Danas Hrvatska radiotelevizija slavi dvostruki rođendan. ”Halo, halo! Ovdje Radio Zagreb!” čuli su prvi puta radijski privilegirani građani 15. svibnja 1926. godine. U tom je trenutku još samo 10 europskih i ukupno 15 država svijeta imalo radijsku postaju. [Read more…]
Jom Hašoa – podsjetnik na užas ustaštva
Jučer su se i u Hrvatskoj komemorirale žrtve genocida počinjenog tijekom Drugog svjetkog rata nad židovskim narodom: Jom ha-Zikaron la-Šoa ve-la-Gvura (יום הזיכרון לשואה ולגבורה; “Dan sjećanja na holokaust i heroizam”), znan kolokvijalno u Izraelu i izvan njega kao Jom Hašoa te na hrvatskom kao Dan sjećanja na holokaust, koji se odlukom izraelskog parlamenta obilježava dana 27. nisana u spomen na ustanak u Varšavskom getu. [Read more…]
Kako je Bozanić uvrijedio Papu
Hrvatske katolike muči, to je očito, koliko će se morati čekati dok papa (tko god on bio) odluči potpisati dekret o proglašenju zagrebačkog nadbiskupa blaženog Alojzija kardinala Stepinca svecem. Hoće li to biti papa Franjo, njegov nasljednik, koji pak po redu, hoće li se čekati još mnogo godina? [Read more…]
Boris Dežulović: ‘‘Jebe nas zapravo to svjetlo na kraju tunela“
Piše: Damir Pilić
Splitski novinar i književnik Boris Dežulović ovogodišnji je dobitnik ugledne europske žurnalističke nagrade European Press Prize, koja mu je u ponedjeljak dodijeljena u sjedištu Reutersa u Londonu. Riječ je o nagradi koja je 2012. utemeljena kao europski pandan američkom Pulitzeru, a pokrenulo ju je sedam europskih medijskih fondacija. [Read more…]
Socijalizam na klupi
Zbornik radova, nastao kao rezultat jednogodišnjeg rada dvanaestoro istraživača mlađe i srednje generacije humanista, moguće je razlučiti na konceptualne dijelove koji nisu nebitni pri njegovom čitanju ili smještanju unutar koordinata recentne znanstvene produkcije. Pored teme jugoslavenskog “domaćeg” socijalizma, dakle samoupravnog ili pred-samoupravnog, kojoj je jedanaest radova sadržanih u ovoj knjizi posvećeno, njezinu posebnost čini i generacijsko ishodište zastupljenih autora.
Svi su oni u vrijeme pada socijalizma i raspada Jugoslavije bili pioniri ili omladinci, koji državu i sustav nisu iskusili kao odrasli građani nego mahom iz perspektive školskih klupa. Neki među njima danas su na korak od obrane doktorske disertacije ili su doktori znanosti postali, gledano iz vremenske točke objavljivanja ovog zbornika, uglavnom u petoljetki 2009-2013.
Urednice zbornika ističu da se „takav namjeran čin generacijskog privilegiranja i ekskluzije temelji na nekoliko uredničkih namjera – pokušaju svojevrsnog manevra detabuiziranja “nepoćudne teme” koja je dugo vladala znanstvenim prostorima i općenito društvima zemalja proizašlih iz rasapa jugoslavenske federacije; detekciji tema i pristupa sadržaju za koji smatramo da uvelike definiraju našu post-socijalističku svakodnevicu te sondiranja mogućih daljnjih sadržajnih, epistemoloških i hermeneutičkih smjerova istraživanja u domeni socijalističkih tema.
Interpretacija socijalizma lišena uzajamno isključivih atribucija, nataloženih kako kroz historiografski pristup tako i kroz medijski diskurs i publicistiku, intencija je koja pobliže pojašnjava naslov zbornika. Binarne, crno-bijele interpretacije, obilježene nacionalističkom apologijom s jedne, a zarobljene u nostalgičarskoj paradigmi s druge strane, jednako kao i strategije izbjegavanja, dugo su hranile kontroverzije i vrednosne konfuzije nudeći jednostrane ocjene obremenjene subjektivno-iskustvenim i političkim idejnim nazorima.“
Naslov: Socijalizam na klupi: Jugoslavensko društvo očima nove postjugoslavenske humanistike
Urednice: Lada Duraković i Andrea Matošević
Publicistika
Broj stranica: 360
Uvez: tvrdi s ovitkom
Godina izdanja: 2013.
ISBN 9789537963071
Izdavač: Srednja Europa i Sveučilište Jurja Dobrile u Puli
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
Hoćemo li uništiti Messija iz našeg sokaka?
Cinici među nogometnim kroničarima i danas će reći da se bivši argentinski izbornik José Pékerman još i sad budi mokar usred noći i pita se: ”Pa zašto sam, pobogu, Lionela Messija ostavio na klupi u četvrtfinalu Svjetskoga nogometnog prvenstva 2006. godine?”
U Berlinu su se 30. lipnja 2006. za ulazak u polufinale borili europski i južnoamerički nogometni divovi, Njemačka i Argentina. Igrala se 79. minuta, na semaforu je bliještalo 1 : 1 i nogometni su stratezi i na jednoj i na drugoj klupi već neko vrijeme grozničavo tražili formulu kojom bi riješili utakmicu prije produžetaka. Nogometni svijet, vječno gladan novih lica, nestrpljivo je cupkao iščekujući da Pékerman povuče ”pravi potez” pa da svi skupa na velikoj sceni u velikoj utakmici odmjere je li taj mali, to čudo neviđeno od igrača, legitimni Maradonin nasljednik. No umjesto Lea Messija, koji je samo šest dana prije navršio 19 godina, sjedokosi je Argentinac s klupe podigao ostarjeloga, 31-godišnjega Julija Cruza i poslao ga u finiš dvoboja da odmijeni legendarnoga rasnog centarfora Hernána Crespa.
Cinici među nogometnim kroničarima i danas će reći da se bivši argentinski izbornik José Pékerman još i sad budi mokar usred noći i pita se: ”Pa zašto sam, pobogu, Lionela Messija ostavio na klupi u četvrtfinalu Svjetskoga nogometnog prvenstva 2006. godine?”
Nema tog argentinskog navijača, pa ni nogometnoga fana, koji u tom trenu nije zaškrgutao zubima, pa i opsovao. Nevjerojatno, od svih trenerskih pametnjakovića, mudraca, autoriteta i šarlatana zadnji koji bi na klupi ostavio Messijevu mladenačku strast, vatru i talent bio bi upravo José Pékerman, trener koji je s mladim argentinskim nogometašima dotad bio osvojio tri Svjetska prvenstva. I sama sam mu pred TV ekranom poželjela neka sad ispadne. I bi tako.
Ni do kraja 90. minute, ni u produžetku nitko nije zabio, pa ni jalovi Cruz, koji je nastupajući deset godina za Argentinu, zabio samo tri puta. Nikada nećemo znati bi li te večeri zabio Messi, koji je devet mjeseci prije Pékermanovih minuta na kapaljku na svom prvom SP-u debitirao za Barcelonu uz ovacije prepunog Nou Campa i otad neumorno ispisuje nogometnu povijest, danas već prepunu njegove ostavštine.
Njemačka je nakon boljeg izvođenja penala otišla u polufinale Svjetskog prvenstva, frustrirani Argentinci otišli su kući, a čovjek koji je zaboravio Messija na klupi, otišao je u rezalište. Smijenjen je i prije povratka u domovinu.
Nedavno je u hrvatskome javnom prostoru, prije nego što će se znati da reprezentacija Hrvatske neće nužno morati pobijediti Škotsku u Glasgowu da osigura dodatne kvalifikacije za SP, osvanulo pitanje: ”Povede li Škotska, koga biste, tražeći preokret, uveli u momčad, 29-godišnjega Leona Benka, koji je sad u životnoj formi i zabija kao na traci, ili 17-godišnjega Alena Halilovića, tinejdžera koji se, otkako je još prije godinu dana debitirao za Dinamo u Ligi prvaka, u međuvremenu pogubio i na klupskoj i na nogometnoj mapi, pa pomalo i sam sa sobom?” Za većinu nije bilo dvojbe: ”Naravno, Benka.” Dvojbe nije bilo ni za, svjetskom broncom ovjekovječenoga hrvatskog stratega, Miroslava Ćiru Blaževića: ”Pa, naravno, Halilovića!”
Pitanje je, međutim, bi li Ćiro na klupi ipak reagirao kao José Pékerman pa u ključnom času ostavio hrvatskog Messija na klupi. Pogotovo ako bi ga dobio u sadašnjem stanju, raskomadanoga Dinamovom i medijskom licitacijom stotinama milijunskih ponuda za jednoga golobradog mladca, te istodobno razapetoga između dviju vizija njegova razvoja, očinske i klupske.
Halilovićev otac, i sam nekad Dinamov nogometaš, a danas jedan od trenera u Dinamovu omladinskom pogonu, smatra da je talent njegova sina u Maksimiru zbog trenerskoga neznanja i(li) kukavičluka zanemaren i zapušten. ”Ni Messi u takvim uvjetima ne bi izgledao dobro”, rekao je tata Halilović govoreći o mizernoj minutaži koju njegov sin dobiva u Dinamovoj momčadi.
Histerija oko Messija iz našega sokaka počela je i prije nego što je Alen sa 16 godina uopće odigrao svoju prvu utakmicu za prvu Dinamovu momčad, pa je do danas plavokosi dječarac ”skupio” više ponuda Bayerna, Barcelone, Reala, Milana, Intera, Juventusa, Chelseaja, Arsenala, obaju Manchestera… nego nastupa u plavom dresu. Svako drugo jutro, dok njegovi vršnjaci pišu školske zadaće ili statuse na Fejsu, on se uz novine budio u drugome gradu, danas u Londonu, sutra u Torinu, u subotu u Madridu, u ponedjeljak u Manchesteru, svaki put u središtu sve većeg transfera. Novinarski je doajen Božo Sušec u jednom času čak zavapio: ”Prestanite s tom nogometnom pedofilijom! Zar ćete stvarno prodavati igračke fetuse? Za mene je to onda kraj nogometa.”
Nekako je to razdoblje za Alena Halilovića i doista bilo kraj nogometa. Kraj onog nasmijanoga i bezbrižnog nogometa iz kojega je svojim talentom izrastao u zvijezdu koja to još ipak nije.
Halilovićev otac, i sam nekad Dinamov nogometaš, a danas jedan od trenera u Dinamovu omladinskom pogonu, smatra da je talent njegova sina u Maksimiru zbog trenerskoga neznanja i(li) kukavičluka zanemaren i zapušten. ”Ni Messi u takvim uvjetima ne bi izgledao dobro”, rekao je tata Halilović govoreći o mizernoj minutaži koju njegov sin dobiva u Dinamovoj momčadi
Sa 16 bio je primoran na tešku odluku, i emotivne naravi, da izabere između mame i tate, između Hrvatske i BiH, svoju nogometnu domovinu, te je zapravo neprirodno regrutiran u Štimčev reprezentativni kadar. Umjesto da je sportskim darom i vještinom, kojih ima u obilju, pridobivao publiku, profiteri nad tuđim talentima, ali i sportskim i ljudskim integritetom, kupujući ga za svoje buduće profite, stvorili su oko ovoga još i sad samo klinca odium i publike, pa i nekih suigrača. U tako poremećenim okolnostima Halilovićeve partije dugo već nisu na razini njegova talenta, na terenu je prenervozan i demonstrativno stalno ljutit, ni na jednoj njegovoj novijoj fotografiji nema osmijeha, tek uvijek ista zamrznuta slika prgavih usana i prkosnog pogleda.
Zadnji pogodak koji je zabio za reprezentaciju nije proslavio kako bi to priličilo igraču njegove dobi, nego gurajući glavu pred kameru s prstom preko usana, imitirajući neke velike i mnogo starije sportske zvijezde koje su dočekale svojih pet minuta da se usred vlastita postignuća obračunaju sa svima. S kime bi se to, za Boga miloga, imao obračunati mali Halilović!?
Hiperkomercijalizirani nogomet u raljama marketinga i medijske industrije ne brine se kako bi i kakva bi trebala izrasti sva ta djeca iz nogometa, ni ona koja će uspjeti ni ona koja neće. Maloga je Halilovića taj naš današnji nogomet već prebacio među otuđene i nedostižne zvijezde prije nego što je mali postao zvijezda.