Novac je ljudska tema vjerojatno hiljadama godina. I već je rečeno sve što se može i treba o njemu reći. Jedni ga obožavaju, drugi preziru, treći napominju da je potreban, ali ne smije biti primaran u životu, četvrti osuđuju one koji ga gomilaju preko svojih potreba. Ja mrzim novac kad mi nedostaje, a volim kad ga imam dovoljno. E, a to d o v o l j n o zapravo je pravi problem. [Read more…]
Laži Fine i druge ”sitnice”
Među sedam pisama čitatelja dobio sam i kratki upit: ”Zanima me, s obzirom na to da već imam zaštićeni račun, a trebao bih dobiti uplatu za honorar za članak, da li mogu zaštititi i iznos tog honorara“? [Read more…]
HDZ: Je li nam to hvala?
Hrvatska demokratska zajednica na rubu je bankrota. Nepravomoćnom sudskom odlukom financijsko stanje u stranci izjednačilo se s moralnim, novca sada imaju upravo koliko i poštenja. Trideset milijuna moraju vratiti u državnu blagajnu i, ako mene pitate, odlično su prošli.
Koliko su gepili voljenoj domovini, riječ je zaista o beznačajnoj svoti. Napokon, Ivi Sanaderu je samome presuđeno petnaest i dvjesto sedamdeset tisuća, a neće baš biti da su se svi oni zajedno manje od duplo omrsili.
Momci i djevojke prije bi trebali zadovoljno trljati rukicama nego špilati uvrijeđenost ponavljajući je li nam to hvala što smo napravili hrvatsku državu. Jer, za hrvatsku državu, kakva je danas, za ovu bijedu, gorčinu i beznađe, HDZ bi trebalo kazniti ne s trideset milijuna, već s trideset milijardi. Ali, dobro, prihvatimo da je pravda manjkava i da je očit nesrazmjer imovine i prihoda nekih ministara, poput pitanja o Bogu ili besmrtnosti duše, jedan od onih misterija koji će ljudskom umu ostati možda zauvijek neobjašnjeni.
Momci i djevojke prije bi trebali zadovoljno trljati rukicama nego špilati uvrijeđenost ponavljajući je li nam to hvala što smo napravili hrvatsku državu. Jer, za hrvatsku državu, kakva je danas, za ovu bijedu, gorčinu i beznađe, HDZ bi trebalo kazniti ne s trideset milijuna, već s trideset milijardi
Vratimo se radije na onu manju neugodnost. Trideset milijuna. Za stranku s dvije stotine tisuća članova ne bi to, kažu, trebao biti ozbiljniji problem. Sto pedeset po glavi. Nevolja je, međutim, da hadezeovci nisu navikli davati. Kako sad to? Zbunjuje ih taj smjer kretanja novca, da ide od njih, a ne prema njima. Je li se to uopće može? Je li to ikad itko pokušao? Davanje ih ispunjava tjeskobom kao i inače kad se čovjek nađe pred nečim novim i nepoznatim. Upitate li ih za pare, mnogi bi se potapkali po džepovima i sa žaljenjem primijetili kako su novčanik ostavili u drugim hlačama. Ugasili bi svjetlo da se čini kako nema nikoga kod kuće dođu li im s uplatnicom na vrata.
Blokada računa možda ne bi bila loša mjera, pa i ovrha imovine ako ne ide drugačije, da svim članovima HDZ-a, naprimjer, uzmu televizore. To bi čak na više načina moglo biti dobro. Ionako samo ispadne pizdarija kad hadezeovci gledaju Dnevnik. Predsjedništvo stranke moglo bi se, osim toga, dosjetiti nekakvog lukavstva, izmisliti, recimo, da skupljaju pare za nečiju izuzetno skupu, složenu i rizičnu operaciju mozga u inozemstvu.
Ovo mi se čini još možda najzrelija ideja. Napraviti telefonski broj, nula šest nula, da građani doniraju devet i po kuna zovu li s fiksnog, a dvanaest s mobilnog telefona, za spas nekakvog imaginarnog nesretnika. Mogao bi to biti i seksi telefon. Zašto ne, hadezeovci su dobri u stenjanju i uzdisanju. Organizirao bi se zatim i humanitarni koncert, jer bi mnoge estradne zvijezde, vjerujem, rado nastupile džabe, drage volje se odužile za izdašne honorare kojima ih je HDZ nekad častio.
Ostaje im samo dogovoriti se tko će glumiti bolesnika, ali kandidata im, Bogu hvala, ne manjka. U vrhu stranke najmanje je dvadeset njih za koje bi javnost spremno i bez ostatka povjerovala kako trebaju složenu i rizičnu operaciju mozga.
Davanje ih ispunjava tjeskobom kao i inače kad se čovjek nađe pred nečim novim i nepoznatim. Upitate li ih za pare, mnogi bi se potapkali po džepovima i sa žaljenjem primijetili kako su novčanik ostavili u drugim hlačama. Ugasili bi svjetlo da se čini kako nema nikoga kod kuće dođu li im s uplatnicom na vrata
Ne upali li ovo, ja doista ne znam što bi drugo moglo. Nagađa se o prodaji stranačkih prostorija na Trgu žrtava fašizma, ali vrijednost te nekretnine ni približno ne bi pokrila dug državi. Valjat će, bojim se, napraviti radikalnije poteze. Nije uopće isključeno da će se Tomislav Karamarko, želi li spasiti stranku, morati odreći stana i preseliti natrag u momački sobičak k svojima, na usku postelju ispod postera Brucea Leeja, Suzi Quatro i Bay City Rollersa.
Hadezeovci će se morati nalaziti po kućama, poput Nove hrvatske desnice, smjele političke planove kovati u kuhinji kao Mladen Shwartz i Ana Lučić, kojima tajnika stranke koji put za vikend puste, a koji put ne puste iz Vrapča. To će uvijek biti teško dogovoriti. Ne može u mene, kaže jedan hadezeovac, meni majstor keramičar stavlja pločice. Drugi opet reče da mu je došla punica iz Dervente. U trećega su djeca fasovala vodene kozice. Četvrti ne razgovara sa ženom otkako mu je ona našla nekakve slike u mobitelu… I onda opet, gdje se ide? Ide se u Jandrokovića.
“Mama, doći će mi prijatelji iz HDZ-a da razgovaramo o europskim izborima pa nemoj ulaziti”, upozori Gordan Jandroković mamu i ona se, naravno, složi. Malo se kao i uvrijedi. Zar je ona ikad smetala kad bi njemu dolazili prijatelji?
Što se dogodi, ne moram vam vjerojatno ni opisivati. Jedva što su se čelni ljudi najveće hrvatske političke organizacije izuli u predsoblju i u čarapama smjestili u primaćoj sobi Jandrokovićevih roditelja, evo ti mame s usisavačem.
Mogao bi to biti i seksi telefon. Zašto ne, hadezeovci su dobri u stenjanju i uzdisanju. Organizirao bi se zatim i humanitarni koncert jer bi mnoge estradne zvijezde, vjerujem, rado nastupile džabe, drage volje se odužile za izdašne honorare kojima ih je HDZ nekad častio
“Samo vi, dečki, razgovarajte, ništa vi meni ne smetate!”, viče gospođa da nadglasa uređaj, a oni nevoljni podižu stopala da ona usisa tepih ispod.
Završi mama posao, kad, nije pet minuta prošlo, tata bojažljivo proviruje u sobu.
“Reci, tata”, reče Jandroković umorno.
“Igra li netko od vas možda šah?”, pita stari, neutješan otkad mu je na onaj svijet preselio šahovski partner sa šestog kata.
“Ne igra”, odbrusi mu sin neljubazno.
“Dobro, samo pitam”, kaže tata zatvarajući vrata.
I opet, samo što su moćni političari počeli sastavljati listu za Europski parlament, dođe drugi put mama.
“Šta je sad?!”, raspizdi se načisto Jandroković.
“Oprosti, možeš mi otvoriti teglu cikle?”
“Daj ovamo!”
Uzme Jadroković teglu i krene odvrtati aluminijski poklopac, a tvrdo u vražju mater. Pokuša i Tomislav Karamarko, ne može ni on. Pa i Milijan Brkić, ljudeskara, odustane. Ni Kalmeta, koji je dosjetljivo izvukao košulju iz hlača i zamotao poklopac u tkaninu, ne bude bolje sreće. Ni Šuker, ni Prgomet…
To vam je politička snaga. Čitava Hrvatska demokratska zajednica staklenku ukiseljenog povrća ne bi mogla otvoriti.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Kultura muljanja
U vrijeme kad je postajalo sve jasnije da će moj prethodni poslodavac poslovno prdnuti u rosu i ostati mi dužan lijepu gomilicu već zarađenih honorara, upustio sam se u pokušaj malo intenzivnijeg utjerivanja duga. Za nevolju, s druge je strane telefonske i e-linije bila jedna silno ljubazna gospođica, ne pamtim joj više ime, neka mi oprosti ako ovo čita, premda sumnjam.
– Jeste li možda zainteresirani za karticu za gorivo? – upitala me u prvom razgovoru, nakon što mi je objasnila da redakcija više nema nikakve gotovine i da oglašivači više ne plaćaju novcem, nego svojim uslugama. Objasnio sam joj da živim u relativno malom gradu, gdje devedeset posto svojih obaveza obavljam pješice, i da mi 45-litarski rezervoar u autu zna potrajati i po dva mjeseca. Osim toga, u ugovoru mi lijepo piše da radim za novac, a ne za naftne derivate. Samo za novac. Proizvodim uredno posložena slova, što skladnije poredana, na vrijeme, i samo za novac. Tako piše.
– Hm, da… – uzvratila je, inteligentno zaključivši: – Pretpostavljam da vam onda ne igra ni varijanta da uzmete nekakav novi auto na korištenje… Ništa, molim vas, dajte mi nekoliko dana da vidim što se dade učiniti.
“Dječju sobu mijenjaš za gepek smrznute piletine, to trampiš za dvije vešmašine i bojler, onda još to za deset kašeta lubina iz ribogojilišta i – eto tvojih para! Nisu sve, pogubi se nešto putem, al’ bolje išta nego ništa”
I evo je, zbilja, za dva dana: – Halo, a recite mi je l’ bi možda mogla dječja soba?
– E, to bi već moglo! Jedino ne znam kako ćete riješiti građevinsku dozvolu, jer to bi malo stršalo iz gabarita zgrade…
– Joj, vi se stalno zezate! Mislila sam na ormare, krevetiće, radne stolove… Namještaj, razumijete?
Ponovo sam je uputio na savršeno jasan “brojke i slova” ugovor između mene i našeg zajedničkog poslodavca, pa još dometnuo neka ga, poslodavca – jer ja do njega nisam uspijevao doprijeti – pita kako bi reagirao i što bi u novinama na mojoj stranici objavio kad bih mu ja sljedećeg tjedna umjesto tri i pol kartice teksta poslao, recimo, tri i pol para baletnih papučica, ili tri i pol slamnata šešira?
Zadnji put kad smo pričali, ponudila mi je kompletni wellness-tretman za gospođu. U Zagrebu, jasno. Tjedan potom sve je otišlo do sto vragova, novine su propale, izdavač mi je ostao dužan respektabilnu svotu eura za par mjeseci rada, a k tome sam i javnoj bilježnici morao dati skoro tisuću i pol kuna za podizanje ovršnog zahtjeva, ili kako se već to zove, da slučajno Linićevima ne bi palo na pamet da mi rebnu još i porez na izdane a nenaplaćene račune. Sva sreća da mi je odvjetnica frendica, pa mi nije naplatila i svoj trud oko svega toga.
Zašto vas danas davim sa svim time? Zato što su me na to potakle vijesti o DORH-ovoj akciji “Hipokrat” i komentari nakon njih. I zato što sam danas, konačno, potpuno uvjeren u to da je najveća hrvatska kulturna vrednota koju smo unijeli u Uniju – kultura muljanja. Kad je meni završilo ovo gore s dječjim sobama, autima i wellnessima, požalio sam se jednom dragom kolegi, također neplaćenom novinaru, samo malo starijem, ali i dosta iskusnijem. Prvo me izvrijeđao na pasja kola, a onda: trebao si, rekao je, uzeti bilo što od ponuđenoga, pa preprodati. “Kome ću preprodat auto koji sam dobio na korištenje, bog te tvoj?”, upitao sam ga, totalno zblešen.
Zašto se tih tristotinjak optužnica objavljuje tek nakon što je Ustavni sud ukinuo, proglasivši je neustavnom, Vladinu odredbu o radnoj obvezi za liječnike i medicinsko osoblje? A već godinu dana sve se zna
“Ima kome triba i ko će i platit, i sve pošteno vratit. Njemu auto na par miseci, tebi tvoja lova, i bog te veselija!”, veli on. “Ali ja ne znam takve ljude!!!”, cvilim ja, sve manji. “To ti je zato šta me nikad ne zoveš na pivu”, glasio je zaključak iskusnijeg i vještijeg novinara. “Dječja soba, ista stvar: mijenjaš za gepek smrznute piletine, to trampiš za dvije vešmašine i bojler, onda još to za deset kašeta lubina iz ribogojilišta i – eto tvojih para! Nisu sve, pogubi se nešto putem, al’ bolje išta nego ništa. Ovako ti nemaš ništa, a paru je maznija neko drugi. Tako to ide, a šta si ti drugo mislija?”
Reminisciram tu scenu (a završila je mojim gründgens-höfgenovskim vapajem “Ali ja sam samo novinaaaar!”) dok razmišljam o liječnicima koji su ljudima propisivali lijekove koji im možda uopće nisu potrebni – štoviše, možda su i totalno kontraindicirani nekoj drugoj istovremenoj terapiji! – samo zato da bi dobili bonove nekog velikog trgovca ili povoljni aranžman neke turističke agencije.
Što je to prozvana farmaceutsko-posrednička firma navodno prodala trgovačkom lancu ili nekoj turističkoj agenciji da bi zauzvrat dobila toliku kompenzaciju za velikodušno dijeljenje svojim kooperantima u ordinacijama opće medicine? Generičke lijekove sigurno nije. Možda smrznutu piletinu i kartice za gorivo? Namještaj za dječje sobe? Perilice rublja? Neplaćene novinarske tekstove?
Fascinantan je taj naš lanac muljanja, bez ijedne karike koju nije nagrizla hrđa. Na kraju krajeva – zašto se tih tristotinjak optužnica objavljuje tek nakon što je Ustavni sud ukinuo, proglasivši je neustavnom, Vladinu odredbu o radnoj obvezi za liječnike i medicinsko osoblje? A već godinu dana sve se zna, jer je cijeli marifetluk razotkrila novinarka (nadam se da je barem ona dobila sve honorare!) Nataša Škaričić, i već godinu dana to se kiseli po DORH-ovim ladicama, da bi tek sad bilo izvučeno i zvonko tresnuto o stol, pred kamere i mikrofone.
I zašto su istragom obuhvaćeni isključivo liječnici opće medicine, a ne i specijalisti? Hoćemo li to doznati usko(k)ro, ili tek nakon što se prejako naroguše prosvjetari, pa odabrani mediji krenu spektakularno otkrivati kako su ih sve potkupljivali nakladnici (ali samo neki) školskih udžbenika?