autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Strahovanja u Ini

Autor: Ivica Grčar / 08.07.2015. Leave a Comment

Ivica Grčar

Ivica Grčar

Javilo se nekoliko čitatelja zaposlenika Ine (podaci poznati redakciji s obzirom na to da se u toj tvrtki stalno sastavljaju nove liste otkaza, premda je dosad već otpušteno više od 4000 ”inaša”).

Čitatelji su zabrinuti jer su, kako kažu, u dnevnom tisku izašli novinski članci o tome da Ina ubrzano (ras)prodaje svoje nekretnine (hotele, stanove, skladišta, zemljišta, itd). [Read more…]

Filed Under: IMAM PRAVO Tagged With: Deutsche telekom, Elica Grdinić, Europski sud, hotel, HPT, Hypo-Alpa-Adria, Imam pravo, Ina, Ivan Šuker, Ivica Grčar, Ivo Sanader, javna financija, koncesija, maloprodaj, MOL, nacionalna dobra, nekretnine, privatizacija, PTT, Splitska banka, Upravni sud, Večernji list, Zagrebačka banka, Zoltan Hernadi

Kerummarko

Autor: Nela Vlašić / 30.01.2015. Leave a Comment

Društvenim mrežama proteklih tjedan dana kruži fotomontaža potpisana sa Kerummarko, “mitsko biće iz Sabora za koje svi vjeruju da postoji, ali ga još nitko nije vidio, jer u godinu dana odradi radnih sati kao običan radnik u sedam dana”.  Predsjednik oporbenoga HDZ-a Tomislav Karamarko na fotografiji ima Kerumovu, već ćelavošću dobrano načetu afrofrizuru. [Read more…]

Filed Under: POGLED S LIJEVA Tagged With: autograf.hr, Bruxlles, HDZ, hotel, Hrvat, Hrvatska, Jakov Kitarović, Karamarko, Kerum, Kolinda Grabar Kitarović, kolumna, Lika, muzika, Nela Vlašić, Pogled s lijeva, politika, predsjednica, SDP, stan, Zoran Milanović

Excel tablice na ekranima?

Autor: Saša Vejnović / 08.10.2014. Leave a Comment

Nakon prvog pogleda na polugodišnje izvješće Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom moglo bi se zaključiti da je Hrvatska radiotelevizija jedna od rijetkih državnih tvrtki koja bilježi sjajne rezultate.

 

S polugodišnjim prihodima od 704 milijuna kuna (3,3 posto više nego lani i točno 50 posto od godišnjeg plana) i dobiti od 79,3 milijuna kuna (dvostruko više nego lani i čak 1294 posto više od godišnjeg plana), smanjenjem broja zaposlenih (na polugodištu su imali 3164 zaposlenika što je 5,3 posto manje nego lanjskog polugodišta, a ovu godinu planiraju zaključiti s 3001 radnikom) te manjim troškovima osoblja za 2,3 posto (224,5 milijuna kuna u pola godine), reklo bi se da je netko na Prisavlju otvorio pipu s medom i mlijekom. Osim za ove prekobrojne, naravno.

 

No, kako to obično biva, kad se pogled podigne s papira i tablica, slika ne izgleda baš tako sjajno.

Videonovinari, bez obzira na obuku koju im je HRT organizirao, jednostavno ne mogu raditi sve to na razini koja se očekuje od kuće kojoj svako hrvatsko domaćinstvo (plus firme, hoteli…) mjesečno uplaćuje po 80 kuna. Što godišnje daje milijardu i dvjesto milijuna kuna

 

U razgovorima s HRT-ovcima teško se može izbjeći riječ kaos. Istina, tu riječ vole na Prisavlju i u rječnik im se periodički vraća, svakih nekoliko godina. Zašto bi ovaj put bilo drukčije? Zašto bi se tim grintavim HRT-ovcima, kojima već poslovično nitko i ništa nije po volji, vjerovalo da na državnoj radioteleviziji nikad nije bilo gore i da većega kaosa dosad vidjeli nisu?

 

Novi glavni ravnatelj, da bi se mogao pohvaliti gore navedenim brojkama, osmislio je dobitni model. Pozatvarao je takozvana mala dopisništva i umjesto tonaca, snimatelja, montažera, novinara… odlučio prepustiti posao one man bandu iliti videonovinaru. Zlobnici bi mogli pomisliti da je riječ o čovjeku koji je ponosni vlasnik novinarskog nerva, koji je gramatički i novinarski pismen, pored toga je i briljantan kamerman iskusnog oka i fokusa, sjajan montažer i tko zna što još.

 

Ali praksa ih demantira. Videonovinari, bez obzira na obuku koju im je HRT organizirao, jednostavno ne mogu raditi sve to na razini koja se očekuje od kuće kojoj svako hrvatsko domaćinstvo (plus firme, hoteli…) mjesečno uplaćuje po 80 kuna. Što godišnje daje milijardu i dvjesto milijuna kuna.

 

U to se možemo uvjeriti svakodnevno. Ne treba kopati po arhivi, dovoljno je uključiti televizor u pola osam. Primjerice, priloga videonovinara u Dnevniku od utorka posramio bi se i kakav portal o izvanzemaljcima što otimaju neoustaše i za sobom ostavljaju chemtrailse, a kako neće bogata državna televizija. U prilogu o siromašnoj deveteročlanoj vinkovačkoj obitelji videonovinarka je izgubila tešku bitku s kamerom, pa joj lice sugovornika čas blješti, drugi tren je crveno ili pak pretamno.

Smanjenju troškova za plaće svakako je pripomoglo i to što su neka zvučna novinarska imena HRT-a pobjegla glavom bez obzira. Doduše, službeno su prešli u televiziju u nastanku, informativni kanal N1 koji bi nam se putem kablovske televizije imao uskoro ukazati na malim ekranima. U stvarnosti, riječ je o kablovskoj televiziji koja u Hrvatskoj teško može zaraditi novac potreban za plaće kakve su ti novinari zarađivali na HRT-u, a kamoli za one koje su im obećane

 

Imao je HRT i videonovinarku u Bosanskoj Posavini koja se potrudila uzeti izjave od Josipa Leke, predsjednika Hrvatskog sabora, nekolicine BiH-političara, ali i stanovnika koji su pretrpjeli veliku štetu u nedavnim poplavama. Boja ovaj put nije bila toliki problem, ali jesu kadrovi. Pa su tako ovi posljednji nesretnici pričali o vlastitoj teškoj sudbini nevješto držeći HRT-ov mikrofon u rukama. Leku se ipak to nije usudila zamoliti.

 

Bili su to kadrovi kakvi se na toj preskupoj televiziji jednostavno ne smiju emitirati. I nisu videonovinari krivi, nego onaj koji je taj amaterski koncept osmislio.

 

Možda u tom novinarskom dijelu HRT posrće, ali poslovni rezultati valjda pokazuju da ovi što stoje daleko od kamera znaju što rade. No, je li to baš tako?

 

Odnedavno se Bingo show ili kako god se zvala ona čudnovata emisija koju izdašno plaća Hrvatska lutrija, prebacio na RTL. Prebacio je vjerojatno pogrešna riječ. Da bude jasnije, HRT je izgubio prijenos izvlačenja brojeva Binga.

 

Istina, nije riječ o nekom javnom sadržaju za kojim bismo trebali žaliti, ali komercijalna televizija ne otima javnoj nešto na čemu ne može zaraditi. A Hrvatska lutrija na tome nije štedjela. Koliko bi se novcem zarađenim od Binga, kad se već ne može od onih naših milijardu i dvjesto milijuna, moglo zadržati kvalitetnih snimatelja ili novinara diljem Hrvatske, znaju samo na Prisavlju. Ali broj vjerojatno nije zanemariv.

 

Još ponekog bi se moglo platiti i zaradom od emisije Dani hrvatskog turizma. Riječ je o manifestaciji koju je prije 18 godina pokrenuo upravo HRT. No kako piše Poslovni dnevnik, glavni ravnatelj HRT-a Goran Radman još je lani odlučio da njegova kuća više neće biti organizator tog projekta. Tako će ove godine medijski događaj popratiti Nova TV, doduše ne izravnim prijenosom nego snimkom, ali i prilozima o nominiranim destinacijama. Neslužbeno se piše da će Nova TV od Hrvatske turističke zajednice za ovaj posao inkasirati 1,2 milijuna kuna. HRT-u se ipak više sviđa koncept videonovinara.

Možda HRT-ove poslovne excel tablice izgledaju dobro, no nastave li ovako, počet će nam ih prikazivati na ekranu umjesto novinara (i snimatelja, montažera, tonaca…). Možda nismo u pravu, ali čini se premalo za onih milijardu i dvjesto milijuna kuna

 

Ova sezona KHL-a, hokejaške lige u kojoj se osim zagrebačkog Medveščaka natječu klubovi iz Rusije, Latvije, Finske, Bjelorusije, Kazahstana i Slovačke, neće se moći gledati na HTV-ovu programu nego na komercijalnom RTL-u. Sportska natjecanja ovoj televiziji nisu strana. Štoviše, prije pet godina je HRT-u preotela prijenos Svjetskog rukometnog prvenstva koje se održavalo u Hrvatskoj, što je tadašnji ravnatelj HTV-a Robert Šveb platio foteljom. Ono što ovu priču razlikuje od one rukometne jest to da RTL ne misli na utakmicama Medveščaka gubiti novac, a HRT-ovci ne brinu za svoje fotelje.

 

Smanjenju troškova za plaće svakako je pripomoglo i to što su neka zvučna novinarska imena HRT-a pobjegla glavom bez obzira. Doduše, službeno su prešli u televiziju u nastanku, informativni kanal N1 koji bi nam se putem kablovske televizije imao uskoro ukazati na malim ekranima. U stvarnosti, riječ je o kablovskoj televiziji koja u Hrvatskoj teško može zaraditi novac potreban za plaće kakve su ti novinari zarađivali na HRT-u, a kamoli za one koje su im obećane.

 

Usporedbu dosega moćne državne i neke nepoznate kablovske televizije ne treba ni raditi. Kao ni analizu sigurnosti radnog mjesta ovih novinara i urednika. Zbog svega toga njihov prelazak na ovaj kanal zapravo djeluje kao sumanuti bijeg od prisavskoga kaosa.

 

Možda HRT-ove poslovne excel tablice izgledaju dobro, no nastave li ovako, počet će nam ih prikazivati na ekranu umjesto novinara (i snimatelja, montažera, tonaca…). Možda nismo u pravu, ali čini se premalo za onih milijardu i dvjesto milijuna kuna.

 

(Prenosimo s portala Forum.tm).

Filed Under: OSVRT Tagged With: autograf.hr, Dnevnik, država, ekran, emisija, Excel, firma, forum.tm, hotel, HRT, izbori, izvješće, Josip Leko, novinar, osvrt, politika, predsjednik, Sabor, Saša Vejnović, televizija, ured Hrvatska

Moja učiteljica – SMRT

Autor: Manca Košir / 08.04.2014. Leave a Comment

Eto, dogodilo se i meni. To da sam nastupila na prestižnoj priredbi TEDx, u dvorani hotela ‘‘Slon“, u Ljubljani. Neka se zna za taj povijesni datum: 3. travnja 2014. godine.

 

Nije ovo povijesni događaj zbog toga što je TEDx prestižna priredba, već zbog onoga što ću vam povjeriti u nastavku. Prvo o onome što, možda, još ne znate – što je TEDx. Iz SAD se raširio po mnogim državama, pa i u Hrvatsku (iako je zamro u Zagrebu, u drugim je gradovima još živ).

 

Kako ukratko kaže službeno predstavljanje: TED je neprofitna organizacija posvećena širenju ideja. Godišnja TED konferencija ugošćuje vodeće svjetske mislitelje i aktere koji svoje ideje prikazuju u obliku govora dugih od 3 do 18 minuta. Kasnije su ti govori, besplatno, dostupni na internetskoj stranici www.TED.com. U duhu ideja vrijednih širenja nastao je TEDx, pri čemu ono ‘‘x’‘ znači neovisan, lokalni događaj.

 

To što sam nastupila za mene je važno jer sam bila uvjerena da neću nastupiti. Naime, na prvom mi je susretu voditelj rekao da su najslabiji oni – ponekada sami odustanu ili nakon vježbi ne bivaju izabrani među govornike – koji su navikli improvizirati ili govoriti prema nadahnuću. Kao da je slikao moj portret! Dakle, što uopće radim među njima, onima koji su spremni na učenje, redovite odlaske na vježbe, doći na generalku i tek onda nastupiti? Po primitku poziva sam mislila da ću doći na pozornicu, izreći ono što mi nametne nadahnuće, riječi koje mi naiđu i točka.

U kojoj sam, od svih tih škola, najviše naučila? Koji me je učitelj, odnosno učiteljica, najviše naučio/la? Najviše mi je pružila škola ŽIVOTA. I najviše me naučila moja učiteljica SMRT. Smrt mi je otvorila oči, smrt mi je otvorila SRCE. Bilo je to 23. travnja 1990. godine kada mi je dragi prijatelj telefonirao iz bolnice Golnik i rekao da brzo dođem jer je dobio dijagnozu. Rak, rekao je. Kako kaže liječnik, još kakvih šest mjeseci života

 

Te točke nije bilo. I to zbog toga što su prije toga održani prednastupni govori, vježbe… Na jednoj sam bila. Nakon što sam imala oštar razgovor sama sa sobom, ‘‘Hej, ti,’‘ rekla sam si, ‘‘svima tumačiš kako je tvoj životni moto ‘Učim, dakle jesam!’, a sada, kada to treba ostvariti, ti ćeš pokleknuti?“ Prigovore neću nabrajati. Reći ću samo rezultat: stisnula sam zube jer je nadvladalo moje unutrašnje, učenju sklono JA. Takve okolnosti još nisam doživjela, još nisam prisustvovala američkom načinu promocije ideja i još nisam nastupila u takvom formatu. Da jednom i to iskusim bio je odličan argument.

 

Prije prve sam vježbe nekoliko noćnih sati namijenila dubokoj koncentraciji na temu učenja, odnosno mog učitelja, jer je ovaj TEDx kao polazište imao Park Tivoli. Pred očima sam si zacrtala govor, ponovila ga i nakon toga mirno zaspala. Na prvoj sam vježbi upravo ja bila najosupnutija. Govor sam, od početka do kraja, izrekla bez zamuckivanja. Tako da više nisam trebala ići na vježbe. Otišla sam još na generalku i nakon toga nastupila. Moja je priča bila posljednja na redu.

 

Malen događaj, ali za mene velika pobjeda. Improvizatorica, koja se oslanja na nadahnuće i koja ne podnosi nikakve vježbe i ponavljanja. Pa to je i bio razlogom prekida moje nadobudne kazališne karijere, he, he… U filmovima sam uvijek molila režisere da sa mnom vježbaju samo korake, da mi kažu gdje stoji kamera i da od mene ne zahtijevaju višekratno ponavljanje prizora, jer ću se nakon toga sigurno slomiti. Dok sam predavala, rado sam vrludala amo-tamo, navodila jednu, drugu i treću knjigu i nikada nisam znala kamo će me to predavanje odvesti…

 

Ne mogu točno ponoviti ono što sam izrekla u dvorani hotela ‘‘Slon“. Usprkos tome rekonstruiram govor, jer sam progovorila o najvažnijim životnim lekcijama. I ne samo mojim, osobnim. Svi smo, prije ili kasnije, učenici najveće učiteljice – SMRTI.

 

Od kada znam za sebe moje je geslo: ‘‘Učim, dakle jesam“. I zbog toga stalno učim! Kada pomislim koliko li sam samo škola završila, koliko tečajeva, seminara, kolikim sam radionicama prisustvovala…

 

Osmogodišnja, gimnazija, diploma iz matematike i fizike na pedagoškoj akademiji, diploma iz novinarstva, magisterij, doktorat. Sve skupa oko 30 godina neprekidnog formalnog studiranja. A uz to još brdo kojekakvih tečajeva: za vođu izviđača, dobrovoljnu bolničarku, tečaj za švelju i krojačicu, vozački škola, tečaj stranog jezika… A da o raznim konferencijama, seminarima i radionicama i ne govorim. Još jedno desetljeće dopunske izobrazbe…

Od tada znam što je ljudski integritet, što je naše dostojanstvo. Ne ulazi onamo kamo nisi pozvan. Ne savjetuj ako te nitko ne pita za savjet. Ne guraj se, već poštuj drugoga u njegovoj cjelovitosti i jedinstvenosti. Čovjek ima svoju odgovornost, svoju volju, ima svoj vlastiti put i svoju priču u koju mi bez poziva nemamo pravo posezati. Danas znam ono što kaže sufijska mudrost: ČOVJEK JE SAMO ONO ŠTO NE MOŽE IZGUBITI U BRODOLOMU

 

U kojoj sam, od svih tih škola, najviše naučila? Koji me je učitelj, odnosno učiteljica, najviše naučio/la?

 

Najviše mi je pružila škola ŽIVOTA. I najviše me naučila moja učiteljica SMRT. Smrt mi je otvorila oči, smrt mi je otvorila SRCE.

 

Bilo je to 23. travnja 1990. godine kada mi je dragi prijatelj telefonirao iz bolnice Golnik i rekao da brzo dođem jer je dobio dijagnozu. Rak, rekao je. Kako kaže liječnik, još kakvih šest mjeseci života.

 

Tih njegovih šest mjeseci života bili su moj najvažniji fakultet. S njim sam bila do njegovog prolaza kroz vrata, kroz koja pri rođenju uđemo, a kad umremo, izađemo. Ili obrnuto, ta vrata su jedna te ista, i za rođenje i za smrt. Vrata života, OVDJE i SADA, i vrata u život prije i poslije toga.

 

Nikada neću zaboraviti dan u kojem sam naučila prve i najvažnije lekcije. On je, slabašan, s metastazama u kostima, ležao na onkološkoj klinici. Bio je tako sramežljiv da je htio nuždu obavljati u zahodu, u bolničkom hodniku, iako je do tamo jedva dolazio, a povratak u bolničku postelju bio mu je još teži. Jednog je dana na zahodu ostao cijelu vječnost. Živčano sam hodala po hodniku, gore, dolje, i razmišljala: ‘‘Ako padne, razletjet će se, ta od metastaza ima tako krhke kosti. Da uđem u zahod i pomognem mu, prije no što postane prekasno? Da pozovem pomoć?“

 

Otišla sam njegovoj sobnoj liječnici, doktorici Metki Klevišar, baš onoj liječnici koja je osnovala slovensko društvo hospicija, čija sam članica i ja. Plačući sam joj rekla da je voljeni mi čovjek još uvijek u zahodu te da me strah da se možda povrijedio i da, možda, upravo umire… Zapitala sam ju da li da otvorim vrata i pomognem mu. Odgovorila mi je: ‘‘Nikako, ne ulazite u prostor koji nije namijenjen vašim očima“. Bila sam potresena: ‘‘Ali što ako padne, što ako umre?“ Klevišarica mi je odgovorila: ‘‘Ako padne, sačuvat će svoje ljudsko dostojanstvo. Ako vi provalite u zahod, tada će to dostojanstvo izgubiti.“

 

Od tada znam što je ljudski integritet, što je naše dostojanstvo. Ne ulazi onamo kamo nisi pozvan. Ne savjetuj ako te nitko ne pita za savjet. Ne guraj se, već poštuj drugoga u njegovoj cjelovitosti i jedinstvenosti. Čovjek ima svoju odgovornost, svoju volju, ima svoj vlastiti put i svoju priču u koju mi, bez poziva, nemamo pravo posezati.

 

Danas znam ono što kaže sufijska mudrost: ČOVJEK JE SAMO ONO ŠTO NE MOŽE IZGUBITI U BRODOLOMU.

Istinska ljubav nikada ne brine samo za sebe, ne misli samo na nas, ne vrti se oko ja, moje… istinska ljubav stavlja JA pod navodnike. Jer sva je okrenuta k TI. Svakom svojom gestom govori: ‘‘Ljubljena, ljubljeni, tu sam ZA TEBE. Ne JA, već TI, ti si središte mog svijeta, cvijetnjak mog srca. TI si mi sve, a mene za mene nema. Sva sam u ljubavi za tebe i ja sam TI.“

 

Moja me učiteljica smrt naučila najvažnijim stvarima u životu. Nakon obavljene lekcije iz dostojanstva na redu je bio školski sat iz OPRAŠTANJA. Naime, osjećala sam da prijatelja nešto tišti, pa sam ga nježno zapitala možda nekome još nije oprostio. ‘‘Sve sam svima oprostio, ali ne znam je li netko meni oprostio.“ Nadodao je kako se prijatelj iz djetinjstva, s kojim je dijelio sve dane na sportskim terenima, jednoga dana jednostavno povukao. Nešto mu je zamjerio, a on ne zna što. Ne zna zbog čega ga je počeo izbjegavati. Prije smrti bi ga tako rado ponovo vidio i o tome zapitao…

 

Požurila sam kući, otvorila telefonski imenik i potražila njegovog prijatelja iz djetinjstva. No ljudi s prezimenom, kakvo je imao njegov prijatelj, bilo je više od jedne stranice. Zatvorila sam oči i i molila Svemir, Boga, sve uzvišene sile da mi se prst zaustavi tamo gdje će biti pomoć. Sjećam se i danas da se zaustavio na imenu Marija. Žena? Ali, on je muškarac!

 

Okrenula sam broj, ispričala se što, najvjerojatnije, zovem pogrešan broj, ali da bih željela razgovarati s tim i tim… Marija je odgovorila: ‘‘Imate sreću, to je moj brat.“ ‘‘Gdje živi?“, zapitah ju. Odgovorila je: ‘‘U Skopju“. Joj, u Skopju, promucah u suzama, a ovdje, u Ljubljani, na Onkološkoj klinici, umire njegov prijatelj koji bi ga prije smrti želio još jednom zagrliti. Hitno je, stvarno je hitno. Na to će ona: ‘‘Ponovno imate sreću. Sutra će doći u Ljubljanu.“ ‘‘Molim vas, molim vas“, preklinjala sam ju, ‘‘neka u pola tri bude ispred zgrade D.“

 

Kada čovjek otvori srce i stvarno misli na sreću nekog drugog, kada pri tome nekome želi pomoći u onome što taj želi najviše na svijetu, kada si stvarno, stvarno pomoćnik nekom drugom, tada je Svemir na tvojoj strani. To već dugo znam. U to sam uvjerena od onog dana kada je Marija rekla da će njen brat sutra sigurno doći pred Onkološku kliniku.

 

Sljedećeg je dana u dogovoreno vrijeme tamo bio čovjek, više ne mladić, sportskog tijela i toplih smeđih očiju. Primila sam ga za ruku i ukratko mu ispričala o čemu se radi, te ga odvela u sobu umirućeg prijatelja. Bez riječi su se zagrlili i počeli ridati, a zatim i glasno plakati. Izašla sam posve tiho i za sobom zatvorila vrata. Otišla sam na dvorište i vratila se za kakvih deset minuta. A njih su se dvojica i dalje grlili i plakali…

Koliki su ljudi u stanju stvarno ljubiti? Znadem li i ja tako ljubiti, znaš li ti tako ljubiti? Učiteljica SMRT se osmjehuje jer zna da pred njenim vratima nema blefiranja. Ili si u ljubavi ili nisi, ljubiš ili ne ljubiš. Zapravo, najveće pitanje koje postavlja SMRT je sljedeće. Ne: Jesi li bio ljubljen ili ljubljena, već: JESI LI ti sam LJUBAV? Ako je odgovor DA, tada je istina ono što piše u knjigama: ‘‘Ljubav je moćnija od smrti!“

 

Tako me smrt podučila o važnosti praštanja. Koliko je važno biti ZAHVALAN. Zahvalan za život, zahvalan za disanje! Zahvalan za svaki trenutak na tom lijepom božjem svijetu, pa i kad boli, iako je teško, ali JESAM i već će nekako ići! Naučila me koliko je važno imati POVJERENJE i NADATI se. Kako je vrlo važno biti VJERAN. Vjeran samome sebi i vjeran ljudima koji su u tvojoj blizini. PRIJATELJSTVO je najdragocjenije bogatstvo vrijedno čuvanja, njegovanja, koje treba zalijevati. A svemu me tome naučila SMRT…

 

Nakon šest je mjeseci prijatelj smršavio do kostiju, počeo neravnomjerno disati, gubiti svijest… znala sam da će uskoro otići kroz ona sudbonosna vrata… otišla sam k njegovoj supruzi, doma, njoj koja ga je voljela najviše na svijetu i koju je on volio najviše na svijetu…

 

Rekoh joj: ‘‘Osjećam da će tvoj ljubljeni uskoro otići. Predlažem ti da ga ja prestanem posjećivati, a ti te dane, do njegova kraja, iskoristi da s njime budeš sama. Ti i on. Reci mu da sam oboljela, da imam vrućicu, da ne mogu doći, da…“  Na to je ona tiho odgovorila: ‘‘Kad bi se radilo o meni, tada bih to najradije učinila. Ali ne radi se o meni, radi se o NJEMU. Tako se raduje tvojim posjetima. Zato dolazi i dalje, kao sve prošle mjesece, dolazi do kraja…“

 

Srce mi je zastalo na tren, tresla sam se od zimice, kao da se u mojoj duši dogodio potres. Do posljednje sam stanice, do posljednjeg tjelesnog vlakna shvatila što je to ISTINSKA LJUBAV.

 

Istinska ljubav nikada ne brine samo za sebe, ne misli samo na nas, ne vrti se oko ja, moje… istinska ljubav stavlja JA pod navodnike. Jer sva je okrenuta k TI. Svakom svojom gestom govori: ‘‘Ljubljena, ljubljeni, tu sam ZA TEBE. Ne JA, već TI, ti si središte mog svijeta, cvijetnjak mog srca. TI si mi sve, a mene za mene nema. Sva sam u ljubavi za tebe i ja sam TI.“

 

Koliki su ljudi u stanju stvarno ljubiti? Znadem li i ja tako ljubiti, znaš li ti tako ljubiti? Učiteljica SMRT se osmjehuje jer zna da pred njenim vratima nema blefiranja. Ili si u ljubavi ili nisi, ljubiš ili ne ljubiš.

 

Zapravo, najveće pitanje koje postavlja SMRT je sljedeće. Ne: Jesi li bio ljubljen ili bila ljubljena, već: JESI LI ti sam LJUBAV?

 

Ako je odgovor DA, tada je istina ono što piše u knjigama: ‘‘Ljubav je moćnija od smrti!“

 

(Sa slovenskog preveo: Dubravko Poletti Kopešić).

Filed Under: LJUBLJANSKI ZVON Tagged With: autograf.hr, bolnica, brodolom, čovjek, dijagnoza, Dubravko Poletti Kopešić, Golnik, hotel, kolumna, ljubav, Ljubljana, Ljubljanski zvon, Manca Košir, mudrost, rak, smrt, srce, TEDx, učiteljica, život

Hodnici “Hotela Budapest”

Autor: Vladimir Cvetković Sever / 07.04.2014. Leave a Comment

Grand Budapest 1-pngTko bi rekao da će Wes Anderson uprizoriti najzamamniju posvetu predratnoj Europi posljednjih godina – ne, dapače, posljednjih desetljeća?

 

Pojam o vremenu gubi svoje uobičajene parametre u labirintski konstruiranoj narativnoj i vizualnoj strukturi Andersonova osmog filma, naslovljenog “Hotel Grand Budapest”, ali ne i u hodnicima hotela samog. Ugodno je to mjesto, raskošno i elegantno, posvećeno ladanjskom odmoru srednjoeuropskog plemstva i situirane buržoazije. Samo, je li? Priča se da je bilo.

Wes Anderson u svojem osmom filmu razmatra povijest Europe ne kao arheološku iskopinu, nego kao slojeve omota na raskošnoj bombonijeri. A tko može odgovorno izjaviti da je kušana povijest imalo manje točna od faktografske, kad je neprijeporno humanija?

 

Priča se, naime, u djelu neimenovanog pisca, doajena književnosti Zubrovke. Zubrovke? Nije li to ime votke, a ne države? Pa, poljska je Żubrówka aromatizirana travom koju voli europski bizon, zvan i zubr. Andersonova Zubrovka dijeli s njom tu posvetu bićima koja su u prvoj polovici 20. stoljeća bila na pragu izumiranja. Bizonima. Finoj gospodi na ladanju. Hotelijerima. Smještena je negdje u sudetskim Alpama i vjerojatno graniči s Poljskom, Češkom i Austrijom koliko i s fiktivnom Ruritanijom – na razmeđi povijesti koju znamo i povijesti koju zaboravljamo.

 

Neimenovani pisac u međuvremenu je preminuo. Danas se – otkriva nam Anderson doslovce u naslovu filma – pamti po svome djelu “Hotel Grand Budapest”, apokrifnoj pripovijesti o hotelu, i o njegovu vlasniku i o načinu na koji je vlasnik došao do hotela. Pisac je, saznajemo iz djela pisanog u 80-ima tijekom 60-ih boravio u hotelu, neurastenično “pogođen blažim slučajem spisateljske groznice”.

 

Tada je bio u naponu snage; dvadesetak godina potom, duboko je zašao u treću životnu dob. Ondje je upoznao bivšeg vlasnika, poznatog pod imenom Zero Moustafa. Tada i sâm duboko u trećoj životnoj dobi, Moustafa je piscu ispripovijedao kako se u predratnim 30-ima kao dječak zaposlio ondje kao hotelski potrčko i što se zatim zbilo.

Jasno je da Anderson sastavlja slasticu od tropa kakvi bi uobičajeno pripadali šundu onog vremena. A ipak, možda upravo zato što ih sastavlja on – i to kroz kontekst tako uobličene narativne slojevitosti – dojam koji cjelina ostavlja prije svega je razdragana toplina

 

Ne, dob pisca i pripovjedača ne slijede nazivnu kronologiju događaja. Kao da je to poanta: kao da njihovo ubrzano starenje prati ubrzano zaboravljanje Europe kakva je nekad bila.

 

Dramaturgija filma rastvara se zadiranjem u slojeve povijesti priče same – samo, umjesto da ih arheološki iskapa, Anderson ih razmata poput omota na bombonijeri. Historiografija ovdje nije mučno dopiranje do ostataka izgubljenog vremena, nego očarano zalaženje u prodavaonicu davnašnjih slatkiša dječje razrogačenih očiju. Pa što ako se na taj način otkrivena povijest neće u svim incidencijama poklopiti s pisanom? Tko može odgovorno izjaviti da je kušana povijest imalo manje točna, kad je neprijeporno humanija?

 

Grand Budapest 2-pngPritom Anderson, kao Amerikanac, ne unosi u priču emotivnu prtljagu kojoj bi se europski filmaš vrlo teško othrvao. Kad naslutimo da je hotel u 60-ima postao državno vlasništvo – te deduciramo da je Zubrovka postala dio istočnog bloka – nigdje nema ni tračka gorčine kakvu bi spomen na željeznu zavjesu mogao izazvati u autoru koji je osobno pamti. Za Andersona je to samo jedna od datosti prostora i vremena kojem se posvećuje: tek jedan sloj omota.

 

A poslastica kojoj posvećuje glavninu filma, ta priča samog Zera Moustafe, odlikuje se onom spregom slatke miline i oporih primjesa kakva u isti mah odgovara djetinjstvu prizvanom u sjećanje i vrhunskim konditorskim proizvodima. Zero je, napokon, proveo to razdoblje uz svoju životnu ljubav – odvažnu mladu slastičarku Agathu, djevojku koja je na licu nosila madež oblika, a i proporcionalne veličine Meksika.

 

Grand Budapest 3-pngAgathu će mu, doznajemo, odnijeti predstojeće godine ratnog crnila i totalitarnog sivila, ali dok je još u hotelu – prije nego što zauvijek otputuje u Južnu Ameriku, da barem meridijanski, ako već nikada više ne i tjelesno, bude s voljenom – Zero će prenijeti svoju priču u onom obliku u kakvom bi htio da je se pamti.

 

Za razliku od većine srednjoeuropskih autobiografskih naratora, Zero Moustafa posve je voljan sebe pretvoriti u sporedan lik vlastite životne storije. Glavni je lik tu, pak, čovjek koji je njega, tamnoputog imigranta iz magrebske Afrike, pretvorio u to što danas jest: Monsieur Gustave. Više od nadstojnika hotela, više od surogatne očinske figure, Monsieur Gustave je utjelovljenje profinjenosti, promućurnosti, poduzetnosti i prefriganosti veće od života, što ga čini neodoljivim protagonistom – kao i kvintesencijalnim andersonovskim likom.

 

Grand Budapest 4-pngU tumačenju nikad boljeg Ralpha Fiennesa sve interne kontradikcije Monsieura Gustavea tvore cjelovit lik i odišu upravo neodoljivom karizmom, upravo onakvom kakva bi se Zeru morala usjeći u pamćenje. Suveren unutar svoje domene – crvenih i ružičastih hodnika onodobnog hotela, s kojima se njegova purpurna livreja nadmeće u razaranju granica vidljivog spektra boja – Monsieur Gustave ostaje istinski Monsieur i kad ga priča baci na mnogo niže grane.

 

Ah, priča! Obilazim oko nje cijelo ovo vrijeme, a da nisam rekao ni dvije konkretne o njoj. Namjerno: sastojci slastice koja se pronalazi unutar Andersonovih ovojnica djelovat će poznato svakome iole upoznatom s tradicijom na kojoj se temelji, ali njihov ukupni okus nerazdvojan je od autorova kulinarskog umijeća.

 

Grand Budapest 5-pngSâm redatelj (ovdje prvi put dosad i jedini scenarist) navodi u Americi gotovo nepoznatog Stefana Zweiga kao glavno narativno nadahnuće, ali njemu uz bok tu stoje svi utvarni glasovi koji nam zbore s one strane vremenske razdjelnice, književni koliko i filmski. Ima tu hitchcockovskih običnih ljudi u neobičnim situacijama i lubitschevskih ironiziranja aristokracije, ima tu vrtoglavih obrata i vratolomnih potjera – situacija kakve Zweigu ne bi nikad pale na pamet, premda bi svakako cijenio njihovu dinamiku.

 

Uz turpije u kruhu, tajna društva, nesmiljene ubojice koji nose boksere s mrtvačkim glavama i policijske inspektore uvijek besprijekorno začešljanih brkova jasno je da Anderson sastavlja svoju bombonijeru od tropa kakvi bi uobičajeno pripadali šundu onog vremena. A ipak, možda upravo zato što ih sastavlja on – i to kroz kontekst tako uobličene narativne slojevitosti – dojam koji cjelina ostavlja prije svega je razdragana toplina.

Kao da se potpunim predavanjem zovu svoje filmske muze Anderson oslobodio i posljednje natruhe dokumentarizma i, napokon nesputan, stvorio priču koja djeluje istinito upravo zato što je vjerna svim stvarnim potrebama iz kojih se priče uopće i pričaju

 

“Hotel Grand Budapest” više je “wesolik” nego ijedan prijašnji Andersonov film: pun kadrova pomnije centriranih oko središnje osi nego što je to ikada bio slučaj, čak i kod Kubricka, pun vizualizacija na razmeđi između staromodnih efekata i animacije, pomno razlučen na različite omjere filmske slike već prema razdoblju u kojem se pojedini dio radnje zbiva – te, kad se nad zbivanja navuče prijetnja rata, vraćen u monokromatsku fakturu razdoblja.

 

U isti mah, unutar konteksta nezanemarivih postignuća njegove fascinantne i nepogrešivo individualističke karijere ovo je djelo u kojem ta artificijelnost najmanje smeta. Kao da se potpunim predavanjem zovu svoje filmske muze Anderson oslobodio i posljednje natruhe dokumentarizma i, napokon nesputan, stvorio priču koja djeluje istinito upravo zato što je vjerna svim stvarnim potrebama iz kojih se priče uopće i pričaju.

 

Pogonjen briljantnom partiturom Alexandrea Desplata, napučen galerijom vrhunskih glumaca i do posljednjeg detaljčića domišljen sad već potpuno zrelim umijećem svog autora, “Hotel Grand Budapest” je dosad najcjelovitije djelo Wesa Andersona. Sladak pri gledanju i odmah potom dirljivo sjetan u prisjećanju, ovaj je film prvorazredan dokaz da remek-djela, u rijetkim prilikama kad nam se ukažu, ne moraju biti ni teška ni nedokučiva da bi bila trajna.

Filed Under: CSI: MULTIPLEX Tagged With: Agatha, Anderson, autograf.hr, CSI, Europa, film, hotel, Hotel Budapest, Multiplex, muza, povijest, priča, recenzija, šund, Vladimir Cvetković-Sever, Wes Anderson, Zero Moustafa, Zubrovka

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT