novinarstvo s potpisom
Tatjana Gromača
Dio čovječanstva kao da se vraća u neko svoje predcivilizacijsko doba. Tu kao da se ljudska rasa raspolućuje na pola.
Jedna, ona veća polovina bit će ta koja je bačena u to predstanje, osuđena na borbu za goli opstanak, na borbu protiv gladi, protiv žeđi, protiv bolesti, za što neće biti dovoljno potpore (potpora od država, međunarodnih humanitarnih organizacija…), niti dohvatljivih resursa, što će veliki dio čovječanstva osuditi na izumiranje. [Read more…]
Papa Franjo
Čovječanstvo je ranjeno nepravdom i pohlepnošću, primijetio je 13. lipnja papa Franjo u govoru tijekom posjeta rimskom sjedištu Svjetskog programa za hranu (WFO), najveće svjetske humanitarne agencije Ujedinjenih naroda, zadužene za pružanje pomoći u hrani i za rješavanje slučajeva gladi i promicanje sigurnosti hrane. [Read more…]
Borivoj Dovniković-BORDO
Godinama se pretrpavam trivijalnostima iz političkog svijeta (i na to disciplinirano reagiram svojim karikaturama u novinama), a o privatnim životnim problemima, o (ne)zadovoljstvu ponudom prehrambenih proizvoda u našim trgovinama uglavnom diskutiram (jadikujem) sa suprugom ili eventualno sa susjedima. [Read more…]
Borivoj Dovniković-BORDO
Godinama se pretrpavam trivijalnostima iz političkog svijeta (i na to disciplinirano reagiram svojim karikaturama u novinama), a o privatnim životnim problemima, o (ne)zadovoljstvu ponudom prehrambenih proizvoda u našim trgovinama uglavnom diskutiram (jadikujem) sa suprugom ili eventualno sa susjedima. [Read more…]
Papina kateheza na općoj audijenciji održanoj 3. lipnja 2015.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Ovih smo srijeda razmišljali o obitelji i tu temu nastavljamo, razmišljat ćemo o obitelji. Od danas pa nadalje ćemo u našim katehezama razmišljati i promatrati ranjivosti s kojima se suočava obitelj, u uvjetima života koji je stavljaju na kušnju. Obitelj ima mnoge probleme koje je stavljaju na kušnju. [Read more…]
(Opaska uredništva: Rubrika ”Imam pravo” će tragom pisma čitatelja upozoravati na slabosti sustava u cijelosti i na taj način poduprijeti pojedince u njihovim neravnopravnim sporovima s puno moćnijim državnim službama, velikim bankama, ovršnom mafijom, u slučaju kršenja ljudskih prava u kompromitiranom pravosuđu, itd.
Pozivamo čitatelje da nam se javljaju. Kontakti ispod teksta.
U trećem napisu ”Imam pravo” autor piše o problemima prezaduženosti na međunarodnoj razini, koja s obzirom na prezaduženost Hrvatske nedvojbeno i u domaćem pravnom sustavu dovodi do kršenja ljudskih prava). [Read more…]
Srpski patrijarh Irinej sa svim arhijerejima Srpske pravoslavne Crkve uputio je božićnu poslanicu svećenstvu, monaštvu i svim vjernicima.
U poruci se ističe da se na Božić javljaju, otkrivaju i daruju tri osnovne svetinje ljudskog i sveukupnog postojanja: svetinja oca i očinstva, svetinja majke i majčinstva, svetinja djeteta i djetinjstva. Stoga se ističe da je obitelj osnovna stanica Crkve Božje, slika Božje Trojedine ljubavi.
Kada ljudi poriču i zaboravljaju Boga ljubavi, raspada se obitelj kao njeno zemaljsko ostvarenje i javljanje – to jest, zajednica muškog i ženskog kao sveta Tajna ljubavi i rađanja za život vječni.
Što je manje vjere u Boga, što je manje Boga i Božje ljubavi u ljudima, to je sve manje ljubavi u ljudskim odnosima; sve je manje istinske ljubavi u braku, obitelji, društvu – to sve više među ljudima i u ljudima caruje lažna ljubav i samoljublje.
Ljudsko biće je po prirodi i pozivu stvoreno za ljubav. A kao što ljudski organizam treba zdravu hranu, to čovjek, gubeći pravu ljubav i zdravu hranu, zamjenjuje ih surogatima ljubavi i hrane. Takav čovjek postaje nesposoban shvati i prihvati vječnu Istinu, upozorava se u poslanici.
U poslanici se odgovara na pitanje “nije li naše vrijeme ponovno krenulo putem smrti, putem zamjenjivanja istine Božje lažju, putem služenja tvari umjesto Tvorcu?”
Zaista, čovjek je danas u opasnosti više nego ikada zamijeniti Boga sotonom, lažnim božanstvom i lažnim znanjem. Kad god je u povijesti čovječanstvo kretalo tim putem, neminovno se nalazilo u predvorju svoje katastrofe i pred propašću svoje civilizacije.
Naše slavljenje Božića, kao slavljenje Boga ljubavi i istinske čovječje ljubavi, kao i svetinje rađanja za vječni život, događa se u vremenu čovjekove uporabe, ali i zlouporabe Božjeg davanja i darova.
Ta zlouporaba neminovno izaziva poremećaj osnovnog poretka i pravila življenja, uzrok je zla i mnogih bolesti, ugrožava zdravlje kako čovjeka tako i prirode, i dovodi do gubljenja smisla života.
Odbacivanje i gaženje drevnih kršćanskih i sve čovječanskih moralnih osnova života, i na njima građenog istinskog ljudskog postojanja i dostojanstva, vodi poremećaju same naše prirode i života, ističe se u poslanici, te podsjeća kako Kristovo rođenje poziva na povratak iskonskim moralnim vrijednostima, na suzdržljivost, na mudro življenje mladih, na svetinju braka, na post i molitvu.
Molimo se novorođenom Kristu da u godini koja dolazi bude manje nemira a više mira, manje mržnje a više ljubavi, manje nesloge a više sloge, ističe se u poslanici.
(IKA)
Za staru, plavu ”bubu” Jose Mujice, skromnog predsjednika koji je preporodio Urugvaj, neki je šeik ovih dana ponudio milijun dolara. Ako dobije taj novac, Mujica će ga donirati beskućnicima u svojoj zemlji. Dok je vladao, Mujica se vozio u toj oronuloj ”bubi” i tvrdoglavo odbijao da ga voze službenim automobilima.
Hrvatski premijer Zoran Milanović voli vožnje službenim automobilima i rijetko vozi svoj VW Passat iz 2005., nije svijet osvojio skromnošću i uspješnim mandatom i njemu vjerojatno nitko ne bi ponudio milijun dolara za limenog ljubimca. A kad bi se to čudom i dogodilo, Milanoviću ne bi palo na pamet donirati novac sirotinji jer on nema pojma da u zemlji kojom vlada sirotinja uopće i postoji.
Iako su se prošli tjedan diljem Hrvatske sakupljale donacije za izgladnjele školarce u Belom Manastiru, predsjednik Vlade Zoran Milanović ne samo da o tome ništa ne zna, on tvrdi kako u ovoj zemlji nema gladnih, ni djece ni odraslih. U Milanovićevoj Hrvatskoj postoje samo ljudi s dobrim ili lošim prehrambenim navikama.
”Danas u Hrvatskoj nije problem prazan želudac ljudi, i djeca imaju pun želudac, pitanje je samo čega. Jer kvalitetnija hrana u pravilu previše košta, mada ne mora previše koštati. Prema tome, nemojmo govoriti da danas ljudi u Hrvatskoj gladuju”, tim je odgovorom na pitanje zastupnika laburista Mladena Novaka što će napraviti da sva djeca dobiju obrok i da budu sita, Milanović sablaznio javnost.
Dogodilo se to samo 10-ak dana nakon što je njegova supruga Sanja Musić Milanović osvojila titulu ”hrvatske Marije Antoanete” savjetom građanima da crni kruh režu na tanje šnite kako bi bili zdraviji. Njihova obiteljska opsesija zdravim životom dominira javnim prostorom i to ne bi bio problem kad ne bi bila riječ o obitelji čija ”glava” vlada Hrvatskom i o čijim odlukama ovisi hoćemo li uopće imati za kruh ili za nož kojim ćemo ga rezati. Crni ili bijeli, svejedno je.
Prema europskim statističkim podacima, čak je trećina stanovništva Hrvatske siromašna, pučke kuhinje otvaraju se kao nekad šoping-centri, sad je ima i Slavonski Brod; u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Zadru u njima se hrane čitave obitelji, čak i one s malom djecom.
U glavnom gradu cijele obitelji žive u prihvatilištima za beskućnike, u Vukovaru su police socijalne samoposluge manje-više stalno prazne, taj će grad dogodine otvoriti i prvu pučku kuhinju.
Procjenjuje se kako je stvarni broj beskućnika u Hrvatskoj dosegnuo zastrašujućih 10.000.
Čak i ministrica socijale Milanovićeve Vlade Milanka Opačić na istom aktualnom satu u Saboru, na kojem je njezin šef govorio kako ovdje nema gladnih, kaže kako je broj korisnika socijalne skrbi ove godine skočio za 16.000 ljudi.
Njegov ministar obrazovanja Vedran Mornar istog dana priznaje da su školska djeca gladna. Tri četvrtine hrvatskih građana nema dovoljno sredstava za pokrivanje mjesečnih osnovnih životnih potreba.
Predsjedniku hrvatske Vlade to ne znači ništa, on živi u nekom svom svijetu, njegov dokaz da je skroman i štedljiv je iskaz kako, kad putuje, ne putuje prvom klasom na prekooceanskim letovima. Proljetos smo njegovo putovanje sa suprugom u Australiju platili najmanje 324.329 kuna (bez hrane i pića), prije mjesec dana bio je u SAD-u (sa sinom) i svitom ministara i to smo platili 321.769 kuna.
Zbrojimo li ”populistički” te troškove dobijemo 85.000 eura, sasvim dovoljan iznos za zbrinjavanje dviju obitelji bez krova nad glavom. Ni od jednog niti od drugog putovanja hrvatski građani nemaju koristi. Od putovanja u Australiju ga sigurno nećemo imati, a od putovanja u SAD imat ćemo koristi jednom možda.
Milanović se hrani zdravo, njegov omiljeni restorani za svakodnevne obroke su zagrebački Tač, Takenoko i As. Omiljeni mu Tač poslužuje samo zdrave obroke, koriste samo vrhunske namirnice – svježu, divlju ribu, školjke, škampe, šparoge, artičoke, pa su se i okitili titulom najboljeg poslovnog restorana u metropoli. Kad je eliminiran iz Banskih dvora i SDP-a, Slavko Linić rekao je kako Milanović samo jede i pije i ne radi ništa. Njegova supruga zadovoljna je što jede zdravo.
Hrvatska koju Milanović gleda svakog dana nije Hrvatska pučkih kuhinja, izgladnjelih đaka i oporog siromaštva koje se na našim ulicama već može i namirisati. Funkcija premijera omogućila mu je usavršavanje hohštaplerskog stila života, pa o toj nesretnoj i beznadnoj Hrvatskoj on ne zna ništa niti ga ta Hrvatska zanima.
Ne tako davno jedan je drugi premijer hohštapler na pitanja o rastućem siromaštvu odgovarao poslovicom o nezasitnom ljudskom srcu, ručao s istim ”prijateljima” s kojima danas ruča Zoran Milanović.
Ne tako davno taj je premijer prezirao narod kojim je vladao, njegovao iste, zdrave prehrambene navike, mislio kako je nedodirljiv, najbolji, vječan.
(Prenosimo s tportala).
U procesu sve brže globalizacije očito je da svijet ne raspolaže sredstvima koje bi ju usmjeravale u pravcu koji bi predstavljao boljitak za čovjeka. Ako je prošlost neka vrsta ekrana na kojoj čovjek projicira viziju svoje budućnosti, onda ono što se u srednjem vijeku nesvjesno strukturiralo kao apologija zla, danas postaje stvarnost: okrivljavanje ‘‘desnih“ i ‘‘lijevih“ zadobilo je planetarne razmjere, a ratovi se više ne vode samo po vojnim pravilima niti se oružja koriste u razmjeru s ‘‘neprijateljskim“ snagama. Čini se da je čovjek ponovno ušao u carstvo u kojem vlada Scila straha i Haribda krivice, samo su promijenjene optika i koordinate.
O sveopćem miru ne možemo ni sanjati sve dok postoje strahotne kolektivne frustracije proizašle iz nejednakosti dijeljenja općih dobara, ponajprije hrane i medicinske skrbi, ali i znanja, i moći. Očito je da je konkurentskom ekonomskom procesu mundijalizacije jedino stalo do trenutnoga čistog profita i ni do čega drugog; jednako je jasno da etički zahtjevi nisu dovoljni da se nahrani stanovništvo. Od svijesti da se dio čovječanstva hrani na uštrb gladnih do preraspodjele svjetskih dobara golem je korak.
Ukoliko se i sama Crkva ne globalizira, promašit će još jedan susret s Poviješću. Samo Crkva koja pripada cijelom svijetu i brine za sve ljude može pridonijeti ravnoteži u tržišnoj globalizaciji koja drastično narušava ravnotežu između bogatih i siromašnih, između lokalnoga i globalnoga. Crkva se nalazi pred izazovom nečega sasvim novoga a papa Franjo nudi joj sredstva da se s tim suoči.
Njezino mjesto nije među moćnicima svijeta, nego joj je poslanje da premošćuje udaljenost između najmanjega brata i mundijalizacije (utilitarističke ideologije širenja političkih i ekonomskih interesa na cio svijet), da u globalizaciju (niz pojava globalne važnosti koje svjedoče o međuovisnosti zemalja našega planeta) unese osjećaj zajedništva i solidarnosti.
Velik hendikep mundijalizacije uspon je fundamentalizama. Nauk koji ide za tim da se ama baš ništa ne mijenja pred izazovom novoga vremena težeći ka totalnosti kakva sustava (posebice vjerskoga, koji bi da podčine i državu, i sav javni, pa i privatni život), tj. vjerska, ideološka, rasna, etnička i ovima nalik isključivost i dakako da predstavljaju opasnost po razvoj globalizacije ostajući dio tjeskoba i frustracija našega doba.
Društvo će u cjelini pronaći putove da se globalizacija učini plodnom za mnoge, dapače za sve, ukoliko će jačati globalno civilno društvo. Ono je složena galaksija i sastoji se od tisuća organiziranih skupina i institucija. Ovamo pripadaju ekološki pokreti za očuvanje okoliša, udruge koje potiču na nenasilje i mir, skupine koje žele uspostaviti novu etiku u gospodarstvu i u tehnološkim inovacijama, institucije koje se zalažu za nadnacionalnu suradnju manjina i za zaštitu izbjeglica, udruge koje žele promicati dijalog među religijama.
Unatoč nedostatne organiziranosti i financijske potpore, ono ima vrlo značajnu ulogu koja bi s periferije mogla ući u centar događanja. Zapravo, preuzima funkciju globalne savjesti koja se sve više razvija. Različite nevladine organizacije i socijalne skupine moćan su instrument: one mogu iznijeti na vidjelo probleme, prisiliti na odgovornost, precizirati javno pronalaženje odluke i oblikovati temelj za nastajanje istinski demokratskih struktura.
Gdje su u svemu tome lokalne kršćanske crkve? Supsidijarnost, taj klasični pojam kršćanskoga socijalnog nauka, razumijeva nadležnost pojedinaca i manjih skupina u rješavanju problema koji ih se izravno tiču. Veća zajednica (posebice država i Crkva) treba obavljati samo one zadatke koje manje zajednice ne mogu svladati same.
U nepreglednim, umreženim, i globalnim sustavima odgovornost se lako odbacuje i prebacuje na koga drugog. Globalizacija ne bi trebalo da znači univerzalizaciju jednoga jedinog životnoga stava niti bi se smjela izroditi u vrst političkoga, religijskoga kulturnoga i gospodarskog imperijalizma.
Napetost između globalnoga i lokalnoga može biti plodnom samo ako je čovjek spreman u svijesti vlastite odgovornosti djelovati u vlastitom području te pritom biti svjestan zajedničke odgovornosti za sadašnjost i budućnost. Načelo supsidijarnosti, koje bi trebalo biti bitno načelo globalizacije primjerene čovjeku, ugovorom iz Maastrichta 1991. ušlo je u opsežan europski ugovor, ali je, uglavnom , zapostavljeno u samoj Crkvi, u načinu na koji funkcionira suradnja mjesnih crkava i Rimske kurije.
Poslije Drugoga vatikanskog koncila Rimska kurija je ponovno preuzela monopol nad svim ključnim odlukama u općoj Crkvi te papa Franjo vjerojatno doživljuje grdne otpore da to promijeni.
Budućnost svijeta ne ovisi tek o mjerodavnim zakonima nego i o temeljnom stavu njezinih građana, dakle o oblikovanju njihove osobnosti, o njihovoj slici o čovjeku, a zacijelo i o njihovu ‘‘tumačenju svijeta“. A na to naravno Crkve imaju najveći utjecaj. ‘‘Najveća sreća najvećega broja“ ne izrasta samo iz promijenjenih struktura. Rastuća sloboda zahtijeva veću (međuljudsku) odgovornost.
Preduvjeti za odgovornost su vrijednosti kao pouzdanost, odgovornost, svijest o dužnosti, snošljivost, altruizam. Veliki socijalni problemi kao što su nezaposlenost, briga za stare i bolesne, prihvaćanje izbjeglica i pridošlica, razvojna pomoć, odgovornost za stvoreni svijet i okoliš – potrebuju socijalnog obraćenja ljudi.
Gdje je u svemu tome glas Crkve? Zašto se ona sve do nedavno suzdržano izjašnjavala o političkom angažmanu vjernika, branila ga svećenicima, dok se sama itekako upletala u svjetovnu politiku hoteći biti njezin igrač te ne odgajajući vjernike za konkretno razumijevanje i življenje političke dimenzije Evanđelja?
Crkva zajedno s drugima može pridonijeti humanizaciji mundijalizacije koja dehumanizira. Budućnost svijeta stoga bitno ovisi i o njoj, tj. o kršćanima koje bi upravo Crkva trebala odgajati za novu odgovornost. U jednom razgovoru iz 1948. Albert Camus reče: ‘‘Crkvu ću ozbiljno shvatiti tek onda kada će njezine duhovne vođe govoriti jezikom običnih ljudi te sami živjeti opasnim i siromašnim životom većine ljudi“. No, hoće li ju ozbiljno shvatiti i njezini svećenici i biskupi?
Papa Franjo je prve nedjelje došašća govorio o smislu tog razdoblja iščekivanja Božića te je pozvao svjetsku javnost, posebno zdravstveno osoblje, liječnike i istraživače, da pruži zdravstvenu pomoć zaraženima HIV-om, javila je IKA.
Osvrnuo se i na obilježavanje Svjetskoga dana borbe protiv AIDS-a izrazivši svima zaraženima tim virusom, posebno djeci, svoju blizinu, u nadi da će svi imati pristup lijekovima koji su im potrebni, a ne samo oni bogati.
”Došašće ima posebnu čar jer u to liturgijsko doba na poseban način doživljavamo smisao povijesti. Otkrivamo ljepotu hoda Crkve, cijelog čovječanstva, naroda, civilizacija i kultura putevima vremena. Taj hod ne završava nikada. Treba se uvijek iznova podići i nastaviti put otkrivajući smisao cilja vlastitog postojanja i zajedničko obzorje prema kojemu smo se uputili”, kazao je Papa.
Papa je primijetio da bi ti putevi izgledali mnogo ljepše kada bi se uništilo oružje, kada bi se prekinuli ratni sukobi, kada bi se zaboravilo ratovati i kada bi se ljudi, umjesto proizvodnji oružja, više posvetili proizvodnji hrane.