novinarstvo s potpisom
Ante Žderić
Bog je došao u svoj hram. Onaj u Jeruzalemu. Svi su vjerovali da je u Kovčegu saveza, koji se čuvao u Svetištu, iza zastora. Pomno zaklonjen od pogleda. Bog zatvoren u kovčeg, iza zavjese, u četiri zida.
Mogao ga je vidjeti (kovčeg) samo Veliki svećenik, jednom godišnje, o blagdanu Pomirenja, kad bi ušao u Svetište prinijeti kâd tamjana i krv žrtvenog jarca. [Read more…]
Toliko je hrvatski kler bio zbunjen porukama što ih je papa Franjo na blagdan Prikazanja Blažene Djevice Marije u Hramu uputio iz Doma svete Marte, da su ovdašnji crkveni uglednici ljubopitljivim novinarima isprva redom odgovarali kako uopće nisu čuli za te papine riječi što su, zaobišavši Hrvatsku, odjeknule svijetom.
Nisu čuli da je ”Isusovo otkupljenje besplatno”, te da stoga ”crkve ne smiju postati burze”. Nisu čuli kako ”i danas, kad uđemo u neku crkvu, vidimo cjenik za crkvena slavlja: krštenje, vjenčanje, misu” i kako se ”ljudi zbog toga sablažnjavaju”. Nisu čuli papina razmišljanja o Božjem puku koji ”svojim svećenicima zna oprostiti kad pogriješe zbog sitne ljudske slabosti, ali im ne oprašta ako su privrženi novcu i ako su zlostavljači”, pa im tako ne oprašta ni ”sablazan iznajmljivanja crkve za vjenčanje”.
A nisu – ako im je vjerovati – čuli ni papin poziv vjernicima da prijave svećenike koji im žele naplatiti održavanje misa i pružanje ostalih duhovnih usluga.
Nakon što su papine riječi objavljene u hrvatskim medijima, a skupa s njima i opaske o popratnoj šutnji i blaženoj neinformiranosti hrvatskoga svećenstva, ipak su se začuli i prvi glasi iz ovdašnje Crkve. Tako je kancelar Riječke nadbiskupije, monsinjor Nikola Imbrišak, u izjavi za Novi list javnosti predočio važeći taksovnik i pojasnio kako se dijeli novac od naplaćenog slavljenja pojedinih sakramenata, uz napomenu da je kažnjivo povisivati propisane iznose, te da je obaveza svećenika da siromašnim vjernicima umanje iznos ili ih u potpunosti oslobode plaćanja.
Zasad najzanimljivijim tumačenjem papinih riječi oglasio se župnik Župe sv. Bartola Apostola u Cerniku, velečasni Petar Zeba, kazavši kako se one odnose na ”takse koje se u određenim zapadnim zemljama, kao u Njemačkoj, naplaćuju vjernicima od postotka plaće, te se ubiru kao porez”. Po njemu, papa Franjo nije govorio o ”taksama za različite crkvene usluge, od kojih je velik dio prepušten slobodnoj volji vjernika, koji se uobičajeno odluče dati prilog za crkvu ili župnika”, pa se samim tim ništa od onoga što je rimski pontifeks u Domu svete Marte kazao o sablaznima – ”definitivno ne tiče ‘Crkve u Hrvata”’.
Prihvatimo li ovo tumačenje papinih riječi kao mjerodavno, možda ćemo lakše shvatiti zašto se ”Crkve u Hrvata” naprimjer ne tiče ni slučaj župnika koji je na oglasnoj ploči ispred seoske kapele izvjesio popis svih svojih župljana s iznosom ”darova” što su mu ih vjernici iskeširali za usluge blagoslova obitelji.
Ne tiče se ”Crkve u Hrvata” ni to što su siromašni vjernici, koji nisu imali dovoljno novca da namire propisani dug prema svome duhovniku, objavljivanje tog popisa doživjeli kao pribijanje na križ.
I što je netko od njih preko svih tih papira na oglasnoj ploči crvenim sprejem ispisao riječ ”lihvar”, te tako izrazio svoju – što bi papa rekao – ”sablazan”, koja je postala tim veća kada je cijela priča dospjela u novine.
”Crkvu u Hrvata”, nadalje, ne zanima ni slučaj župnika koji je na misi prozivao vjernike čije je skromne milodare doživio kao uvredu, pa im i preko novina poručio kako ”ne želi da ga ismijavaju dajući 20 ili 40 kuna za blagoslov kuće, dok djeci kupuju skupe mobitele”, te da – prema tome – svaki onaj tko za njegove usluge ne plati propisani iznos ”pokazuje da ne treba svećenika, pa ga ne treba ni pozivati u kuću”.
Kao što je ne zanima ni onaj župnik što je svome vjeroučeniku dao ceduljicu s cifrom koju njegova obitelj mora uplatiti na ime duga za godišnje darove crkvi, ukoliko želi da dječaku bude udijeljen sakrament prve pričesti. I koji je na primjedbu da je traženi iznos skoro dvostruko veći od ukupne sume s kojom ta sedmeročlana obitelj mora preživjeti od prvog do prvog, odgovorio socijalno tankoćutnim savjetom da se dječakov otac izvoli odreći cigareta pa će imati za milodare.
Mogu se tako unedogled nizati primjeri poduzetnih župnika koji djeci naplaćuju čak i pitanja za krizmu ili od svojih vjernika ubiru kazne za izostanke s misa, ali ništa se od toga neće ticati ”Crkve u Hrvata”, jer se valjda sve to i ne događa u Hrvatskoj nego negdje tamo, u tim zemljama dekristijaniziranoga Zapada poput Njemačke, gdje se crkva financira državnim nametima na vjerničke plaće. I kojima je papa stoga i uputio poruku o sablažnjivosti pretvaranja crkava u burze.
Pa kad smo već čuli da se te riječi Svetoga Oca ”definitivno ne tiču ‘Crkve u Hrvata”’, ostaje nam još samo da se zapitamo: Je li papa Franjo govorio zidu? Ili predziđu kršćanstva?
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović uputio je pripadnicima židovske vjeroispovijesti u povodu blagdana Hanuke čestitku sljedećeg sadržaja:
”Svim građankama i građanima židovske vjeroispovijesti u Republici Hrvatskoj čestitam blagdan Hanuke!
Želim da dani u kojima se slavi Hanuka svojom simbolikom svjetla i slobode svima donesu obilje mira, razumijevanja, radosti i nade”, stoji u čestitki predsjednika Josipovića, kojoj se pridružuje i redakcija našega portala.
Hanuka je jedan od najvećih židovskih blagdana. Njime se spominjemo događaja iz 164. pr. Kr., kada je nakon trogodišnjih progona i borbi ponovno posvećen jeruzalemski Hram. Helenistički kralj iz obitelji Seleukovića, Antioh IV. Epifan, zabranio je židovske obrede u Hramu te uspostavio štovanje Zeusa Olimpskog, to je potaknulo židovsku pobunu, koje su predvodili Makabejci. Nakon Epifanove smrti Hram je očišćen i ponovno posvećen.
S tim događajem povezana je legenda o svjetiljci koja je nastavila gorjeti u Hramu iako u njoj nije bilo dovoljno ulja. Svetost proizlazi upravo iz duhovnog aspekta pobjede i čuda koje se dogodilo s jedinom netaknutom bočicom maslinova ulja koja je nosila pečat Velikoga svećenika. Pronađenog ulja bilo je dovoljna samo za jedan dan svjetlosti iz hramskoga svijećnjaka, ali dogodilo se čudo – i ulja je bilo dovoljno za čak osam dana, koliko je bilo potrebno da se Hram ponovno posveti.
Hanuka je tako ostala praznik svjetla. Židovi svake godine tijekom tjedna Hanuke pale posebne osmerokrake svijećnjake ”hanukije”, i to tako da svake večeri zapale po jednu svijeću na tome svijećnjaku.
Sam Isus, a to su nastavili dokazivati i svjedočiti njegovi sljedbenici, svoju je misiju doživljavao kao ispunjenje starozavjetnih očekivanja. Zato su nam važne njegove riječi o zemlji, Hramu, Jeruzalemu i ostalim za nas važnim pojmovima u sklopu ovog razmatranja. Važne su nam, jer kako rekosmo, glasačko tijelo politike koja podržava američku politiku na Bliskom istoku tvrdi da je obnova izraelske države izravno ispunjenje biblijskih proročanstava i da to kršćani pod svaku cijenu moraju podupirati.
Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju (Mt 5.5)
Ova je Isusova riječ dio onoga što nam je poznato pod imenom ”blaženstva” iz tzv. Propovijedi na gori. Jedan od preduvjeta postojanja kraljevstva (države) jest teritorij. Bez teritorija kraljevstvo može postojati samo virtualno, ali ne i stvarno. Zato su se kroz svu povijest vodili ratovi i sukobi. Zavladati teritorijem, njegovim blagom i ljudima bio je cilj svakog osvajača.
Kako Isus može tvrditi da će zemlju baštiniti krotki kad se to nikad u povijesti nije dogodilo? Zemlju su uvijek zadobivali silnici. Misli li se pod ”zemljom” na buduće Božje, mesijansko, kraljevstvo koje je Isusovom misijom inaugurirano, ali još ne i ostvareno? Moguće, no u evanđeljima se kraljevstvo Božje ne povezuje s geografijom već sa srcem.
S tim se uglavnom ne bi složili oni koji su držali i drže da je Božje kraljevstvo moguće uspostaviti tu na zemlji ljudskim trudom. Takvi pokušaji ostvarenja Božje vladavine na zemlji ljudskom snagom nisu završavali samo neuspješno već često i pogubno. Božje se kraljevstvo, kako ga je Isus propovijedao, ostvaruje u ljudskome srcu, te odatle kao kvasac, sol i svjetlo donosi kvalitetu ovome svijetu ne poistovjećujući se ni s jednim političkim poretkom. Odatle se i obećanje ”baštinjenja zemlje”, može razumjeti i kao ”blago krotkima, oni će dobiti svoje srce”, ili ”sretan je onaj koji se daje u Božje ruke, on će pronaći svoje srce”.
Za zle ljude zna se reći da su bez srca (bez duše). Staviti svoj život u Božje ruke, znači dobiti srce, dobiti život, uspostaviti odnos sa Stvoriteljem. Kad se danas pogleda zbilja u Izraelu, jasno je da do zemlje dolaze ekonomski i vojni silnici. Moglo bi se čak reći da su krotki (u-kroćeni) sve dalje od posjedovanja palestinske prašine.
Blago mirotvorcima, oni će se zvati sinovi Božji (Mt 5.9)
Pomirenje je srž Isusova djela. Bar tako tvrde evanđelja i poslanice. Tvrde to Isusovi apostoli, a on sam o svom je djelu govorio kao o ispunjenju Izaijina proroštva o trpećem sluzi (vidi: Izaija 53) koji svojim djelom donosi spas mnogima. Sasvim je očekivano da Isus u svom nauku koji ostavlja svojim sljedbenicima snažno naglasi potrebu mirotvornog djelovanja. Zato, ako tko posjed želi utemeljiti na obećanju, mora prije svega imati na umu da je mirotvorstvo modus operandi.
Silom nadvladati protivnika uobičajeno je, ali nije i prihvatljivo za Isusa. Kristovi sljedbenici ne bi trebali podržavati ratne huškače ma na kojoj strani oni bili i slijegati ramenima kad se spomenu trpljenja Palestinaca na Zapadnoj obali i Gazi s uzdahom: ”Ah, to je Božja volja!”
Veće od Hrama
Pri kraju svoje javne službe Isusu su prišli njegovi učenici opijeni ljepotom Hrama (vidi: Mt 24 , Mk 13, Lk, 21). On im reče da od tog Hrama neće ostati ni kamen na kamenu nerazvaljen (Mk 13.2). I tako bi i tako je i danas. Isus je navijestio razaranje Hrama, no nije za njim žalio, kao što nije rekao ni jednu riječ o njegovoj obnovi ili bar potrebi da ga se poslije obnovi. I baš u toj šutnji nalazimo odgovor na pitanje treba li, prema dispenzacionalističkom vjerovanju i očekivanju, obnavljati Hram. Mislim da to nije potrebno posebno obrazlagati. Za Isusa na mjesto razorenog Hrama dolazi drugi hram. Hram nerukotvoren: ”Ovdje je nešto veće od Hrama” (Matej 12. 1-8).
Da je u kontekstu njegova ponovna dolaska bilo važno obnoviti Hram i sve ono što dispenzacionalisti govore, ne bi li bar nekom slabašnom aluzijom Isus na to upozorio? No on svoj povratak ne povezuje s obnovom Hrama, već s propovijedanjem evanđelja po cijelom svijetu (Mt 24. 14) i time, kako ćemo za koji trenutak vidjeti, polaže temelj razumijevanju povijesti izvan okvira nacionalnoga kraljevstva.
Zadnje pitanje njegovih apostola prije njegova odlaska s ovoga svijeta ponovo je bilo: ”Hoćeš li u ovo vrijeme obnoviti kraljevstvo Izraelu?” I ponovo on o tome ne govori ništa, već ih upućuje na naviještanje evanđelja po cijelome svijetu (Djela 1. 6-8). Na čemu onda temeljiti uvjerenje da će se Hram kao fizička građevina obnoviti, ili pak razumjeti Izraelovo kraljevstvo kao religijsku kategoriju?
Zašto onda trošiti novac za uspostavu onog bogoslužbenog poretka koji je samome Isusu izgledao dovoljno stran a da za njim nije suzu prolio kad mu je navijestio kraj? Suzu je ispustio zbog ljudi koji, živeći u Jeruzalemu, nisu spoznali što je za njihovo spasenje, čas svog pohođenja (Lk 19.41-44), ali ne i za kamenjem koje će uskoro zadesiti propast.
Ako je Isus veći od Hrama, a kršćani vjeruju da jest i da će, kako uči Pismo, a sva vjerovanja kroz povijest opetovano kazuju, Isus ponovo doći ne da obnovi staro, već da inaugurira novo. Očekujući veće, bilo bi nerazumno (ponovo) graditi manje. Očekujući novo, neumjesno je restaurirati staro.
U sljedećem ćemo nastavku razmotriti nauk Isusovih apostola o ovom pitanju – o Abrahamovu blagoslovu.
(Nastavlja se)
