišljenja ili ukusa, sa željom da to vjerovanje, mišljenje ili ukus što više svijeta prihvati, zastupnik Grmoja strahuje da bi spominjanje homoseksualnosti na televiziji nekoga moglo nagovoriti da to kuša. [Read more…]
Josip Ćapin
U Mađarskoj bi se najnovijim zakonom, koji bi na snagu trebao stupiti 2022., iz školskog kurikuluma trebali izbaciti svi sadržaji koji se tiču prikazivanja i promicanja rodnog identiteta koji je različit od onog koji je dobiven rođenjem, homoseksualnosti i promjene spola. [Read more…]
Drago Pilsel
Papa Franjo je tijekom opće audijencije srijedom, 16. rujna (dvorište renesansne vatikanske palače San Damaso), rekao grupi od 40 roditelja LGBT djece da ”Bog voli homoseksualce baš onakvima kakvi jesu” te da ”Crkva voli tu djecu onakvu kakvi jesu jer su Božja djeca”. [Read more…]
Kada bi se iz cijele kratke, ali burne hrvatske povijesti na brzinu povadili svi pojedinci koji su se odazvali svojoj savjesti, umjesto političkom trenutku, ne bismo ni približno dobili broj koji se pojavio u zadnje dvije, tri godine. [Read more…]
Posle mnogo natezanja i nedoumica hoće li biti održan ili ne, u Beogradu je ipak održan takozvani ”prajd” ili ”gej parada”.
Ova šetnja beogradskim ulicama dugo je vremena prava noćna mora za vlasti i za veći deo srpske javnosti. Snažan pritisak Evropske unije da Srbija mora omogućiti i takvu vrstu ravnopravnosti i da ne može računati na članstvo u toj organizaciji ako ne ispuni uslove koji se postavljaju u jednom od pristupnih poglavlja izazvao je prave potrese u srpskom društvu.
Predstavnici najviše vlasti su sa očitom mrzovoljom preuzeli ovu obavezu kao nešto mučno što se ipak mora učiniti, kao ”krupnu žabu koja se mora progutati” (izraz Zorana Đinđića) šaljući poruke javnosti i svojim istomišljenicima kako oni to najrađe ne bi, ali što se mora, mora se, inače naš Titanik, koji se jedva održava na površini posle sudara sa ledenom santom ekonomske i finasijske krize, ode pod led, zauvek na dno.
Nekoliko stotina pripadnika gej populacije uz podršku više stranih ambasadora i nekoliko predstavnika srpskih vlasti i organizacija koje se zalažu za ljudska prava prošetalo se unapred strogo određenom trasom, obezbeđivani od nekoliko hiljada do zuba naoružanih policajaca.
Sve ono što se događalo uoči, za vreme i posle ”prajda” svedočilo je, međutim, još jednom, o potpunoj nedoraslosti i nezrelosti većeg dela srpskog društva. Još jednom se pokazalo kako su aveti iz devedesetih još uvek tu, prisutne i uticajne, da su predrasude i stereotipi samo osnaženi, a da na društvenoj sceni dominiraju nasilni, frustrirani, a samim tim i veoma opasni elementi.
To stanje netolerancije i netrpeljivosti najbolje je u svojoj poslanici izrazio srpski Patrijarh u ime Srpske pravoslavne crkve koja po se svim anketama nalazi na vrhu institucija koje narod poštuje i uvažava. Umesto da pozove na razumevanje i poštovanje svih oblika različitosti, Patrijarh je raspirivao strasti i otvoreno prizivao nasilje.
Srpska pravoslavna crkva, kako je saopštio Patrijarh, osuđuje održavanje Parade ponosa kao ”besprizorni skup nametnut Srbiji i Beogradu” sa porukom da njeni učesnici ”imaju pravo da paradiraju, ali samo o svom trošku i trošku svojih nalogodavaca”. Tako govori Patrijarh koji je na čelu institucije koja je parazitska, živi od dotacija dobivenih od države, ne plaća poreze toj državi i čiji se službenici, popovi, penzionišu o trošku države. Beneficije bez presedana, povlašćenost bez presedana u jednoj siromašnoj državi.
Patrijarh dalje izjavljuje kako se gej paradom ”brak i porodica planski ruše”. Osuđuje homoseksualnost kao bolest. A u redovima njegove Crkve, među najvišim velikodostojnicima, vladikama, otkriveni su slučajevi pedofilije, zloupotrebe dece i muške prostitucije. Vladike su prošle nekažnjeno, i dalje se pojavljuju na crkvenim skupovima i svečanostima, uveliko zaštićeni, bez ijedne reči osude od strane brižnog, bogobojažljivog Patrijarha. To je nešto više od licemerja, od ruganja zdravoj pameti – to je uvreda razumu.
Patrijarh u slučaju održavanja parade predviđa nemire i nasilje u Beogradu, što zapravo ovakvim izjavama preporučuje i priziva podržavajući militante iz redova Dveri, Obraza i sličnih koji su uvek spremni za krstaški pohod protiv greha i grešnika, svuda osim u svojim redovima.
Održavanje ”prajda” na način kako je održan ponižavajući je za gej populaciju, za policiju i za srpsko društvo u celini. Ne može biti govora o nekakvoj pobedi, kako tumače organizatori šetnje, političari i neki predstavnici evropske zajednice. Izjavljivati tako nešto posle svega viđenog zaista je izvrtanje istine, iako sa dobrim namerama.
Pored svega toga, sam ”prajd” je ostao u senci prebijanja u još nerazjašnjenim okolnostima braće premijera Srbije i gradonačelnika Beograda od strane žandarmerije. Tom prizoru nasilja posvećeno je u medijima daleko više komentara nego samoj manifestaciji.
Sve u svemu, onaj ko se nadao da se nešto promenilo u društvenoj svesti, da se iskoračilo iz ograničenosti i bede palanačkog mentaliteta mogao je da se uveri koliko je bio u zabludi, kako je još uvek samo utopija dosledno poštovanje ljudskih prava.
Jedan od ključnih problema srpske politike i većeg dela srpske javnosti bio je i ostao odnos prema manjinama, bile one etničke, rodne, socijalne. Taj odnos, uprkos pozitivnim zakonskim odredbama, nikada nije rešavan ni rešen na pravi i zadovoljavajući način. Otuda nezadovoljstvo u Vojvodini, Sandžaku, na jugu Srbije među Albancima i među različitim manjinskim grupama. Većina, očevidno, ne razume u čemu je suštinski značaj poštovanja manjinskih prava i njihovo sprovođenje u delo.
Sve ono što se događalo i što se još uvek događa oko održavanja ”gej parade” samo je zaoštrilo i u prvi plan izvuklo konzervativnost i netolerantnost većinskog dela srskog društva. Iskreno, to nije nikakvo iznenađenje. Ako je Beograd uoči i za vreme parade bio grad pod pravom opsadom, sa jedne strane od policije, sa druge od ekstremističkih nacionalističkih organizacija podržanih od Crkve i znatnog broja stanovništva, to je žalosna slika stanja koje se godinama ne menja, stanja ozbiljne zaparloženosti duha, neshvatanja sveta u kojem se živi.
Nije problem rešen ako se upotrebi golema sila državnog prinudnog aparata da bi se omogućila šetnja jednom beogradskom ulicom u vrlo ograničenom vremenu jednoj manjoj grupi ”različitih”.
To nije ničija pobeda, to je još jedan poraz svih, poraz čitavog društva, ruganje zdravoj pameti.
Kada je 1989. pao famozni Zid, rodila se nada da će liberalne vrijednosti postati dominantne i u Istočnoj Europi i da će, osim komunizma, s povijesne scene nestati i – još opasniji – nacionalizam. Otad je prošlo četvrt stoljeća i, čini se, dogodio se obratan proces. Istočnoevropska opsesija državotvornim nacionalizmom zarazila je Zapadnu Europu i zaprijetila cjelovitosti Belgije, Španjolske i Ujedinjenog Kraljevstva, pa i Italije. Nije nemoguće da će se i u Bretanji naći dovoljan broj opsjenara koji će zapomagati kako ”sav novac ide u Pariz”, da će netko povikati da je Bavarska opljačkana od hegemonističkog Brandenburga, ili da bi pokrajini Limburg bilo neusporedivo bolje ako bi se odvojila od Nizozemske.
Taj začudan proces toliko je odmakao da se u Škotskoj 18. rujna održao referendum o neovisnosti. Rasprostranjena je zabluda da je referendum ”najdemokratskiji” oblik političkog odlučivanja i da referendumske odluke posjeduju neupitan, gotovo čaroban legitimitet.
No demokracija nije ni puka aritmetika (tiranija) većine ni pravo na izazivanje nepotrebnih i opasnih rizika, već nadasve vladavina prava i razuma i jamstvo slobode od straha. Referendumi pak izazivaju strah. Svakojake ideje mnoštvu mogu pasti na pamet, pa i iracionalne kakva je, primjerice, osnivanje nove države ili nemoralne, poput one ustavne definicije braka koja je homoseksualne osobe učinila građanima drugog reda.
Pitanje državnosti – a i svako drugo političko pitanje – odveć je ozbiljno da bi se prepustilo hazardu referendumske lutrije, ”narodnoj volji” (što je samo pristojan izraz za masovnu glupost) ili dosjetki da svaki ”narod” ima pravo na ”svoju” državu. Zašto ”narod”, a ne neka druga skupina? I zašto baš državu?
Uspostava zasebne države iznimno je skup, riskantan i opasan pothvat. Može ugroziti pojedinačne sudbine i ljudska prava, stvoriti pravnu nesigurnost i čitav niz predvidivih i nepredvidivih pravnih, političkih, ekonomskih i tehničkih problema, a može izazvati i teritorijalni spor i rat, tragediju koju treba izbjegavati pod svaku cijenu i koju se ne isplati zazivati ni zbog čega, kamoli radi nečega poput države.
Posebno je odvratno to što državna osamostaljenja mogu izazvati neprijateljstvo spram pripadnika ”pogrešnih” etničkih skupina koje su se zatekle na ”drugoj strani” nove granice ili, ne daj bože, linije fronte. Etnička je homogenost pogubna za demokraciju jer dokida jedan važan oblik pluralizma, ali i samu kulturu pluralizma.
U etnički, religijski i rasno heterogenim državama nastaje blagotvorna interakcija raznolikosti koja samom svojom prisutnošću podsjeća da ne postoji jedna i konačna istina i u takvim državama nemoguće je pozivati se na totalitarnu floskulu ”nacionalnog jedinstva”. Heterogenost je socijalni i kulturalni supstrat demokracije.
Sve i kada ti rizici ne bi postojali, svako državno osamostaljenje znači i suvišno i skupo dokidanje privredne i socijalne sinergije i komadanje ekonomskih, prometnih i infrastrukturnih cjelina, umanjenje privrednih i intelektualnih resursa te nastanak malih i teže održivih ekonomskih prostora koje prati i kulturna provincijalizacija.
Ukratko, od toga kaprica stvarne koristi ima samo nova politička elita koja će se domoći ministarskih, ambasadorskih i generalskih položaja. U osamostaljenoj kulturnoj baruštini netalentirana piskarala postat će nacionalni klasici, a navijačke bande doći će u priliku da sline nad ”svojim” himnama i zastavama. Je li takvo što vrijedno truda i rizika?
Pristaše osamostaljenja katkad se pozivaju na fiskalnu pravednost, što je jedini donekle racionalan argument, ali ga je lako pobiti. Veći fiskalni kapacitet nekog područja nikada nije posljedica njegove osobite privredne kvalitete, već njegove pripadnosti većoj cjelini.
Fiskalni argument se, također, može dovesti do apsurda, jer u svakoj državi postoje područja koje središnjoj riznici pridonose više nego neka druga. Trebaju li se zato Istra i Međimurje odvojiti od Like? Potpuno pravedan fiskalni sustav neostvariv je, ali ga je moguće učiniti manje nepravednim ako se trajno teži umanjenju poreza i državi koja će vršiti svoje funkcije po prihvatljivoj cijeni, a zasebna država uvijek je skuplja od zajedničke.
Ako između nekog političkog entiteta i središnjice postoje sporovi – a uvijek postoje po prirodi stvari – oni se dadu riješiti i rješavati demokratskom procedurom u zatečenom državnopravnom okviru. Nekome se to može činiti nedovoljnim i polovičnim, ali svaki je demokratski proces po svojoj prirodi polovičan, spor i evolutivan, neovisno o tome zbiva li se u ovoj ili onoj državi.
Ne postoje prečaci koji neko društvo mogu preko noći dovesti do boljitka, a svako radikalno zadiranje u zatečenu državnopravnu i političku strukturu može ga samo unazaditi.
Zasebna država i euforija koju je u stanju izazvati nije i ne može biti jamstvo napretka. Kakvo-takvo jamstvo samo je demokracija sa svim svojim nesavršenostima, dok je uspostava zasebne države nepotrebno i rizično iskušenje koje društvo vrlo lako može odvesti na slijepi kolosijek nacionalizma i provincijalizma, tih jamstava općeg moralnog, ekonomskog i civilizacijskog sloma.
Prisebnoj osobi svejedno je u kojoj državi živi, pod uvjetom da je ta država demokratska i samozatajna, drugim riječima, neprimjetna.
Ujedinjeno Kraljevstvo jedna je sasvim pristojna država, štoviše, jedna od ponajboljih, čak i usprkos onom nepodnošljivom rojalističkom kiču. U njoj građani Škotske mogu zadovoljiti svoje interese bez posezanja za državotvornim cirkusom. Idealno društvo ionako nije moguće u bilo kojem državnom okviru.
Tako je kako je, bolje ne može, ali ne samo zato što je britanska demokracija, kao i svaka demokracija, nesavršena i proturječna, već zato što je ljudska vrsta nesposobna za bolji i pravedniji sustav vladavine. Utoliko je svako državno osamostaljenje samo riskantna utopijska iluzija.
Prenosimo s tportala).
(Napomena uredništva portala Autograf: može li vijest o trudnoći u lezbijskom paru koji se misli i registrirati kod matičara biti osvrtom? Mi mislimo da može. Mi, zapravo, želimo da ova vijest bude osvrt – stav, jer podržavamo presretne buduće mame i želimo im sretnu trudnoću i porod, obilje radosti bebi a i njima u sretnoj vezi).
Vjenčanje i beba u istoj godini. Zagrepčanke, 32-godišnju Emu i pet godina stariju Irenu (podaci izmijenjeni za potrebe priče), baš to očekuje. Stupanjem na snagu Zakona o životnom partnerstvu stekli su se uvjeti da svoju vezu ozakone, a spletom životnih okolnosti za pola će godine postati i roditelji.
Bez djeteta svoj život nisu nikada mogle zamisliti. Znale su da ga moraju imati. Upitan je bio jedino način. Opcija koja je bila najizglednija i o kojoj su najviše i razmišljale bila je odlazak u kliniku za plodnost. U takvim ustanovama u Njemačkoj ili Mađarskoj oplodnja lezbijskih parova je, kažu, legalna, ali vrlo skupa. No igrom slučaja pronašle su kvalitetnog anonimnog donora u Zagrebu kojem je savršeno odgovaralo da ga se ne upisuje kao oca nakon rođenja djeteta.
”Seks s donorom, naravno, nije dolazio u obzir tako da smo se odlučili obaviti “umjetnu oplodnju” kod kuće. Malo smo istraživale i zaključile da je to itekako moguće i da mnoge žene to rade. Putem interneta naručile smo tzv. menstrualne šalice koje se u Americi prodaju kao higijenska sredstva poput tampona i uložaka, a koje se nerijetko koriste baš kao pomoć pri začeću. Potom smo pomno pratile Eminu bazalnu temperaturu i kada bismo utvrdile da ovulira, nazvale bismo našeg anonimnog donora, on bi dao uzorak sperme u tu silikonsku šalicu koju bi Ema potom postavila u vaginu. Iz trećeg nam je pokušaja uspjelo. Ema je ostala trudna”, ističe Irena.
Cijeli je postupak, kaže, bio pomno isplaniran. Ništa nisu napravile slučajno. Prije nego što su se uopće odlučile na taj korak Ema je obavila detaljan zdravstveni pregled, a isto su tražile i od svog donora. Kada su stigli nalazi koji su pokazivali da su svi potpuno zdravi, odluka je pala.
”Znamo da će ljudi različito reagirati na ovo što smo mi napravile. Neki će nas i osuđivati, neki se zgroziti. Meni nije namjera nikome se opravdavati, ali ono što moram reći jest da je ovo dijete toliko željeno i voljeno i prije nego se rodilo. Ljudi dobivaju djecu na raznorazne načine. Kolikima se djeca dogode, a uopće ih ne žele. Ovo dijete je itekako planirano i iza njega je velika ljubav i želja. Bitno je jesi li odgovorna osoba i želiš li to dijete iz zdravih pobuda”, kaže Irena.
Sretne vijesti ovog su tjedna podijelile s obitelji i s prijateljima. Reakcije su bile fenomenalne, svi im daju podršku, jedva čekaju da se dijete rodi. Bake i djedovi pogotovo. Kći ili sin, sasvim im je svejedno. Glavno da je, kako se kaže, živo i zdravo.
Svjesne su da će nekih problema biti i da ih mogu očekivati kada se dijete rodi. Ali ne zabrinjavaju se previše i imaju pouzdanja. Nikada uostalom, kažu, nisu ni imale problema zato što su lezbijke, a i društvo se ionako sve više otvara.
Napokon, ističu, žive život koji su oduvijek željele i s veseljem gledaju naprijed. Beba na putu glavni je razlog zbog kojeg već nisu predale zahtjev za sklapanje životnog partnerstva jer Ema zbog izrazito teške i komplicirane trudnoće već nekoliko mjeseci doslovce ne izlazi iz kuće.
No, čim joj bude bolje, zajedno će k matičaru. Vjerojatno već ovog mjeseca. Zbog djeteta su odustale i od velike fešte. Beba je prioritet. Samo o njoj razmišljaju i jedva čekaju da Emi bude bolje pa da mogu u šoping, po krevetić, kolica, ostalu opremu…
Nakon rođenja djeteta Irena će zatražiti da joj se prizna partnerska skrb. Prema objašnjenju pravnog stručnjaka za to područje s kojim smo razgovarali, pravnih problema neće imati. – Kada se dijete rodi, bolnica će prijaviti matičaru ime roditelja. U ovom slučaju navest će ime majke i da je otac nepoznat. Imat će, dakle, jednog roditelja, a partnerica će kasnije na temelju Zakona o životnom partnerstvu zatražiti priznavanje partnerske skrbi – objašnjava nam pravni stručnjak.
Sud, dodaje, ne utvrđuje je li otac zaista nepoznat. Nitko, napominje, ne može oca prisiliti da prizna očinstvo ako on to ne želi. ”Druga bi stvar bila da se otac predomisli i da se ipak odluči upisati kao otac djeteta. U tom slučaju on mora dokazati očinstvo. No sve da se to i dogodi, to ne znači da će automatski steći i roditeljsku skrb nad djetetom. Sud se prije svega vodi načelom dobrobiti djeteta”, objašnjava pravni stručnjak.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
U listopadu prošle godine papa Franjo najavio je treću izvanrednu opću skupštinu Biskupske sinode koja će se pod nazivom ‘‘Pastoralni izazovi obitelji u kontekstu evangelizacije“ održati u Vatikanu od 5. do 19. listopada 2014. godine. Radni itinerarij podijeljen je u dvije etape: prva je Opća izvanredna skupština 2014., koja treba precizirati status quaestionis i prikupiti svjedočanstva i prijedloge biskupâ kako bi se Evanđelje za obitelj uvjerljivo naviještalo i živjelo, a druga je pak Opća redovna skupština 2015. koja će iznaći operativne smjernice za pastoral osobe i obitelji. [Read more…]
