novinarstvo s potpisom
Drago Pilsel
Papa Franjo je tijekom opće audijencije srijedom, 16. rujna (dvorište renesansne vatikanske palače San Damaso), rekao grupi od 40 roditelja LGBT djece da ”Bog voli homoseksualce baš onakvima kakvi jesu” te da ”Crkva voli tu djecu onakvu kakvi jesu jer su Božja djeca”. [Read more…]
Kada bi se iz cijele kratke, ali burne hrvatske povijesti na brzinu povadili svi pojedinci koji su se odazvali svojoj savjesti, umjesto političkom trenutku, ne bismo ni približno dobili broj koji se pojavio u zadnje dvije, tri godine. [Read more…]
Posle mnogo natezanja i nedoumica hoće li biti održan ili ne, u Beogradu je ipak održan takozvani ”prajd” ili ”gej parada”.
Ova šetnja beogradskim ulicama dugo je vremena prava noćna mora za vlasti i za veći deo srpske javnosti. Snažan pritisak Evropske unije da Srbija mora omogućiti i takvu vrstu ravnopravnosti i da ne može računati na članstvo u toj organizaciji ako ne ispuni uslove koji se postavljaju u jednom od pristupnih poglavlja izazvao je prave potrese u srpskom društvu.
Predstavnici najviše vlasti su sa očitom mrzovoljom preuzeli ovu obavezu kao nešto mučno što se ipak mora učiniti, kao ”krupnu žabu koja se mora progutati” (izraz Zorana Đinđića) šaljući poruke javnosti i svojim istomišljenicima kako oni to najrađe ne bi, ali što se mora, mora se, inače naš Titanik, koji se jedva održava na površini posle sudara sa ledenom santom ekonomske i finasijske krize, ode pod led, zauvek na dno.
Nekoliko stotina pripadnika gej populacije uz podršku više stranih ambasadora i nekoliko predstavnika srpskih vlasti i organizacija koje se zalažu za ljudska prava prošetalo se unapred strogo određenom trasom, obezbeđivani od nekoliko hiljada do zuba naoružanih policajaca.
Sve ono što se događalo uoči, za vreme i posle ”prajda” svedočilo je, međutim, još jednom, o potpunoj nedoraslosti i nezrelosti većeg dela srpskog društva. Još jednom se pokazalo kako su aveti iz devedesetih još uvek tu, prisutne i uticajne, da su predrasude i stereotipi samo osnaženi, a da na društvenoj sceni dominiraju nasilni, frustrirani, a samim tim i veoma opasni elementi.
To stanje netolerancije i netrpeljivosti najbolje je u svojoj poslanici izrazio srpski Patrijarh u ime Srpske pravoslavne crkve koja po se svim anketama nalazi na vrhu institucija koje narod poštuje i uvažava. Umesto da pozove na razumevanje i poštovanje svih oblika različitosti, Patrijarh je raspirivao strasti i otvoreno prizivao nasilje.
Srpska pravoslavna crkva, kako je saopštio Patrijarh, osuđuje održavanje Parade ponosa kao ”besprizorni skup nametnut Srbiji i Beogradu” sa porukom da njeni učesnici ”imaju pravo da paradiraju, ali samo o svom trošku i trošku svojih nalogodavaca”. Tako govori Patrijarh koji je na čelu institucije koja je parazitska, živi od dotacija dobivenih od države, ne plaća poreze toj državi i čiji se službenici, popovi, penzionišu o trošku države. Beneficije bez presedana, povlašćenost bez presedana u jednoj siromašnoj državi.
Patrijarh dalje izjavljuje kako se gej paradom ”brak i porodica planski ruše”. Osuđuje homoseksualnost kao bolest. A u redovima njegove Crkve, među najvišim velikodostojnicima, vladikama, otkriveni su slučajevi pedofilije, zloupotrebe dece i muške prostitucije. Vladike su prošle nekažnjeno, i dalje se pojavljuju na crkvenim skupovima i svečanostima, uveliko zaštićeni, bez ijedne reči osude od strane brižnog, bogobojažljivog Patrijarha. To je nešto više od licemerja, od ruganja zdravoj pameti – to je uvreda razumu.
Patrijarh u slučaju održavanja parade predviđa nemire i nasilje u Beogradu, što zapravo ovakvim izjavama preporučuje i priziva podržavajući militante iz redova Dveri, Obraza i sličnih koji su uvek spremni za krstaški pohod protiv greha i grešnika, svuda osim u svojim redovima.
Održavanje ”prajda” na način kako je održan ponižavajući je za gej populaciju, za policiju i za srpsko društvo u celini. Ne može biti govora o nekakvoj pobedi, kako tumače organizatori šetnje, političari i neki predstavnici evropske zajednice. Izjavljivati tako nešto posle svega viđenog zaista je izvrtanje istine, iako sa dobrim namerama.
Pored svega toga, sam ”prajd” je ostao u senci prebijanja u još nerazjašnjenim okolnostima braće premijera Srbije i gradonačelnika Beograda od strane žandarmerije. Tom prizoru nasilja posvećeno je u medijima daleko više komentara nego samoj manifestaciji.
Sve u svemu, onaj ko se nadao da se nešto promenilo u društvenoj svesti, da se iskoračilo iz ograničenosti i bede palanačkog mentaliteta mogao je da se uveri koliko je bio u zabludi, kako je još uvek samo utopija dosledno poštovanje ljudskih prava.
Jedan od ključnih problema srpske politike i većeg dela srpske javnosti bio je i ostao odnos prema manjinama, bile one etničke, rodne, socijalne. Taj odnos, uprkos pozitivnim zakonskim odredbama, nikada nije rešavan ni rešen na pravi i zadovoljavajući način. Otuda nezadovoljstvo u Vojvodini, Sandžaku, na jugu Srbije među Albancima i među različitim manjinskim grupama. Većina, očevidno, ne razume u čemu je suštinski značaj poštovanja manjinskih prava i njihovo sprovođenje u delo.
Sve ono što se događalo i što se još uvek događa oko održavanja ”gej parade” samo je zaoštrilo i u prvi plan izvuklo konzervativnost i netolerantnost većinskog dela srskog društva. Iskreno, to nije nikakvo iznenađenje. Ako je Beograd uoči i za vreme parade bio grad pod pravom opsadom, sa jedne strane od policije, sa druge od ekstremističkih nacionalističkih organizacija podržanih od Crkve i znatnog broja stanovništva, to je žalosna slika stanja koje se godinama ne menja, stanja ozbiljne zaparloženosti duha, neshvatanja sveta u kojem se živi.
Nije problem rešen ako se upotrebi golema sila državnog prinudnog aparata da bi se omogućila šetnja jednom beogradskom ulicom u vrlo ograničenom vremenu jednoj manjoj grupi ”različitih”.
To nije ničija pobeda, to je još jedan poraz svih, poraz čitavog društva, ruganje zdravoj pameti.
Kada je 1989. pao famozni Zid, rodila se nada da će liberalne vrijednosti postati dominantne i u Istočnoj Europi i da će, osim komunizma, s povijesne scene nestati i – još opasniji – nacionalizam. Otad je prošlo četvrt stoljeća i, čini se, dogodio se obratan proces. Istočnoevropska opsesija državotvornim nacionalizmom zarazila je Zapadnu Europu i zaprijetila cjelovitosti Belgije, Španjolske i Ujedinjenog Kraljevstva, pa i Italije. Nije nemoguće da će se i u Bretanji naći dovoljan broj opsjenara koji će zapomagati kako ”sav novac ide u Pariz”, da će netko povikati da je Bavarska opljačkana od hegemonističkog Brandenburga, ili da bi pokrajini Limburg bilo neusporedivo bolje ako bi se odvojila od Nizozemske.
Taj začudan proces toliko je odmakao da se u Škotskoj 18. rujna održao referendum o neovisnosti. Rasprostranjena je zabluda da je referendum ”najdemokratskiji” oblik političkog odlučivanja i da referendumske odluke posjeduju neupitan, gotovo čaroban legitimitet.
No demokracija nije ni puka aritmetika (tiranija) većine ni pravo na izazivanje nepotrebnih i opasnih rizika, već nadasve vladavina prava i razuma i jamstvo slobode od straha. Referendumi pak izazivaju strah. Svakojake ideje mnoštvu mogu pasti na pamet, pa i iracionalne kakva je, primjerice, osnivanje nove države ili nemoralne, poput one ustavne definicije braka koja je homoseksualne osobe učinila građanima drugog reda.
Pitanje državnosti – a i svako drugo političko pitanje – odveć je ozbiljno da bi se prepustilo hazardu referendumske lutrije, ”narodnoj volji” (što je samo pristojan izraz za masovnu glupost) ili dosjetki da svaki ”narod” ima pravo na ”svoju” državu. Zašto ”narod”, a ne neka druga skupina? I zašto baš državu?
Uspostava zasebne države iznimno je skup, riskantan i opasan pothvat. Može ugroziti pojedinačne sudbine i ljudska prava, stvoriti pravnu nesigurnost i čitav niz predvidivih i nepredvidivih pravnih, političkih, ekonomskih i tehničkih problema, a može izazvati i teritorijalni spor i rat, tragediju koju treba izbjegavati pod svaku cijenu i koju se ne isplati zazivati ni zbog čega, kamoli radi nečega poput države.
Posebno je odvratno to što državna osamostaljenja mogu izazvati neprijateljstvo spram pripadnika ”pogrešnih” etničkih skupina koje su se zatekle na ”drugoj strani” nove granice ili, ne daj bože, linije fronte. Etnička je homogenost pogubna za demokraciju jer dokida jedan važan oblik pluralizma, ali i samu kulturu pluralizma.
U etnički, religijski i rasno heterogenim državama nastaje blagotvorna interakcija raznolikosti koja samom svojom prisutnošću podsjeća da ne postoji jedna i konačna istina i u takvim državama nemoguće je pozivati se na totalitarnu floskulu ”nacionalnog jedinstva”. Heterogenost je socijalni i kulturalni supstrat demokracije.
Sve i kada ti rizici ne bi postojali, svako državno osamostaljenje znači i suvišno i skupo dokidanje privredne i socijalne sinergije i komadanje ekonomskih, prometnih i infrastrukturnih cjelina, umanjenje privrednih i intelektualnih resursa te nastanak malih i teže održivih ekonomskih prostora koje prati i kulturna provincijalizacija.
Ukratko, od toga kaprica stvarne koristi ima samo nova politička elita koja će se domoći ministarskih, ambasadorskih i generalskih položaja. U osamostaljenoj kulturnoj baruštini netalentirana piskarala postat će nacionalni klasici, a navijačke bande doći će u priliku da sline nad ”svojim” himnama i zastavama. Je li takvo što vrijedno truda i rizika?
Pristaše osamostaljenja katkad se pozivaju na fiskalnu pravednost, što je jedini donekle racionalan argument, ali ga je lako pobiti. Veći fiskalni kapacitet nekog područja nikada nije posljedica njegove osobite privredne kvalitete, već njegove pripadnosti većoj cjelini.
Fiskalni argument se, također, može dovesti do apsurda, jer u svakoj državi postoje područja koje središnjoj riznici pridonose više nego neka druga. Trebaju li se zato Istra i Međimurje odvojiti od Like? Potpuno pravedan fiskalni sustav neostvariv je, ali ga je moguće učiniti manje nepravednim ako se trajno teži umanjenju poreza i državi koja će vršiti svoje funkcije po prihvatljivoj cijeni, a zasebna država uvijek je skuplja od zajedničke.
Ako između nekog političkog entiteta i središnjice postoje sporovi – a uvijek postoje po prirodi stvari – oni se dadu riješiti i rješavati demokratskom procedurom u zatečenom državnopravnom okviru. Nekome se to može činiti nedovoljnim i polovičnim, ali svaki je demokratski proces po svojoj prirodi polovičan, spor i evolutivan, neovisno o tome zbiva li se u ovoj ili onoj državi.
Ne postoje prečaci koji neko društvo mogu preko noći dovesti do boljitka, a svako radikalno zadiranje u zatečenu državnopravnu i političku strukturu može ga samo unazaditi.
Zasebna država i euforija koju je u stanju izazvati nije i ne može biti jamstvo napretka. Kakvo-takvo jamstvo samo je demokracija sa svim svojim nesavršenostima, dok je uspostava zasebne države nepotrebno i rizično iskušenje koje društvo vrlo lako može odvesti na slijepi kolosijek nacionalizma i provincijalizma, tih jamstava općeg moralnog, ekonomskog i civilizacijskog sloma.
Prisebnoj osobi svejedno je u kojoj državi živi, pod uvjetom da je ta država demokratska i samozatajna, drugim riječima, neprimjetna.
Ujedinjeno Kraljevstvo jedna je sasvim pristojna država, štoviše, jedna od ponajboljih, čak i usprkos onom nepodnošljivom rojalističkom kiču. U njoj građani Škotske mogu zadovoljiti svoje interese bez posezanja za državotvornim cirkusom. Idealno društvo ionako nije moguće u bilo kojem državnom okviru.
Tako je kako je, bolje ne može, ali ne samo zato što je britanska demokracija, kao i svaka demokracija, nesavršena i proturječna, već zato što je ljudska vrsta nesposobna za bolji i pravedniji sustav vladavine. Utoliko je svako državno osamostaljenje samo riskantna utopijska iluzija.
Prenosimo s tportala).
(Napomena uredništva portala Autograf: može li vijest o trudnoći u lezbijskom paru koji se misli i registrirati kod matičara biti osvrtom? Mi mislimo da može. Mi, zapravo, želimo da ova vijest bude osvrt – stav, jer podržavamo presretne buduće mame i želimo im sretnu trudnoću i porod, obilje radosti bebi a i njima u sretnoj vezi).
Vjenčanje i beba u istoj godini. Zagrepčanke, 32-godišnju Emu i pet godina stariju Irenu (podaci izmijenjeni za potrebe priče), baš to očekuje. Stupanjem na snagu Zakona o životnom partnerstvu stekli su se uvjeti da svoju vezu ozakone, a spletom životnih okolnosti za pola će godine postati i roditelji.
Bez djeteta svoj život nisu nikada mogle zamisliti. Znale su da ga moraju imati. Upitan je bio jedino način. Opcija koja je bila najizglednija i o kojoj su najviše i razmišljale bila je odlazak u kliniku za plodnost. U takvim ustanovama u Njemačkoj ili Mađarskoj oplodnja lezbijskih parova je, kažu, legalna, ali vrlo skupa. No igrom slučaja pronašle su kvalitetnog anonimnog donora u Zagrebu kojem je savršeno odgovaralo da ga se ne upisuje kao oca nakon rođenja djeteta.
”Seks s donorom, naravno, nije dolazio u obzir tako da smo se odlučili obaviti “umjetnu oplodnju” kod kuće. Malo smo istraživale i zaključile da je to itekako moguće i da mnoge žene to rade. Putem interneta naručile smo tzv. menstrualne šalice koje se u Americi prodaju kao higijenska sredstva poput tampona i uložaka, a koje se nerijetko koriste baš kao pomoć pri začeću. Potom smo pomno pratile Eminu bazalnu temperaturu i kada bismo utvrdile da ovulira, nazvale bismo našeg anonimnog donora, on bi dao uzorak sperme u tu silikonsku šalicu koju bi Ema potom postavila u vaginu. Iz trećeg nam je pokušaja uspjelo. Ema je ostala trudna”, ističe Irena.
Cijeli je postupak, kaže, bio pomno isplaniran. Ništa nisu napravile slučajno. Prije nego što su se uopće odlučile na taj korak Ema je obavila detaljan zdravstveni pregled, a isto su tražile i od svog donora. Kada su stigli nalazi koji su pokazivali da su svi potpuno zdravi, odluka je pala.
”Znamo da će ljudi različito reagirati na ovo što smo mi napravile. Neki će nas i osuđivati, neki se zgroziti. Meni nije namjera nikome se opravdavati, ali ono što moram reći jest da je ovo dijete toliko željeno i voljeno i prije nego se rodilo. Ljudi dobivaju djecu na raznorazne načine. Kolikima se djeca dogode, a uopće ih ne žele. Ovo dijete je itekako planirano i iza njega je velika ljubav i želja. Bitno je jesi li odgovorna osoba i želiš li to dijete iz zdravih pobuda”, kaže Irena.
Sretne vijesti ovog su tjedna podijelile s obitelji i s prijateljima. Reakcije su bile fenomenalne, svi im daju podršku, jedva čekaju da se dijete rodi. Bake i djedovi pogotovo. Kći ili sin, sasvim im je svejedno. Glavno da je, kako se kaže, živo i zdravo.
Svjesne su da će nekih problema biti i da ih mogu očekivati kada se dijete rodi. Ali ne zabrinjavaju se previše i imaju pouzdanja. Nikada uostalom, kažu, nisu ni imale problema zato što su lezbijke, a i društvo se ionako sve više otvara.
Napokon, ističu, žive život koji su oduvijek željele i s veseljem gledaju naprijed. Beba na putu glavni je razlog zbog kojeg već nisu predale zahtjev za sklapanje životnog partnerstva jer Ema zbog izrazito teške i komplicirane trudnoće već nekoliko mjeseci doslovce ne izlazi iz kuće.
No, čim joj bude bolje, zajedno će k matičaru. Vjerojatno već ovog mjeseca. Zbog djeteta su odustale i od velike fešte. Beba je prioritet. Samo o njoj razmišljaju i jedva čekaju da Emi bude bolje pa da mogu u šoping, po krevetić, kolica, ostalu opremu…
Nakon rođenja djeteta Irena će zatražiti da joj se prizna partnerska skrb. Prema objašnjenju pravnog stručnjaka za to područje s kojim smo razgovarali, pravnih problema neće imati. – Kada se dijete rodi, bolnica će prijaviti matičaru ime roditelja. U ovom slučaju navest će ime majke i da je otac nepoznat. Imat će, dakle, jednog roditelja, a partnerica će kasnije na temelju Zakona o životnom partnerstvu zatražiti priznavanje partnerske skrbi – objašnjava nam pravni stručnjak.
Sud, dodaje, ne utvrđuje je li otac zaista nepoznat. Nitko, napominje, ne može oca prisiliti da prizna očinstvo ako on to ne želi. ”Druga bi stvar bila da se otac predomisli i da se ipak odluči upisati kao otac djeteta. U tom slučaju on mora dokazati očinstvo. No sve da se to i dogodi, to ne znači da će automatski steći i roditeljsku skrb nad djetetom. Sud se prije svega vodi načelom dobrobiti djeteta”, objašnjava pravni stručnjak.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
U listopadu prošle godine papa Franjo najavio je treću izvanrednu opću skupštinu Biskupske sinode koja će se pod nazivom ‘‘Pastoralni izazovi obitelji u kontekstu evangelizacije“ održati u Vatikanu od 5. do 19. listopada 2014. godine. Radni itinerarij podijeljen je u dvije etape: prva je Opća izvanredna skupština 2014., koja treba precizirati status quaestionis i prikupiti svjedočanstva i prijedloge biskupâ kako bi se Evanđelje za obitelj uvjerljivo naviještalo i živjelo, a druga je pak Opća redovna skupština 2015. koja će iznaći operativne smjernice za pastoral osobe i obitelji.
Da bi se mjesnim crkvama omogućilo aktivno sudjelovanje u pripremi Izvanredne sinode, Tajništvo biskupske sinode iz Vatikana poslalo je biskupskim konferencijama anketni upitnik s 39 pitanja podijeljenih u osam, odnosno devet tematskih cjelina odnoseći se na teme iz područja obitelji, ali i pitanja o pastoralu rastavljenih, homoseksualnih osoba, pobačaju, umjetnoj oplodnji i drugo. Prikupljeni i obrađeni odgovorili trebali su stići u Vatikan do kraja siječnja, od veljače će ih Tajništvo Sinode analizirati te svoj Instrumentum laboris u svibnju poslati sinodalnim ocima.
Američke katoličke novine National Catholic Reporter 1. studenog 2013. na svojim su stranicama anketu predstavile kao ‘‘dokument koja traži mišljenje katolika o učenjima Crkve“. Takva interpretacija svrhe provođenja ankete, ohrabrena otvorenim i iskrenim nastupima pape Franje, naišla je ponajprije odjeka među tzv. liberalnim katolicima te su oni s oduševljenjem dočekali da o važnim i životnim pitanjima najviša crkvena tijela u Vatikanu žele čuti njihovo mišljenje, dosad redovito ignorirano.
Razlog za ovakvo uzbuđenje oko ankete jest nada da će s novim Papom doista doći do promjene glede crkvenog učenja vezanih uz ova područja, zaboravljajući da Katolička Crkva nije demokratska institucija. Anketa je, zapravo, objavljena da bi se saznalo koliko stvarno katolički vjernici ne poznaju učenja svoje Crkve, uključujući čak i uvelike spornu encikliku Humanae vitae, te ne žive u skladu s njima, odnosno koliko je stvarno podbacio dosadašnji način pastorala te da bi se osmislio učinkovitiji način kateheze i evangelizacije.
Svakom tko pomnije pročita upute dane biskupskim konferencijama očito je da se pitanja u anketi ne tiču i ne mogu ticati učenja Crkve te da dokument – kako je izjavio glavni ravnatelj Radio Vatikana o. Frederico Lombardi – kao redoviti dio prakse Biskupske sinode, ima isključivo savjetodavni karakter.
No, s obzirom da je metodologija provođenja ankete ostavljena odluci pojedinih biskupskih konferencija a da je glavni tajnik Biskupske sinode msgr Lorenzo Baldisseri u pismu od 18. listopada tražio od biskupija da što opširnije provedu ovu anketu, mnoge biskupije, posebice u tzv. Zapadnom svijetu, potrudile su se zahvatiti što veći broj vjernika. Biskupske konferencije Velike Britanije, Francuske i Sjedinjenih Američkih Država odabrale su objaviti anketu na Internetu te prikupiti odgovore samih vjernika. I Slovenska biskupska konferencija odlučila se za internetsko prikupljanje mišljenja vjernika a odazvalo ih se preko dvadeset tisuća.
Kako je rekao nadbiskup Puljić: Katolička crkva u Hrvatskoj odlučila se na drugačiju metodu. Hrvatska biskupska konferencija smatra da su biskupi zamoljeni da upitnik postave župnicima – koji valjda, prema mišljenju biskupa, dobro poznaju svoje župljane, pa i one koji ne zalaze redovito u crkve – kako bi oni na njih odgovorili i pomogli biskupima sastaviti odgovore na konkretna pitanja. Istaknuo je još da anketa pape Franje nije upućena javnosti i na nju vjernici neće odgovarati.
A da nije medija, ne bi ni saznali da takva anketa uopće postoji. Na svojim web-stranicama objavili su ju tek Varaždinska i Zadarska biskupska konferencija. Na katehezi za odrasle kardinal Bozanić je 18. veljače 2014. obznanio da su poslane odgovore na upitnik Tajništva biskupske sinode temeljili na razmišljanjima i prijedlozima vjernika iz župa koje su o temi braka i obitelji prikupili u pripremi Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Time je, po svemu sudeći, zajamčeno da se u odgovorima neće naći neželjenih i nepoćudnih odgovora i reakcija. A takvi valjda nisu ni vrijedni da ih se čuje. Ili možda biskupi i župnici bolje poznaju život obitelji od njih samih?
Ipak, komentare kritičkih vjernika ovih se dana mogu pročitati na portalu Križ života. Naime, glavni urednik ponudio je vjernicima mogućnost da odgovore na pitanja ankete. Njih tristotinjak poslalo je svoje odgovore proslijeđene potom nunciju d’Erricu, u popratnom pismu izražavajući ‘‘žaljenje što većina hrvatskih biskupa nije prepoznala trenutak da se snažnije poveže sa svojim vjernicima te od njih zatraži mišljenje o određenim pitanjima pastoralne naravi“.
Do koje su mjere vjernici, osjećajući potrebu odazvati se na anketu, ojađeni zbog manjka komunikacije s biskupima svjedoči i činjenica da su se u svojim komentarima više bavili tim manjkom nego samim pitanjima ankete oštro kritizirajući biskupe zbog njihove sprege s nacionalizmom, socijalne neosjetljivosti, ljubavi prema moći, samodovoljnosti. Poziv pape Franje podijelio nas je, umjesto da nas poveže u zajedničkom traženju onoga što je dobro za sve.
Anketa ne bi izazvala toliku pozornost javnosti da pitanja nisu doista urgentna te da im se ne pristupa na dosad neuvriježen način.
U naše se dane na obzoru pomaljaju problemi koji su još do prije nekoliko desetljeća bili gotovo nepoznati: sve veći broj životnih zajednica muškaraca i žena koji nisu ni u kakvom formalnom braku te istospolnih zajednica kojima je nerijetko dopušteno posvajanje djece, potom granične situacije surogat majki, pobačaja zbog očuvanja života majki, umjetne oplodnje…
Među brojnim novim situacijama koje zahtijevaju pastoralnu zauzetost Crkve su i mješoviti, odnosno međureligijski brakovi, civilni brakovi partnera koji se nisu dobili crkveni razvod od prethodnoga braka, jednoroditeljske obitelji, u nekim kulturama još uvijek prisilni brakovi, a onda i činjenica da mnogi katolici, unatoč učenju Crkve, prihvaćaju kontracepciju, pa čak i pobačaj kao legitimne te više ne vjeruju u ‘‘sakramentalnost braka i ozdraviteljsku moć sakramentalne pokore“.
Nalazimo se, i svijet i Crkva, zapravo usred goleme revolucije vrijednosti, u dubinskom kulturološkom i društvenom, a onda i svjetonazorskom preoblikovanju shvaćanja obitelji i njezine svrhe. A njega pastoralni rad Crkve, koliko god bio založen i prodoran, najvjerojatnije neće moći zaustaviti.
Pristup problemima pape Franje i Biskupske sinode ipak su dobrodošla novina u odnosu na pristup konzervativnih katoličkih sredina kakva je naša. Naime, već za predstavljanja ankete na konferenciji za novinare u Vatikanu 5. studenog 2013. kardinal Peter Erdö (Budimpešta), nadbiskup Bruno Forte (Chieti-Vasto) i msgr Lorezno Baldisseri naglasili su da je ‘‘želja Pape da ojača kolegijalnost u upravi Crkve te da uprava osluškuje što obitelji imaju reći“. Prema njima, dakle, pitanja su ponajprije upućena bračnim parovima i roditeljima koji svakodnevno nastoje živjeti Evanđelje, ali i onima koji ‘‘ne žive u regularnim zajednicama“ te koji također moraju biti prihvaćeni.
‘‘Prihvaćanje i milosrđe stil je pape Franje“ – rekao je nadbiskup Forte. ‘‘Oni su i važan pastoralni izazov za Crkvu“ – dodao je kardinal Erdö. Dakle, temeljni ton Biskupske sinode, bude li slijedila ton zadan u anketi, neće biti osuda ‘‘nemorala“, ‘‘bolesti“ i ‘‘sekularizma“, nego ton sućuti za patnje osoba u ‘‘neregularnim zajednicama“ što ih im je često nanosila upravo Crkva te ton nježnosti u potrazi za načinima da se ljubav konkretizira u crkvenim zajednicama prihvaćajući i osobe drukčijih stilova života kao braću i sestre kojima se nema pravo uskraćivati pastoralna briga, pa u pojedinim slučajevima ni sakrament pričesti.
Neće stoga iznenaditi nađe li se u novim smjernicama za pastoral obitelji mjesta za moduse novih disciplinskih ponašanja prema dosad kadikad ponižavanima i odbacivanima udovima Crkve, ostatak čega je zadržan u formulaciji ‘‘neregularne zajednice“. ‘‘Nema tabua ni straha podjela unutar Crkve. Važno je da Sinoda bude poštena te Papi predstavi stvarnost kakva doista jest kako bi bolje mogao donijeti nužne odluke“ – objašnjava msgr Forte te komentira: ‘‘koje zacijelo neće svi jednodušno prihvatiti“.
‘‘Može li crkveni nauk o braku i obitelji podnijeti modifikacije u pastoralnom radu?“ – pitao je jedan novinar. ‘‘Ne“ – odgovara kardinal Erdö – ‘‘konkretna rješenja tražit će se slijedeći Isusovu poruku“. ‘‘Uostalom“ – naglasio je msgr Forte – ‘‘ne mijenja se Evanđelje, nego mi koji ga bolje razumijemo.“
Mogućnosti istinskog dijaloga, rasprave i iskrenoga traženja odgovora, dakle, ipak su otvorene. Kada bismo se odazvali na Papin poziv da se pripravimo za Sinodu o pastoralnim izazovima za obitelji, onda bismo takve mogućnosti koristili i po župama diljem Hrvatske. Za početak postavljajmo otvorena i iskrena pitanja ponajprije sebi samima.
Iako se u mnogim tradicionalno katoličkim zemljama velika većina ljudi i dalje izjašnjava kao katolici, nesrazmjer između svakodnevne prakse i učenja Crkve golem je. Iako je crkveni nauk o ljudskoj seksualnosti i njezinim ograničenjima utemeljen na tzv. ‘‘prirodnom zakonu“, valjalo bi nanovo ozbiljno promisliti o samom pojmu ‘‘prirodnog zakona“. Iako inertna, Crkva nije statična zajednica nemislećega stada te će morati ući u dinamiku odvajanja od zastarjeloga, imperijalističkoga modela po kojem je ustrojena njezina hijerarhija.
Iako Crkva vjeruje da joj je povjerena na čuvanje čovjekova ljudskost te nudi metode očuvanja, možda će jednoga dana shvatiti da ih ne može nametati sekularnom društvu i uplitati se u njegove zakone, nego da joj je poslanje pridonositi odgoju slobodne savjesti. Iako je područje seksualnosti, područje u kojem ni jedna institucija, pa čak ni institucija braka ne može imati potpuni nadzor, valjalo bi se pitati: nije li upravo potreba za nadzorom razlog zbog kojega ga je Crkva sve do nedavno nastojala provoditi sijući strah od grijeha, a ne slobodu za istinsku ljubav? Iako Duh Sveti artikulira svoja nadahnuća u Crkvi preko crkvenoga nauka, On ne djeluje isključivo u srcima biskupa i svećenika, nego u vjerniku laiku, kao i u svakom čovjeku otvorenu slušanju.
Budu li se laici ustrajno i ponizno odazivali onom što čuju kao nadahnuće Duha i to ovjeravali u vjerničkoj zajednici, jednoga dana će i crkvena hijerarhija morati priznati da Evanđelje ne sadrži nikakav konkretan nauk o seksualnom ponašanju i udruživanju ljudi u zajednice, nego jednostavno nadahnjuje ljubav svima koji mu se otvore. Kada bi Crkva to isto naviještala, bila bi blagoslov za sve ljude bez razlike. Ono što nas udaljava od nas samih i jedne od drugih naša je samodostatnost: uvjereno se bavimo našim idejama i normama, strahovima i nesigurnostima, umjesto da se približavamo jedni drugima s uvažavanjem, poniznošću i povjerenjem.
