Danas Hrvatska radiotelevizija slavi dvostruki rođendan. ”Halo, halo! Ovdje Radio Zagreb!” čuli su prvi puta radijski privilegirani građani 15. svibnja 1926. godine. U tom je trenutku još samo 10 europskih i ukupno 15 država svijeta imalo radijsku postaju. [Read more…]
Jom Hašoa – podsjetnik na užas ustaštva
Drago Pilsel
Jučer su se i u Hrvatskoj komemorirale žrtve genocida počinjenog tijekom Drugog svjetkog rata nad židovskim narodom: Jom ha-Zikaron la-Šoa ve-la-Gvura (יום הזיכרון לשואה ולגבורה; “Dan sjećanja na holokaust i heroizam”), znan kolokvijalno u Izraelu i izvan njega kao Jom Hašoa te na hrvatskom kao Dan sjećanja na holokaust, koji se odlukom izraelskog parlamenta obilježava dana 27. nisana u spomen na ustanak u Varšavskom getu. [Read more…]
Kako je Bozanić uvrijedio Papu
Hrvatske katolike muči, to je očito, koliko će se morati čekati dok papa (tko god on bio) odluči potpisati dekret o proglašenju zagrebačkog nadbiskupa blaženog Alojzija kardinala Stepinca svecem. Hoće li to biti papa Franjo, njegov nasljednik, koji pak po redu, hoće li se čekati još mnogo godina? [Read more…]
Boris Dežulović: ‘‘Jebe nas zapravo to svjetlo na kraju tunela“
Piše: Damir Pilić
Splitski novinar i književnik Boris Dežulović ovogodišnji je dobitnik ugledne europske žurnalističke nagrade European Press Prize, koja mu je u ponedjeljak dodijeljena u sjedištu Reutersa u Londonu. Riječ je o nagradi koja je 2012. utemeljena kao europski pandan američkom Pulitzeru, a pokrenulo ju je sedam europskih medijskih fondacija.
Priznanja se dodjeljuju za najviša dostignuća europskog novinarstva u više kategorija: istraživačko novinarstvo, reportaža, komentar te inovacije u novinarstvu, uz specijalnu nagradu za izuzetne rezultate, uključujući uređivačku politiku. A Dežulović je nagrađen u kategoriji komentara za tekst ‘‘Vukovar: spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini”, koji je lani u Globusu objavio povodom godišnjice pada Vukovara. Istu nagradu lani je dobio Nikos Chrysoloras, novinar grčkog lista Kathimerini, za tekst ‘‘Zašto Grčka mora ostati u Eurozoni“.
U kolektivnim mitologijama pali heroji ugrađuju svoje živote u naše budućnosti i ako nema te budućnosti – ako u Vukovaru stalno bude zima 1991. – onda je, jebiga, i matematički uzalud pao
Između više od 400 nominiranih novinara Dežulovića je izabrao međunarodni žiri urednika iz Reutersa, francuskog Le Mondea, španjolskog El Paisa, danskog Jyllands-Postena i ruskog The New Timesa pod predsjedanjem znamenitog britanskog novinara Harolda Evansa, bivšeg urednika lista Sunday Times, koji je na ceremoniji ustvrdio da bi ‘‘bez hrabrog novinarstva ljudi ostali slijepi, neosjetljivi i neznalice“.
Uz Dežulovića nagrade su u različitim kategorijama dobili istraživački tim Reutersa (Steve Stecklow, Babak Dehghanpisheh i Yeganeh Torbati), potom Sergej Hazov za tekstove u ruskom The New Timesu te Espen Sandli i Linn Kongsli Hillestad iz norveškog Dagbladeta, dok je specijalna nagrada pripala Alanu Rusbridgeru i Wolfgangu Büchneru, glavnim urednicima britanskoga Guardiana i njemačkog Spiegela – koji su objavljivanjem dokumenata Edwarda Snowdena otkrili svijetu američko špijuniranje tog istog svijeta – te nerijetko cenzuriranom turskom novinaru Yavuzu Baydaru za borbu za slobodu medija.
Dežulović je novinarsku karijeru počeo u splitskoj Omladinskoj iskri, a nastavio kao reporter Nedjeljne i Slobodne Dalmacije. Jedan je od osnivača Feral Tribunea, a od 2000. stalni je kolumnist Globusa. Komentator je Jutarnjeg lista, Slobodne Dalmacije te sarajevskog Oslobođenja i ljubljanskog Dnevnika.
Grad ne čine kuće, već ljudi. Pa ako je ikad i igdje bila šteta što je tako, onda je to danas u Splitu. U kojemu si suštinski jednako najebao ako si kasnih sedamdesetih pustio dugu kosu ili tridesetak godina kasnije drugačije mišljenje. Ovaj grad se zapravo panično boji drugačijih i to je kolosalno tužno. Toliki grad, pa se boji. Ljudi, ne bojte se Ante Tomića, on to samo tako piše po novinama
Da počnemo s kolokvijalnim pitanjima: jesi li očekivao ovu nagradu i koliko ti intimno znači?
Nisam očekivao, zaista. Lani me nazvala draga prijateljica Brankica Petković iz ljubljanskog Mirovnog inštituta i pitala bih li imao nešto protiv da me nominira za European Press Prize. Ona je obavila sve, izabrala je tekst, prevoditeljica Olga Vuković ga je prevela i ja sam već zaboravio na cijelu stvar kad je stigao mail iz Londona.
Koliko mi znači? Prije svega, potvrda da ti pisanje vrijedi i izvan malog jezika u kojemu glavinja. Kad ti to potvrdi sir Harold Evans, živa legenda britanskog novinarstva, koji je predsjedao žirijem, to mogu značiti samo dvije stvari: ili si zaista malo bolji od ostalih ili je prevoditeljica Olga mnogo bolja od tebe.
Kako je izgledao ceremonijal dodjele nagrade?
Tipično britanski opušteno, iako na ekstremno neopuštenom mjestu. ‘‘Uloga i mjesto novinarstva danas? Evo vam ga“, rekao sam pokazujući kroz prozor londonskog sjedišta Reutersa, okruženog staklenim tornjevima J. P. Morgana, Barclaysa i ostalih financijskih čudovišta. Voditelj BBC Todaya Justin Webb malo se zajebavao s Obamom i Putinom, a sir Harold Evans podsjetio na neke zaboravljene tajne novinarskog zanata, među kojima i onu o novinaru kontra struje, u stalnoj borbi protiv uvriježenih istina i trajnom nesporazumu s populizmom i popularnošću.
Nagradu si dobio za tekst o Vukovaru u kojem zaključuješ da je taj grad ‘‘uzalud pao”. Možeš li, za one čitatelje koji nisu čitali taj tekst, ukratko iznijeti svoje viđenje današnjeg Vukovara, a posebno tenzija oko dvojezičnih ploča? Ima li Vukovara i kakav je on danas? Zašto je ‘‘uzalud pao”?
Uzalud je pao, naravno, jer je pao samo zato da bude pali grad-heroj, ništa drugo: da bude živi spomenik, ispražnjen od svakog života, svakog dakle drugog razloga za postojanje izvan tog ratno-spomeničkog, samo i isključivo kao mjesto – kako kažu – posebnog pijeteta, odnosno posebne prijetnje. U kolektivnim mitologijama pali heroji ugrađuju svoje živote u naše budućnosti i ako nema te budućnosti – ako u Vukovaru stalno bude zima 1991. – onda je, jebiga, i matematički uzalud pao.
Mlađi čitatelji možda i ne znaju da si 1991. bio posljednji (ili prvi) hrvatski novinar koji je uspio ući u već okupirani Vukovar, nakon čega si u Slobodnoj Dalmaciji objavio antologijsku reportažu. Po internetskim forumima neki ti i danas spočitavaju taj ulazak u okupirani grad, jer da si time tobože oskvrnuo uspomenu na Vukovar. Kako komentiraš takve optužbe?
Nije ta reportaža toliko vrijedna kao dokument toga vremena, koliko ovoga današnjeg, internetskog: već se desetak godina oko nje isprepliće cijela urbana legenda, zna se već kako sam na tenku JNA, s flašom rakije u jednoj ruci i četničkom zastavom u drugoj, ušao u sravnjeni grad, kao što se znaju sve ostale istine toga vremena. I kao što iz toga doba još uvijek postoje kompleti novina, koje svatko u svako doba može uzeti i pročitati samu reportažu. Ako, jasno, to nije previše različitih slova na jednom mjestu.
Za svoje pisanje u svijetu dobivaš nagrade, a kod kuće sudske tužbe i vrijeđanja anonimaca po internetskim forumima. Je li to pomalo shizofreno i kako sebi objašnjavaš i pomiruješ te dvojnosti publike koja te čita?
Ni Tito ni Tuđman, hvala na pitanju. Lijepo je to naknadno mitologiziranje, potreba ljudi da se usidre u mirnoj prošlosti i ja je zaista razumijem. Ali nije ta Juga bila baš arkadijska videoigrica i mit o njoj je zapravo priča o onome što se dogodilo poslije, kad nam je taj mit tako očajnički zatrebao. Zato, ni jedan ni drugi. Makar je Tito bio zahvalniji za satiru
Lako. Ne zna svijet kakvo sam ja srpsko đubre.
Tvoj komentatorski kolega Ante Tomić nedavno je zbog svog pisanja usred Splita zaliven kantom govana. Skupa s njim i ti i drugi istaknuti kolumnisti nerijetko završavate kao likovi tobože duhovitih grafita po splitskim zidovima. S obzirom na taj kontekst kako ti je živjeti i raditi u Splitu?
Znaš kako kažu: grad ne čine kuće, već ljudi. Pa ako je ikad i igdje bila šteta što je tako, onda je to danas u Splitu. U kojemu si suštinski jednako najebao ako si kasnih sedamdesetih pustio dugu kosu ili tridesetak godina kasnije drugačije mišljenje. Ovaj grad se zapravo panično boji drugačijih i to je kolosalno tužno. Toliki grad, pa se boji. Ljudi, ne bojte se Ante Tomića, on to samo tako piše po novinama.
Mnogi koji te zbog tekstova proglašavaju ‘‘hrvatomrscem” ne znaju ili ne pamte da si još u ranim ‘‘feralovskim” godinama satirički ismijavao mnoge manjkavosti i gluposti tadašnjeg jugoslavenskog socijalizma. Pa da te pitam kao premijera Milanovića u Australiji: Tito ili Tuđman? Odnosno, titoizam ili tuđmanizam? Tko ili što od njih predstavlja bolji i zahvalniji objekt za satiru?
Ni Tito ni Tuđman, hvala na pitanju. Lijepo je to naknadno mitologiziranje, potreba ljudi da se usidre u mirnoj prošlosti i ja je zaista razumijem. Ali nije ta Juga bila baš arkadijska videoigrica i mit o njoj je zapravo priča o onome što se dogodilo poslije, kad nam je taj mit tako očajnički zatrebao. Zato, ni jedan ni drugi. Makar je Tito bio zahvalniji za satiru naprosto zato jer je bio zajebaniji igrač. Tuđman je, sâm kao Titova fotomontaža, bio prvoloptaški. Slab protivnik.
Što ćemo s osjećajem da gledamo nimalo nevinu Tuđmanovu Hrvatsku u nesumnjivo pravednom ratu protiv Miloševićeve Srbije? Što s osjećajem da znamo što se događa i što slijedi, jer smo sve to već vidjeli? Što kad se tako prepoznamo među Ukrajincima koji drugačije misle, a koje još nigdje niste čuli ni vidjeli?
Skupa s Predragom Lucićem autor si znamenite enciklopedije ‘‘Greatest Shits: Antologija hrvatske političke gluposti”. Što bi rekao za hrvatsku političku glupost: posustaje li ona ili je još žilava?
Pitaš me to dok jedan od utjecajnijih hrvatskih portala mrtav ozbiljan objavljuje senzacionalno otkriće kako Srbi potiču s Mjeseca ili kako Zemlja nije okrugla, već ravna ploča pod staklenom kupolom u kojoj nas kontroliraju Židovi. Halo?
Od unutrašnjopolitičkih tema ne možemo pobjeći od krize, čini se kao da je Hrvatska beznadno zaglavljena. Vidiš li na domaćoj političkoj sceni kakav izlaz ili kakvu figuru ili stranku koja bi nas mogla povesti prema ‘‘svjetlu na kraju tunela”?
Cijelo vrijeme jebe nas zapravo to svjetlo na kraju tunela. Posve predani prošlosti hrabro nadiremo unazad i unatrag, pa nam ulaz kroz koji smo ušli u mrak tunela izgleda kao svjetlo na njegovu kraju. Onda opet krenemo naprijed, sve dok nam vođa odjednom ne poviče: ‘‘Ljudi, pogriješili smo pravac, svjetlo je iza nas!“ I tako pet stotina godina.
Bi li eventualna Karamarkova pobjeda na idućim izborima značila povratak Hrvatske u Tuđmanove devedesete ili nešto još gore od toga?
Nešto još gore od toga.
Od vanjskopolitičkih tema trenutno je najaktualnija kriza u Ukrajini. Koje je tvoje viđenje te krize? Postoje li tamo uopće ‘‘good guys” ili samo različite nijanse ‘‘bad guys”?
Tomorrow, naravno, doesn’t belong to us, ali dok još ima sadašnjosti, podsjetio bih na dobrog, starog Indra Montanellija, jednog od najvećih talijanskih novinara 20. stoljeća, koji je običavao govoriti kako je ‘‘bolje baviti se novinarstvom nego raditi“
Da, Putin je poput Miloševića ili Hitlera, klasični bad guy, nema tu previše sumnje – dolje Putin!, dolje zločinačka agresorska Rusija!, sve kako već ide, to smo dakle riješili – ali što ćemo s drugom stranom? Što ćemo s ukrajinskom vrhuškom koja s istim Putinom na tenku grozničavo trguje i kupuje plin dok je još na popustu? Što ćemo s nimalo malobrojnim ukrajinskim neonacistima što dižu desnice u zrak, što ćemo s hladnokrvnim ubojicama među samim demonstrantima na Majdanu, što ćemo, recimo, sa zakonom o zabrani ruskog jezika?
Što ćemo s osjećajem da gledamo nimalo nevinu Tuđmanovu Hrvatsku u nesumnjivo pravednom ratu protiv Miloševićeve Srbije? Što s osjećajem da znamo što se događa i što slijedi, jer smo sve to već vidjeli? Što kad se tako prepoznamo među Ukrajincima koji drugačije misle, a koje još nigdje niste čuli ni vidjeli?
U sklopu ceremonijala dodjele nagrade u Londonu održana je i rasprava o budućnosti europskog novinarstva. Možeš li nam ukratko prenijeti glavne teze rasprave i eventualne zaključke: kakva je budućnost novinarstva? Bi li mladima savjetovao da se bave žurnalizmom?
Tomorrow, naravno, doesn’t belong to us, ali dok još ima sadašnjosti, podsjetio bih na dobrog, starog Indra Montanellija, jednog od najvećih talijanskih novinara 20. stoljeća, koji je običavao govoriti kako je “bolje baviti se novinarstvom nego raditi“.
Kao nagrađivani intelektualac sad već europskih razmjera, što bi uopće savjetovao mladima danas u Hrvatskoj? Da ostaju ili da bježe?
Gdje, jebiga, da ostanu? I gdje, još jebigije, da bježe?
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)
Socijalizam na klupi
Zbornik radova, nastao kao rezultat jednogodišnjeg rada dvanaestoro istraživača mlađe i srednje generacije humanista, moguće je razlučiti na konceptualne dijelove koji nisu nebitni pri njegovom čitanju ili smještanju unutar koordinata recentne znanstvene produkcije. Pored teme jugoslavenskog “domaćeg” socijalizma, dakle samoupravnog ili pred-samoupravnog, kojoj je jedanaest radova sadržanih u ovoj knjizi posvećeno, njezinu posebnost čini i generacijsko ishodište zastupljenih autora.
Svi su oni u vrijeme pada socijalizma i raspada Jugoslavije bili pioniri ili omladinci, koji državu i sustav nisu iskusili kao odrasli građani nego mahom iz perspektive školskih klupa. Neki među njima danas su na korak od obrane doktorske disertacije ili su doktori znanosti postali, gledano iz vremenske točke objavljivanja ovog zbornika, uglavnom u petoljetki 2009-2013.
Urednice zbornika ističu da se „takav namjeran čin generacijskog privilegiranja i ekskluzije temelji na nekoliko uredničkih namjera – pokušaju svojevrsnog manevra detabuiziranja “nepoćudne teme” koja je dugo vladala znanstvenim prostorima i općenito društvima zemalja proizašlih iz rasapa jugoslavenske federacije; detekciji tema i pristupa sadržaju za koji smatramo da uvelike definiraju našu post-socijalističku svakodnevicu te sondiranja mogućih daljnjih sadržajnih, epistemoloških i hermeneutičkih smjerova istraživanja u domeni socijalističkih tema.
Interpretacija socijalizma lišena uzajamno isključivih atribucija, nataloženih kako kroz historiografski pristup tako i kroz medijski diskurs i publicistiku, intencija je koja pobliže pojašnjava naslov zbornika. Binarne, crno-bijele interpretacije, obilježene nacionalističkom apologijom s jedne, a zarobljene u nostalgičarskoj paradigmi s druge strane, jednako kao i strategije izbjegavanja, dugo su hranile kontroverzije i vrednosne konfuzije nudeći jednostrane ocjene obremenjene subjektivno-iskustvenim i političkim idejnim nazorima.“
Naslov: Socijalizam na klupi: Jugoslavensko društvo očima nove postjugoslavenske humanistike
Urednice: Lada Duraković i Andrea Matošević
Publicistika
Broj stranica: 360
Uvez: tvrdi s ovitkom
Godina izdanja: 2013.
ISBN 9789537963071
Izdavač: Srednja Europa i Sveučilište Jurja Dobrile u Puli
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
Hoćemo li uništiti Messija iz našeg sokaka?
Cinici među nogometnim kroničarima i danas će reći da se bivši argentinski izbornik José Pékerman još i sad budi mokar usred noći i pita se: ”Pa zašto sam, pobogu, Lionela Messija ostavio na klupi u četvrtfinalu Svjetskoga nogometnog prvenstva 2006. godine?”
U Berlinu su se 30. lipnja 2006. za ulazak u polufinale borili europski i južnoamerički nogometni divovi, Njemačka i Argentina. Igrala se 79. minuta, na semaforu je bliještalo 1 : 1 i nogometni su stratezi i na jednoj i na drugoj klupi već neko vrijeme grozničavo tražili formulu kojom bi riješili utakmicu prije produžetaka. Nogometni svijet, vječno gladan novih lica, nestrpljivo je cupkao iščekujući da Pékerman povuče ”pravi potez” pa da svi skupa na velikoj sceni u velikoj utakmici odmjere je li taj mali, to čudo neviđeno od igrača, legitimni Maradonin nasljednik. No umjesto Lea Messija, koji je samo šest dana prije navršio 19 godina, sjedokosi je Argentinac s klupe podigao ostarjeloga, 31-godišnjega Julija Cruza i poslao ga u finiš dvoboja da odmijeni legendarnoga rasnog centarfora Hernána Crespa.
Cinici među nogometnim kroničarima i danas će reći da se bivši argentinski izbornik José Pékerman još i sad budi mokar usred noći i pita se: ”Pa zašto sam, pobogu, Lionela Messija ostavio na klupi u četvrtfinalu Svjetskoga nogometnog prvenstva 2006. godine?”
Nema tog argentinskog navijača, pa ni nogometnoga fana, koji u tom trenu nije zaškrgutao zubima, pa i opsovao. Nevjerojatno, od svih trenerskih pametnjakovića, mudraca, autoriteta i šarlatana zadnji koji bi na klupi ostavio Messijevu mladenačku strast, vatru i talent bio bi upravo José Pékerman, trener koji je s mladim argentinskim nogometašima dotad bio osvojio tri Svjetska prvenstva. I sama sam mu pred TV ekranom poželjela neka sad ispadne. I bi tako.
Ni do kraja 90. minute, ni u produžetku nitko nije zabio, pa ni jalovi Cruz, koji je nastupajući deset godina za Argentinu, zabio samo tri puta. Nikada nećemo znati bi li te večeri zabio Messi, koji je devet mjeseci prije Pékermanovih minuta na kapaljku na svom prvom SP-u debitirao za Barcelonu uz ovacije prepunog Nou Campa i otad neumorno ispisuje nogometnu povijest, danas već prepunu njegove ostavštine.
Njemačka je nakon boljeg izvođenja penala otišla u polufinale Svjetskog prvenstva, frustrirani Argentinci otišli su kući, a čovjek koji je zaboravio Messija na klupi, otišao je u rezalište. Smijenjen je i prije povratka u domovinu.
Nedavno je u hrvatskome javnom prostoru, prije nego što će se znati da reprezentacija Hrvatske neće nužno morati pobijediti Škotsku u Glasgowu da osigura dodatne kvalifikacije za SP, osvanulo pitanje: ”Povede li Škotska, koga biste, tražeći preokret, uveli u momčad, 29-godišnjega Leona Benka, koji je sad u životnoj formi i zabija kao na traci, ili 17-godišnjega Alena Halilovića, tinejdžera koji se, otkako je još prije godinu dana debitirao za Dinamo u Ligi prvaka, u međuvremenu pogubio i na klupskoj i na nogometnoj mapi, pa pomalo i sam sa sobom?” Za većinu nije bilo dvojbe: ”Naravno, Benka.” Dvojbe nije bilo ni za, svjetskom broncom ovjekovječenoga hrvatskog stratega, Miroslava Ćiru Blaževića: ”Pa, naravno, Halilovića!”
Pitanje je, međutim, bi li Ćiro na klupi ipak reagirao kao José Pékerman pa u ključnom času ostavio hrvatskog Messija na klupi. Pogotovo ako bi ga dobio u sadašnjem stanju, raskomadanoga Dinamovom i medijskom licitacijom stotinama milijunskih ponuda za jednoga golobradog mladca, te istodobno razapetoga između dviju vizija njegova razvoja, očinske i klupske.
Halilovićev otac, i sam nekad Dinamov nogometaš, a danas jedan od trenera u Dinamovu omladinskom pogonu, smatra da je talent njegova sina u Maksimiru zbog trenerskoga neznanja i(li) kukavičluka zanemaren i zapušten. ”Ni Messi u takvim uvjetima ne bi izgledao dobro”, rekao je tata Halilović govoreći o mizernoj minutaži koju njegov sin dobiva u Dinamovoj momčadi.
Histerija oko Messija iz našega sokaka počela je i prije nego što je Alen sa 16 godina uopće odigrao svoju prvu utakmicu za prvu Dinamovu momčad, pa je do danas plavokosi dječarac ”skupio” više ponuda Bayerna, Barcelone, Reala, Milana, Intera, Juventusa, Chelseaja, Arsenala, obaju Manchestera… nego nastupa u plavom dresu. Svako drugo jutro, dok njegovi vršnjaci pišu školske zadaće ili statuse na Fejsu, on se uz novine budio u drugome gradu, danas u Londonu, sutra u Torinu, u subotu u Madridu, u ponedjeljak u Manchesteru, svaki put u središtu sve većeg transfera. Novinarski je doajen Božo Sušec u jednom času čak zavapio: ”Prestanite s tom nogometnom pedofilijom! Zar ćete stvarno prodavati igračke fetuse? Za mene je to onda kraj nogometa.”
Nekako je to razdoblje za Alena Halilovića i doista bilo kraj nogometa. Kraj onog nasmijanoga i bezbrižnog nogometa iz kojega je svojim talentom izrastao u zvijezdu koja to još ipak nije.
Halilovićev otac, i sam nekad Dinamov nogometaš, a danas jedan od trenera u Dinamovu omladinskom pogonu, smatra da je talent njegova sina u Maksimiru zbog trenerskoga neznanja i(li) kukavičluka zanemaren i zapušten. ”Ni Messi u takvim uvjetima ne bi izgledao dobro”, rekao je tata Halilović govoreći o mizernoj minutaži koju njegov sin dobiva u Dinamovoj momčadi
Sa 16 bio je primoran na tešku odluku, i emotivne naravi, da izabere između mame i tate, između Hrvatske i BiH, svoju nogometnu domovinu, te je zapravo neprirodno regrutiran u Štimčev reprezentativni kadar. Umjesto da je sportskim darom i vještinom, kojih ima u obilju, pridobivao publiku, profiteri nad tuđim talentima, ali i sportskim i ljudskim integritetom, kupujući ga za svoje buduće profite, stvorili su oko ovoga još i sad samo klinca odium i publike, pa i nekih suigrača. U tako poremećenim okolnostima Halilovićeve partije dugo već nisu na razini njegova talenta, na terenu je prenervozan i demonstrativno stalno ljutit, ni na jednoj njegovoj novijoj fotografiji nema osmijeha, tek uvijek ista zamrznuta slika prgavih usana i prkosnog pogleda.
Zadnji pogodak koji je zabio za reprezentaciju nije proslavio kako bi to priličilo igraču njegove dobi, nego gurajući glavu pred kameru s prstom preko usana, imitirajući neke velike i mnogo starije sportske zvijezde koje su dočekale svojih pet minuta da se usred vlastita postignuća obračunaju sa svima. S kime bi se to, za Boga miloga, imao obračunati mali Halilović!?
Hiperkomercijalizirani nogomet u raljama marketinga i medijske industrije ne brine se kako bi i kakva bi trebala izrasti sva ta djeca iz nogometa, ni ona koja će uspjeti ni ona koja neće. Maloga je Halilovića taj naš današnji nogomet već prebacio među otuđene i nedostižne zvijezde prije nego što je mali postao zvijezda.
