novinarstvo s potpisom
Damir Grubiša
Oduševljenje hrvatskih političara što smo ušli u schengensko područje i uveli euro bilo bi opravdano, da je posao obavljen s uspjehom. Ali nije, unatoč pompoznim izjavama naših političkih odličnika. [Read more…]
Foto: AB FB stranica Miljenka Jergovića
U Hrvatskoj ruganje je uz hajkanje pretežiti oblik kolektivnog samopotvrđivanja. Kao što guske na seoskome dvorištu najednom iz čista krenu uglas gakati, tako se mi, baš poput tih gusaka, krenemo nekome rugati. [Read more…]
Na otvaranju Europskog prvenstva u Beogradu hrvatski vaterpolisti, od milja Barakude, teško su poraženi od Srbije rezultatom trinaest prema šest. U utakmici protiv domaćina naši momci djelovali su kao neplivači, kao djevojčice koje grčevito veslajući ručicama istom uče držati glavu iznad vode. Ponižavajuće i mučno je to bilo gledati. [Read more…]
”Prosvjed branitelja u Savskoj 66. u Zagrebu policiji nikad nije prijavljen u smislu Zakona o javnom okupljanju”, stoji u odgovoru Policijske uprave zagrebačke (PUZ) koji smo nakon tri mjeseca i dva pokušaja dobili.
Drugim riječima, braniteljski prosvjed, odnosno šatori podignuti ispred Ministarstva branitelja ondje su ilegalno. Tako je i službeno postalo ono o čemu se priča mjesecima, ali nitko osim Freda Matića, ministra branitelja i Franka Vidovića, zastupnika SDP-a, o tome nije javno govorio.
Prema Zakonu o javnom okupljanju kojim se reguliraju prosvjedi, u Zagrebu se prosvjedovati bez dozvole može na Trgu Francuske Republike. Što policija planira poduzeti i zašto ništa do sada nije poduzela, u policiji nam nisu odgovorili iako je za pretpostaviti da se ništa nije poduzimalo iz pragmatičnih političkih razloga jer se radi o osjetljivoj skupini prosvjednika.
Ali se onda opravdano postavlja pitanje nisu li branitelji u povlaštenijem statusu od ostatka građana kada su u pitanju prosvjedi, jer je sasvim jasno kako bi policija reagirala da, recimo, svi oni koji imaju dug u švicarskim francima podignu šator i nalože vatru ispred Ministarstva financija ili Hrvatske narodne banke.
Ante Deur, predsjednik Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi, kaže kako nije riječ o organiziranom prosvjedu, već o spontanom okupljanju i dodaje da on nije organizator odnosno da organizatora zapravo ni nema.
”Nisam u organizaciji jer nje ni nema. Riječ o tome da su se ljudi spontano okupili. Ako policija misli da ne postupamo po zakonu, onda zna kako treba postupiti”, kazao je Deur.
Upitan ne misli li da nelegalnim prosvjedom branitelji zapravo šalju krivu poruku o sebi jer se u svojim istupima često pozivaju na zakone i pravo, a sami ih zaobilaze, odgovara protupitanjem: ‘Što bi se dogodilo da izraelski, američki ili bilo čiji veterani rata prosvjeduju? Premijer njihove države odmah bi ih primio na razgovor, a kod nas to nije slučaj.’
Prema navedenom Zakonu prosvjed može zabraniti načelnik nadležne policijske uprave, a predviđene kazne za organizatore su od dvije do 50.000 kuna.
Prosvjed u Savskoj ušao je u 103. dan.
U policiji navode da ni vatromet organiziran u izbornoj noći kada je Kolinda Grabar Kitarović izabrana za predsjednicu nije bio prijavljen, a zbog njega je, podsjetimo, promet Savskom cestom bio nakratko prekinut. Od Policijske uprave nije bilo zatraženo, niti je sukladno tomu bilo izdano odobrenje za izvođenje javnog vatrometa 11. siječnja 2015. u zoni Savske ceste ispred broja 66.
Međutim, utvrđeno je da je došlo do korištenja pirotehničkih sredstava neutvrđenog razreda osoba čiji identitet nije poznat. S obzirom na to da se radilo o nenajavljenom i spontanom izlasku većeg broja građana, policijski službenici nisu primijenili represivne mjere jer se u vidu, pored ostalog, imalo i okolnosti u kojima se u znatnom broju radilo i o osobama s invaliditetom.
Naime, kod takvih postupanja dužni su uzeti u obzir i sve ustavne i zakonske odredbe koje se odnose na zaštitu navedene kategorije građana, a u prvom redu ističe se obveza poštovanja načela razmjernosti i zaštite osoba s invaliditetom.
(Prenosimo s tportala).
Više je od dva mjeseca prošlo otkako sam iselio iz Hrvatske. Trenutačno živim na Martiniku, malenom kamenčiću Europske unije daleko u Atlantskom oceanu kojih tisuću kilometara ispred obale Venezuele. Otišao sam jer mi je bilo dosta svega.
I Vlade koja ne zna što bi napravila, i oporbe koja je još gora solucija za budućnost. Ostale su političke stranke tek sporedni akteri političkog života. Male krvopije koje skupo naplaćuju svojih pet i nešto malo više posto vaših glasova. Dosta mi je bilo katoličkih i drugih radikalnih udruga koje malo po malo uzimaju prava manjinama, što su samo pripreme da krenu na sve vas. Uvijek se krene sa slabima, a završi patnjom za sve dok oni peru ruke od odgovornosti i pritom broje nagomilane kune, eure, dolare.
Nikada nisam razumio zašto bismo svi morali misliti isto.
Čim netko ne misli kao vladajuća većina, proglašava se izdajnikom. Za čovjeka koji ne voli Hrvatsku, koji želi graditi neku novu Jugoslaviju. Pod parolom ”Volim Hrvatsku” i ”Kupujmo Hrvatsko” građani su dovedeni ne na rub gladi, nego na korak do tučnjave za kontejner. Samo čekam da osvane natpis na jednom smetlarniku – ”H(o)rvat zauzeto”. Bit ću potpuno iskren, nimalo mi ne nedostajete svi vi tamo, kao ni Hrvatska.
Fali mi jedino moj mali nećak. Dođu mi suze na oči kada pričamo Skypeom, a on me pita: ”Striko. zakaj si otišao? Pa nećeš valjda stvarno živjeti tamo? Dođi doma!” Nakon tih nekoliko rečenica ljutito se odmakne od kamere i više ne želi razgovarati sa mnom. Kako objasniti jednom petogodišnjaku zašto nisam blizu njega i zašto se više ne igramo svake subote i nedjelje po cio dan. Kako mu objasnit da mi je bilo mučno i sve nepodnošljivije gledati svoje prijatelje bez posla kako se muče i ponižavaju iz dana u dan sakupljajući dovoljno kuna za plaćanje rate kredita kako im ne bi banke uzele krov nad glavom.
Gledati ih dok (ras)prodaju ostatke imovine koju su brojne njihove prethodne generacije mukotrpno stvarale i gradile. A onda što ne uzmu banke, ostane za ručak. Večera je već upitna.
Pogledajte danas redove u nekom od superdućana.
Nekada su gužve bile na svim blagajnama, a danas su najveće na tzv. brzim kasama za pet i manje kupljenih proizvoda. Poslije 20 godina neovisnosti postali smo država u kojoj su stup društva umirovljenici. Od mirovina žive čitave radnosposobne obitelji.
Naši očevi i majke, bake i djedovi, koji su (od)radili cijeli životni vijek, danas umjesto uživanja u danima što su im preostali, brinu se o svojim potomcima i boje se smrti, ali ne zato što ih više neće biti, nego što će biti s njihovom djecom i unucima, ostavljenima na milost i nemilost tranzicijskih poduzetnika i korumpiranih političara koji odrađuju prljav posao za njih.
Kad umru, sudbina njihovih potomaka bit će u rukama članova Tuđmanovih nesposobnih i lopovskih 200 obitelji koji skupocjene slike i preparirane bijele medvjede skrivaju u podrumima svojih brojnih viletina. Elita koja od prvih dana doživljava Hrvatsku kao bankomat karticu bez limita potrošnje.
Kakvo je to društvo kad bivši premijer kaže da se obogatio tako što više od 20 godina nije platio ručak. A svi znamo da nema besplatnog ručka, što znači da smo sve to platili – mi. I zato danas mi nemamo. Naplaćali smo se janjetina i jastoga tim ”velikim Hrvatima”.
Samo da znate, u mojem društvu, a vjerojatno i u vašem, takva besprizorna osoba ne bi opstala više od mjeseca. Protjerali bi ga i još etiketirali kao guzonju, smeće i škrticu. Tko bi se želio s takvom osobom družiti! A ispada da je to željeno ponašanje. Više nije pohvalno biti pošten i najbolji radnik, jednom riječju biti udarnik.
Odlikaš danas znači biti gad, smrad, beskičmenjak koji kad i stigne na položaj, postane još gori od svojeg mentora. Spirala negativne selekcije dovela nas je ovdje gdje jesmo. Najbitnije je imati barbu koji će te uhljebiti u nekoj od državnih službi ili poduzeća. Dobar dio svojih godina u novinarstvu bavio sam se gospodarstvom pa znam (po)nešto o ekonomiji i stoga nikako mi nije jasno da javno objavljen podatak Narodne banke kako se štednja građana u razdoblju od 1. siječnja 2009. do 30. lipnja 2012., dakle od početka krize do njezina vrhunca, povećala za više od 30 milijardi kuna, nije doveo barem do male pobune, ili građanskoga neposluha.
Pa to bi trebalo biti više nego dovoljno za raspisivanje referenduma da se ukine bankarska tajna. Zar nije to bitnije od toga tko se s kime smije ženiti i(li) kojim će pismom pisati? Meni jest.
Zato vam za 2014. želim da ukinete bankarsku tajnu, pa da se vidi tko što ima i odakle mu.
Želim vam da sljedeću godinu obilježi Crkva, ali ne tako što radikalizira društvo i dijeli ga, nego da se počne baviti onime čime bi se trebala – ugroženima i socijalno obespravljenima. Neka napokon (na)hrane gladne, neka bekućnicima daju krov nad glavom, neka se počnu brinuti za svoje izgladnjelo stado, a ne da paktiraju s vukovima koji im dozvoljavaju da budu izvan sustava, živeći pritom u palači obloženoj oniksom.
Želim vam da napokon dignete glave i kažete dosta je bilo.
Da se udružite i stvorite zemlju kakvu sanjate. Nisam rođen u Hrvatskoj, nego u Švedskoj, ali čitav svoj život, osim prvih godinu i pol dana te zadnja dva mjeseca, živio sam zajedno s vama. Bio u istim govnima kao i vi. Proživjeli smo iste nevolje. Rat, uzbune, zamračivanja, pljačku, broncu u Francuskoj…
I čitavo sam to vrijeme sanjao kako će Hrvatska biti zemlja sretnih ljudi koji imaju ne dovoljno nego (pre)više. Da će svijet biti ljubomoran na to kakvu smo lijepu i idilično uređenu državu stvorili. Da budemo ideal svim malim podjarmljenim narodima koji sanjaju svoju vlastitu državu.
Sumnjam da je itko išao u rat poginuti da Sanader ne bi platio ručak, a Vidošević išao u lov na polarne medvjede. Dok sam sanjao, nisam mislio da ću na kraju živjeti u zemlji gdje je više branitelja poginulo od vlastite ruke u poraću nego u ratu za slobodu. Nisam sanjao da će bavljenje politikom biti zabijanje noževa u leđa svojim partijskim suborcima, već izgradnja poštenijega društva u kojem ima mjesta i posla za sve.
Želim vam stoga u 2014. da se napokon zbrojite i oduzmete vlast onima koji je ne zaslužuju.
Želim vam da se pogledate u ogledalo i da budete zadovoljni time kakav ste čovjek postali. Želim vam zaposlenje i plaću na vrijeme. Želim vam puno sreće i zdravlja, a ne da čekate mjesecima na preglede. I da se doktori maknu iz politike i vrate tamo gdje im je mjesto – u bolnice. Želim da premijer prestane pričati latinski i počne govoriti hrvatski. I da već jednom shvatite da nema ”unutrašnjih neprijatelja”, da je Drugi svjetski rat odavno završio. Kako je život u vašim rukama i da će biti ono što želite ako ćete se (iz)boriti za njega.
I za kraj, želim da živite svoj san kao što sam ja oživio svoj!
(Prenosimo s portala forum.tm)
